ERICH FROMM

"Erich Seligmann Fromm /1900-1980/ njemački je psiholog, psihoanalitičar, sociolog, humanistički filozof i demokratski socijalist" – tako piše u britanskoj, po meni najrelevantnijoj Wikipediji. Kako su me uvijek zanimali uzroci, a manje posljedice ljudskog djelovanja i ponašanja, političkih, ekonomskih i moralnih sustava učinilo mi se zgodnim "promovirati" Fromma osobom tjedna i malo odahnuti od ovih dnevnopolitičkih lokalnih, "državnih", nacionalnih ili globalnih likova, ništa drugo nego prolaznika poput svih nas ostalih. Naime, Fromma držim za vrsnog i trajno aktualnog psihologa i socijalnog dijagnostičara posvemašnje nekrofilije, destrukcije i depresije što su zapravo najraširenije bolesti današnjice i s kojima se sami ili s drugima svakodnevno, svjesno ili nesvjesno suočavamo. Iako je bio po uvjerenju marksist, socijalist i ljevičar, teško bi mu se mogle osporiti psihoanalitičke dijagnoze ljudskih karaktera i socijalna psihologija, čitljiv je, oštrouman i zanimljiv, barem za onoga koga to područje ili materija zanima. Frommu se ne mogu dovesti u pitanje i razmišljanja iz humanističke filozofije, na kraju i najbolja namjera i želja da se čovjek i društvo prometnu u zdravog čovjeka i zdravo društva i uvjerenje da se "imati" premjesti u niži, a "biti" u najviši rang, u smisao života svakoga od nas. Iako je u svojim počecima bio poklonik i zagovornik Freudove psihoanalize i filozofije, prema kojoj čovjekov karakter i ponašanje oblikuje njegov seksualni nagon, libido i potiskivanje u smjeru ukupne društvene i humanističke korisnosti, ubrzo mu se učinilo da u takvoj teoriji i praksi, koja je jedno i ne baš kratko vrijeme, a i danas ponegdje okupirala svijet nešto ne "štima", da su odstupanja i devijacije suviše velike i česte i da se ne mogu racionalno i argumentirano objasniti, nazovimo je tako, seksualnom revolucijom. Fromm je Freudov sustav uzeo važnim, ali ne i odlučujućim u prosudbi čovjekova karaktera i ponašanja, a onda i društva. Procijenio je da na karakternu strukturu čovjeka djeluju njegovi ekonomski, egzistencijalni interesi i ukupno stanje ljubavi, ne samo njezina spolna ili seksualna dimenzija, kao važna sastavnica, ali ne i jedina, za razliku od Freuda. Fromm je izvanredan "opisivač" ljudskog karaktera i društva, njihovih devijacija, destrukcije, potrošačkog mentaliteta i neuroza i posljedica svega toga, koje su posvuda razvidne. Točnim mi se čini Frommov opis "nedostatka objektivnosti" ili "razuma" toliko rasprostranjen i kod naroda i pojedinca gdje on piše: "Taj nedostatak objektivnosti u slučaju drugih naroda upravo je notoran. U roku od jednog dana drugi se narod može prikazati kao potpuno iskvaren, upravo demonski, dok vlastiti narod stoji iza svega što je dobro i plemenito. Svaki neprijateljev čin sudi se jednim mjerilom – a svaki svoj drugim. Čak se i neprijateljeva dobra djela smatraju znakom posebne đavolske perfidije, jer im je svrha da zavaraju i nas i svijet, dok su naša zla djela nužna i opravdana plemenitim ciljevima kojima služe. Doista, istražimo li malo odnose među narodima, baš kao i odnose među pojedincima, doći ćemo do zaključka da je objektivnost iznimka, a da je pravilo manji ili veći stupanj narcisoidnog iskrivljenja. Sposobnost objektivnog mišljenja zovemo razumom; emotivni stav koji stoji iza razuma zove se poniznost. A biti objektivni, i služiti se razumom, možemo samo ako dostignemo stanje poniznosti, ako uspijemo izroniti iz snova o sveznanju i svemoći što smo ih imali kao djeca...". I osobno sam pristalica mišljenja da čovjek, neovisno toliko o intelektualnom potencijalu, može postići vlastiti cilj ili uspijeti u nečemu samo ako se na to koncentrira. I Fromm to potvrđuje: "...moramo se i naučiti da