Dubrovnik - Minijature

Kad bismo u mislima izbrisali sjeverne zidine, kule i Minčetu pa zamislili Brsalje bez pločnika, Boninovo bez zgrada, a onda očistili Kolorinu, Lovrjencu ostavili samo hrid, dobili bismo stepenaste doce koji od današnjeg parka Gradac padaju nizbrdo, tvore omanja polja i niz nagib Srđa dolaze sve do Straduna u kosom i nizbrdastom skoku.

Tako je moralo izgledati mjesto s kojega se vidio poluotok Lave, a na njemu naselje u zidinama. Toj će zamišljenoj slici signaturu dati jedna crkvica koja je u davnini nosila naziv Transfiguratio Domini, a poznatija je po pučkom nazivu Sigurata. Izvorni naziv Preobraženje Kristovo stoljećima se kotrljao kao kamenčić u izgovoru građana, vremenom izgubio oštri brid i postao jednostavno Sigurata, a sve po slici Gospe koja je darovana katedrali da bi nadomjestila nestalo platno Gospe od Porata. Njezina kopija, djelo iz 18. vijeka, nestalo "manu boni pictoris" ( rukom dobrog slikara ) i danas se nalazi u Sigurati na glavnom oltaru.

Onome tko dolazi naći staru crkvicu, nije lako. Spusti li se ispod Minčete, najbolje mu je naći uličicu Plovani skalini, pa odatle proći Malom. Umjesto da siđe do Prijekoga, mora učiniti oštri kut i zaći u uličicu koja se opet otvara u neveliki trg. Okružen je visokim zgradama samostana, ali se na kamenim pižulima, uz graste cvijeća baš tu nalazi crkva i njezina povijesna, kasnoantička, tajnovita i nevjerojatno važna nazočnost, koja je svjedok vremena po kojemu ni povjesničari prošlog stoljeća nisu znali datirati postanak Dubrovnika.

Iako zabilješke o nekoj građevini često ne znače da je ona stara koliko to navode prvotni zapisi, njezino se ime uz darovnicu Bogdana de Pisino, koji dumni Dobri ostavlja 6 denara i 2 folara pa se oporukom navodi i ime Preobraženja Kristova, a gdje rečena dumna boravi, spominje dosta kasno, 2. travnja 1281. godine. Trinaesto je stoljeće zapravo tek ostavilo pisani trag o crkvi koja je tu izgrađena davno, možda čak u 6. vijeku, kad je na ovom istaknutom mjestu mala crkvica okupljala vjernike nastanjene u blizini.

Kasnije je regulacija ulica na Prijekome poštedjela njezin smještaj i zaobišla je štiteći joj temelj i značaj. Dogodilo se ono što bi ljubitelji tradicije, spomenika i okoliša i danas pozdravili. Ovdje sve ulice teku od sjevera prema jugu, jedino se prostor Sigurate ugiba iskorakom Male koja je zakoračila protivno svim pravilima: pravcem istok-zapad.

Danas je poznato da je prvotna crkva izgrađena usred bizantskog kastruma pa da je do današnje obnove doživjela toliko zahvata da bi se uz  njezino prekrojavanje mogao imenovati 9., 11. i 12. stoljeće, a u svim je tim razdobljima poštivan stari temelj. Na pravokutnom njezinom postolju, dugom skoro osam i širokom nešto manje od pet metara prekrajao se izgled, ali onako kako su običaji graditeljstva zahtijevali. Prvotna joj je apsida bila u obliku pravokutnika, kupola imala četveročlani krov, a nosila je dvostruke slijepe arkadice. Bila je jednobrodna, trotavejna, krasila ju je starokršćanska bifora s plitko urezanim križevima proširenih krakova. Vrata su joj bila užlijebljena u kameni prag s utorom i svi se ti ulomci, danas izloženi u crkvi i na trgu, stoljećima poštuju kao pseudorelikvije. Ništa neobično. Ti ostaci su svjedoci vremena, oznaka postojanosti, vidljivi trag temelja iz maglom obavijenih proteklih vjekova.

Sigurata je bila centar naselja o kojemu nema zapisanih tragova. Kasnije joj se zapadno smjestila crkva Sv.Vida, a na dnu današnjeg Prijekoga gledala je Sv. Nikolu i Bondinovu kulu. Preobraženje je moralo biti najstarije jer su istočnokršćanske zemlje taj blagdan slavile još od 6. vijeka. Tada je već bio običaj da se 6. kolovoza, za ljetnih vrućina slavi Uskrsnuće, jer su apostoli svjedočili da se Isus u svjetlosti vratio čovjeku.

Istok je taj događaj slavio već od 6. stoljeća, zapad ga prihvatio 1457., nakon pobjede Turaka pod Beogradom. Naša je Sigurata stoljećima prije u kolovozu blagoslivala žito i grožđe. Iz grozdova će poteći vino - krv Tijela Svetoga, iz žita se stvoriti kruh - meso života.

U Sigurati su nekad zasjedale najstarije bratovštine. Kovači i kotlari su obilježili svoj grob 1423. i ostali joj vjerni sve do 1808., kad se ukopavanja u crkve zabranjuju. Po jednom podatku iz 1514. nalazi se da je Grad imao 56 kovača pa nije čudo da su na sjevernom oltaru ti vrijedni bratimi postavili sliku na kojoj sveti Ivan krsti Isusa, a sa strane stoje sv. Lucija i sv. Andrija.

