Viđenja

Dubrovnik

Viđenja

ZBUNJUJUĆE PORUKE

Neću o tome kakva je bila 2005., pa ni za hrvatsku ekonomiju i njezine posljedice po našu svakidašnjicu. Za nekoga je ostvaren korak naprijed, za drugoga nazad, neki su ostali na istome, ali sve je to pitanje iz kojega se kantuna sagledava i nekih subjektivnih, pa i osobnih prosudbi. Što se nas ovdje u Dubrovniku tiče, ipak je postignut stanovit pomak u poduzetništvu, infrastrukturi, pa i bar neka većina, možda i apsolutna nešto bolje živi. S bolnim ekonomskim, socijalnim, pravnim i izbornim reformama nismo ni započeli. A tamo gdje se slobodno poduzetništvo i ekonomska demokracija pokušavaju, a mjestimice i uspjevaju probiti, javljaju se i nesporazumi. Naglasci su najčešće na raspodjeli, a ne stvaranju, pravima, a ne i obvezama, drugome, a ne sebi, formi, a ne suštini i tome slično. To je to socijalističko nasljeđe, plemenito u ideji, a razorno u zbilji i to ne riješava ni nova država, ni politički ni pravni sustav nego samo snažan duh, volja i upornost, više i manje odgovornih. A to je opet proces od bar tri do pet desetljeća, ako ne i više...Nisam posve siguran da smo došli i na startnu crtu, a ciljna mi se čini nekim dalekim snom.

Ponekad se sve ovo, i u ekonomiji, i u politici, pa i privatno, čini jednim velikim nesporazumom. Thomas Bernhard u depresivnom, ali velikom Gubitniku nesporazum drži trajnim prirodnim stanjem. Na drugom mjestu kaže da mu je priroda, a ne ništa drugo, njemu, pa i nama zapravo najveći neprijatelj. Protiv nje se stalno borimo i na kraju gubimo. Pa i "gubitnik" Wertheimer, taj veliki klavirist, ali ne i genijalan kao Glenn Gould, čije su ga Bachove Goldbergove varijacije na kraju i skončale, jer takvu izvedbu nikad nije dostigao i jedino rješenje pronašao je u samoubojstvu. A nesretni Wertheimer /ili Bernhard/ govori i ovo: "Tako sam čitav život morao provesti u samim nesporazumima. Da budemo precizni, mi se ionako rađamo u svijetu prepunom nesporazuma, iz kojih se ne možemo izvući dokle god egzistiramo; možemo se naprezati koliko želimo, to nam ništa neće pomoći. To međutim zamjećuje svatko, jer svatko neprestance govori nešto, a da ga drugi pogrešno shvate, u toj jednoj jedinoj točki na kraju će se ipak svi složiti. Nesporazum nas baca u svijet pun nesporazuma, koji moramo podnositi kao svijet sazdan od samih nesporazuma, napuštajući ga s jednim velikim nesporazumom, jer smrt je ipak najveći od svih nesporazuma...".

A evo, iz novogodišnjih poruka Mesića, Sanadera, Bozanića, ovih ili onih dužnosnika pomalja još jedan nesporazum u obliku njihove snažne socijalne i radničke osjetljivosti, pa i solidarnosti. Kao neki duh "kršćanskog socijalizma" Juergena Moltmana, nipošto duh "demokratskog kapitalizma" Michaela Novaka. "Opalili" su po neoliberalnom kapitalizmu, potrošačkom mentalitetu, zapuštenim radničkim pravima, ali ne i po onima koji su do svega toga doveli, ako je to neko zlo. Čudni smo mi neki ljudi, neću rijeti i narod. Nikako se riješiti onoga što ne donosi ekonomske učinke i ne prihvaćamo ono najbolje i potvrđeno iz tog kapitalističkog svijeta. Koji usput, nije idealan, ali ukupno gledano sa svim posljedicama, boljega zasad nema, a tko zna kad će ga i biti. Na kraju krajeva, zašto nam već jednom ne kažu da sve počinje od nas samih, naših htijenja, volje i napokon da smo mi oslonac ove hrvatske države, a na obratno. Tamo gdje se ističu svemoć države, institucije, politike, tamo je socijalizam, ma koliko ne bi htjeli da je to tako. A ne lezi vraže, možda i podsvjesno i želimo socijalističku državu, onu gdje drugi skrbe ili ne skrbe o nama, možda baš i ne volimo slobodu, a zna se i to da uspješni i nisu baš na cijeni...

Inače, po meni je posvemašnja i dandanas općeprisutna, zabluda o "truloj" Americi, jasno onoj sjevernoj. Po njoj, ta je Amerika zapravo kapitalistički pakao na zemlji, u kojoj skoro sve vrijednosti, a osobito one duhovne tu ne stanuju. A ta je zemlja, bar po Novaku, a i svakome tko ne mjeri ideološkim mjerilima i tko nema predrasuda, upravo suprotno. U takvoj je Americi pojedinac, sa svojim vrlinama i htijenjima svetinja, obiteljske vrijednosti premašuju i tradicionalne crkvene obrasce, osjećaj zajedništva i solidarnost premašuje i Europsku uniju prepoznatljivu kao socijalnu tržišnu ekonomiju, predrasude svake vrste su jedva zamjetne, vjerske slobode posvemašnje i sl. Da se i ne govori o kulturi, obrazovanju, športu...Naravno, ni u Americi nije sve idealno, i tamo ima i sirotinje i nasilja i nekulture i predrasuda, ali razmjerno znatno manje nego u bilo kojem drugom kapitalističkom sustavu. Novak tvrdi, a činjenice mu daju za pravo, da je Južna, odnosno Latinska Amerika prirodno čak i bogatija od Sjeverne Amerike, ali tamo nikad nije uspostavljen, a ni prihvaćen model demokratskog, odnosno neoliberalnog kapitalizma koji se pokazao najproduktivnijim, ne samo u materijalnom, nego i duhovnom smislu. Uostalom, Europska unija je i utemeljena i proširuje se ponajviše iz razloga konkurentne utakmice s globalnim trendovima u ekonomiji koje predvodi upravo Amerika. Nikakvog drugog važnijeg uporišta Unija i nema.

