Bolesnik koji mjesecima izbiva iz kuće, vraća se kao netko kome je sve postalo tuđe i koji se malo po malo i najmukotrpnije mora sa svime ponovno sprijateljiti, ma o čemu se radilo, u međuvremenu se doista izgubilo i sad ga mora ponovno naći. A budući da je bolesniku u načelu uvijek ostavljen sam, sve drugo je perverzna laž, mora se ipak truditi nadljudskim snagama ako želi moći nastaviti tamo gdje je prije tog već više mjeseci ili, kao u mom slučaju više puta, čak godina stao. To zdravi ne shvaća, odmah je nestrpljiv i iz svog nestrpljenja otežava bolesniku povratniku upravo sve ono što bi mu trebalo pomoći. Zdravi još nikada nisu imali strpljenja s bolesnima i prirodno ni bolesnici sa zdravim, što ne valja zaboraviti. Jer bolesnik prirodno postavlja na sve mnogo više zahtjeve od zdravogak oji više ne mora postavljati takve zahtjeve jer je zdrav. Bolesnici ne razumiju zdrave kao što obratno zdravi ne razumiju bolesne i taj sukob vrlo je često smrtonosan; bolesnik mu na kraju krajeva nije dorastao, a prirodno ni onaj zdravi koji se zbog takvog konflikta dosta često razbolio. Nije se lako ophoditi s bolesnikom, koji je odjednom opet tu odakle ga je već mjesecima ili godinama istrgla bolest, naime iz svega, a zdravi nemaju većinom čak ni volje pomoći bolesniku, zapravo neprestance hine samaritanstvo koje nemaju, koje ne žele imati i koje, jer je hinjeno, bolesniku samo šteti i ne koristi mu nimalo. Bolesnik je uistinu uvijek sam i pomoć koja mu dolazi izvana ispostavlja se uvijek gotovo kao prepreka ili kao smetnja, kao što znamo. Bolesniku je potrebna najneprimjetnija od svih pomoći, a nju pružiti zdravi nije u stanju. Svojom na kraju hinjenom pomoći oni samo oštećuju bolesnika i sve mu otežavaju umjesto da olakšaju. Pomažući bolesnome većinom ne pomažu, nego ga opterećuju. Bolesnik koji se vratio kući ne može si dopustiti opterećivanje. Ako bolesnik upozori na to da ga umjesto da mu pomažu zapravo opterećuju, oni koji su samo hinili da mu pomažu dat će mu po glavi. Spočitnut će mu oholost, bezgraničan egoizam, pri čemu je kod njega riječ samo o krajnjoj samoobrani. Svijest zdravih prihvaća bolesnika koji se vratio kući samo s prividnom ljubaznošću, samo s prividnom spremnošću na pomoć, samo s prividnom spremnošću na požrtvovnost; ako bolesnik tu ljubaznost i tu spremnost na pomoć i tu požrtvovnost zaista jednom stavi na kušnju, one se već pokazuju kao prividne, i tako pokazane spremnosti, od kojih bolesnik najradije odustaje. Ali prirodno, ništa nije teže od stvarne ljubaznost i stvarne spremnosti na pomoć i stvarne požrtvovnosti i granicu između stvarnog i prividnog i u tome je odnosu teško povući. Vrlo dugo vjerujemo da je riječ o stvarnom, a radilo se ipak o prividnom, pred kojim smo dugo vremena bili slijepi. Prijetvornost zdravih prema bolesnima najrasprostranjenija je. Zapravo zdravi ne želi s bolesnim više imati posla i uopće rado ne gleda kad bolesnik, govorim doista o teško bolesnom, odjednom opet polaže pravo na svoje zdravlje. Zdravi osobito otežavaju bolesnom da ponovno budu zdravi ili da se u najmanju ruku normaliziraju, ili u najmanju ruku poboljšaju svoje  bolesno stanje. Zdravi ne želi, ako je iskren, s bolesnim imati posla, on ne želi da ga se podsjeća na bolesti i time i prirodno i logično na smrt. Zdravi želi biti sam sa sobom i sa sebi ravnima, zapravo ne trpi bolesnoga. Samom mi se uvijek otežavalo vratiti iz svijeta bolesnih u svijet zdravih. U vrijeme bolesti, dakle u međuvremenu, zdravi su se od bolesnog potpuno okrenuli, oni su ga predali i time su služili samo svom nagonu samoodržanja. Sad je odjednom taj, kojeg su već preradili i na kraju više uopće nije dolazio u obzir, opet tu i traži svoja prava. Bolesni, gledani sa stajališta zdravih, nemaju više prava. Govorim uvijek samo o teško bolesnima, koji imaju doživotne bolesti kao ja i kao što je imao Paul Wittgenstein. Bolesnici su svojom bolešću stavljeni pod skrbništvo i imaju jesti sam kruh milostinje zdravih. Bolesni je svojom bolešću ispraznio mjesto i sad odjednom zahtijeva opet svoje mjesto. Zdravi to osjećaju uvijek kao čin apsolutne bezobraznosti. Tako bolesni u povratku uvijek ima osjećaj kako se odjednom gura u područuje u kojem više nema što tražiti. Ovo zbivanje poznato je širom svijeta: bolestan odlazi, nema ga i zdravi odmah zapreme njegovo mjesto i doista zaposjednu to mjesto, pa odjednom dođe bolesni koji nije umro, kao prihvaćen natrag i želi opet zauzeti svoje mjesto, zaposjesti ga, što zdrave ljuti, jer se ponovnim pojavljivanjem već otpisanog opet moraju ograničavati, što je posve protiv njihove volje i što onda od bolesnika zahtijeva nadljudske snage, naime da zauzme ponovno svoje mjesto i zaposjedne ga. S druge strane, opet, isto tako znamo da teški bolesnici, kad ponovno dođu kući, s velikom bezobzirnošću kreću u svoje ponovno zaposjedanje. Koji put imaju čak snage istisnuti zdrave i posve ih izbaciti, dapače ubiti. Ali ti slučajevi krajnje su rijetki i najsvakodnevniji je onaj o kojem sam prije govorio: bolesnik koji se vratio kući ne očekuje ništa doli pažljivosti, a ne susreće na kraju ništa doli hinjenosti koju bolesnik, jer je vidovit, smjesta prozre. Jer bolesniku, to jest teškom bolesniku koji se vratio kući, valja pristupiti krajnje pažljivo. Ali to je tako teško da gotovo nije moguće doživjeti da se teško bolesnom povratniku pristupi s pažnjom. Zdravi mu odmah daju osjetiti da on više uopće ne spada ovamo, dakle k njima i oni pokušavaju sa svim sredstvima, dok govore suprotno, odgurnuti bolesnika koji se vratio kući.../Thomas Bernhard - Witgensteinov nećak/