Dubrovnik - Viđenja

Kada razmišljam o tim novim školovanim naraštajima, njihovim radnim navikama i običnom ponašanju, tu oko mene, sve više cijenim i poštivam umirovljenike. Jer, ono što su oni učinili, izgradili ili koliko su pridonijeli u onome sustavu, s onakvom tehnologijom i tehnikom, infrastrukturom i sl. to mi se čini za divljenje. Barem u mojoj struci /računovodstvo, financije i sl./. To nisu bila ona teoretska znanja i vještine, nego upravo primjenjena znanja i vještine, ono čega je danas tako malo. Iako bi u uvjetima "demokratskog kapitalizma" za kojeg smo se, čini se tek "pomodno" opredijelili, trebalo biti barem trostruko više. Uopće, moglo je i "onda" biti bolje, uvijek može biti bolje, ali teško da "sada" može biti gore, što se umirovljenika, ali i koječega drugoga tiče. Čuo sam i takvih "misli", od "uglednih" sugrađana prema kojima se umirovljeničke muke riješavaju sami po sebi. Naime, ne tako dalekom smrću. A i taj naš opći odnos, pa i ponašanje prema potrebnim, ugroženim, "griješnim" i sl. može se zvati kako hoćete, ali nipošto europskim, nerijetko i civilizacijskim. Izostavljam izraz "manjina", jer umirovljenici su zapravo jedna većinska skupina u Lijepoj našoj /cca 980.000 umirovljenika od 4.300.000 stanovnika ili čak 23%/ i sve ih je više. A evo ću i ja uputiti riječi zahvale našim dragim sugrađanima, pomalo zaboravljenim i odbačenim umirovljenicima za sve ono što su učinili u izgradnji naše domovine, svejedno kada je to bilo. Unatoč svega, čini mi se da im je bilo teže nego nama.

Piše tako jedan ugledni zagrebački profesor – umirovljenik: "Kada bi neka osoba pristala na isplatu obeštećenja od 1 kune u roku od 2 godine uz uvjet da (odmah) mora dati najmanje 7 kune, ili bi pristala na isplatu obeštećenja od 1 kn u roku od 8 godina uz uvjet da (odmah) mora dati najmanje 3 kune, onda bi rutinsko medicinsko vještačenje ocijenilo takvu osobu nesposobnom za rasuđivanje i poslovno nesposobnom.    Navedeni uvjeti, suprotni načelima savjesnosti, poštenja i morala svakog društva, sadržani su i vješto sakriveni u odredbama čl. 1. i čl. 24. Zakona o Umirovljeničkom fondu (NN, br. 93/05). Uvjeti se odnose na 357.504 korisnika mirovina ostvarenih do 31. 08. 93. Pristajući na ove uvjete, Hrvatska stranka umirovljenika učinila je navedene umirovljenike nesposobnim za rasuđivanje i poslovno nesposobnima.   Nemoralnost uvjeta očituje se i u točki 2. posebne Izjave koja je napisana tako da član fonda potpisuje u ime svih članova fonda pristanak na uvjete da se isplatom obeštećenja na jedan od dva načina članovi fonda smatraju obeštećenim u cijelosti i da oni više nemaju nikakvih potraživanja prema Republici Hrvatskoj po osnovi Odluke Ustavnog suda od 12. svibnja 1998., te da se ova Odluka izvršava u cijelosti. Ova se Odluka uopće ne izvršava, jer razlozi nejednakosti između samih umirovljenika i između umirovljenika i zaposlenih, zbog kojih /razloga/ je ta Odluka i donesena, nisu uklonjeni i jer se štetne posljedice ovih nejednakosti stalno povećavaju."

Utjehe radi vlastodršcima /iako im ona nikad nije trebala/, koji ipak moraju voditi računa o cjelini, odnosno svim skupinama, ne bi nipošto bilo dobro da na birališta izađe svih 980.000 umirovljenika i glasuju za svoju interesnu stranku ili stranke. Kakva bi se tek tada makroekonomska politika trebala oblikovati i provoditi u razmjerno kratkom roku /jer ni Keynesova ovdje više ne vrijedi da smo na dugi rok svi mrtvi/ kako bi se isplatile umirovljeničke tražbine, koje kažu dostižu i preko 50 milijardi kuna i što bi snašlo "umirovljeničku" hrvatsku Vladu i narod, teško je i zamisliti. Kad bi svi sve znali, umijeli i htjeli, mnogi bi ostali bez posla. Ne čine mi se ludim oni koji kažu da ne žive od svojega znanja, nego od neznanja drugih. "Svatko je kovač svoje sreće" kaže ona narodna, a bogami znam podosta kovača sreće od tuđe nesreće.