Ali, nisam, nakon svega što sam prošao, sada neki vatreni zagovornik neoliberalističkog kapitalizma, ekonomske demokracije i sl. Riječ je o tome da sam u potrazi, već više od trideset godina onoga političkog, ekonomskog i socijalnog modela koji će Lijepu našu, a osobito naš Grad na najbrži način izvući iz ove depresije, tako razvidne ne samo u gospodarstvu, nego još i više u govoru, gardu i volji prosječnog hrvatskog čovjeka. Ponekad se čovjeku činilo da je to feudalizam, merkantilizam, socijalizam, komunizam, pa brojne "Goldbergove varijacije" kapitalizma. Danas mi se čini da je to američka inačica kapitalizma, ali i nisam posve siguran da može uspijevati i na hrvatskom tlu, kad se osvrnem na našu poslovnu svakidašnjicu, koja se i ne mijenja tako brzo, osobito ne tretman poduzetnika. Naime, ovdje "neprirodno" puno volje, hrabrosti, znanja i vještine treba za uspjeti kao poduzetnik, a teško i uopće ako ne osluškujete političke "vjetrove" ili ako niste galeb Jonathana Livingstonea. b Vjerujem Goranu Štroku i zacijelo nema nimalo licemjerja kada kaže da sve to što čini u Dubrovniku nije racionalno i da to čini za Hrvatsku. Ipak puno ne priča o Dubrovniku, njegovim ljepotama i sl. On radi za Grad, zapošljava ljude, plaća poreze i doprinose i sve to u uvjetima koji nisu nimalo jednostavni. Uopće me ne zanima kako mu to uspijeva, tko je on, tko stoji ispred ili iza njega. Bilo kako bilo, svi ti hoteli ne mogu odavde nikamo otploviti i uvijek će, manje ili više pridonositi boljitku ne baš zanemarivom broju naših sugrađana, njihovih obitelji...Druga je stvar što se meni neke stvari estetski, sadržajno i funkcionalno ne dopadaju u "Štrokovim" hotelima. Ali to je tako, slobodno tržište i profit nemaju nikakve veze, recimo s estetikom, romantikom, klasikom i tome slično.

Pa i pitanje je može li Lijepa naša s obzirom na geopolitičke uvjete, slabu demokratsku tradiciju, navike, kulturno, duhovno, vjersko i svako drugo nasljeđe i narodni mentalitet, dakle može li brže prihvaćati europske standarde i poboljšati ekonomsko stanje i konkurentnost. Pa zapravo je li to istinska volja većine kad se sagledaju načini na koji se to može postići? To je pitanje svih pitanja na koje bi odgovor morali dati i sociolozi, psiholozi, ekonomisti, teolozi, kako ne bi živjeli u nekakvim futurističkim iluzijama, politički uvijek kurentnim, ali sa stajališta zdravog društva i ekonomije ipak štetnim. Možebitno je da mi sve ovo skupa kako je sada i ne želimo, ali zapravo kroz izbore, ponašanje, predrasude, nesklonost za promjene činimo sve da je ovako i nikako drugačije.

Max Weber je zamijetio "kako se čini da je kapitalizam najprije uspio i potom najstalnije napredovao u protestantskim zemljama." Vjerujem da su sada neka druga vremena i da nije u pravu, bar što se Hrvatske tiče. Pa ako nije ni to, dogovorimo se i krenimo u neki naš, hrvatski kapitalizam u kojemu će imati odgovor: To je to...

3. siječnja 2006.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

PRIVIDNOST ZNANJA

Dubrovnik - Viđenja

Nije ni za vjerovati koliko se taj ovozemaljski život, bar onaj ekonomski, nastoji svesti u neka pravila, obrasce i brojčane veze. Unatoč skoro pa svakodnevnim opovrgnućima ili odstupanjima od pravila, uvjerenje da se znanstvenim postupkom mogu sva odstupanja od "normalnog" ili prirodnog ukloniti i da će struka sve to riješiti, ovako ili onako, nimalo ne gubi na snazi. Nažalost, društveni problemi, odnosi među ljudima i nezamislivo brojne varijable i slučajnosti u ekonomskim stvarima toliki su da nema toga znanstvenog postupka ni znanstvenika, naravno ni ričete koja ih otklanja jednom zauvijek. Znam dosta čeljadi koji primjerice ekonomske ili trgovačke vještine, okolnosti vremena i mjesta ili psihologiju mogućeg kupca bolje znaju od onih koji su se za to školovali, pa čak i cijeli život radili u takvim branšama. Puno je bilo i ima odličnih diplomanata koji se nisu snašli u realnom svijetu ili životu, ostajući u području golemih teoretskih, povijesnih i činjeničnih znanja, ne shvaćajući u čemu je zapravo problem i koji su putevi njegovog rješenja. Isključujem ovdje one koji iz objektivnih razloga nisu uspjeli, jer uvijek i posvuda ima i takvih.

Ne znam je li to neko povijesno nasljeđe, teško promjenljivi i vjekovima taloženi narodni mentalitet ili pak slaba demokratska, tržišna i konkurentna tradicija, tek i na ekonomska pitanja i razvojne perspektive odgovara se i na najvišim stručnim i znanstvenim razinama u statičkim i posljedičnim izrazima, vrlo rijetko dinamički i konkretno. Tako se kaže da domaći bruto proizvod ili investicijska stopa ili inflacija mora biti tolika i tolika da bi se postigao održiv razvitak, narodno blagostanje, dokidanje nezaposlenosti i sl. Vrlo se rijetko kaže na koji se način i kojim mjerama to kani postići, što ćemo dobiti i čega se moramo lišiti, jer ne može i "jare i pare". Nema ni valjanog odgovora u čemu je ekonomski problem Dubrovnika, kakve su mu uopće razvojne perspektive i kakav je budući smjer uopće poželjan. Ta pitanja i s njima povezani odgovori, budući da su i opća i javna, a rekao bi i od sudbinske važnosti za hrvatski jug malo koga i zanimaju, čak ni one koji su pozvani logikom svoje nadležnosti, položaja, pa i savjesti. Ponekad mi se učini da se ide naprijed bez ikakvog reda i općeg cilja i da se ta budućnost uopće i ne promišlja. U doba sebičnih interesa i skoro pa "uličnih" borbi za njihovo ostvarenje pogled na opće i cjelinu kao da su se izgubili. Napraviti na dugi rok osmišljenu i održivu razvojnu strategiju grada poput Dubrovnika nije tek posao ekonomista, nego i kulturologa, sociologa, urbanista, ekologa, povjesničara umjetnosti, pa čak i psihologa. Primjerice, je li baš turizam, elitni ili masovni ili bilo kakvi naša sudbina i/ili razvojni smjer, ako nemamo jednu od najvažnijih pretpostavki za taj vrlo osjetljiv skup djelatnosti, a to je ljubaznost, optimizam, osmijeh i kod najobičnijeg puka, da ne govorim o onima koji su s turizmom i egzistencijalno povezani. Usuđujem se rijeti da je takav "gard" naše ozbiljno ograničenje od kako znam za sebe, a kojega li apsurda bilo je čak i manje kad smo bili siromašniji.

