Na Boninovu, u blizini Triju crkava pronašao je Vice Stjepović Skočibuha idealno mjesto za gradnju svoga ljetnikovca. Njegov je otac Tomo potjecao iz poznate obitelji Sagroevića sa Šipana koji se od 16. st. nazivaju Stjepović i postižu najveći uspjeh razgranatim pomorskim i trgovačkim poslovima.
Vice je krenuo očevim stopama i kao mlad se otisnuo na more pa je poznata njegova dramatična pustolovina kad je na obiteljskom brodu Sveta Katarina silom prilika od brodskog pisara postao kapetan jer je na svoje oči vidio gdje mu pogiba brat Rusko u napadu alžirskih gusara. Taj je tragični događaj odredio da se sin bogatog oca više nikada ne uputi na more, već trgovinu, pomorske poslove i stjecanje nastavi s kopna.
Bio je Vice izuzetno umiješan čovjek, ali po profilu i svjetonazoru tipični aristokratski prenositelj luksuza i osjećaja za skladno, pa se tim izuzetnim osobinama ističe i izdvaja u okružju Grada gdje njegova obitelj nije imala titulu plemstva, ali je baš među plemstvom uživala ugled i neprijepornu čast.
Još je njegov otac Tomo dotjerao palaču u Pustijerni da postane najljepša gradska kuća u Dubrovniku. Vice je pak na rodnom Šipanu izgradio ljetnikovac koji je svakim detaljem upotpunio sklad kuće, vrta i kapelice. Taj je poduzetni čovjek ulagao, osim u razgranate poslove i u udobnost vlastita života. Volio je ljepotu, ali je od zemaljskih dobara najtrajnije svjedoke svoga ukusa ostavio u ladanjskim kućama na Boninovu i otoku Šipanu.
Kad netko potječe iz pomoračke obitelji staroga kova, onda ništa ne prepušta slučaju jer preciznost, točnost i urednost postaju osnovica u koju se čovjek mora uzdati u životnim opasnostima. Pošto je naslijedio ponašanje svojih predaka, Vice je svojom rukom vodio računovodstvene knjige i na prvih 16 stranica popisa vlastitu imovinu.
Živio je raskošno. Takve su i njegove kuće. Iznutra je svaka bila opremljena skupocjenim namještajem, finim srebrnim predmetima. Zabilježio je da nakit i odijela naručuje iz Italije, voće iz Jakina, sireve i kobasice iz Pirineja. Tko je tako uživao u zemaljskim dobrima, plašio se odlaska, tim više što je nadživio svu svoju braću, osim Marina koji je bio svećenik.
Bio je veliki vjernik pa je Dominikanskom samostanu dao izraditi oltarnu palu Silazak Duha Svetoga. Na slije radio Santo de Tita, a kad je bila gotova, na jednom se polju vidio klečeći donatorov lik u širokoj i udobnoj odjeći. Vice je tada imao 41 godinu i njegov će život potrajati još sam 13 ljeta koje će provesti uređujući kuću u Pustijerni, posjećujući zdanja na Šipanu i Boninovu.
Ljetnikovac na Boninovu građen je 15 godina. Zdanje je to druge polovice 16. st. i za to su se vrijeme na njemu izmijenili klesari: Ivan Gluhačević uz kojega je većinu stupova isklesao Grgur Dujmov i završnicu, onaj otmjeni visoki ton profinjene note nadodao Korčulanin Vicko Lujov. Njemu je dopalo izraditi postolje, stupove i kapitele koji stilom i izborom motiva podsjećaju na vrtnu plastiku stupovlja u dvorcu Crijević – Pucić ispod stare gradske bolnice.
Taj je renesansni humanista uživao stvoriti djelo visokog graditeljstva u mjestu gdje su se već podizale kuće dubrovačkog plemstva, ali je sve nadmašio, iskazujući da se ne može zadovoljiti šablonom dvaju salona i osam osoba, kako je 15. i 16. st. izvan zidina i po okolici sijalo svoje ljetnikovce za ladanje u pretoplim danima.