Ne krivim ni ovu ni onu vlast, ni umirovljeničke stranke što stvari tako stoje s neisplaćenim mirovinama, jer ipak pokušavaju kako-tako sanirati posljedice u zadanim, prije svega teškim gospodarskim uvjetima. Mirovinski sustavi "ljuljaju" se i u razvijenim državama, sa snažnim nacionalnim ekonomijama, a nekmoli neće kod nas. Ali, ovim i onim hrvatskim vlastima, političkim strankama i drugima p/r/ozvanim zamjeram što učinkovito, postupno i u kraćim rokovima ne otklanjaju uzroke /pre/spore gospodarske obnove i razvitka, jer svi jadi, pa i umirovljenički u konačnosti proizlaze zbog malog bruto domaćeg proizvoda ili jasnije, malo novca. A kako će ga i biti kada se ni nakon petnaest godina nisu jasno utvrdili razvojni prioriteti od vrha do dna, kada precijenjena kuna i Međunarodni monetarni fond uništava skoro pa svaku proizvodnju, kada se i na stručna radna mjesta postavljaju moćnima podobni ili pak ruše stručno i radno dokazani, ali eto moćnima nepodobni. Da i ne govorim, pa i sebi sam dosadio, o uništenim "socijalističkim" mastodontima na kojim ništa bolje nije izgrađeno, korupciji, vladavini kriva ili prava...Više zapravo i ne znam možemo li uopće biti bolji ili smo jednostavno desetljećima ili stoljećima u mentalitetu takvi. Smiješno mi je kad se prave razlike, pa i one civilizacijske, tamo gdje uopće ne postoje, a ne prave razlike između onih koji znaju, hoće i mogu od onih koji samo znaju. I "poguraju" oni koji znaju, hoće i mogu...Razvijeni svijet je takav jer je u njemu sve neizvjesno, nepovjerljivo, pa i nesigurno i to je njegova pokretačka snaga. Ne mali broj naših umirovljenika prerano se "umirilo", upravo kada su mogli svoja znanja i iskustva prenijeti na nove naraštaje. Ima dosta znanja i rješenja koja nikad ne zastarijevaju, a znanja, napose onih primjenjenih, pogotovu za nas i ovdje, nikad dosta...

Sve ovo što u ovoj kolumni pišem, pričam i predlažem, pokušaj je pronicanja u uzroke nečega što se po dobru ne kreće i da se na dobro okrene. Mnogima je lakše "plivati" po posljedicama, pa i nekako su bliže "običnom" čovjeku. A oni na koje se to sve ovo i odnosi, zapravo su "gluhonijemi" iz jedne pričice Thomasa Bernharda. Piše tako on: "Jedno takozvano društvo za komornu glazbu, poznato po tome da svira samo staru glazbu i to na starim, izvornim instrumentima, a na programu ima samo Rossinija, Frescobaldija, Vivaldija i Pergolesija, sviralo je u jednom starom dvorcu u Atterseeu i tamo zabilježilo najveći uspjeh od osnutka naovamo. Aplauz je prestao tek kada društvo za komornu glazbu na svome programu više nije imalo niti jedan jedini bis. Tek sljedećeg dana glazbenicima je objašnjeno da su svirali u zavodu za gluhonijeme..." Ili za one kojih se ovo tiče "Psi laju, karavane prolaze".