Pročitah tako nedavno u novinama koje je hrabrost i držati u ruci da su tzv. favele turistički hit. "Sve brojniji avanturisti i uvijek gladni turisti otkrili su čuvene brazilske favele i postali toliko općinjeni njihovim "autentičnim životom" da pomalo mijenjaju sliku tih zapuštenih predgrađa naseljavajući se u njima /kao nekoć naš Gruž, op. a./. Favele su za Brazilce uglavnom prljava, nasilna i opasna mjesta, no stranci, naročito oni koji dolaze iz uređenih zapadnih zemalja, vide ih kao uzbudljiva, zanimljiva, pa i romantična mjesta i shodno tome sve češće u njih sele, ili barem tamo odlaze u turistički posjet. Čak petina stanovnika Rija de Janeira živi u nekoj od favela...No, dekadentnim, ili samo ekscentričnim zapadnjacima, ovo je očigledno privlačnije od prenapučenih plaža i hotelskih kompleksa, pa su se mnogi od njih ne samo doselili, nego su u favelama otvorili klubove, umjetničke galerije i hotele. Neki od njih tvrde i da je, ma koliko apsurdno to zvučalo, život u faveli zapravo sigurniji nego, primjerice, u velikim turističkim odredištima poput Copacabane, jer naoružani razbojnici poštuju svoje susjede, a i ovi njih, a bilo kakvi upadi u cilju stvaranja nereda rješavaju se po kratkom postupku. Sviđa im se domaća atmosfera, ulične diskusije s poznatim licima i to što nije problem ako u restoranu ili kaficu ustanove da su zaboravili ponijeti novčanik." Nisam za to da se Grad pretvori u brazilsku favelu, neka te favele ostanu tamo gdje jesu, ali da su i ovdje potrebni životniji i privlačniji sadržaji i za sve nas, a osobito za turiste, posve je izvjesno. Odavno je iza nas vrijeme kada se ovdje dolazilo, stalo i trošilo, sada se o Dubrovniku priča kao o ljepotici, povijesnom i urbanom čudu, raju na zemlji i slično. Gradu koji na prvi pogled očarava. Ali, mene zanima taj drugi i treći pogled, koliko će se u takvom čudu potrošiti i koliko ćemo mi ovdašnji od svega toga imati koristi, prije svega novca i kako tu stojimo u usporedbi s drugim, sličnim, ma i manje privlačnim turističkim odredištima. A to je malo, jako malo, od prihoda po četvornom metru, stanovniku, sobi do poduzetničkih prihoda. Turistički su poslovi zahtjevni, traže puno rada, strpljenja, osmijeha, mašte i tek na dugi rok, bar većini donose kakav-takav pristojan život i standard i ništa više od toga, ma što mislili. A i same diplome, poglavito one s beživotnih studija, ništa ne znače i na jamče uspjeh u poslu i karijeri.

Pitanje je mogu li se one učiniti "životno važnim" u postojećem hrvatskom obrazovnom sustavu, bez obzira na neke pomake posljednjih godina. Naravno, neki će obrazovni programi i smjerovi po sebi biti izvan i iznad životne svakidašnjice, ali što će nam toliki marketinški i managerski stručnjaci ili diplomanti ako nema proizvoda ili usluga koji će biti konkurentni na sve globalnijem međunarodnom tržištu. Tako sam nedavno čuo, bar po meni glupost, da mi ovdje imamo proizvod, ali nemamo privlačan i agresivan marketing, a Istrani eto nemaju proizvod, ali imaju privlačan i agresivan marketing. Zaboravite dragi moji da ćete Europljanima ili bogatijoj klijenteli prodati "rog za svijeću", ma kakva da je ambalaža. Takvi gosti ili kupci mogu se i pojaviti jednom i nikad više. Možemo preživjeti pa i dobro živjeti samo na izvrsnosti, a prosječnoga ima diljem svijeta i sve više. Takav je put, put izvrsnosti, izabrala, primjerice, i moćna Njemačka kako bi se spasila od najezde roba i prosjeka Indije, Kine, Tajvana, Brazila, Meksika i na najboljem je putu.

Zapanjujuća je ta trka za diplomama kao takvim. S velikim uvažavanjem se gleda i klanja onima koji su diplomanti ovoga ili onoga smjera i prijezirom na one koji to nisu. Danas je sramota biti dobar meštar i uopće raditi odlično posao za koji se ne traži neka viša stručna sprema. Djecu se od najranijih dana usmjerava i odgaja na ovisnost o drugima, diplomi i sl., a ne uči ih se vlastitoj odgovornosti, samopouzdanju, vrijednostima svakoga čestitog i poštenog rada i zanimanja. Zatrpani smo medijskim trivijalnostima, glupostima, kontradiktornostima, ovim ili onim obrascima ponašanja, pa i poslušničkim mentalitetom. Sve nam se određuje, od toga što ćemo i za što ćemo učiti, s kime ćemo ili nećemo ići, što je dobro, a što ne, što je etično, a što ne i na kraju koliko uopće živimo neki svoj život. A za živjeti neki svoj kakav-takav život u vremenu i prostoru u kojemu jesmo, biti samosvojni i slobodni koliko-toliko, potrebna je iznimna hrabrost i ekonomska neovisnost. A dragi moji, osobito oni s diplomama, ne dokazujte u traženju posla da vam je sva vrijednost u toj diplomi, koja jest neka pretpostavka da će možebitno nešto od vas i biti. Puno je važnije ono što znate raditi i prilagoditi se okolnostima vremena i mjesta i tu se mora biti jak. A svaki je početak težak, možda i ružan i nužan. Nisam još susreo osobu, s diplomom ili bez nje, doduše i sporije se krećem, a da je posve jasno, precizno, odlučno i samosvojno rekla da zna raditi to i to, tako i tako i da je spremna na izazove nikad predvidive zbilje i realnog svijeta. Ne znam točno tko je tome kriv što je tome tako, ali neće biti nikako dobro ako se doba forme, pogrešnih predodžbi i predrasuda nastavi i nije mi poznata razvijenija ekonomija nastala na takvim zasadima.

Na primjeru odnosa, točnije zavisti, pa i podmetanja prema "neobrazovanim", ali ipak uspješnim poduzetnicima, pa i političarima u ovoj našoj svakodnevici lako je objasniti koliko je još uvijek žilavo i snažno uvjerenje o tome kakav je profil uspješnika ili dobitnika poželjan. Takav mora imati diplomu prije svega, znanja o svemu i svačemu, pristojnost, distancu od obične čeljadi i sl. Koliko sam puta čuo za neke uspješne ljude da su u prošlosti bili to i to, uglavnom sve loše, da su takvi i takvi i da su uspjeli zbog toga i toga. Nikada nisam čuo ono što je zbilja i jedino, bar po meni učinilo te ljude uspješnim. Jednostavno, ti ljudi su posjedovali ili posjeduju praktična znanja i na najbolji, kako bi ekonomisti rekli optimalan način iskoristili posebne okolnosti vremena i mjesta. Kako neki umni ljudi tvrde "steći određenu prednost na temelju boljeg poznavanja načina komunikacije ili prijenosa informacija često se smatra nepoštenim, premda je itekako važno da društvo u tom smislu koristi najbolje mogućnosti, isto tako kao i prilikom korištenja najnovijih znanstvenih dostignuća".

