Nota bene

Doista je i nepotrebno, pa i nekompetentno s moje strane ponavljati činjenice i viđenja po jedinstvenom sudu struke, može se ustvrditi velikog dubrovačkog i hrvatskog glumca Predraga Vušovića – Pređa i jamačno smo izgubili vjerujem golemoj većini dragog sugrađanina i mnogima teško shvatljivog, jednostavno drugačijeg čovjeka.  Pređo je upamtio onu Epiktetovu "da si samo glumac u drami čiji karakter određuje pisac, a tvoj je posao odglumiti ulogu koja ti je dana što je bolje moguće". A Držićeve likove odradio je maestralno. Posljednjih godina izgledao mi je kao onaj koji se skoro pa odjavio s ovoga svijeta, ne misleći nimalo na sebe i čineći sve da svojim bogomdanim talentom i komentarima bude svakome zanimljiv i u čemu je bio nenadmašan. Ne mogu reći da sam ga uopće osobito poznavao, sve priče o njemu čuo sam od drugih. Ali, recimo moja priča o njemu je mnogima nepoznata. Prije i više od tri desetljeća uočio sam ga kao izvanrednog šahovskog talenta koji je na tu misaonu igru gledao drugačijim i teško shvatljivim očima i glavom i onda je odjednom nestao, bit će mu se nije dalo sjedati i misliti i pobjegao u svijet glume. A nakon i više od tri desetljeća susreo sam ga na Dalmatini kod Ravče i popričali malo upravo o njegovim šahovskim danima. Naprosto je nevjerojatno kako je upamtio sve te svoje tada šahovske dane, ljude i događaje oko sebe i nisam ga uspio zateći ni jednim pitanjem o šahovskim smicalicama i varijantama i kad sam mu rekao da bi više postigao u šahu da je po njemu "tupio" nego u glumi, reče mi da je gluma ustvari šah i da zapravo nije promijenio "struku". Eto takav je bio Pređo!

Bajro Sarić

Foto: www.dubrovniknet.hr

Pa ako je i od Zahe Hadid, kažu najznačajnije suvremene arhitektice u svjetskim razmjerima, previše je. Jer njezina viđenja rezidencijalnih vila u okviru Golf Parka Dubrovnik na Srđu, barem po onih par sličica koje su mi bile dostupne, zacijelo će još više iritirati i ne samo običnu i neobičnu dubrovačku javnost, nego i mnoge ugledne i neugledne hrvatske i ostale arhitekte, ekologe i estetičare, koji se ionako nakostriješe, i ne baš uvijek s pravom, pri spomenu navedenoga projekta. Najprije, uvjerenja sam da je projekt Golf Park Dubrovnik potreban i koristan Dubrovniku i Dubrovčanima i Hrvatskoj, uključujući u njemu i sustav rezidencijalnih vila i hotela, jer se ekonomski račun ne može sačiniti za svakog ozbiljnog i profitu sklonog ulagača. Njime bi se svakako značajno inovirala inače ne baš konkurentna dubrovačka turistička ponuda. Problem je u tome što su najbolja djela u svemu ona koja nisu opterećena profitom i uglavnom su u domeni taštine ulagača ili su lukrativne prirode. Ali na Srđu je ipak moguće, tako mi se čini, naći neku ravnotežu između ekonomije, ekologije i estetike i da svi budu zadovoljni, od ulagača, preko kreditora do lokalnog stanovništva. Međutim, teško će to ići s ništa drugo nego bokarićima, kakve mi se čine rezidencijalne vile na Srđu iz svijeta Zahe Hadid. Očito je da se ona nije pretrgla istražujući prostor, ozračje i tradiciju ni Dubrovnika ni sjevernih padina Srđa, a upitnim mi se čini je li ona ove krajeve ikad i posjetila. Ili joj se nije dalo dolaziti ili jednostavno nije bila u formi, što se svima događa, posve je svejedno. Primjedbe Hrvoja Hrabaka, predsjednika Udruženja hrvatskih arhitekata na koncept rezidencijalnih vila na Srđu prema predlošku Zahe Hadid držim posve umjesnim i uopće nisu izraz neke zavisti ili jala. Iako su vjerojatno računali da će lik i djelo Zahe Hadid umiriti ili prizemniti protivnike projekta Golf Park Dubrovnik, ulagačima je ista, svjesno ili nesvjesno, učinila "medvjeđu uslugu". A i općenito uzevši PR koncept ulagača nemušt je i zapravo više naglašava nedostatke, a ne koristi od Golf Parka Dubrovnik, koliko god oni bili možda i nesvjesni toga.