1. ožujka 2006.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

Dubrovnik - Viđenja

Dotaknuh se roch baua u ekonomskom značenju i njegovim posljedicama na poduzetničke učinke, čak i više u vrijednosnom, negoli profitnom sadržaju. Godinama, pa i desetljećima pratim, promatram i uspoređujem sve te naše privatne, javne, poslovne i druge građevine, njihovu vanjštinu, opremljenost i unutarnje uređenje i zaključujem skoro pa da ništa nije dovršeno, Kao da čeka neka bolja vremena, neke druge ljude, nove vlasnike, poduzetnike i sl., a nerijetko mi se čini da se i ne čeka ništa. Što je tome tako uzroci su svakovrsni, od manjka novca do čisto osobnih razloga poduzetnika. A za pravo rijeti, zbog ovoga ili onoga, izgubljen je i svaki osjećaj za lijepo, skladno i privlačno, što ne mora uvijek biti i skupo. Istini za volju, neki pobjednici u tržišnoj utakmici, takvoj kakva jest, nisu ga nikad ni imali. Ispada da onaj tko ima novca nema i osjećaj za lijepo, cjelinu i obratno, onaj tko nema novca kao da "umire u ljepoti...". Ili je možda ipak ona "koliko para – toliko igara" ili u engleskom prijevodu "value for money". Što je, tu je i po meni, bar po financijskim učincima u usporedbi sa sličnim mediteranskim stjecištima, kakvoći življenja i ponude, Dubrovnik još uvijek nije turistički grad, ma što mislili o tome. Nije malo ni onih ovdje koji ne žele da to ikada i postane, a i takav "mentalitet" ima svoju dugu povijest. Nemogućim mi se čini da tako mali  grad poput Dubrovnika bude u isto vrijeme i na istom mjestu turistički, kulturni, znanstveni, sveučilišni, kongresni, pomorski, trgovački.... Ne može to biti niti po demografskim, ni fizičkim, ni geoprometnim i dr. obilježjima i mora se napokon donijeti i provesti održiva razvojna strategija, na kojoj će se onda temeljiti svaka gradska, regionalna, pa i državna politika i praksa. Roch bau turistička ponuda, sveučilište, kultura i sl. neće dati optimalne učinke na dugi rok, kako pokazuju iskustva sličnih gradova.

Smisao i cilj poduzetnika je s ovakvom ili onakvom imovinom /uključujući naravno i mozak/ ostvariti čim veći profit ili dobitak ili tržišno priznanu novu vrijednost. Neću danas i o nekim drugim, posebnim, pa i egzotičnim poduzetničkim ciljevima i smislu. Tek treba ponoviti da se do profita ili dobitka dolazi preko većih prihoda od rashoda u nekome poslu ili poduzetničkom pothvatu. A do profitne stope odnosom između profita ili dobitka i ulaganja /u nekretnine, opremu, ljude i sl./. Veća profitna stopa posljedica je što manjih ulaganja i što većih prihoda u nekom razdoblju. Naš dubrovački problem /isključujući trenutačno kurentno pomorsko brodarstvo i ipak sumnjivo građevinsko poduzetništvo zbog upitnih poreznih bilanci iznimno je niska profitna stopa, koja ulagačima nije privlačna.

Naime, znano je da turizam i sukladne djelatnosti zahtijevaju velika ulaganja u konkurentan proizvod ili usluge, što baš i ne donosi razmjerno velike i podnošljive prihode. Pa i unatoč svemu tome, poslovna filozofija ipak se mora usredotočiti k povećanju prihoda, što zahtijeva veliko umijeće, kreativnost i upornost samog poduzetnika i onih oko ili s njim. A prihodi se, uz to i ne mogu jače povećati ako ih ne prate ulaganja u "predmet" prodaje. Sve važnije stručne i znanstvene analize, ali i iskustva kod nas i u drugim tržišnim ekonomijama pokazuju da su upravo nedovoljna ulaganja uzrokom niske profitabilnosti, pa i propasti ne malog broja poduzetnika. Ako u nešto, prema svim proračunima stručnjaka treba uložiti sto kuna da bi se uprihodovalo dvije stotine kuna ili ostvarila profitna stopa od 20%, onda se ne može uložiti samo pedeset kuna i očekivati onih dvije stotine. Po meni, takvo neshvaćanje jedna je, ako ne i najveća boljka naših poduzetnika. Najčešće ne sagledavaju cjelinu poduzetničkog pothvata, ne ulažu potreban novac za potpuno zaokruživanje te cjeline i slab im je osjećaj za detalje. Za mene, najveći dubrovački ugostitelj svih vremena, pokojni Ante Kralj jedini je to shvatio i praktično prihvatio. Postoje, naravno i brojni drugi razlozi i uzroci poduzetničkog neuspjeha, poput nejasne ciljne skupine kupaca, gostiju ili korisnika usluga, iracionalne samouvjerenosti, pa i elementarne istine da poduzetnik svatko i ne može biti. Jedno je biti odličan kuhar, primjerice, a drugo ugostiteljski poduzetnik. Zadaća odličnog kuhara je pripraviti odlično jelo. Zadaća poduzetnika je od raspoloživog novca stvoriti još više novca.

