Evo, recimo upravo su okončane 25. Mediteranske športske igre u španjolskoj Almeriji, bez neke buke i vike. Osim one krajnje, da su naši iznova osvjetlali obraz, barem prema hrvatskoj televiziji. Ne budi lijen, provjerio sam stoje li stvari baš tako. Jesu li krajnji učinci bili uspon ili pad hrvatskog športa i nije li to možda još jedna obična medijska manipulacija, pogotovu za nas iz "provincije"? Teoretski, na tim igrama mogli smo pokupiti 280 kompleta medalja, a dopalo nas je 5 zlatnih /1.94%/, 10 srebrnih /3.88%/ i 11 brončanih /3.48%/ ili u ukupnom poretku krajnje 11. mjesto u konkurenciji 21 zemlje i 3.600 športaša. Usput, najuspješniji su bili Talijani sa 153 medalje, od čega 57 zlatnih, slijede Francuzi s također 153, ali "svega" 56 zlatnih, treći su Španjolci sa 152 medalje i 45 zlatnih itd. Ako je taj poredak u vrhu i "normalan" sve dalje do nas ukazuje da su te igre za nas značile jedan velik neuspjeh i potvrda nipošto dobrog stanja u športu, uostalom kao i u društvu općenito, kako reče "prvi hrvatski olimpijac" Antun Vrdoljak. Dvostruko manje brojniji Slovenci prikupili su čak 10 zlatnih medalja, a daleko ispred nas su još i Turci, Egipćani, Grci, Tunižani, Alžirci, Srbi i Crnogorci. Svatko tko bar malo prati hrvatski šport zna da su povremeni bljeskovi /Ivanišević, Kostelići, rukometaši, nogometaši/ plod slučajnosti i čisto pojedinačnog napora i talenta, a nipošto sustavnog rada. A dok je tako ne treba se boljemu ni nadati. Najmanje su za to krivi športaši, ponajviše oni koji ih vode, kao i drugdje.
Ali, ne bih ovime zamarao. Uzeo sam samo jedan primjer, gdje mediji, ovakvi ili onakvi, plaćeni ili neplaćeni, mogu manipulirati čak i tako egzaktnim stvarima kao što je šport. A tek onima gdje se konačni učinci uopće ne mogu brojkama iskazati!?
I što sad? Neće valjda svestrani i vječni Zlatko Mateša, sumnjivo izabrani predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora, "bard" propale hrvatske vlasničke pretvorbe i privatizacije, koju svi osjećamo, ovako ili onako još i danas i tko zna dokad, neće dakle taj Mateša priznati činjenicu da su ovogodišnje Mediteranske igre zapravo neuspješne za hrvatski šport!? Čini mi se zapravo besmislenim pitati predsjednika koliko je uspješna organizacija koju vodi, direktora poduzeće, ravnatelja ustanova, gradonačelnika grad itd. U krajnjem, pitamo ih o njima samima, a svatko o sebi misli sve najbolje. Inače, kad smo već kod Mateše i sličnih, jedan od važnih uzroka dramatičnog pada naše konkurentnosti je po meni zavidna tzv. horizontalna pokretljivost i skoro nikakva vertikalna pokretljivost "vrhova". Malo tu ima od Gundulićevih "okreće se kolo sreće, vrteći se ne pristaje, tko bi gori sad je doli, a tko doli ka gori se kreće". Očito je ta Dubrovačka republika bila puno dinamičnija od ove naše Hrvatske. Bit će da je, možda i ponajviše zbog toga bila to što je bila. Danas i ovdje onaj koje gori rijetko je sad doli, a nešto se sporo prema gori kreće onaj tko je doli...
Inače se za medije kaže da su sedma sila. Ne znam koja su sila po redu, ali da je to neki drugi svijet, koji se tek ponekad poklapa sa zbiljskim ili stvarnim svijetom, tako mi se čini. Nakon svega, jedva čekam "evernet" svijet, a vjerujem i svi vi. U tome svijetu, u kojemu smo svi stalno na mreži brzo i lako ćemo prepoznati objektivnu vrijednost bilo koje informacije. Tako ćemo jedan naš mali integrirani uređaj nešto priupitati i on će nam priključkom i pretragom globalne mreže podataka hladno, brzo i točno odgovoriti. Ali, moramo znati pitati. Neće biti ni teških pitanja ni teških odgovora. Osim ako nam je ugodnije živjeti u iluzijama, predrasudama ili neslobodi, a tu nam nikakva tehnologija, osim nas samih ne može pomoći.
Životna svakidašnjica, ovako ili onako, potvrđuje da je ova zemlja Hrvatska u ozbiljnoj krizi, gospodarskoj, socijalnoj, pa i svakoj drugoj, više ili manje. I da se jasan, pouzdan i poticajan put njezinog prevladavanja i ne nazire. A "doprinos" tome daju i mediji i oni koji iza njih stoje ili bolje rijeti za njih misle. Zato sumnjajte i uspoređujte, to je najviše što možete. Uostalom, zato i jeste! "Ne uznemiruje nas stvarnost, nego mišljenje koje oni /mediji, op.a./ o njoj stvaraju", reče Epiktet nekih stotinu godine poslije Krista. Ako ništa drugo, opet po Epiktetu, "sve se čovjeku može oduzeti, pa i slobodno govoriti, ali ne i slobodno misliti. Jedino mudar čovjek je slobodan". Sumnja pokreće, a i ne košta ništa, dodao bih!
6. srpnja 2005.
Bajro Sarić – "Glas Grada"