Daleko od toga da za uspjeh u poslu, životu i društvu uopće nije potrebna diploma, teorija¸ neki nasljeđeni status. Sve su to važne pretpostavke, ali u sređenim ekonomskim i pravnim porecima, kako se neprekidno potvrđuje, potrebno je i dalje, za /preživjeti možda još i više učiti, čitati i znati, kako neki rekoši osobito pučka znanja, lokalne uvjete i posebne okolnosti. Biti potreban nekome i nečemu sa svojim znanjem i vještinom, u sve konkurentnijem i globalnom okruženju, umijeće je koje ne može jamčiti i najbolji obrazovni sustav i najbolje ocjene za vrijeme školovanja. Možda je mudrost i u tome nuditi i prodati nešto što je kupcu doista i potrebno, a ne nuditi i neprodati nešto što je kupcu tek možda potrebno. Uvijek se dođe na isto u tržišnoj ekonomiji, politici, društvu i sl. – nije važno što mislite o sebi, važno je kako vas možebitni kupac, građanin, izbornik doživljava. Možete živjeti u svom ili realnom svijetu, to je svakidašnji izbor.

14. veljače 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

PRAVO I/ILI POLITIKA

Dubrovnik - Viđenja

S vremena na vrijeme, uglavnom političari, ali i oni koji se prave da to nisu, ipak se se "izlanu" i kažu ono što doista i misle. To zapravo i cijenim, neovisno o tome slažem li se ili ne, je li s lijeva ili desna. Tako primjerice Anto Đapić reče da ratni zločin i nije pravno, nego političko pitanje, a nemojmo se zavaravati, tako je i u ovoj našoj zbilji i u koječemu drugome i zbog toga jest ovako kako je. Kad se god i u dosta, pa i previše slučajeva nadležni susreću s pravnim problemom umjesto da se ide dalje pravnim, krene se političkim tragovima i predmet se zaključi kako se zaključi, ako se i uopće zaključi. To je i stoga što je pravo ipak egzaktno i nepodesno za kompromise, muljanje i "dogovaranje". A i od kako znam za sebe i onda i sada držalo se do one "ako ne može nikako drugačije, onda pošteno /ili pravno op.a./". Ma nismo mi ili bar mnogi baš ljubitelji prava, a bogami i obveza. Jadan je i kukavan onaj koji traži neka svoja prava, s krivom ili pravom. Nešto slabo vidim uspješnike ili dobitnike, ovakve ili onakve da baš puno pričaju ili traže neka svoja prava. Čine to jedino kad političkom voljom ili zbog neke svoje neopreznosti propadnu i takvih mi nije žao. Tko se "laćao" politike ili nekim političkim putem došao do nečega ili nekoga, morao je biti svjestan da se nalazi također na tržištu, onom političkom i nema se kome žaliti niti će ga tko i barem saslušati. Jednostavno, prohujalo s vihorom ili bez vihora, kako za koga.

Ako ćemo pravo, u postojećem hrvatskom gospodarskom ozračju, a to seže i u doba socijalizma i neke druge države i nije moguće sačiniti i provesti pravno i financijski održiv proračun, odnosno tzv. točku pokrića čak i u, po općem uvjerenju najprofitabilnijim poslovima, a da se ne u uđe u zonu sive ekonomije i svega ostaloga povezanog s njom. Porezna opterećenja, kunski tečaj, korupcija, nelojalna konkurencija, pravna i sl. ograničenja takva su da se svijećom trebaju tražiti posve "čisti" poduzetnici ili obrtnici i zapravo im je jedina mogućnost prilagoditi se okolnostima vremena i mjesta kao takvog ili odustati, propasti. Poduzetnici i ulagači posve se prirodno ponašaju u takvom okruženju i samo zbog toga su i najprofitabilniji jednokratni poslovi s nekretninama i sl, dakle oni koji ne zapošljavaju nove radnike i nemaju nikakvu poslovnu perspektivu, budućnost, dugoročnu stabilnost, što je od najvećeg interesa za svaku zajednicu, pa i ovu našu, dubrovačku. Ma sve mi se čini ovo jednim velikim kompromisom, nezdravim socijalnim mirom i ravnotežom straha i ne razlikuje se puno od onih vremena. Kako godine idu sve se manje i zbog toga nerviram, jer očito je da smo takvi kakvi jesmo, da nam je ova zbilja ipak podnošljiva i u krajnjem, bar ovdje u Gradu, a moguće i u Lijepoj našoj u cjelini, baština je prirodna, kulturna, tradicijska ispred nas suvremenika i jednostavno čini mi se da nemamo ni potrebe ni volje za veće promjene i vertikalno pomjeranje. Zaključak je ili ocjena većine, a to se potvrđuje uvijek na svim izborima i u rasporedu "figura na šahovnici", da je to to. Ukratko, to se zove konzervativizam u političkoj teoriji i praksi i tome nema lijeka, ako je uopće potreban, na kraći rok. Naprosto, oni koji biraju, izbornici, narod, kako hoćete ili golema većina ovisi o državi, raspodjeli, socijali, da ne kažem i milosti političkih vlasti i njima i svima onima koji "jamče" status quo i kakav takav udjel u takvom "kolaču" daju svoj glas /ne/izlaskom na izbore. Kako piše Ludwig von Mises, "na političke borbe se više ne gleda kao na borbe skupina ljudi. One se smatraju ratom dvaju načela, dobrog i lošeg. Načelo dobra je utjelovljeno u velikom božanstvu Državi, materijalizaciji vječne ideje morala, a načelo zla u "strogom individualizmu" sebičnih ljudi. U tom antagonizmu, Država je uvijek u pravu, a pojedinac uvijek u krivu. Država je predstavnik općeg dobra, pravednosti, civilizacije i vrhovne mudrosti. Pojedinac je bijedni vještac, začarana budala". Kolektivna svijest ili etatistički mentalitet, razvijen još u socijalizmu, nisu išćezli, a čak su se i povećali u suverenoj i neovisnoj hrvatskoj državi. Uzrok tome je zacijelo i neki, po meni iracionalan strah od gubitka tek stvorene države, ali još i više gubitka privilegija i užitaka političke kaste koja uvijek u kritičnim trenucima poteže taj argument. Uvijek lijepo zvuči i razgaljuje ljudske duše domoljublje političara, iskreno ili patvoreno, ma što se iza njega prikrivalo. Jesu li prijatelji ili domoljubi Hrvatske oni koji su rasprodali sve vrijedno što se rasprodati moglo ili oni koji na tu ukazuju, makar da su i nemoćni, procijenite sami. Tako recimo Slovenci nisu postupili i imaju i zdravu i svoju ekonomiju i ne znam zašto slično nije učinjeno i kod nas. Ali ne, uvijek se "ubace" neke naše posebnosti, koje zapravo i jesu, ali u negativnom značenju. Čudno je, a možda smo i tu nepromjenljivi, pa da se ne učimo na iskustvima ili promašajima drugih. Koliko li sam puta na svoje uši iz drugih usta čuo "obrazloženje" nečijeg poslovnog ili sl. uspjeha, koje se uvijek svodilo na sve, samo ne na pravi razlog uspješnika, a taj je i to ću stalno ponavljati, samo jedan – dobitnik i u politici i u ekonomiji i sličnim "djelatnostima" najbolje razumije okolnosti vremena i mjesta, uz možebitni dodatak sreće.