se koncentriramo na sve što radimo, pa bilo da je riječ o slušanju glazbe, čitanju knjige, razgovaranju s nekim, gledanju krajolika. Važno nam mora biti samo ono čime se u tom trenutku bavimo, i tome se moramo potpuno predati. Ako je čovjek koncentriran, onda je malo važno čime se zapravo bavi; i važne i nevažne stvari stječu novu dimenziju realnosti zato što su nam posvema zaokupile pozornost. Da bismo se naučili koncentraciji moramo prije svega, koliko god je to moguće, izbjegavati trivijalne razgovore, što će reći, razgovor koji nije istinski. Ako dvoje ljudi razgovara kako raste stablo koje oboje poznaju, ili o okusu kruha koji su oboje upravo jeli, ili o zajedničkim doživljajima na poslu, takav razgovor može biti relevantan, pod uvjetom da oni to o čemu razgovaraju i doživljavaju, te da se time ne bave na apstraktiziran način; s druge pak strane, razgovor se može voditi i o politici i religiji pa da ipak ude trivijalan; to se zbiva kad dvoje ljudi razgovara u klišejima, kad ne stoje čitavim srcem iza onoga što govori. Ovdje bih trebao dodati da nije dovoljno izjegavati trivijalne razgovore, već da je podjednako važno izbjegavati i loše društvo. Pod lošim društvom ja ne podrazumijevam samo ljude koji su opaki i destruktivni; njihovo društvo treba izbjegavati zato što je njihova sfera otrovna i opasna. Ali ja mislim također i na društvo zombija, ljudi kojima je duša mrtva, iako im je tijelo živo; koji čavrljaju umjesto da govore, i koji iznose kliširana mišljenja umjesto da misle. Pa ipak, izbjeći društvo takvih ljudi nije uvijek moguće, a nije čak ni nužno. Ako se ne ponašamo na očekivani način – to jest ako ne posežemo za klišejima i trivijalnostima – smo u općenju izravni i ljudski, počesto ćemo otkriti da takvi ljudi mijenjaju svoje ponašanje, u čemu često pomaže i iznenađenje stvoreno šokiranošću neočekivanim...". Ali, rekao bih kao i svaki marksist i ljevičar i Erich Fromm je, što je pomalo i začuđujuće, odličan psihoanalitičar, socijalni psiholog i dijagnostičar, ali vrlo slab i neupotrebljiv "terapeut" ili "liječnik". Naoko privlačnu i zavodljivu terapiju i put do zdravog čovjeka i isto tako društva Fromm vidi u takozvanom demokratskom socijalizmu. Naprosto, tu je riječ o jednom neprirodnom i nelogičnom pojmu, kako su tu i puno veći umovi od mene dokazali, a potvrdila je i žalosna praksa. Socijalizam je, što je skoro isto što i komunizam, bez obzira na svoje još uvijek zavodljive ciljeve i naoko humana i ljudska viđenja, rekao bi i u sve većim razmjerima i antikapitalističkim mentalitetom postaje iznova popularan, unatoč silnim i povijesnim porazima i na političkom i na ekonomskom i na moralnom planu. Sloboda i demokracija, ne treba to ni ponavljati, nespojivi su sa socijalizmom, koji je planski, ideološki i antitržišni sustav i skoro je jamac nezdravog, zatvorenog i neproduktivnog materijalnog i duhovnog čovjeka i društva. Fromm se hini da je rješenje upravo u demokratskom socijalizmu, ničim to opipljivim i argumentiranim ne dokazujući. Istina je, što i Marx veli, da svijet filozofi /dodao bi i takozvani obični puk/ tumače i opisuju ovako ili onako, čine to nerijetko i dobro, ali je riječ o tome da ga treba mijenjati i to nabolje. Kako to učiniti, dakle mijenjati, rješenja nisu našli, barem ne na demokratskoj i prirodnoj podlozi. Na kraju, ipak se ispostavlja da je demokratski kapitalizam optimalan, dakle ne idealan, ali izvediv politički, ekonomski i moralni sustav. Dokad, nitko ne zna. Ipak, to ne umanjuje golem doprinos Ericha Fromma boljem razumijevanju čovjeka – pojedinca, društva i države i krčenju putova koji vode nekom boljem, humanijem svijetu i međuljudskim odnosima, ako se složimo da ovo što sad imamo i s čime sad živimo nije to to.