Sve na što sam naišao obilazeći poslovne sadržaje po Gradu, manje ili više posljedica je nedovoljnih ulaganja, siromaštva ili tko zna kakvih nakana samih poduzetnika. A kad je tome tako, onda i ne treba previše kukati što se poslovi ne odvijaju onako kako bi htjeli. Sagledavanje cjeline nečega, razdvajanje bitnog od nebitnog, strateško i dugoročno promišljanje, upornost – to je ono što nam nedostaje, a kompromisa, mira u kući, "sitih vukova i ovaca na broju" i sl. – posvuda. I otuda ovoliki roch bau, usporeni hod, dosadna svakodnevica, mlaćenje "prazne slame", išćekivanje Godota.

Bilo kako bilo, s više novca dolazi se do još više novca, svaka ideja dobra je koliki je promet na kraju dana kako netko reče. Ostavimo se "romantičnih" priča o počecima uspješnih poduzetnika u garažama i sl. Ni u kojem slučaju početna ulaganja, ovako ili onako nisu bila mala. Ako su i bila mala, takvi su i ostali samo mali poduzetnici. Kad mi netko počne od troškova, a ne prihoda, od vlastitog poslovnog prostora, a ne recimo prihvatljivijeg zakupa, apstraktne ili opće ciljne skupine, svaštarenja i sl. posve sam siguran da neće daleko dogurati. "Do zarade se može samo ulaganjem, a ne štednjom", kako reče Danac Jorn Pedersen, direktor brzorastuće pivovare Carlsberg Croatia, a poslovni učinci mu daju za pravo. Zavidni Talijani i Amerikanci, ne bez temelja, objašnjavaju Janičine olimpijske i sve druge uspjehe jednostavno većim ulaganjima "po glavi posade". A iz Hrvatskog skijaškog saveza to i potvrđuju, shvatili i prihvatili pravi put do branda...

22. veljače 2010.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

Dubrovnik - Viđenja

Benedikt Kotruljević /1416-1469/  potječe iz ugledne dubrovačke trgovačke i diplomatske obitelji. U predgovoru njegovom najvažnijem djelu "Knjiga o umijeću trgovanja" /Il libro dell'arte di mercatura"/ dr Pavao Ravlić piše, između ostaloga: "Benedikt Kotruljević školovao se u Dubrovniku i Ferrari, a pravo studirao u Napulju i Bologni. Njegov otac, Jakša, trgovao je s Bosnom, Ugarskom i Apulijom i radio u diplomatskoj službi Dubrovačke Republike. Nakon očeve smrti, 1436. vratio se u Dubrovnik gdje je 1444. zasnovao obitelj s Nikoletom Dobrić, s kojom je imao pet sinova i šest kćeri. Koristeći se velikim povlasticama Dubrovačkoj Republici u Napuljskom Kraljevstvu, koje je još 1429. kao državni poklisar pribavio njegov otac, Benedikt je s vremenom poslovanje proširiio i na Aragonsko Kraljevstvo, kojem od 1442. pripada i Napulj, te na Kataloniju i njezine gradove Barcelonu i Tortosu. Zbog toga je sjedište svoje tvrtke i obitelj 1451. premjestio u Napulj, gdje je ostao do kraja života i ostvario uspješnu karijeru svjetski poznatog trgovca i poduzetnika, diplomata i visokog državnog činovnika...Autor je nekoliko znanstvenih i drugih djela...Kao sudionik renesanse, koja se iz svoje kolijevke Firenze postupno širila Italijom i Europom, Kotruljević je njezin veličanstveni polet u umjetnosti, literaturi i političkom životu također s težištem na pojedinca – na slobodnog poduzetnika i njegov posao. Po vremenu u kojem je živio, po svojim starijim i mlađim suvremenicima, po obrazovanju što ga je stekao u talijanskom Quattrocentu, po knjižnicama što ih je posjedovao u Dubrovniku i Napulju s najpoznatijim djelima grčke i rimske klasike, kršćanske teologije i filozofije, židovske i arapske kulture...a prvenstveno po svom svjetonazoru iz knjige o umijeću trgovanja, Kotruljević je istaknuti renesansni čovjek."

