Za nekoga manje upućenog u problematiku, začuđujuće je površna, bijedna, mlitava, pa nerijetko i nikakva reakcija medija, bošnjačkih, donekle i hrvatskih poltičkih stranaka i udruga s naših prostora na zavodljivi i "humanitarni" iskaz četničkog vojvode i neupitnog ratnog zločinca Božidara Vučurevića u "Slobodnoj Dalmaciji" od 23.01.2006. U tom je svojem iskazu "pjesnik i prozaist" naglasio, uz sliku iza koje se sluti sav smrad etničkog čišćenja i zločina nad Bošnjacima od Ivanice do Bijeljine, da je, eto moglo biti još i puno gore. Vučurević je i "novu" Srebrenicu spomenuo, koja je njegovom "milosrnošću" izbjegnuta. Pa i da je istina da je Vučurević izabrao manje zlo, zaboravlja da je ipak izabrao zlo, kako ispravno o zlu kao takvom tvrdi Hannah Arendt. Dakle, Vučurević je definitivno zločinac, svejedno je li ratni ili "mirni". U ovome slučaju problem je što su žrtve treće osobe, a prema njima su posve indifierentne one druge. A i same žrtve ne mogu govoriti, jer su pod zemljom ili su u drugim zemljama, sa svim svojim traumama i to je nekakav zatvoreni ili pakleni krug, svugdje, pa i u bosansko-hercegovačkoj tragediji. Samo u Michiganu u SAD živi 20.000 Bošnjaka, a manje ih je u daytonskoj tvorevini Republici Srpskoj, spoznaje radi.
Glas Grada je u brojevima od 4. i 11. 2005. objavio je popis 50 potencijalnih ratnih zločinaca i etničkih "čistača" iz Trebinja i okolice, prema utemeljenoj prijavi Državnog tužiteljstva u Sarajevu. To je tek dio, ipak vjerujem privremeno i uz blagoslov međunarodne zajednice, ostvarenog projekta Velike Srbije, za koji je zaslužan izvoditelj, a ne projektant Božidar Vučurević. A izvoditelji su uvijek opasniji od projektanata jer su "ljudi od /zlo/djela". Usput, Vučurević i svi drugi izvoditelji su s istoka protjerali bošnjačko stanovništvo u središnju Bosnu i Hercegovinu, što je dovelo do izravnog i u povijesti ratova na tim prostorima prvog krvavog sukoba između tamošnjih Hrvata i uglavnom prognanika - Bošnjaka i svih tenzija koje su se i do danas zadržale. Tu je korijen toga nesretnog i tragičnog rata, bar po meni. A kad je Izetbegović po kratkom postupku otpisao cijeli istok Bosne i Hercegovine i isporučio ga iz Daytona Srbima, a i Tuđman Bosansku Posavinu također Srbima, došlo se do čega se došlo, ovakve, ali neodržive Bosne i Hercegovine, s dva entiteta, tri naroda, 14 vlada, i koječega drugoga. "Niti su vukovi siti, niti ovce na broju", a svi politički i drugi napori ne daju rezultata. Za Bosnu i Hercegovinu nema drugoga rješenja nego da se svatko vrati tamo odakle je protjeran, a zadaća je i političara i međunarodne zajednice i prijatelja te zemlje da tome tako i bude i da to postane jedna funkcionalna i učinkovita država tri ravnopravna, konstitutivna naroda. Ako i za to nije kasno. Pomišljajući na sve te vjerske i nacionalne mržnje zaključih iz bosansko-hercegovačke drame da su uvoznog podrijetla, pri čemu su isporučitelji svakovrsni etnički i sl. "čistači" poput Vučurevića...