Vjerojatno je strani majstor dao projekt, a Vice nadgledao dlijeta domaćih klesara. Rezultat je najljepša, najmonumentalnija i bez uzora građevina, što se i u današnjem vremenu otkriva kao izbrušeni dragulj u arhitekturi uniformiranog i tipskog nemaštovitog graditeljstva.
Vice nije dugo uživao svoje zemaljsko dobro. Kuću je naslijedio sin mu Toma i prodao je Marinu Gunduliću, koji će na ulazna vrata staviti svoj grb u medaljonu s prekrasnim anđelom, a Skočibuhin, djevojku na leđima delfina, premjestiti na stražnju fasadu kuće.
Ljetnikovac neće dugo biti u posjedu Gundulića, iako će se u tome razdoblju na mjestu gdje je prije postojala obiteljska kapelica (ili je to mjesto bilo njoj određeno) podići zdanje koje je izgledom i dimenzijama preslik Sv. kuće iz Loreta. Između četvrtastog renesansnog prozora i ovalne rozete o tome postoji natpis koji navodi: “Haec est imago / sanctae domus Nazarenae qve colitur / lavrati qua verdum caro factum est.” /
Kako je Gundulić imao četvero djece, dva sina i dvije kćeri, ali od njih troje umiru bez nasljednika, kuća ostaje kćeri Pavli, udanoj za Marina Bondu 1667. godine. Kapelica i ljetnikovac će nastradati u dubrovačkoj trešnji i na njihov će popravak Bonda izdvojiti 918 dukata i 12 groša, kako navodi obiteljsko precizno računovodstvo!
Devetnaesto će stoljeće kuću dovesti u posjed dvojice najpoznatijih Dubrovčana onoga doba: Nika Velikoga i brata mu Meda Pucića koji imanje nasljeđuju po majčinoj liniji. Zabilježeno je da će ljetnikovac opljačkati i zapaliti divlje horde 1806. godine. Sve će do 1938. ostati sablasna ruševina, a potom će se na njoj izvesti loša obnova i u prostore joj se useliti pitomci Pomorske škole, a nakon 2. svjetskog rata tu će boraviti vojska.
Čudna je sudbina i Gundulićeva grba s ulaza. O tom će u svojim zabilješkama Đino Sukno zapisao ovako: “26. IX. (56.) u 11h prije podne nekome je smetao taj grb (anđeo?!) pa su ga skinuli. Hoće li konzervatori što rijeti?” (Đ. Sukno, Corpus in. ra. ling. lat., ital. et croa., str. 274.).
U kasnijem je vremenu ljetnikovac postao sjedište Dubrovačkih knjižnica što ni u kojem slučaju nije njegova prava i najbolja valorizacija. Prostore dvaju salona, soba, tavana, čak i kućice u dvorištu otada zapremaju knjige. Knjige i među njima dragocjene inkunabule ovdje nisu bile na sigurnom mjestu zbog trošnosti zdanja i loših električnih instalacija. A o ljetnikovcu koji je u vijeku prije pada Republike bio noćno sastajalište masona, kružile su priče o lombranju i neobičnim zvukovima što dolaze iz unutrašnjosti kuće. Mnogi su se podsjećali sudbine nesretne i lažne pretendentice za rusko prijestolje, netočno nazvane kneginja Tarakanova. Ona je u kući boravila od lipnja do studenog 1774. godine, baš u vrijeme zategnutih odnosa dubrovačke vlade i Rusije. Samozvanka se izdavala za kneginju Jelisavetu Vladimirsku, kćer ruske carice Jelisavete Petrovne pa je iz Dubrovnika slala proglase, zaoštravala ionako delikatne odnose što ih je dubrovačkoj nesmetanoj plovidbi diktirala autokratska Katarina Velika.
Kružila je priča da je Tarakanova u Skočibuhinu ljetnikovcu zapravo bila utamničena i da su je noću proveli tajnim stepenicama do hridina podno Boninova. U vrtu se i danas nalazi zazidani poluluk, a kad je ovaj prolaz otvoren, čulo se gdje odozdo šumi more. Taj se prirodni prolaz kraške špilje navodno spušta do hridina i povezan je s Dančama. Po pričama je padina spojena vrlo strmim stepenicama po kojima su lažnu kneginju jedne noći preveli zavezanih ruku, ukrcali je na brod i udaljili iz Dubrovnika.