Inače se Kotruljevića, zahvaljujući naporima hrvatskih povjesničara u posljednjih desetak godina i u svjetskim razmjerima drži "otkrivačem" dvostavnog ili dvojnog knjigovodstva /duguje – potražuje/. Dotad se, kako veliki J. W. Goethe, ne bez razloga kaže za dvostavno knjigovodstvo da je to "jedan od najljepših izuma ljudskog duha i svaki dobar domaćin morao bi ga uvesti u svom gospodarstvu" pripisivalo, pa još uvijek ponegdje i pripisuje talijanskom franjevačkom redovniku Luci Pacioliju. A taj Pacioli samo je razradio ideju Kotruljevića koji je u spomenutom djelu objasnio temeljne pojmove dvostavnog knjigovodstva /primjerice, zadaće knjigovodstva, dvojni način knjiženja poslovnih događaja, ažurnost pri vođenju knjigovodstva/, kako argumentirano tvrdi osječki profesor Petar Proklin. Duhovni otac nesumnjivo je naš Benedikt Kotruljević, a Pacioli može biti samo duhovni nasljednik. Kotruljević "opominje svakog trgovca da se pozabavi time da zna dobro i uredno vodit svoje knjige, a tko to ne zna, neka se dade poučiti ili neka drži sposobna i vješta knjigovođu. Inače će u njegovim trgovačkim poslovima nastati pravi kaos i babilonska pometnja, a od toga se čuvaj ako ti je draga čast i tvoje imanje". 550 godina poslije nikad više i na ovim našim, hrvatskim prostorima, nije bilo "babilonske pometnje", a o "časti i imanju" da i ne govorimo. Uvjerenja sam da nema dobrog ekonomista ili poduzetnika bez jednako takvog znanja računovodstva, samog poduzetnika ili bolje njegovog savjetnika. Koncentrirajte se na ono što najbolje znate, ne gubite vrijeme na onome što drugi bolje zna. Čovjek i magarac više znaju nego sam čovjek, to ponekad i sam magarac zna...

Pa i nisam baš posve siguran na naglaske kojim suvremeni znanstvenici opisuju Kotruljevića. Po njima, Kotruljević je bio odličan trgovac, ekonomist, računovođa, diplomat, manager..Sve to manje ili više stoji, ali čitajući "Knjigu o umijeću trgovanja" Kotruljević je iznad svega "slikar" poduzetnika, čak i čovjeka za sva vremena, pravi prethodnik nedavno preminulog Petera Druckera, gurua suvremenog poslovnog upravljanja i poduzetništva. Kotruljević doduše piše o trgovini i trgovcima, ali sve se to može odnositi i na sve druge djelatnosti i poslovne ljude, izvan svake sumnje. Dakle, Kotruljević u spomenutoj knjizi piše, zamislite samo, "o podrijetlu i početku trgovine, o definiciji trgovine, o svojstvima trgovčeve osobe, o mjestu prikladnu za trgovca, o zamjeni robe za robu – trampi, o prodaji za gotov novac, o prodaji uz terminsko plaćanje, o načinu utjerivanja, o načinu kako se plaća dug, o općim pravilima i redu trgovačkog prometa, o mjenici, o pologu i zalogu, o urednom vođenju poslovnin knjiga u trgovini, o osiguranju i osiguravateljima, o draguljarima, o trgovcima suknom i sitničarima, o vunarima i drugim trgovcima, o onome što je trgovcu sasvim zabranjeno, o utvrđivanju salda svakih sedam godina, o misi, o molitvi, o milostinji, o slučajevima dvoumice: je li nešto dopušteno ili nije, o dostojanstvu i zvanju trgovčevu, o razboritosti trgovčevu, o pouzdanju trgovčevu, o sreći trgovčevoj, o čestitosti trgovčevoj, o marljivosti trgovčevoj, o spretnosti trgovčevoj, o lukavosti trgovčevoj, o skladnosti trgovčevoj, o pravednosti trgovčevoj, o postojanosti trgovčevoj, o ugledu trgovčevu, o darežljivosti trgovčevoj, o mirnoći trgovčevoj, o pristojnosti trgovčevoj, o pohvalnim svojstvima trgovca, o umjerenosti trgovčevoj, o trgovčevoj kući, o ladanjskom imanju dobra gospodara, o dobru gospodara, o trgovčevoj odjeći i ukrasima, o pokućstvu i namještaju trgovčevu, o ženi trgovčevoj, o njezi i odgoju djece, o robovima i slugama trgovčevim, o stečevini trgovčevoj, o svršetku trgovčevu.." Kada usporedim poduzetničku zbilju, ne samo hrvatsku, nego i svjetsku, malo što se poklapa s Kotruljevićevim idejama, porukama i mislima, ali to ne bi trebalo djelovati obeshrabrujuće. Štoviše, poštujući sve ili bar približno ono što Kotruljević drži važnim, jamstvo je nekoga unutarnjeg mira i uspjeha koji je uvijek bio i ostao naša unutarnja stvar...