Muhamed Borogovac, profesor matematike na bostonskom sveučilištu i predsjednik Nacionalnog kongresa BiH, žestokih protivnika politike Alije Izetbegovića, korijene zla vidi u "snažnoj srpskoj kolektivnoj svijesti, koja opet izvire iz Srpske pravoslavne crkve, koja se oduvijek brinula ne samo za duše svojih vjernika, nego se aktivno miješala i u politiku. Srbi su i u crkvi uvijek više pričali o srpskom junaštvu i srpskim vojevanjima nego što su molili Boga...Srpska kolektivna svijest učinila je da je Srbima najmiliji predmet "istorija" i to uglavnom ona koja se bavi srpskom nacionalnom "slavom". Od ostalih aktivnosti Srbe zanima i deseteračka, guslarska književnost u kojoj se glorificira "srpsko čojstvo i junaštvo." Izražen je interes Srba za državu, vojsku i sve drugo što bi moglo biti sredstvo ostvarivanja srpske nacionalne hegemonije nad susjednim narodima. Individualnost je kod mnogih Srba zakržljala. Tamo gdje su individualne karakteristike kao što su moral, milosrđe, poštenje, savjest sukobljavaju sa srpskim nacionalizmom kod goleme većine Srba je "nacionalni interes" prevladati individualne vrline. To je uzrokovalo tragedije srpskih susjeda gdje god Srbi žive...Srbi su "Gorski vijenac" uzeli kao inspiraciju za sve kasnije genocide nad muslimanima. "Gorski vijenac" je općeprihvaćeni srpski narodni ustav", /a kako je Njegoš Crnogorac i "otac srpstva", otuda i malo nade za Crnogorce da će se izboriti za vlastitu državu op.a./. Uostalom, sve potvrđuje da i licemjerna međunarodna zajednica prihvaća genocid i pravo jačega, što je slučaj i s Bosnom i Hercegovinom. Borogovac tvrdi da zapravo postoje četiri stupa srpske nacionalne svijesti. Prvi je mržnja prema "Turcima", tzv. kosovski mit. Riječ "Turci" je u navodnim znakovima zato što u srpskoj mitologiji riječ "Turčin" označava omrznutog muslimana bilo koje nacionalnosti u svijetu. Drugi i treći stup su mržnja prema Hrvatima i Nijemcima. U srpskoj "kulturi" formiraju se "jasenovački mit" i "kragujevački mit" koji služe za raspirivanje mržnje prema Hrvatima i Nijemcima. Četvrti temeljac srpstva je ljubav prema pravoslavnim Rusima. Posljednjih desetljeća, kao rezultat konfrontacije Rusa sa Zapadom, izrasla je mržnja prema "trulom Zapadu". Zbog tolikih mržnji, ostalim narodima Srbi izgledaju paranoidni. Većinom pijani, okupili su se na Kosovu, mjestu najvećeg srpskog poraza da se naoštre za još jednu "osvetu" nad "Turcima", svojim mitskim neprijateljima. Poslije dva dana putovanja i polusatnog "srbovanja" sa svojim vođom "Slobom" vratil su se u "Krajinu" psihološki spremni da krenu u novu epopeju na srpski način krvoločlna ubojstva nenaoružanih susjeda, pljačku njihove imovine, silovanja i sl. Normalnom čovjeku se ne ide na dvosatni put od Tuzle do Sarajeva, ako ne mora. Srbinu niju mrsko na dvodnevni put od Knina do Kosova da bi "srbovao".
Poznati turski putopisac Evlija Čelebija čiji su podaci poslužili za mnoge doktorate, kao što je npr. doktorat Ive Andrića piše 1660.: "Beograd je luka na Savi i Dunavu s 38 muslimanskih mahala, 3 grčke, 3 srpske, 3 ciganske mahale i s po jednom jevrejskom i armenskom mahalom". Čim su Srbi preuzeli vlast 1812. oni su istrijebili sve nesrbe i napravili etnički čistu Srbiju. Protjerani Muslimani iz Srbije su tada došli uglavnom u Bosnu. Međutim, nikakva odmazda nad bosanskim pravoslavcima se nije dogodila. Slično se ponavlja i danas. Masakrirani Srebreničani, Zvorničani, Vlaseničani, Janjarci, Bijeljinci itd. ne čine nikakvo zlo Srbima u Tuzli, Sarajevu, Zenici i osdtalim mjestima pod kontrolom Armije BiH. To Bošnjaci nazivaju merhametom. Ostali civilizirani svijet to naziva "individualizacijom krivice", Za razliku od Bošnjaka, Srbi u sličnim situacijama uvijek djeluju kao kolektiv, kao jedno biće iz više komada. Naime, ako srpski vojnici izginu u Bihaću, četnici se svete na Bošnjacima u Prijedoru. Kada Srbi izgube u Hrvatskoj, četnici se osvete Hrvatima u Banja Luci. Bezbrojni su takvi primjeri, a široj javnosti je poznata srpska odmazda nad Hrvatima u Banja Luci zbog gubitka zapadne Slavonije. Tim događajima je poklonjeno nešto više pažnje u svjetskim medijima jer je banjalučki biskup gosp. Franjo Komarica tada štrajkovao glađu. Mnogi gori zločini prema Bošnjacima su prošli nezapaženo...U običajima drugih naroda je da junak izaziva junaka na dvoboj. Srbi su jedini narod na svijetu za koje je junaštvo kada naoružana četa ubije junaka na spavanju. To srpsko junaštvo opisano je u spjevu "Smrt Smail Age Čengića". Prošla su dva stoljeća od tog gnusnog ubojstva iz mraka, a Srbi ga još uvijek slave kao junaštvo..."
Klonim se bilo kakvih poopćavanja i predrasuda prema Srbima, osobito onim koji su prihvatili Hrvatsku kao svoju državu i koji imaju snage za isključiti se iz takve "srpske kolektivne svijesti". Pa i onih ovdašnjih Srba čija je bliža ili daljnja rodbina gađala po našem Gradu i činila nečuvene zločine po istočnoj Hercegovini, ne samo devedesetih, nego i nekoliko puta u nizu proteklih desetljeća i učinili pustoš od toga pitomog i prirodno obdarenog kraja, s kojim je i Dubrovnik stoljećima, a napose u doba Dubrovačke Republike kuda su prolazili trgovački putovi. Hoću vjerovati da su oni "individualci" u pravom značenju te riječi.