Što se vladavina prava, pravde ili pravice tiče u Lijepoj našoj, držim da smo jako daleko od europskih standarda, osobito u primjeni, ali i potpune neovisnosti i razdvojenosti zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, a pitanje je koliko je neovisna i monetarna vlast. Na "terenu" je to razvidno kroz političke procjene hoće li se ili neće primjenjivati neki zakon, odluka, rješenje ili zaključak, ovisno o tome tko je onaj na kojega se to odnosi, naš ili njihov. Znam tu u našem "dvorištu" gdje se primjerice zakon ili neki propis doslovno primjenjuje, a drugdje baš i ne primjenjuje, s različitim posljedicama na one ipak nevine, radnike i njihove obitelji, samo zato što nalogodavcu vlasnik ili poduzetnik nije ili jest po volji. A posljedice su nesagledivo teške. Pa pogledajte zašto neki krajevi ili zone idu brže naprijed, drugI ne, zašto su neki obilježeni, drugi ne i pametnome će biti dosta. Ponekad mi se učini da je i sve puno gore negoli što pišem, sretajući i slušajući tu nevoljnu čeljad koja bi i htjela razumijeti okolnosti vremena i mjesta ali vrijeme i mjesto ih ne razumije.

Pišući o tiraniji većine i iluziji socijalne pravde Hayek naglašava: "...Stoga ne postoji nikakav razlog zašto koalicije organiziranih interesa na kojima počiva vlast većine, ne bi diskriminirale bilo koju nepopularnu skupinu. Razlike u bogatstvu, obrazovanju, tradiciji, religiji, jeziku ili rasi, mogu postati uzrokom različitog tretmana kao izlika pod maskom načela socijalne pravde ili javne potrebe. Jednom kad se takva diskriminacija prizna kao legitimna, nestaju svi zaštitnici individualnih sloboda liberalne tradicije. Ako se pretpostavi da je pravedno što god većina odluči, čak i kad ono što predlaže nije opće pravilo, ali ima za cilj da pogodi određene ljude, bilo bi previše očekivati da će osjećaj pravednosti ograničiti inat većine, jer svaka skupina ubrzo povjeruje da je ono što odluči većina pravedno. A kako su teoretičari demokracije već više od stotinu godina poučavali većinu kako je pravedno što god oni požele, ne smijemo se iznenaditi ako većina više niti ne pita je li ono što odlučuje pravedno. Pravni pozitivizam je snažno pridonio ovakvom razvoju sa svojim shvaćanjem da pravo ne ovisi o pravednosti, već ono određuje što je pravedno." A koliko su se samo puta nepravedne, pa i glupe odluke, tu, na našim prostorima pravdale voljom većine koja ih je donijela i ničim drugim! Istini za volju, u liberalnoj je tradiciji vrhovno načelo da se sva prinudna djelatnost vlasti treba ograničiti na primjenu općih pravila pravednog ponašanja jednako za svakoga, posljedice čega su razvidne u razvijenom gospodarstvu, političkoj kulturi i životnom ozračju država koje se toga drže. No, ovdje o važnosti liberalnih opcija ne može biti niti govora, ne zato što su na drugoj strani prihvatljivije konzervativne ideje, nego su i sami liberali, pa i ljevica u najširem spektru pokopali sami sebe dodavajući sastojke koji takvom svjetonazoru uopće i ne pripadaju.

Kako se ne bi stekao loš ili pogrešan dojam o liku i dijelu hrvatskih političara ili politike, što bi se možda moglo zaključiti iz ranijih kolumna, uopće o njima ne mislim toliko loše kako to čine ne baš rijetki samozvani intelektualci. Politika je, neki kažu, uz prostituciju najstariji zanat koji se do naših dana zadržao i tako će biti i sve do kraja svijeta. Netko će uvijek morati usklađivati suprotne interese, pomirivati ili umirivati zavađenu čeljad, a da nije politike i države vjerojatno bi se svaki dan ljudi tukli. A politika je kurva, političari kurvari ili političarke kurve u jednakoj mjeri koliko to vrijedi i za druga područja ljudskog djelovanja, ni manje ni više. Bogami i nije svatko za tako težak posao, ne može baš svatko biti uspješan političar, mora se imati osjećaj za uvjeravanje izbornika, skretanje sa skliskih tema i prije svega brojke. Često puta, sjedeći u nekim obrazovanijim društvima uvjeravam ljude da sa stajališta prosječnog birača uopće nije važno ono o čemu mi raspravljamo, primjerice o poduzetništvu, ekonomiji ili kulturi. To dakle nema veze s umijećem politike ili političara i za sebe mogu rijeti da nemam važnih pretpostavki za uspješnog političara, ali zbog toga nije da ne cijenim uspješne političare, bez obzira što su po struci, kako se ponašaju i sl. Jednostavno, oni to dobro rade, dobivaju glasove naroda i to ne znači ništa drugo nego da su se za pravu "struku" opredijelili. Ljudi se okupljaju i glasovi dobivaju na prosjeku, većina je ljudi, kako neki umnici uvjeravaju, relativno niskih moralnih standarda i nepodnošljivo im je svako odstupanje na više i zbog toga su posvuda najlošiji na vrhu. Što je viša naobrazba i inteligencija pojedinaca, to se više razlikuju njihovi pogledi i ukusi i to je manja vjerojatnost da će se oni usuglasiti oko konkretne hijerarhije vrijednosti. A treba pridodati tome i povijesni usud prema kojemu se ljudi uvijek lakše okupljaju oko negativnog programa i blaćenja političkog i svakog drugog neprijatelja, što svaki uspješni političar zna. Pa što mislite, da bi Bandić trebao izigravati suvremenog i socijalno osjetljivog socijaldemokrata i na tome tražiti potporu birača. Fućka se Zagrepčanima za sve to, oni hoće ljude od riječi, pa onda i dijela, odlučne, pa i arogantne i bahate i zna to dobro Bandić. A oni kojih ga rasistički vrijeđaju time da je Hercegovac i tome slično, takvih je na svu sreću ipak manje, a i bijedno im je to oružje. Ankete potvrđuju da mu povjerenje raste s projektom obnove Cvjetnog trga! Ne može ga se ni SDP riješiti iako i nema puno poveznica s tom strankom, ali i takvi glasovi idu na konto SDP. Jer, na kraju svega broje se glasovi i pravo je ono što većina kaže da je pravo, a pravda je ionako ostavljena umjetničkim dušama da se njome "bakću", kroz sva ta silna stoljeća...