Prema liku sv. Andrije stoji pretpostavka da su i stolari ( zaštitnik im je ovaj svetac ) privremeno našli dom u Sigurati. Sjedište su imali u Sv.Barbari pa kad je ona porušena, priklonili se maloj crkvici i potom prešli u Sv. Josipa iz Ulice od puča. Trag su na bratimskim grobovima ostavili i grebenari vune. Ostavili su i svoje kosti, ali su trećoretkinjama sv. Franje, onim siromašnim picukarama, prenijeli znanje o grebenanju, predenju, o tkalačkim stanovima od čega su davne Tole, Milice, Gojne, Vladne i Kate živjele, ispredale niti, tkale, krojile misna odijela, primale milodare i do danas očuvale nekadašnji alat u muzeju Sigurate.

U crkvici je oduvijek bilo božanske svjetlosti. Donosilo ju je Uskrsnuće, ali i zaštitnica očinjeg vida, sveta Lucija. Ona je bila potrebita kovačima koji su željezo talili, gledali golim okom žeženu lavu, čučali pored ognja, kovali i naginjali se preblizu iskrama da su u starosti mnogi bili potpuno slijepi.

U dva kvadra pod staklom izložena su votivna srca i oči. Donosili su ih pomorci, njihove žene i kovači. Pomorci su naručivali slike brodova, žene im ( ne misleći toliko na oluje i opasnost s mora ) darivale crkvi pozlaćena srca, ne bi li im muževi u tuđini ostali vjerni! Kovači su pak vjerovali da će ih zavjetne oči spasiti, ako se Lucija o svom blagdanu samilosno okrene i pogleda njihove prignute glave.

Dio obiteljskog naslijeđa Boškovićevih preselilo se u Siguratu! Ruđerova sestra Anica ostavila je 1803. svojoj sestri dominikanki kip Bambina, a ona ga darovala crkvi kad su francuske čete ušle u Grad. Ovaj je mali izlog u Sigurati podsjetnik vremena Badnje večeri kad bi svaka obitelj u Gradu iznijela Djetešce i ukrasila ga nakitom. Bilo je to u vrijeme kad Pavo Rešetar nije još bio donio u Grad običaj kićenja drvca o Božiću. U osvijetljenim salonima, pred zapaljenim svijećama spavao je Bambino, a na njemu prstenje, oko vrata koralji, pod nogama narukvice i broševi - darovi kuće koja je molila i izlazila o ponoćki u meke, tajanstvene sjene Grada.

Sjećam se da sam jednog kasnoljetnog popodneva došla pred crkvu. Ulice su već bile zatihnute, a vrata Sigurate zatvorena. Sjedala sam na pižulima uz trg, čitala znakove s grobova, gledala vrata i po prozorima, što prate crkvene brodove, znala da je ona strašna dubrovačka trešnja presvukla Siguratu baroknim slogom. Samostanska je zgrada bacala sjenu pa sam zaobišla crkvu, spustila se do Prijekoga i prošetala do Ulice Celestina Medovića. Vratila sam se kad su sjene zagrlile trg i unutrašnjost. Iako su crkvena vrata bila zatvorena, uočila sam sjenu dumne koja je molila na škabelu. Otvorili su mi vrata samostana, a odatle sam, nevidljivim prolazom ušla u crkvu, obišla sakristiju, vidjela onu pozlaćenu sliku Gospe na glavnom oltaru, osjećala sam da je ovo mjesto čisto kao oltarić Bambina, da u njemu postoji tisućljetnog mira i neizrecive, nerečene tajne, kao da nam je ona davna svjetlost Kristova groba još uvijek prejaka, kao da u nama titra množinom novih spoznaja.

Kasnije sam polako obilazila samostanski muzej. Tu je kameno pilo, gustijerna ( i u njoj voda ), misna odjeća, votivne slike, procesijalna raspela, pribor za izradu hostija, namještaj, najstarija slika dubrovačkog broda, jedan ormar pun kućnog pribora, malih kikarica i posudica, a na svima otisci, tragovi ruku, jedva čujni zvuk siromaških objeda i večera uz svjetlo lojanice.

Ovdje su živjele siromašne dumnice, zatihnute, smjerne, stare kao i mjesto samo. One su postale dio zidova, običaja i molitava koje se u Sigurati nikad nisu prekidale.

Uzalud sam tražila onaj kamen na kojem je bilo zabilježeno da je sv. Franjo Asiški došao u Grad prilikom putovanja u Palestinu. Bio je konačio u jednom stranju na mjestu današnjeg isusovačkog kolegija. Nije ostao nezamijećen, a kad se crkva isusovaca gradila, spomen kamen je donesen ovdje, ali je kasnije preklesan. Pošto nitko ne zna koji je to ulomak trga, koji je to kamenčić pred oltarom, osjećamo da je samilosno, siromaštvu i čistoći okrenuto Franjino srce, u svakom dijelu posvećenog mjesta.

Zato u Sigurati ima meke nježnosti i gotovo nevinog, dječjeg oduševljenja današnjih dumnica. One se svojim prolazom iznenada nađu u tišini crkve. Kleče pred oltarom, pod njima antika temelja, uokolo raščlanjeni brodovi i glavni oltar u pozlati čudotvorne Gospe.

Noćima ovdje spava tišina, ali u pogledu svevidećem mi ugledamo kolone nestalih bratima: prigibali bi se oltaru, unosili snagu čvrstih ruku, bili tek ljudi od krvi i mesa, a kosti im vjekovima spavaju pod crkvenim podom, u svjetlosti Preobraženja i pod bistrim okom Lucijinih vječitih očiju.

22. lipnja 2010.

Tereza Buconić Gović