Puno životnih i drugih krasnih misli i poruka ima u toga Kotruljevića, a u poglavlju "O svršetku trgovca" osobito mi se svidjelo: "Trgovina općenito zahtijeva pronicav um, živahnu krv i hrabro srce, a to se sve obično ohladi kad ljudi kad su prošli pedesetu, što se vidi iz svakodnevna iskustva. Čovjeku, kad dođe u ta doba, ohladi se prirodna toplina, smiruje se krv, ljudi postaju tupi, manje pamte, te prave, osobito oni koji su po prirodi pohlepni, tisuće pogrešaka i neprestano uništavaju imanje. Nije rečeno da ne mogu biti pametniji u javnim i građanskim poslovima. Zastalno je siguran razum u toj dobi, ali trgovina traži druge sposobnosti. Stoga je i vrijeme da se trgovac iz spomenutih razloga odmara, a i zbog toga da se može pozabaviti drugim, nužnijim poslovima...kad se odmori od tolikih poslova oko uskladištavanja, planova, bdjenja, prometa, dokumenata, ugovora, putovanja po moru i kopnu, prepirka, znoja, laskanja i najzad – nakon tolikih briga i golemih duševnih i tjelesnih napora..."

S obzirom da je Kotruljević rođeni Dubrovčanin i uvijek ostao vjeran svome Gradu, da je životan za sve vremena, da i turizam nije ništa drugo nego neka vrsta trgovine, da je "praotac" poduzetničke misli i djela, da je dvostavno knjigovodstvo vječni aksiom, da je promicatelj znanja, vjere, samopouzdanja i svakovrsnog sklada i na kraju - one najbolje dubrovačke tradicije, najmanje što se tome čovjeku može zahvaliti je tvrtka – Sveučilište Benedikta Kotruljevića u Dubrovniku ili dubrovačko sveučilište Benedikta Kotruljevića ili tako nekako...S nekim ranijim idejama nisam imao sreće, ali vjerujem da s ovom hoću. Ili ipak, i za te prijašnje ideje nikad ne reci nikad...

13. prosinca 2005.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

Dubrovnik - Viđenja

Može ova Lijepa naša, može puno bolje i više, kad se hoće, pa i poklope neke okolnosti, ali ponajviše kad se po onoj dalmatinskoj "daj dite materi". Potvrđuju to i tenisači Ivan Ljubičić i Mario Ančić, i svi oni uz ili oko njih, pobjedom u Davis kupu. Po meni, to je najveći uspjeh hrvatskog športa uopće, kad se naprave usporedbe s drugim, također velikim uspjesima. Usrdno se nadam da će se tome otvoriti nova poglavlja hrvatskih uspjeha, ne samo u športu i da je to dokaz da se ne samo darovitošću, nego još i više voljom, upornošću i radom mogu slomiti sve prepreke, predrasude i nerazumijevanja okruženja, ovakvog ili onakvog i doći do vrhova, a u konačnosti i životnog smisla.