Zna se da je Tarakanova uistinu ovdje boravila, bila neugodna dubrovačkoj vladi, ali je ona ruskoj carici predana posredstvom vještih spletki Alekseja Orlova, njenog miljenika i osobe koja je bila umiješana u plan ratnih gusarenja po mediteranskim vodama. On je nesretnu i bezopasnu pustolovku namamio na svoj brod u Livornu, a odatle je otpremio u Petreograd gdje je skončala 1775. godine u tamnici, okovana teškim lancima.
Baš se o tim lancima i njihovu zveketu pričalo da se čuju iz stare kuće pa su prolaznici izbjegavali doći preblizu ukletom zdanju iz kojega da se noću čuju kletve i teške riječi davne ruske lutalcije.
Strah o noćnim pojavama nije mogla ublažiti ni činjenica da se u začelju kuće nalazi Sveta kuća, preslik i po dimenzijama i po izgledu one poznate nazaretske, trsatske pa loretske kapele što su je svijetom na svojim rukama prenosili anđeli.
Treba zahvaliti upravitelju Loretskog svetišta Pietru di Giorgiju Ptolomeju što je 1472. godine prvi zabilježio pa tako i svijetu objelodanio predaju o prijenosu Svete kuće iz Nazareta. Od nekadašnje nazaretske sobe Blažene Djevice Marije apostoli i učenici Kristovi odlučili su napraviti crkvu, a sveti je Luka svojom rukom naslikao Marijin lik.
Kad su muslimani osvojili Palestinu, anđeli su noću prenijeli Svetu kuću i bez temelja je postavili u “Slavoniju”, u kaštel koji se zove Rijeka i to na Trsat. Kako ondje nije bila čašćena kako dolikuje, jednog je dana anđeli opet prenesu dalje, ovaj put na imanje neke gospođe Lorete, koja je živjela pokraj Recanatia u Italiji.
Tako se Marijina sjena, u Hrvata tako često spominjana i likom viđena, našla i u ovom zaraslom, zaboravljenom vrtu, uz kuću čije je kamenje iz bjeline kvadra i iz čistoće složilo zidove što su ogradili plemenitaško imanje znamenitih dubrovačkih humanista i uzvišenih gospara.
Kapelici ispred vrata i u začelju idu šetnice. Stupovi su u njima plemeniti, kapiteli im različiti. U dnu zida pod lovorom spava gustijerna u blizini onih provalija što bi se mogle u kakvom zemljotresnom ispadu prirode naći na hridinama Boninova. Sada je ovdje tek prozračna ograda stupića i uz nju se može sići u vrt, na njegove sasvim zarasle, izgubljene terase gdje se krošnjama za svjetlost bore cedrovi, borovi, magnolije, palme i oleandri. Nitko se ne bi usudio sići niz skaline do prvog odmorišta, ne zato što nas gleda maskeron, namršten, iz stupice poluotvorenih vratiju, nego stoga što se staza gubi u desetljetnoj drači, u vrtu starih gospara.
Ispod lođe na koju su izlazili Skočibuhe, Bonde, Gundulići i Pucići, naslanjali se na ogradu vlastelini i njihove žene, kamo su prolazila djeca u trku i pucao pogled Gružu i docima u nizbrdici, još uvijek je popločano dvorište i njime se dolazi do druge strane, do istog plemenitog pucala gustijerne pa se voda postavlja ovdje kao uporišna istočno-zapadna traka nekadašnjeg izobilja i svjetlosti.
Iako su uspomene na davne gospare ovoga mjesta izblijedile, ostalo je tako puno njihovog, materijalnog, na kapitelima Lujovih stupova. Tu se, kao u prizorištu likova izmjenjuju žene, glave, psi, akant mesnatih listova, a u postoljima što se kao obruč drže lijepog mesa stupova, leže kornjače, ovijaju se zmije, prepliću se vitice onog cvijeća što je u vazama stajao na oltaru Svete kuće iz dalekog Nazareta.
22. lipnja 2010.