6. veljače 2006.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

JAL NAŠ SVAGDANJI

Dubrovnik - Viđenja

Znamenit je i već mitski taj hrvatski jal, moglo bi se rijet i nezaobilazna sastavnica i inače, skoro pa i nepromjenljivog narodnog mentaliteta. Da se razumijemo, jala, ljubomore, zavisti, zlovolje i sl. ima i kod Srba, Bošnjaka, Slovenaca, Engleza, Nijemaca, Austrijanaca, moguće i više i jal kao takav neka je vrsta, bar po meni zapravo i neizlječive i pandemske bolesti. Ali sam siguran da je jala u Amerikanaca najmanje i upravo u toj činjenici treba, pored ostaloga, možda i manje važnog, tražiti uzroke ili razloge procvata "trule" Amerike. Najobičnije su tlapnje o ateističkoj, sebičnoj, individualističkoj ili okrutnoj Americi ili prosječnom Amerikancu, kakve često čujemo još od onih vremena, a ne stišavaju se ni danas. Ne voli naša čeljad ni čitati ni suočiti se s činjenicama, lakše im je prihvatiti ničim potkrijepljena mišljenja, crno-bijele slike, a loše će i o moralu kapitalizma, poglavito onom američkom. A američki su ljudi zapravo i najreligiozniji, vjerske su slobode i pored brojnih, pa i oprečnih konfesija goleme, osjećaj zajedništva veći nego igdje u svijetu i ako se za ijednu zemlju u svijetu može kazati da je zemlja jednakih mogućnosti za sve, opet je to Amerika. Piše tako i Michael Novak, čuveni američki teolog slovačkog podrijetla u sjajnoj knjizi "Duh demokratskog kapitalizma" i nastavlja dalje: "Došlo je do toga da su socijalisti postali pristaše ograničenog obzorja, dok je pozornost onih što slave ideale demokratskog kapitalizma usmjerena k promjeni budućnosti. /Dakle, tko su zapravo zagovornici socijalizma, a tko kapitalizma u Lijepoj našoj! op.a/. Pokatkad se kao argument kojim se dokazuje nepostojanje Providnosti uzima tvrdnja da bi dobri Bog, svemoćan i sveznajući kakav jest, stvorio svijet pravedniji od ovog. Činjenica da demokratsko kapitalističko društvo ne dovodi do savršena svijeta također bi se mogla upotrijebiti na isti načit, to jest protiv njega. Ono očito nije ni Država Božja niti Novi Jeruzalem. Pa ipak, dosadašnja razmišljanja o praktičnim pitanjima kao što su vrijeme, tržište, takozvana nevidiljiva ruka, profit i društvo nulte sume upućuju na to da unatoč tome što demokratski kapitalizam nije utopija, njegove institucije otjelovljuju divljenja dostojnu praktičnu mudrost čije relativne vrline privlače doseljenike iz svih krajeva svijeta. Ovi počesto, s vjerom obraćenika, njegov etos vide svježim očima pa mu iskazuju počast, makar mu pritom posve jasno i ne vidjeli sve njegove mane. Ne postavljajući sebi ciljeve onako visoke kao što to čine njegovi takmaci, no uporno radećih da ih ispuni, demokratski kapitalizam predstavlja jednostavnu vrstu mudrosti prilagođenu ovome svijetu. On pokazuje praktičnu brigu za ekonomski razvitak, dakle za ono čega su alarmantnu važnost aristokrati i svećenici skloni potcijeniti. On također dovodi i do novih oblika zajedništva. I ovdje on iskapa nove probleme da bi se prema njima posavio na nov način. To je stvaranje nedovršeno koliko i Božje".

A taj hrvatski jal, kao i svaki drugi jal, koji sve stršeće poravnava ili nivelira, baca u jamu prosječnosti i nije ništa do neki feudalni ili blaže socijalistički način razmišljanja, što je i podnošljivo, ali i sve rasprostranjenije prakse, što mi se čini nepodnošljivim, bar sa stajališta ekonomskih posljedica. Biti siromašan, jadan, prosječan i ne biti bogat, samosvojan i drukčiji, to nam se svakodnevno nameće. Pa zašto bi zasad optužena odvjetnica Ana Birimiša, a nitko nije kriv dok mu se pravomoćnom sudskom presudom to ne dokaže, dakle zašto bi ta Ana Birimiša pošla u pritvor u dronjcima i pravila se licemjernom, a neki bi je novinari i ne samo oni upravo takvu voljeli i vidjeti. A gade mi se ti novinarski jadnici i/ili njihovi mentori napisavši da je Cvikova ljubavnica u ćeliji s prostitutkom. Pa i ne baš slučajno u Amsterdamu se gradi monumentalni spomenik prostitutkama, sigurno je da su ga i zaslužile, ma što "moralisti" o tome mislili. Pa pošteno je i rekla da je Cvikova ljubavnica i što je tu loše. Znam tu po Gradu toliko ljubavnica i/ili ljubavnika s urednim dosjeom, ali i licemjerjem za koje ne postoji rubrika u dosjeu, a ne lezi vraže, možda su takvi i najglasniji gadeći druge. Ne mogu se oteti dojmu da i u slučaju Ane Birimiše nema jala, jer je za jalnuše skoro pa idealna osoba. A jalnuši su navalili i na Bandića, i na Vojkovića, i na Mamića i na sve one koji ne mogu čekati da se sve posloži, od pravne države do političke volje. Čeljadi moja, ako, ne daj Bože svi i sve budu čekali, ovo ili ono, neće biti dobro, ma što mislili, što je i iskustveno i povijesno potvrđeno. Nema toga trenutka, crte ili položaja kada će se sve potrebno posložiti ili očistiti teren ili pripremiti zemljište i od tada sve ići "kao po loju". Nema toga dana u kojemu završava socijalizam i počinje kapitalizam, kada zlo postaje dobro ili kada tama postaje svijetlost. Svi smo mi u nekom prijelaznom ili prolaznom razdoblju i sve oko nas jako se brzo mijenja, ali, kako se stalno ispostavlja, ne i u nama. Ne smije se nikad smetnuti s uma da osim prošlosti i budućnosti postoji i sadašnjost i kad bolje promislim, dobitnici su oni, bar s materijalnog stajališta koji najbolje razumiju upravo tu sadašnjost, odnosno okolnosti vremena i mjesta u kojima su se našli. U svakom razvijenijem okruženju, zajednici ili državi putovi do uspjeha i osobnog i općeg su široki, glatki i pregledni, naravno vrijedi i obratno. A kad takvi putovi ne postoje, mora se prečice ili nikako. Da, prečica, to je ključna riječ vremena i mjesta u kojem se nalazimo i to bi mogla biti posebna tema za ovu kolumnu.