Bajro Sarić

Eto tako vam je dragi i manje dragi, a nikad baš mrski moji i vaši, kad se svi konci izvršne vlasti i moći koncentriraju na jednog čovjeka, u ovom slučaju našega gradonačelnika Andra Vlahušića. Dotični je dogovorio s Valerijom Aleksejevom u studenom prošle godine da se ovogodišnja Međunarodna skupština pravoslavlja održi u Dubrovniku, valjda u uvjerenju da će ona pridonijeti većem razumijevanju i dijalogu između kršćanskih, možda i ostalih konfesija. I to baš u gradu, ali i njegovom, osobito sjevernom susjedstvu koji su teško i ne jednom stradali od toga istoga pravoslavlja i pokretača i izvođača velikosrpske ideologije. Čak bi se i to moglo "progutati", taj dogovor, pomirba je i poželjna, moguć je život jednih do drugih, iako teško ikad skupni, ali to nipošto nemože poticati mitropolit Amfilohije Radović, duhovni ideolog Velike Srbije koji je najavljen kao sudionik spomenutog skupa. Stav Tatjane Bonačić Šimac i Grada Dubrovnika, koja odbija svaku pomisao da se Amfilohije Radović ukaže u Dubrovniku posve je prihvatljiv i razuman i ne treba čovjek biti ni Hrvat, ni Bošnjak, pa ni Srbin, ni katolik, ni musliman pa ni pravoslavac, ako je pravovjernik i domoljub i po najminimalnijim standardima. Ali, problem je u tome, barem po meni, što gradonačelnik Vlahušić uopće nije trebao ni dogovoriti ni utanačiti s Valerijem Aleksejevom održavanje Međunarodne skupštine pravoslavlja baš u Dubrovniku, jer je riječ o nekoj vrsti pravoslavnog kongresa i na njemu imaju pravo, čak i obvezu, uostalom kao i na svim sličnim kongresima, sudjelovati svi oni koje organizator pozove, ma kakvi bili, tako i notorni Amfilohije Radović. Ne može to određivati, odnosno pozivnice uručivati ni Grad Dubrovnik ni Andro Vlahušić ni Tatjana Bonačić Šimac.  Jednostavno, Andro Vlahušić je trebao odbiti Valerija Aleksejeva na uljudan način, pojasnivši mu neke stvari iz bliže, pa i dalje dubrovačke prošlosti i tako ne bi došlo iznova do skretanja s golemih, osobito gospodarskih tema i dilema i trošenja energije u odgovorima na pitanja koja uopće nisu morala biti ni postavljena. A mogao je Vlahušić, ne bi mu bilo zgorega, Aleksejevu preporučiti da se Međunarodna skupština pravoslavlja održi, recimo u Trebinju, Bileći ili Gacku, gdje je dio "skupštinara" predvođenih Amfilohijem Radovićem pred samo dvadesetak godina, ali i više puta u višestoljetnoj povijesti pričinili neizmjerljive pokolje, paleže i zla tamošnjim muslimanima ili "Turcima" kako ih oni zovu i etnički posve očistili te krajeve za sva vremena i da tamo izreknu neke riječi isprike, ako je ta više uopće i moguće i korisno, nakon svega što se dogodilo. Amfilohije ipak nije došao i dobro je da nije došao, daleko mu kuća...

Bajro Sarić

Foto: www.dubrovacki.hr

Obično se kaže kako o ukusima ne treba raspravljati. Ali, ipak je za upitati se kojim se kriterijima vodio nadležni odbor, a potom i Gradsko vijeće Grada Dubrovnika ili barem njegova većina kad je ovogodišnjim laureatima proglasila one koje je proglasila. Najprije, nemam ništa protiv nikoga od nagrađenih, svi su oni vjerojatno stručni i vrijedni i tako to, ali teško se oteti dojmu da u toj odluci, u kojoj bi najmanje trebalo biti, ako bi uopće trebalo biti, nije bilo politike u njezinom grubom obliku i da jamačno tu po Gradu ima i druge, pa i dugovječne čeljadi i udruga koji su više zaslužili najveća gradska priznanja i koji je vjerojatno nikad neće ni dobiti, jer eto nisu se /s/našli na pravom mjestu i u pravo vrijeme. Kako ne bi bilo nesporazuma, bilo je takvih promašaja i apsurda i u ranijim gradskim priznanjima, bile su i onda podjele na naše i njihove, ali netko bi konačno to morao i presjeći i reafirmirati i ugled i vrijednost najvećih gradskih priznanja ili ih, ako to neće ići, naprosto ukinuti. Ne mogu dokučiti zbog čega je rasprava o prijedlogu laureata koja se vodi, ako se vodi, na Gradskom vijeću zatvorena za javnost, osim ako nije svima baš čista savjest i što ih je strah od drugačijih mišljenja iskazati pred javnošću. A i proceduru za dodjeljivanje gradskih priznanja treba pod hitno mijenjati, jer sada stvari stoje tako, ako te netko ili neki relevantni nisu predložili, bez obzira štogod i koliko si učinio, nema te ni među kandidatima, nisi među živima, dakle kao da te i nema. A znam tu po Gradu podosta čeljadi, pa i udruga, svakojakih svjetonazora i profila koji su doista puno učinili u svojem fahu i prepoznatljivi su i daleko od gradskih mira, ali nitko, namjerno ili nenamjerno nije ih ni predložio za laureate. Jest da su to ona moja možda za mnoge i dosadna zanovijetanja  o drugim i drugačijim, neprilagođenim i tome slično, ali mi se doista čini da su aktualna ne desetljećima, nego i stoljećima, s malo nade da u dogledno vrijeme to više neće biti...

Bajro Sarić