Nije sve to skupa ni čudno. U prirodi je ljudskoj misliti i govoriti o sebi sve najbolje, ići s najjačim “kartama” i bilo bi lijepo kad bi nas takve i tržište prihvatilo. Ali, ono je neki strogi sudac, i ruši sve naše predodžbe o nama i našim vrijednostima. Govorim čisto ekonomski, da se ne bi pogrešno shvatilo. Kažu, ni to tržište nije u redu, ali od svega lošega, ono je najmanje loš izbor, kako s pravom njegovi apologeti ističu. Jer što povećava proizvodnost, kreativnost, motivaciju, ako ne tržišna utakmica s njenom neizvjesnošću i dinamikom?
Kad se nešto /ras/prodaje, obično su za stolom dvije interesno suprotstavljene strane, prodavač i kupac. Nađe se i onih “ispod stola”, ali to je ovdje zasad druga, iako je /usput/ nerijetko prva stvar. Kako je to i u životu, prodavač o svojoj “robi” misli sve najbolje, kupac drugačije, lošije…U ovome slučaju roba je poduzeće, koje se sastoji od imovine /aktive/ i kapitala i obveza /pasive/. Statički gledano poduzeće čija je imovina 1.000,00 kn, kapital 200,00 kn i obveze 800,00 kn, vrijedi “samo” 200,00 kn /imovina – obveze/. Jer, obveze se u kupoprodajnom poslu prenose na kupca /novog vlasnika/ i njega takvo poduzeće opet košta 1.000,00 kn. Za prodavača je tih 200,00 kn malo, jer obveze su, po njemu, nečija druga briga, najmanje njegova. I inače na obveze zaboravljamo, za razliku od prava, koja su desetljećima na prvom mjestu. Kako su nastale i tko je stvorio te obveze, dobro se zna, ali ih prekriva “plava trava zaborava”.
A što je onda kapital? Najkraće, to je ono što je vaše. A vaša je kuća ako nemate nikakvih kreditnih ili drugih materijalnih obveza za njenu kupnju ili izgradnju, ako niste dužnik. Poduzeće čije su obveze jednake imovini /u slučaju kapitaliziranih ili ukamaćenih obveza potonje mogu čak biti i veće/, a takvih i na dubrovačkom području nije malo, u uređenom tržišnom gospodarstvu ne bi moglo ni postojati. Poduzeća bez kapitala moguća su samo u “gospodarskim čudima”, a za neke je to i Hrvatska. Zato i privatizacija i potencijalni državni prihodi od nje ne pritječu kako se misli ili planira. Zaključak je jednostavan što se vrijednosti /pa i nečega općeg/ tiče. Vrijedimo onoliko koliko je kupac /tržište i sl./ spreman platiti. Inače, kad bi bilo po prodavaču, na ovome svijetu ne bi toliko novca ni približno doteklo. I sve bi se urušilo od neravnoteže, čemu se i “najmanje i od svih mogućih zala – tržište”, suprotstavlja.
Gospodarska se stvarnost, a još više budućnost kod nas uglavnom promatra i problematizira statično, kao da se na tržištu, znanosti, tehnologiji i sl. ništa ne događa. Najteže posljedice ratnih stradanja nisu one čisto financijske. Daleko su veće štete tehnološko nazadovanje, gubitak tržišta, nade, perspektiva…
Razvidno je to u primjeni tzv. dinamičkog, ekonomskog ili poslovnog vrednovanja postojećih poduzeća, pa i na našem području. Tu je riječ o suvremenoj procjeni cijene nečega, što se svodi na vrijednost budućih poslova /čistih primitaka/ poduzeća i u krajnjem, na cijenu dionice. A dionica vrijedi koliko i zbroj njenih dividendi /prinosa/ u određenom razdoblju, svedenih na sadašnju vrijednost uz primjenu poželjne stope povrata /diskonta, kamate/ investitora /kupca/. Usput, tržišna kapitalizacija poduzeća je zbroj tržišnih cijena svih njegovih dionica u određenom trenutku. Ako je emitirano, primjerice 100.000 dionica nekoga poduzeća, čija je aktualna tržišna cijena 10 DEM po dionici, takvo poduzeće tržišno vrijedi 1.000.000 DEM.
Ili, ako će čisti primici nekoga poduzeća biti u desetgodišnjem razdoblju prosječno 100.000 kn godišnje, s poželjnom stopom povrata 10%, takvo poduzeće za određenog kupca ekonomski /poslovno/ vrijedi 614.457 kn. Podsjećam da su čisti primici /net cash-flow, čisti profit, neto-dobitak/ prihodi umanjeni za sve rashode /osim amortizacije/ i kreditne otplate /ako ih ima/. Imovina takvoga poduzeća može biti ne znam kolika i na kakvoj lokaciji, ali poslovno ne vrijedi više od proračunane svote. Naravno, vrijedi i obratno, ako novac stvara pamet ili neki goodwill. Vrijednost ili cijena nije vizualna, prije će biti “duhovna” kategorija, barem u ekonomiji.
Koliko sada poslovno vrijedi dubrovačko gospodarstvo, ovakvo kakvo jest, na lokaciji na kojoj jest i u tržišnom okruženju kakvo jest. Po meni, toliko koliko bi trebalo uložiti u njegovu obnovu, tehnološku i tržišnu prilagodbu umanjeno za vlastiti kapital. U takvom odnosu, prodavač “na ruku” dobiva samo iznos vlastitog kapitala /ako ga uopće ima/, a kupac /ili ulagač/ drugi dio plaća onima koji poduzeće obnavljaju ili stvaraju posve novo. Jer, zašto se, primjerice hotel Libertas ne bi nekome prodao za 1 kunu, pod uvjetom da na istom mjestu nikne neki novi Libertas? Što se uopće toliko mudruje s Belvedereom, Palaceom, Imperialom, Libertasom, Plakirom i tko je zato odgovoran? Nema toga ulagača ili kupca koji će i jednu kunu platiti za gomilu kamenja, betona, možda samo za zemljište. Osim ako ne pati od viška novca, ali i njega može potrošiti na drugim mjestima.
Za nas ovdje, bilo bi lijepo kad bi nam se prošlost, nasljeđe, minuli rad priznao u vrijednosti nečega. Još i bolje kad bi od povijesne ili položajne rente mogli živjeti. Ali neka su druga vremena i ljudi koji o tome odlučuju. Njih zanima budućnost i novac, tamo gdje toga ima, tu su i oni. Vrte se, doduše i po našim krajevima, ali treba znati da su to i ptice selice.
30. lipnja 2001.
Bajro Sarić - "Dubrovačka Republika"
