Kako bilo, čini mi se izvjesnim da nismo ni zaključili, a još manje djelotvorno okončali jednu, a s početkom "europskih pregovora" zapravo počinjemo s drugom tranzicijom. Puno bi lakše bilo da smo očistili teren od kojekakvih štetočina, zabluda i promašaja u širokom spektru, od politike do ekonomije i s "pokošenom travom" krenuli u vjerujem bolju budućnost, iako su takva vjerovanja od kako je vijeka i čovjeka. Koliko su vjerovanja u bolju budućnost "ispravna" pokazuje sadašnjost, uvijek i svugdje.
Čeljad kojoj nije do politike i političara, a takvih je uvijek i većina uzaludno traže odgovor što to mi s Europom dobivamo, a što gubimo. Ako bi politika i političari dali objektivan odgovor što su sve plusevi, a što minusi, doveli bi u pitanje svoj smisao, status i karijeru. Malo tko voli uopće čuti minuse, makar i jedan, a ni stotinu pluseva nisu dovoljni. Pa da pravo kažem, ne znam, ovakvi kakvi jesmo, a takvi ćemo biti još dugo, dugo, bar većina, koliko ćemo biti oduševljeni onim što Europska unija traži. A to je, da podsjetim, pravna država, ljudska prava, zaštita okoliša, smanjivanje ili ukidanje državnih potpora gospodarstvu, ukidanje nulte stope PDV-a, povećanje trošarina, znatno veće cijene naftnih derivata zbog usporedno malih trošarina, dokidanje dokupa mirovine... Da o tržišnom natjecanju, slobodi kretanja robe, kapitala te radne snage, poljoprivredi, obrazovnim standardima i ostalom i ne pišem. Jednostavno, u relativno kratkom vremenu, svejedno je li to tri, pet ili možda deset godina moramo se posve promijeniti, bar većina. Sigurno je da se obveza i odgovornosti i inače teško prihvaćamo, a bogami nas neće ta Europa "progutati" onakve kakvi jesmo, bez ostatka. Teško da će proći Hrvatska po nekoj našoj mjeri i da će biti razumijevanja za naše tegobe, posebnosti i argumente, osobito ako se kose s nekim europskim vrijednostima ili politikom. To što mi mislimo o sebi, moći ćemo misliti i dalje, u beskonačnost, ali odsad će biti važno što Europa i drugi misle o nama, kad smo već tu.
A nešto, kad ekonomski promišljam, pa i nisam uvjeren da će Hrvatska, sa svega 4.5 milijuna stanovnika, prirodnim, ljudskim i stvorenim potencijalom sutra kao članica Europske unije kročiti brže k blagostanju svakoga od nas. Moguće je da je bilo i boljih načina rješenja toga "problema", ali ostavimo to nekom drugom vremenu i ljudima. Uostalom, sumnja sputava i Sanaderovu samouvjerenost cijenim. Makar nije baš u pravu kada kaže da nije susreo uspješnog pesimista. Držim da su ti naši potencijali takvi da se uz raspoloživa, ali sputana ovim ili onim razlozima, ekonomska znanja mogu bolje i na dobrobit najvećeg dijela hrvatskog stanovništva koristiti i bez europskih uvjeta. Treba li nama konkurentna Španjolska utvrđivati turističke smjerove ili primjerice Italija i Austrija bankarstvo? Kakve su to mudrosti u tome i koječemu drugome što je nama eto nedokučivo? Znam nedvojbeno, bar kroz svoje poslove da naši ekonomisti, financijaši ili informatičari posjeduju kvalitetnija i znatno jeftinija znanja od onih iz Europske unije, ali poslovi odlaze tamo, a ne ovdje. Bit će toga još, jer ljude vuku poslovi, tako i naše. I neće li sad svaka od članica Europske unije, a njih je čak 25 i svaki glas je jednako važan, jer je riječ o koncenzusu kad je pristupna procedura u pitanju, ispostaviti neki svoj račun. Slovenci more, Talijani oduzeto njihovim izbjeglicama, Austrijanci ovo, Nijemci ono...Svakih nekoliko mjeseci će nešto isplivati...
Inače, najčešće obrazloženje hrvatskih političara europskog usmjerenja, bar na riječima je da je Europa u Hrvatskoj ili Hrvatska u Europi na dugi rok za nas najbolji put i da će u nekom nedefiniranom vremenu sve se stvari posložiti i da ćemo biti ono što mnogi tvrde da već sad jesmo. Ne mogu se sjetiti da netko ide tamo gdje već jest. Mrske su mi priče o rokovima, točno utvrđenim radnjama, scenarijima...Uostalom, još su ne ovi, nego oni Turci bili jasni kad rekoše "novi dan – nova nafaka". Ta, pa i mnoge druge narodne mudrosti, ponekad mi se čine puno jačim i jednostavnijim od "bistrenja" u ovoj kolumni. Ali, ipak ne može se sve zbiti u dvije, tri riječi...
Ključno je u "slučaju Europa" izražavali li Sanaderova, Mesićeva, pozicijska ili opozicijska europska opredjeljenost, pa konačno i pobjeda stvarnu narodnu volju i potrebu? Ili je ta volja i potreba narodu nametnuta? Želim vjerovati da je ono prvo, da hrvatski narod preko svojih izabranika tako i hoće. Bar neka pristojna većina. Samo u tom slučaju, dakle ako je to izraz većinske narodne volje, bit će puno lakše i u predstojećim pregovorima. Europska unija, kakva je da je, nikakvo licemjerje ne trpi. Nema tu prihvatiti jedno, raditi drugo. Vjerujem da je, opet bar većina svega toga svijesna, svojih prava i obveza i uopće vrijednosti na kojoj se temelji europska civilizacija. Htjeli mi to ili ne, /iza/zov Europe, pa i globalizacije moramo prihvatiti, inače ćemo biti isključeni sa svim pogubnim posljedicama za hrvatsku budućnost. Može se s dosta izvjesnosti tvrditi da ćemo se, zasad ciljevima, poput pravne države, bezuvjetnih ljudskih prava, ekonomske demokracije, tržišnog natjecanja, slobodnog kretanja robe, kapitala i radne snage nešto brže približavati. Kao što se zna to su višestoljetni procesi. Mentalitet i narodni duh ne mijenja se tek tako, a ponajmanje jednokratnim činovima, makar oni bili i revolucija, državnost, pristupanje nadnacionalnim tvorevinama i sl. Kao što se i sam čovjek teško mijenja, tako stvari stoje i sa svakim, pa i hrvatskim narodom. A može se postaviti i pitanje treba li se uopće mijenjati po svaku, pa i cijenu slobode. Hoće li ta teško stečena hrvatska sloboda i neovisnost biti ugrožena, uvjetna ili preskupa više neće ovisiti o balkanskim, nego europskim susjedima. Je li pred nama stvarno lakši put kako reče Sanader ili put popločan još gušćim trnjem, pokazat će vrijeme. Bilo kako bilo, vjerujem da nećemo pasti u nove iluzije i očekivati da će netko nešto za svakog od nas učiniti i osloboditi nas od vlastite odgovornosti i samopouzdanja. Ni Europska unija nema takvu zadaću, koliko znam...
5. listopada 2005.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
