Teško je objašnjivo to što kod nas ne mali broj ljudi više vjeruje riječima nego onome što očima vidi. Kao da stvarno deset puta iskazana laž postaje istina. Nije li i suvišno pitanje, pa i stručnjacima kakva je gospodarska situacija ili kako se živi? Meni se čini nimalo dobra, pa i da je sve teže i nismo li još daleko od dna. Izgleda da i još teže može biti. Ali, takvi se zovu katastrofičarima, jer eto neće vidjeti ono što vlast “vidi” i to je d/r/uga priča.
Da nije dobro, može se, pored ostaloga, zaključiti i po kupovnoj moći ili životnom standardu ljudi. Kupovna moć mjeri se “odnosom novčane jedinice prema određenoj količini robe koja se za nju može kupiti”. Primjerice, ako za 10 kuna možemo kupiti 2 kg krumpira po cijeni od 5 kuna za 1 kg, kupovni koeficijent je 2. Ako smo prije za taj isti novac mogli kupiti 4 kg krumpira po cijeni od 2,5 kune za 1 kg, kupovni koeficijent je 4. Dakle, veći koeficijent - veća kupovna moć i obratno. Ili kad cijene proizvoda i usluga rastu, pod uvjetom stabilnosti nacionalne valute, kupovna moć opada, jer se za isti novac može manje kupiti. I tu vrijedi i obratno.
Aktualizira se pitanje rasta cijena ili inflacije i je li ona i veća od “službene”, koja se sada kreće od 4 do 5% na godišnjoj razini. Drugi kažu da je ona i veća, ali nemaju podatke o tome, jer je riječ o vrlo složenom postupku izračuna rasta cijena i inflacije, a on je, skupa s podacima, u nadležnosti svake, pa i ove vlasti. A nikakva vlast, pa ni ova i njezini političari, neće govoriti loše o sebi i uvijek će kriviti prethodnike za vlastite propuste. Bilo kako bilo, pojedinačno se lošije živi, općenito bolje. Ovo “općenito” nekakav je prosjek. Uzmemo li da jedan radnik prima neto-plaću 2.000 kuna mjesečno, a drugi nula kuna, to daje prosjek od 1.000 kuna po radniku i općenito je o.k. Kažu da plaće rastu ili da su kod nas troškovi rada možda i najveći u tranzicijskim ekonomijama. Pa i tu ima kvaka, sve da je tome tako. Recimo da stotinu radnika prima ukupno 200.000 kuna mjesečno, dakle prosječno 2.000 kuna neto-plaće mjesečno. S dvadeset radnika manje ili toliko više na burzi rada, ispada da je prosječna plaća 2.500 kuna ili 25% veća. Ipak se kreće, promatrano statistički. “Operacija uspjela, pacijent mrtav” odzvanja i ovdje.
Dolazimo i do samoga Engela, čiji zakoni se u našoj svakidašnjici nesumnjivo potvrđuju i tko zna dokad će tako biti. A oni kažu da se s rastom dohotka /primanja/ smanjuje njegov dio potrošen za hranu. S manjim dohotkom, udjel potrošen za hranu je veći. Primjerice, ako se mjesečno za hranu potroši 2.000 kuna, a dohodak iznosi 3.000 kuna, to će reći da se za hranu u ukupnom dohotku potroši 66%. U slučaju da je ukupni dohodak 4.000 kuna, za hranu se potroši opet 2.000 kuna, ali to je u postotku tek 50% ili 16 postotnih poena manje ili čak 32% manje. Činjenica je da se danas i ovdje za hranu, pa onda i za komunalije troše najviše i nerijetko sam dohodak već i to ne može izdržati., barem ne kod većine pučanstva.
Koliko je slaba kupovna, točnije investicijska moć uvjetno rečeno “fetivih” Dubrovčana, lako je razvidno kroz pretvorbene i privatizacijske radnje. Ako se ovako nastavi, a svi su izgledi da će tako i biti, vlasnici svih važnijih gospodarskih potencijala bit će neki drugi, kapitalom jači ljudi, s malo domaće čeljadi. Jer, naličje kapitala i tržišta nije nimalo ružičasto. Pred njihovim naletom nestaje jedan Dubrovnik, njegova tradicija, izvornost, običaji, duh i nadomješta ga drugi. To je jedna rijeka koja se ne može zaustaviti i to se ponavlja, povijesno sagledavajući. Neki kažu da napredno ruši nazadno i da tako mora biti. Tako se razvila i Amerika i Europa, pa zašto ne bi i Dubrovnik. Sve dakle počiva na interesima, ekonomskim prije svega i nismo ništa drugo nego nijemi svjedoci nečega što nam i nije baš uvijek po volji. Mora li sve to tako biti i postoji li drugi put do boljitka, posebna je tema. Ovako, o našoj sudbini odlučivat će ili već odlučuju drugi, moćniji, a nama ostaju mrvice na političkom stolu. Uđe li se u sadržaj ili suštinu političkih odluka na lokalnoj /gradskoj ili županijskoj/ razini, nerijetko su to trice i kučine u odnosu na one iz gospodarske sfere.
Sva ova priča o kupovnoj moći ili nemoći, ekonomiji, financijama ili politici kao da je većini znana, kao takva i nezanimljiva. Pa i ova kolumna. A zapravo nikako duhom ne možemo pobjeći s Balkana, ako smo već fizički prikovani na njega. To je ona “teza” o našem sveznanju, nadmoćnosti, nesklonosti čitanju, učenju, pa ako hoćete i podsjećanju. Zato je televizija ovdje najsnažniji medij, a to će još dugo biti. I pored sve toga držim da je ova kolumna korisna, ako ni zbog čega drugoga, ono zbog podsjećanja krhkost našeg znanja ili na jedno burno vrijeme. A oni koji dobro žive, pa i dobro posluju, nerijetko to imaju zahvaliti neznanju drugih. Što bi tek bilo kad bi svi sve znali? Neće to nikada biti, ali da bi “prosjek” trebao biti veći, to je zacijelo točno.
25. listopada 2001.
