IVO JOSIPOVIĆ

Evo već četiri mjeseca Ivo Josipović obilazi Hrvatsku, Hrvate, manjine, poduzetnike, obrtnike, obične i neobične ljude kako bi mu se smilovali i omogućili još jedan petogodišnji mandat na Pantovčaku. U moru hrvatskih političara, od vrha do dna, osim par njih, svi ostali su čisti populisti, što će reći i demagozi, koji ništa drugo nego preziru svoje birače, čim predizborna farsa, jer drugo ništa i nije, završi. Ali, naravno, nije to samo u Hrvatskoj, tako je i u razvijenijim demokracijama, samo što tamo populisti brže skončaju. A Josipović je vrh hrvatske ne samo političke, nego još i više populističke elite. To je razvidno u svakoj njegovoj riječi, grimasi, prioritetu, posjetu...Lako je to dokazati. Glavna mu je vodvilja bila, još otkako je zasjeo na Mesićevo mjesto, dakle u veljači 2010. "nova pravednost" i "jednakost pred zakonom svih hrvatskih građana". Drugo se od pravnika navodno lijevog opredjeljenja ili ljevičara nije ni moglo očekivati, a priče o pravdi i pravednosti i socijalnoj osjetljivosti uvijek su zavodljive. U ekonomiju, kao i Zoran Milanović, nikad se nije ni razumio niti se trudio naučiti nešto o njoj. A to mu baš i nije tako ludo, jer što si dalje od ekonomije i njezinih neumitnih zakonitosti, bio političar ili ne, tim bolje. I to sam naučio. Uostalom, ovdje ekonomske teme i nisu zanimljive, čak i kad recesija pritisne "do daske". Nacija, vjera, prošlost, ratovi i mitovi, to uvijek privlači i takozvane velike i takozvane male ljude. I tko to tamo kaže da su ovi potonji, ti takozvani mali ljudi, navodno bolji, bezazleniji, pošteniji i sl. od takozvanih velikih, mogatih ili moćnih ljudi? To jednostavno nije točno, to je laž, pa i licemjerje, čast izuzetcima. Ta neće Josipović, naravno i Milanović i Karamarko, a sutra možda i Kolinda Kitarović doći pred hrvatski narod ili građane, kako hoćete i reći im jedino što im i mogu reći i obećati, "krv, znoj i suze". A možda čak i onu planetarnu misao nekog američkog republikanca koji kaže ako ga izaberu da će njemu biti bolje, a onima koji ga biraju, dakle narod, da će mu biti gore. To se u hrvatskom primjeru pokazalo kao surova istina, barem u zadnjih petnaestak godina. Za Iva Josipovića moglo bi se reći da predstavlja onu vrstu ljudi, kakvih ovdje nije malo, koji bi htjeli i tako se ponašaju "da vuk bude sit i ovce na broju". Ponekad nas upozori da se trebamo mijenjati, ali sam stvarno nema petlje ni za kakve promjene, ni navika, ni garda. Usudio bih se ustvrditi da je većina hrvatskih ljudi takva, da je to nekakav prosjek i da su samim tim izgledi Josipovića da ne silazi s Pantovčaka veliki ili barem jednaki Kolindi, koja, uzgred također ne nudi i nema ništa ni za ponuditi, a najmanje nešto radikalno. Ali, barem ima formalno vrlo dobre međunarodne diplomatske reference, uz to je i lijepa, a nikad ne smetnimo s uma da je izgled kandidata vrlo važna, nerijetko i odlučujuća "stavka" i sve u svemu ne bi bila loša ta promjena, da se ukaže Kolinda na vrhu hrvatske države. Nema nikakvog smisla u tome je sputavati, niti joj pakovati, s bilo koje strane. Bila bi to na neki način i kazna Josipoviću, koji se pokezao i kao pohlepan čovjek /ZAMP i nepovrat novca iz Ježićeve sumnjive blagajne u prethodnoj kampanji/, a da ne govorim još o njegov "novoj pravednosti" s kojom je i dobio prvi mandat. Riječ je uz to i o čovjeku koji ima nečuvenu volju za moć, bez jasnog vrijednosnog sustava i političkog identiteta. I Josipović zna reći da nema nikakva ustavna ovlaštenja za promjeniti opći smjer, za to je nadležna Vlada, danas Milanović, sutra vjerojatno Karamarko. A to je jedna teška tlapnja i alibi za nečinjenje. Predsjednik Republike može, ako hoće i ako zna i ako ima hrabrosti i ako mu nije mu stalo do novoga mandata, i u ovim ustavnim okvirima puno toga promijeniti, "zabadati nos" stalno u ekonomiju i pravdu, izboriti se za politički i moralni autoritet i ugled, a ne "okretati se za svakim lavežom i nikad stići na cilj", kako veli Dostojevski za takve ljude ili se držati one dubrovačke "sa svakim dobro, s nikim iskreno". Ivo Josipović pristojnog je izgleda, uglađen, dobar sa svakim, ma što to značilo, prazan i očekivan u retorici i teško da mu koji ljevičar neće dati glas, a bit će mu ih i od centraša i umjereno desnih. Naučio je on već kako im se približiti. Političari su žilavi ljudi, imaju moć preživljavanja i uvijek nalaze većini dopadljiva opravdanja i objašnjenja za učinjeno ili neučinjeno, najčeššće okrivljujujući suprotne ili njihovo nasljeđe. A u još uvijek slabašnim demokracijama, poput ove naše, odlučan je lik i riječ, a ne djelo i reference kandidata. Rezultati političkih vođa su teško mjerljivi, jedino u ekonomiji, koja nam je katastrofalna, ali za koju, kako već rekoh, malo tko mari. Kad dođe stani – pani, dakle politički izbori, onda dolazi ono "ali", "naši" i "njihovi" i tako već dvadeset i tko zna koliko još godina i uglavnom sve ostaje po istom. S tim što svijet ide naprijed, netko brže, netko sporije, a mi stojimo i čekamo. Ako se ovako nastavi, barem u ekonomiji, čini mi se da će nestati i "naši" i "njihovi", nego će doći /a već i dolaze/ neki treći, podjednako mrski i jednima i drugima. A s Josipovićem, o Kolindi ću drugom zgodom, ne vidim na obzoru trećeg predsjedničkog kandidata. Teško je boljega i očekivati. I da ponovim po tko zna koji put, vrlo je upitno želi li većina uopće bolje ako to sobom vuče promjenu navika, stalno učenje, prilagodbu novom i pogotovu ako to bolje jamči "njihov", a ne "naš". Ako Lijepa naša hoće biti uređena, pravna, otvorena i razvijena zemlja, s Josipovićem, Kitarovićkom ili već s kim, onda je u ovome trenutku, što bi se u šahu reklo, potrebno žrtvovati jednu ili više pješaka ili figura da bi se taj cilj ostvario. A tako što samo i spomenuti, ne čini mi se da je Ivo Josipović spreman, a još manje će biti ako bude ponovno izabran, po prirodi svakog ovdašnjeg političara. Jer i što bi mu bio motiv, ionako treći put ustavno i ne može biti predsjednički kandidat.