Da se razumijemo ili da ne bude nesporazuma, iako je zapravo na ovome svijetu sve nesporazum, kako neki umjetnici uvjeravaju, i sam sam za pravnu državu, vladavinu prava, manjinska prava, ekonomske slobode, političku demokraciju itd. Ali za sve jednako, bez razlike ili diskriminacije, naših i njihovih, podobnih i nepodobnih. Politički, pravni i ekonomski poredak bilo koje zemlje, pa tako i Hrvatske mora jamčiti jednake početne mogućnosti za sve, nipošto samo nekim pojedincima, skupinama, mjestima, vremenu i sl., makar te skupine u nekom vremenu ili mjestu bile i većinske. Nacije, države, zemlje s takvim poretkom, kako god da se zvao, ali se prakticirao, najbrže se i najzdravije razvijaju, čemu ne trebaju posebni dokazi.

Ovo o jalu, zavisti, ljubomori i koječemu drugome što pišem neće imati bogzna kakve učinke, jer se ljudska duša ne mijenja tek tako i povijest je puna pokušaja, primjerice pobjede dobra nad zlom, mira nad ratom, slobode nad ropstvom. Pitanje je i to je li baš svakom čovjeku do demokracije, vladavine prava, poštivanja različitosti. A ako su, kako kaže s pravom Hayek, sloboda i rizik nerazdvojivi, ne preostaje zaključiti za one koji nisu skloni riziku da nisu skloni ni slobodi. "Ne može se tražiti da veličina udjela svake osobe u nacionalnom dohotku koji ovisi od tako puno okolnosti koje nitko ne poznaje, bude pravedna. Ali, jednako se tako ti udjeli ne mogu suvislo opisati kao nepravedni. Moramo biti zadovoljni ako možemo spriječiti učinke nepravednih akcija. U slobodnom društvu možemo, naravno, postaviti razinu ispod koje nitko ne treba pasti, tako da izvan tržišta pružimo osiguranje protiv nesreća za svakoga. Ali u takvom društvu ne možemo činiti raspodjelu dohotka tako da ona korespondira s nekom standardnom društvenom ili distributivnom pravdom, jer će pokušaji da se to učini vjerojatno uništiti tržišni poredak".

Sve u svemu, svaki jal i jalnuš danas i ovdje samo potvrđuje da su socijalistički mentalitet, uravnilovka, prosječnost, oslonac na druge, uključivši i državu, a ne sebe, mržnja prema bogatijim i strah od moćnijih, to je ta svakidašnjica.. Pa možda i to ne bi bio osobit problem da Hrvatska nije mala zemlja, koja tu jalnu energiju ne može "amortizirati". Ovdje je svaki građanin po prirodi stvari dobrodošao, pa i svatko onaj koji će poštivati naša "pravila igre".

Jal naš svakidašnji, ta "briga" o drugome ili za drugoga, to rastakanje koliko-toliko prodornijih, sposobnijih, pa i s/p/retnijih, to potezanje prema doli, a ne gori, sve to pripada nekom drugom poretku, a najmanje demokratskom kapitalizmu kao dokazano najuspješnijem od svih civilizacijskih poredaka, makar je i meni puno vremena trebalo da to shvatim. Problem je i u tome što bi u paketu u kojemu su i nacionalna država, vladavaina prava, slobodno tržište, politički pluralizam i demokracija skoro pa svatko iz njega htio nešto ukloniti. A taj paket ili ta cjelina ne može učinkovito funkcionirati bez neke od tih sastavnica, što bi većini, a osobito političarima moralo biti jasno. Tamo gdje je raspodjela kolača važnija od kolača kao takvog, stvaralački mir od stvaralačkog nemira, gdje su primjerice državni rashodi veći od 50% u domaćem bruto proizvodu ili gdje je država najveći "poduzetnik", da dalje i ne nabrajam, tamo je sve prije od demokratskog kapitalizma i njegovih dokazanih vrijednosti.

The Heritage Foundation i Wall Street Journal nedavno je objavio da je Hrvatska u indeksu ekonomskih sloboda u 2006. pala s 55. na 109. mjesto od ukupno 157 zemalja s ocjenom da smo "uglavnom neslobodna ekonomija" /u "obračun" su uzete financijske, trgovinske, porezne, monetarne, vlasničke, radne i poduzetničke slobode/. S druge strane, u istraživanju kvalitete života /troškovi života, kultura i slobodno vrijeme, ekonomija, očuvanje okoliša, sloboda, zdravlje, infrastruktura, klima, sigurnost i rizik/ Lijepa je naša na izvanrednom 18. mjestu /prva je Francuska, posljednji Irak/, neka vrsta raja na zemlji, čak i ispred Slovenije i niza ekonomski razvijenijih država. Osobno sam time oduševljen, jer ipak nije sve u ekonomiji ili recimo domaćem bruto proizvodu, bez obzira na profesionalno usmjerenje. Ali i dalje držim da možemo i moramo bolje i više, što je moguće, pored ostaloga i manjim jalom...

31. siječnja 2006.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

PODUZETNICI I OSTALI

Dubrovnik - Viđenja

Ne može to tek tako. Evo više od desetljeća političari nas uvjeravaju da je spas u obrtništvu ili malom poduzetništvu, da oni koji su, uglavnom ne svojom voljom, ostali bez posla, odu tamo, a to se kaže i tek školovanoj mladeži. Onoj, koja opet ne svojom krivnjom nego katastrofalnim obrazovnim sustavom, malo zna i o životu kao takvom, pa tako i praktičnom znanju. A svoje birače i pristaše zapošljava na sigurno, u proračunske i slične javne službe, uprave, samouprave, poduzeća, fondove i sl. Nema te političke stranke ili strančice koja u svojim programima ne zagovara obrtništvo, malo i srednje poduzetništvo. A pri tome, kao i u svemu drugome nema odgovora na pitanje kako, tko i zašto. Nećete nikada ni čuti ni vidjeti od političara i sličnih da odgovore na to, kome treba oduzeti, kome dati, što se hoće, što neće i koji je smjer ovoga hrvatskog broda u nepredvidljivom moru europskih integracija, globalizacije i sl.

A tko je poduzetnik? U najkraćem, pojedinac ili društvo koji vlastiti i/ili tuđi novac ulaže u kupnju, izgradnju i/ili opremanje nečega sa svrhom ostvarenja dobitka ili profita nakon svega. Treba ga razlikovati od vlasnika koji kapitalom ili drugom imovinom već raspolaže ili managera ili direktora kojemu su povjereni poslovi vođenja poslova poduzetnika. Kod nas je najčešći slučaj da su i vlasnik, poduzetnik i manager jedna osoba, što baš i nije najbolje i to je jednim od uzroka brojnih promašaja, bankrota i sl. No, u manjim društvima teško i može biti drukčije.