Pa ipak, jedan od većih, ako ne i najvećih hrvatskih problema je što se "dica ne davaju materi", osobito u ekonomiji, pa i u politici, kulturi, obrazovanju...Jedino u športu nije tako, valjda zato što je lako mjerljiv ili evo jedne teške riječi – transparentan, a bolje bi pristala razvidan. Ali, sa stranim riječima djelujete umnijim, po onoj "nisam ga ništa razumio što reče, ali vidim da je pametan i pametno govori". Opišu li vas pametnim ili glupim, bez ikakva dokaza, to je jače od činjenica. Slab ste mi vi liječnik, ekonomist, poduzetnik ako vas nema u medijima, glamourima, aferama i koječemu drugome, većina tako prosuđuje. Kako još uvijek stvari stoje teško ćete daleko dogurati koncentracijom na posao, struku i sl. Ako stalno, svakodnevno ne osluškujete političko bilo i ne pratite ljudske, okolišne i svake druge mijene, dakle ako niste takav karakter i ako ne znate prodati vaše najbolje osobine na tržištu takvome kakvo jest, pišite, kukajte i žalite se na planetarne nepravde, to je tako i dugo će još biti tako. Koliko se samo istih ljudi vrti i oko nas s dokazanim promašajima, neuspjesima i sl. ali stalno su na ili pri vrhovima, stalno dobivaju nove prigode, iako su ih bezbroj prokockali. To i jest najveći problem, to da netko može desetine i više puta griješiti, štetiti drugima, a mnogi  ne mogu ni prvu prigodu dobiti. Nema ništa od one da se prvi mačići u vodu bacaju, dosta ih se uopće i ne baca. Neki su vječno prvi mačići. Smiješno mi je, ali i žalosno da oni na odgovornim i operativnim radnim mjestima ili dužnostima u srednjim ili poznijim godinama uče jezik ili znanja kako bi se održali, pored niza mlađih, stručnijih i motiviranijih. Globalno tržište ili svijet traži munjevitu reakciju i prilagodbu, nema tu vremena za nekakve pripreme za ono što bi trebalo doći ili neku zamišljenu situaciju, a nikad zapravo i ne dođe, još manje za lijene mozgove iz svijeta Thomasa Bernharda.

Teorijski i praktično, što se radnih mjesta, dužnosti ili vrhova tiče, krivi čovjek može biti na krivom mjestu, krivi čovjek na pravom mjestu, pravi čovjek na krivom mjestu i napokon pravi čovjek na pravom mjestu. A upravo po ovome potonjemu, kako bilo, dakle tamo gdje je više pravih ljudi na pravom mjestu, u krajnjemu razlikuju se u stupnju razvijenosti nacionalne ekonomije. Držim da smo mi i ovdje i šire i duže još uvijek daleko od toga, ali i ponajviše zbog toga smo tu gdje jesmo. Da oprostite, od g.... se pravi g......, a od krumpira krumpirača. A bogami u ovoj našoj pretvorbi i privatizaciji, kako hoćete, ne malo je i slučajeva gdje se "uspjelo" od krumpirače napraviti g...... i nikome ništa. Brand zvan Dubrovnik u rukama ili glavi onih koji znaju i hoće imao bi daleko veću tržišnu vrijednost od one koju sada ima, bar prema nekim mojim usporedbama i procjenama. To međutim nije do nas ovdje, mi smo još i dobri, ali prepreke su u hrvatskoj makroekonomskoj politici, centraliziranom ustrojstvu i strahu od regionalnih posebnosti, koje bi drugdje bile zapravo bogatstvo i snažna motivacija. Dubrovnik može u takvim uvjetima dati i sebi i Hrvatskoj puno više od postojećeg i nikada ga se ne smije promišljati sa stajališta recimo broja stanovnika ili prometne nedaće.

Kako bi se i mi ovdje, ali i Hrvatska uopće uključila u taj globalizacijski svijet, Europu i njihove blagodati, ali i manjkavosti, jer svako lice ima i naličje i riječ je o jednom paketu, htjeli to mi ili ne, morat ćemo na šahovnici izgraditi puno bolji poziciju i razmještaj "figura". Prvih nekoliko poteza, otvaranje moguće da i nije bilo loše, ali ima otvaranja koja traju i do četrdeset poteza, a protivnici čekaju svaku, pa i najmanju pogrješku pa vam se sve sruši. Ne znači to da moramo izračunati baš četrdeset poteza unaprijed i odgovore na sva protivnička htijenja. Kako duhoviti Tartakower reče, potrebno je znati samo jedan potez unaprijed, ali onaj najjači. Pobjednici su oni koji danas znaju ili pogode, ovako ili onako, što će biti sutra. Malo je koristi od onih koji danas znaju ili nagađaju o onome što je danas i izvode nekakve krivulje od danas za sutra. Kad se bolje povijest čovječanstva promotri i recimo ekonomski i tehnološki razvitak, krivulja nije linearna ili pravocrtna, puno je tu uspona, padova, nepravilnosti i možda i jest dobro da je tako. Pitanje je bili u protivnom čovječanstvo doseglo ono što jest bar materijalno, iako se na duhovnom planu nije baš daleko odmaklo. Ratovi, zavisti, oholosti, predrasude, sve to je svakidašnjica kao i pred stotinu tisuća godina. Lijek za to nije se pronašao i tko zna kad će i hoće li uopće.

