Koliko-toliko vjerujem u Australiji, kako Vaso kaže, a sve čini suprotno, "da vas nitko ne pita za naciju, vjeru i boju kože i gdje bi netko, a još mu se pritom, zna i ime i prezime, za opljačkanu i oduzetu imovinu itekako odgovarao". Što se tu ja moram izjašnjavati o univerzalnim pravima u svakom slučaju, pa i u njegovome. Svatko tko me zna, zna da sam legalist do krajnjih granica pa i u njegovom slučaju, ako je do stana došao zakonitim putem. Saznao sam da to i nije baš tako, ali ni tada ne mogu dati za pravo bilo kome da ima privilegij na informaciju i da to iskoristi. "Ničiju zemlju" nitko ne može ni po Božjem ni po bilo kojem drugom pravu prisvajati.
Dakle, Vasiljko Vukoje općinstvu je ponudio "švedski stol sa srpskim specijalitetima" o meni i "mojima", očekujući da će se za svakoga tu ponešto "naći za pojesti". Nije se Vaso u svojoj slijepoj mržnji ni potrudio pročitati što sam mu prethodno odgovorio, nego je naprosto svoju "odrednice" o meni u umobolnoj knjizi i krivotvorini "Dubrovnik adio..." preslikao da bi dolio ulje na vatru mržnje. Dokazivati suprotno ili opovrgnuti laži Vasu i sličnima ili onima koji o vama ili meni imaju, ovako ili onako mišljenje i koji su vas "nacrtali" kako su "nacrtali", iluzoran je, truda bezvrijedan ili Sizifov posao. Zato ću vrlo kratko ponoviti, iako sam Vasu i prethodnom odgovoru razgovijetno i precizno naveo, da naprosto ništa nije istina u onome o čemu blebeće i piskara i da ne postoji nikakav dokaz da sam bio to i to, da sam to i to i da ću biti to i to. Onaj koji "slika" drugoga, pravi zapravo vlastiti autoportret, a u Vasovom slučaju posebice. Problem kod Vasa i njegovih je što oni nisu samo ljudi od riječi, nego i potencijalni, ako ne i stvarni zločinci od djela. Više je ipak mrtvih od djela, a ne riječi...
Zamijetio sam kod Vasa da se sada predstavlja kao veliki kršćanin što nikad nije bio. Pa i dobro je ako će nekad, ali ne vjerujem, postati pravi kršćanin. Ne kanim se o tim, kao i uopće religijskim pitanjima na ovome mjestu baviti, ali mi se sve zanimljivijom čini tema religija – teorija i praksa. Naime, koliko sam uspio pročitati, sa stajališta teorije religije ili vjerskih učenja, mira i dobrote trebalo bi biti posvuda, a ratova, kleveta i mržnje nigdje. Praksa ili život su međutim posve suprotni. Inače, što se religije i Vasa tiče, korisno je rijeti što drugi o tome, po meni s pravom kažu. Primjerice, Sherry Matulis tvrdi: "Ako bi svako kriminalno i nečovječno djelo ikada počinjeno sljedili do njegovog korijenskog uzroka, to korijenje bi bilo duboko ukopano u religiji". Neki umni ljudi tvrde da su se sve religije ili vjere usudile umanjiti svoje ideale pred izazovom ljudske pohlepe, ratnog ludila i pohlepe za moći... Pa i svaki je duh porobljen koji služi zle stvari...A nije daleko od istine i Ludwig Feuerbach koji tvrdi da su u praksi "svi ljudi isti: oni poriču svoju vjeru svojim djelima."
Vasovi odgovori i upornost da se dokaže nešto što se ne može dokazati stavilo me na jedno veliko iskušenje. Spominjući neke, pa i mrtve ljude, koji su mu prijatelji ili do čijeg mišljenja on drži, otvaraju mi neke sumnje o tim ljudima i nisu li možda oni još i gori i od samoga Vasa. Bar u temama koje je Vaso stavio na dnevni red. Ali kako puno čitam i susrećem svakakve ljude i ovaj put i do kraja života neću ni po koju cijenu izvlačiti općenite zaključke o različitim ljudskim skupinama, sve dok bar jedan čovjek drugačije misli. Sve sumnje zadržat ću za sebe, a imam dovoljno iskustva da me ništa ne može iznenaditi, ljudi najmanje.
Osim što sam mu idealna meta /ponavljam imenom, izgledom i životnim putom/ za liječenje, vjerujem ipak njegovih osobnih frustracija, nije mi jasno zašto se Vasiljko Vukoje toliko raspisao o mojem tobožnjem karakteru i moralu. Moguće da sam mu ja neka nedostižna vertikala ili horizontala. U već pripremljenom odgovoru napisah, između ostalog i sve što sam bio i što jesam. Ali, nakon par ura sve prebrisah. Ma što ja imam i Vasu i bilo kome tvrditi, pomislih, da ovo nisam, da ono jesam i kako nisam ili jesam nešto postigao ili nisam postigao na ovaj ili onaj način. Sve što sam čuo o tome što nisam, a što jesam, i što nisam čuo o tome što nisam, a što jesam, tako mi je svejedno. "Svejedno", kako Thomas Bernhard reče, ionako se tu ništa ne da učiniti. Svatko ima svoju sliku i priliku nekoga i nečega, a uvjeravati da ta slika nije takva, nego ovakva trošenje je duševne energije koja se može korisnije upotrijebiti.
Ovime zaključujem bljuvotinu s Vasiljkom Vukojem koji je i pokrenuo i u koju nisam nipošto htio zalaziti, pa i s onim bijednicima i ovcama koji se iza njega prikrivaju, stoje ili sjede i uredno ga izvješćuju o mojim pokretima. Ponekad čovjek i za bljuvotine mora biti spreman, pogotovu ako se izlaže javnosti svojim promišljanjima. Znam da Vasovih istomišljenika i tekliča, pa i muslimana među njima ima. Takvi i slični ljudi jednostavno nisu dorasli iskušenjima i tegobama života, pa ući u Vasovo krilo je im najbezbolnije... Za takve su Vasove nebuloze uvijek dobrodošle, a i ne treba pokretati inače lijeni mozak.
Ispričavam se onim našim sugrađanima koji mi rekoše da uopće i ne odgovaram, pa i onima koji mi savjetovaše radikalniji odgovor. Ali, što ću, takav sam, kakav sam... Inače, Vasova "paljba" dobro je došla da mojim dragim prijateljima, poznanicima, neprijateljima i drugima kažem i ovom prigodom da uzroke svojih neuspjeha, uspona i padova potraže u sebi, nipošto u drugome ili drugima. Pa i neka mi ne ukazuju na te druge i poštede me ne baš lake svakidašnjice. Nisam ni ja, a ni golema većina drugih toliko važni i utjecajni, niti ću riješiti sve te sllne "planetarne nepravde" od kako je svijeta i vijeka. Naposljetku, i pored svih laži, kleveta i opsjena, i tu Vaso upućuje "projektile" na pogrešnu adresu, ako uopće takva adresa i postoji... Sve u svemu, u zdravu tijelu bolestan Vasov duh kojemu lijeka nema...
6. siječnja 2006.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