Možete li se prepoznati kao poduzetnik? Imate li prije svega znanja za postati i o/p/stati poduzetnikom. Ali, nije tu riječ o znanstvenom i teoretskom znanju kojega je posvuda, ako ste na to pomislili. Riječ je o znanju, kojega treba jednakovrijednim tretirati s potonjim, znanju o "posebnim okolnostima vremena i mjesta", kako reče Friedriech Hayek, guru slobodnog tržišta s tek minimalnom državnom regulacijom, nekom vrstom ekonomskog neoliberalizma, koji danas neke iritira, a druge oduševljava s obzirom na krajnje učinke. Dakle, Hayek kaže da to "znanje o posebnim okolnostima vremena i mjesta omogućuje da praktično svaki pojedinac ima neku prednost nad svima ostalima koja se ogleda u posjedovanju jedinstvene informacije što se može korisno upotrijebiti, ali samo ako odluke koje ovise o njoj donosi dotični pojedinac sam ili se donose uz njegovo aktivno sudjelovanje. Trebamo se samo sjetiti koliko mnogo trebamo učiti u svakom zanimanju nakon što smo završili teoretsku izobrazbu, kako veliki dio svog radnog života provodimo učeći određene poslove, i od kakve je vrijednosti u svim vidovima života pučko znanje, poznavanje lokalnih uvjeta i posebnih okolnosti. Znati da postoji stroj koji nije potpuno iskorišten i znati kako ga uposliti, ili znati za nečiju vještinu koja bi mogla biti bolje iskorištena, ili biti obaviješten da negdje postoji zaliha robe koja se može crpsti za vrijeme poremećaja u ponudi, društveno je podjednako vrijedno kao i znanje boljih alternativnih tehnika. Prijevoznik koji zarađuje za život koristeći prazne ili poluprazne brodske linije, ili trgovac nekretninama čije se znanje isključivo svodi na poznavanje trenutačnih prilika, ili arbitražer koji zarađuje na lokalnim razlikama u cijenama robe, svi oni obavljaju vrlo korisne funkcije koje se temelje na posebnom poznavanju okolnosti prolaznih trenutaka koji nisu poznati drugima. Zanimljiva je činjenica da bi se ta vrsta znanja danas općenito trebala tretirati s određenim prijezirom, i da bi svakog koji koristeći takvo znanje stekne materijalnu korist na račun nekog drugog bolje opremljenog teoretskim ili tehničkim znanjem, trebalo tretirati gotovo kao da je učinio nešto ozloglašeno. Postići određenu prednost na osnovi boljeg poznavanja načina komunikacije ili prijenosa informacija često se smatra nepoštenim, premda je itekako važno da društvo u tom smislu koristi najbolje mogućnosti, isto tako kao i prilikom korištenja najnovijih znanstvenih dostignuća. Ta je predrasuda u značajnoj mjeri utjecala na opći stav prema trgovini u usporedbi sa stavom prema proizvodnji. Čak i oni ekonomisti, koji sebe smatraju definitivno iznad krutih materijalističkih zabluda prošlosti, stalno čine istu pogrješku u slučajevima kad je riječ o aktivnostima usmjerenim na stjecanje takvog praktičnog znanja, očito zbog toga što u njihovu načinu razmišljanja to bi znanje trebalo biti dano." Ništa bolje nisam pronašao za procjenu jeste li ili ima li kod vas poduzetničkog nerva. Unatoč silnoj literaturi, savjetima i pričama o poduzetnicima i poduzetništvu, Hayek je, rekao bi za sva vremena, u ovih nekoliko rečenica opisao profil poduzetnika.

Danas su, barem u Lijepoj našoj, poduzetnici u očima i običnog puka sumnjivci, pa i kriminalci, politički poslušnici, "eksploatatori" i koješta drugo. A zapravo nisu ništa drukčiji od onih u drugim zemljama. I ovi naši imaju "znanja o posebnim okolnostima vremena i posjeduju jedinstvene informacije koje se mogu korisno upotrijebiti", ma što se pod tim predmnijevalo. Hrvatska je takva kakva jest, tržište također, s kažu, sve većom korupcijom, politizacijom, slabom pravnom državom i tko to sve može razumjeti, plivat će, prsno ili leđno, u poduzetničkim vodama, brže ili sporije. Oni koji razmišljaju na način da se sve to sredi i stvori netko idealno tržište po njihovoj mjeri, pričekat će još dugo. Usput, teško mi je i zamisliti razmjerno uspješnog poduzetnika po nekim europskim mjerilima, koji uredno plaća poreze, doprinose, radnike, kamate i ostalo, jer ukupni makroekonomski okvir za poduzetništvo svih vrsta daleko je dobrog. Pa i oni se snalaze kako znaju i umiju, kad su već tu i bilo bi puno gore da nije tako. Kad se osvrnem oko sebe i promislim tko su zapravo ti više ili manje uspješni poduzetnici i možete li to biti i vi, onda je posve jasno da se mora razumjeti vrijeme, okolnosti i potrebe područja djelovanja i ne zamarati se estetskim, moralnim, pa i socijalnim aspektima nekog pothvata ili posla. To nema nikakve veze sa slobodnim tržištem i temeljnom svrhom poduzetništva – profitom. Inače smo još na tom cilju, profitu, iako je kod najrazvijenijih tržišnih ekonomija temeljni cilj povećanje vrijednosti poduzeća što je na dugi rok za svaku, pa hrvatsku nacionalnu ekonomiju ispravnije. Država i to ona pravna, s minimalnom regulacijom, dužna je da te tržišne nesavršenosti otkloni, za što je potrebna i politička volja, koje, kako vidimo nerijetko i nedostaje. Zbog svega toga mikroklima za neke vrste, ajmo rijeti, "poštenih" poduzetnika ipak još nije povoljna. Poboljšice s hitro.hr i sl. su dobre, ali potrebni su duboki rezovi, od svođenja na pristojne granice korupcije, gospodarskog kriminala do jednakih početnih uvjeta i mogućnosti za sve sudionike utakmice.

A možete postati mali ili srednji uspješan poduzetnik, već prema tome što hoćete, ako ne napravite grješke onih koji su propali ili su na rubovima sloma. To su oni koji nisu imali čistu poduzetničku ideju, ciljano tržište, dovoljna ulaganja /sa 100 kuna ne može se dobiti isto kao za 50 kuna, to kupac ne uvažava/, sređen obiteljski život, volju, samopouzdanje i zdravlje. Povrh toga nisu prihvaćali promjene niti im se prilagođavalii. Skoro i zaboravih, a takvih je sveznalica većina, nisu bili voljni i saslušati druge, osobito one koji imaju što reći, niti povjerili ono što ne znaju boljima, a i raspršili su se na stotinu strana, ne usredotočivši se na temeljnu ideju i ono u čemu su zapravo najjači. Eto, to je to, na temelju nekih osobnih i iskustava drugih, pa procjenite jeste li poduzetnik ili ipak pripadate ostalima. Sretno!

26. listopada 2005.

Bajro Sarić - "Glas Grada"