Gledajući, čitajući ili slušajući većinu onih koji su danas u ili pri vrhovima hrvatske politike, gospodarstva, kulture, zdravstva ili obrazovanja nerijetko pomislim da je sve to jedan veliki nesporazum i da je zapravo usporedivo  najviše krivih ljudi na pravim mjestima. Ali "divim" se ne malom broju ljudi koji se prihvaćaju dužnosti i odgovornosti i sami znajući da će u očima drugih biti smiješni i posve izvjesno nekompetentni. Vjerojatno je to dijelom i zbog toga što do posla koji znaju i ne mogu doći, a ponekad je i lakše postati prva, a ne druga violina. Kako se zna, dobrog orkestra ne može ni biti samo s prvom, moraju biti dobre i druge violine, tako je uvijek bilo i bit će.

A zašto i kakvu zapravo "dicu treba dati materi"? Onu koja će "na koristan način raditi među ljudima  i za ljude", kako piše Thomas Bernhard u "Podrumu". Taj, za neke sumorni Austrijanac piše da je prekinuo gimnaziju koju je "mrzio kao visoku školu građanstva i malograđanštine i koja je po njemu jedna od najvećih ljudskih besmislica i posvetio se naukovanju za trgovačkog pomoćnika", ocijenivši pritom da je upravo u tome, dakle u "trpanju brašna, masti, šećera, krumpira, krupica i kruha mušterijama" njegove egzistencija "korisna egzistencija". Za Bernhardove, a i moje uši, ta riječ "koristan" bila je doista blagozvučna. Austrijanac tvrdi da je naukovanjem za trgovačkog pomoćnika okončao "razdoblje beskorisnosti i nesreće, epohu strahota.". Štoviše, činilo mu se da je "imao samo dvije mogućnosti: ubiti se, za što mu je nedostajalo hrabrosti i/ili smjesta napustiti gimnaziju. Nije se ubio i pošao je na naukovanje. Život je tekao dalje." Ali eto, većina u Lijepoj našoj, zbog niza okolnosti, nasljeđa, odgoja, obrazovanja i predrasuda tako baš i ne razmišlja. Pa i nije to neka naša posebnost, ima toga svugdje, samo nije jednaka cijena koju neko društvo ili narod plaća za pogrešan razmještaj ili smještaj "figura". Neke zemlje, narodi, područja mogu lakše, a druge teže podnijeti cijenu "maćehe prema svojoj djeci"...

Može se prije Račan, sada Sanader, sutra ne znam tko upirati koliko god hoće i kakva god hrvatska Vlada bila, ali korijenite reforme u ekonomskoj, socijalnoj, obrazovnoj, zdravstvenoj i drugim politikama i sustavima više ne mogu odgađati. Ponajmanje zato što je to uvjet Europske unije ili Međunarodnog monetarnog fonda. Ako hoćemo, a imamo važne ljudske, prirodne, kulturne, povijesne i tradicionalne pretpostavke za iskorak u taj globalizacijski i ne znam kakav drugi svijet, koji možda i nije naš izbor, "dica se moraju dati materi", a i na političku i svaku drugu scenu moraju stupiti novi hrvatski naraštaji, a s nje otići zaslužni i "zaslužni" po prirodnom ili nekom drugom zakonu. Vrijeme je za neke nove, neopterećene klince, koji će poslušati ili bar saslušati i nas starije u nekim stvarima. Neka nova, bogata, snažna, otvorena i tolerantna Hrvatska i naš Dubrovnik moguća je samo s novim "motorima", vizijama i promišljanjima, ma koliko se ponekad i mi sami s time ne mirili.

6. prosinca 2005.

Bajro Sarić - "Glas Grada"