Spomenuh i nesretni hrvatsko-bošnjački rat i snažne poslijeratne političke tenzije, sa strašnim i tek na dugi rok izlječivim posljedicama. Prvi je uzrok tome ratu, po meni, srpska agresija i genocid u Bosni i Hercegovini u kojemu su Bošnjaci prognani na područja gdje su živjeli katolici i Hrvati. Kako nije bilo dovoljno prostora ni resursa za kakav-takav normalan život, došlo je do međusobnih ratova i progona, čak i tamo gdje se suživot "događao" stoljećima. U takvim okolnostima, taj nesretni Bošnjak nije dobrodošao Hrvatu, pa ni Hrvat Bošnjaku. Događale su se u tom ratu i naizgled apsurdne situacije u kojima Hrvati "šuruju" sa Srbima protiv Bošnjaka, Bošnjaci sa Srbima protiv Hrvata, a tamo gdje su ratovali Bošnjaci i Hrvati protiv Srba, tamo su i pobjede ostvarene. Nažalost, opet je međunarodna zajednica takve pobjede, odnosno srpske poraze, pretvorila u njihove pobjede i Republiku Srpsku i posve uništila ideju i vjekovnu zbilju Bosne i Hercegovine kao zemlje tri ravnopravna i konstitutivna naroda.
Prof. Borogovac piše da u Hrvatskoj nikad nije bilo toliko negativnih emocija prema Turcima i muslimanima, vjerojatno zato što su samo dijelovi Hrvatske - Slavonija i Lika bili pod Otomanskom upravom relativno kratko razdoblje u povijesnim razmjerima. U hrvatskoj povijesti puno značajniju ulogu od Turaka igraju Austrijanci, Mađari, Mleci i na kraju Srbi. Od 1914. kod mnogih Hrvata pojavio se osjećaj savezništva s Bošnjacima u borbi protiv zajedničkog neprijatelja – velikosrpske politike. S druge strane, postojali su uvijek i Hrvati /a bilo ih je i u hrvatskim vrhovima devedesetih, a ima ih još uvijek i danas u manjoj mjeri, op.a./ koji su smatrali da se sa Srbima treba nagoditi na račun Bošnjaka. Animozitet dijela hercegovačkih Hrvata prema Bošnjacima Borogovac objašnjava činjenicom da su ti Hrvati bili dugo pod otomanskom vlašću, pa su kao i Srbi "akumulirali" netrpeljivost prema muslimanima. Radeći na mostarskom sveučilištu Borogovac je zapazio da hercegovački Hrvati imaju puno više negativnih osjećaja prema Muslimanima nego prema Srbima, što se nažalost i u hrvatsko-bošnjačkom ratu na najgori način potvrdilo. Prema Borogovcu, ideja podjele Bosne i Hercegovine činila se prihvatljivom hercegovačkim Hrvatima zbog činjenice da su većinsko stanovništvo zapadne Hercegovine, tako da je "prirodno" da ti krajevi pripadnu Hrvatskoj, što su Izetbegović i Ganić predlagali Tuđmanu. Međutim, za razliku od hercegovačkih, bosanski Hrvati bili su uglavnom za očuvanje cjelovite Bosne i Hercegovine. Ponajviše zbog svijesti da su Hrvati u Bosni manjina i da će prilikom eventualne podjele Bosne i Hercegovine na nacionalne državice oni izgubiti svoja imanja i domove. Nakon svega, Bosna i Hercegovina ipak je ostala, zasad samo formalno cjelovita, s katastrofalnim ratnim i poratnim posljedicama za sve narode, a Hrvate najviše, rekao bih s obje strane granica.
Što se Bošnjaka i njihovog nacionalizma tiče, treba reći i to, dosta njih drži da je Bosna i Hercegovina njihova ekskluzivna domovina i država, a svima drugima, pa i Hrvatima i Srbima poručuju da im u takvoj državi nije mjesto, pa i tu, iako u manjoj mjeri, ipak treba tražiti uzroke bosansko-hercegovačke kalvarije. Pa i oni, bez obzira na sve promašaje tadašnje hrvatske i srpske politike prema Bosni i Hercegovini, moraju iznaći rješenja i skupiti snage za suživot svih triju konstitutivnih naroda, unatoč svih trauma i žrtava. Jer, što je drugo?
"Poezija, proza i guslarenje" četničkog vojvode Božidara Vučurevića čini se i zavodljivom ne malom broju Srba i Hrvata, pa čak i Bošnjaka kojima je omogućio bijeg na "civilizacijski način" iz smrtnog zagrljaja. Ima tu za svakoga ponešto. Onih koji bi trebali "podići glas" na takve i slične iskaze, osobito među intelektualcima skoro da i nema. A žrtve, one pod zemljom i nad zemljom ionako odavno više nitko ništa ne pita. Zaborav i samo zaborav, svega i svačega, od rata do divnih ljudi koji su tu do jučer živjeli i mučili se s nama, to je zakon ovoga vremena. Ili je izostanak primjerene reakcije u ovome ili sličnim slučajevima samo posljedica "straha koji pobjeđuje više ljudi nego bilo koja druga stvar u svijetu" kako reče R.W.Emerson. A možda bi se na Vučurevićeve taktove za gusle trebalo smijati kako ne bi umrli od straha!
1. veljače 2006.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
