Nota bene

Popriličito sumorna 2011. i za Dubrovnik zaključena je ipak posve suprotno takvoj ocjeni. Naime, svečani doček Nove 2012. na otvorenom, na Placi /po hrvatski/ ili Stradunu, što je popularnije na talijanskom i što znači na uličetini, doista je bio veličanstven. Kao da se sve Gradu, njegovoj čeljadi i svima onima koji su se tu našli, smilovalo i poklopilo. I izvođači, trenutačno vodeća hrvatska klapa Intrade i vodeća estradna zvijezda – pjevačica Jelena Rozga, a nisu loši bili ni naši, DaRiva. I vrijeme, i organizacija i raspoloženje svih nazočnih stvorili su doista jedinstven i nezaboravan ugođaj dokazavši da dočeci na otvorenom ipak nisu potrošeni, naprotiv. Naravno, takav doček, odnosno spektakli takvog tipa nisu mogući tijekom cijele godine ni tehnički ni novčano. Ali svakako ukazuju na moguće putove proširenje turističke sezone i uvođenje sintagme "turistička godina". Ne moraju svi turistički kapaciteti baš svaki dan biti posve popunjeni, ali zabavnih, kulturnih, športskih i kongresnih događanja mora i može biti puno više i ravnomjerno raspoređenih tijekom cijele godine. U percepciji turista i izletnika Dubrovnik je doista lijep i skladan grad, osobito sa svojim mirima i kulturnom baštinom, zbog čega se stalno i "vrti" po svjetskim medijima iz čega bi se mogao izvući zaključak da se ovdje od turističke potrošnje odlično zarađuje, dobro živi i da je čak i ulagačima kao takav zanimljiv. Ali, nažalost, stvari ne stoje baš tako, Dubrovnik je za takozvane stacionarne turiste, oni koji borave sedam do petnaest dana suviše dosadan, beživotan i podosta se primjedbi čuje kako ne znaju što će sobom već nakon trećeg dana boravka. Spas su im izletnički programi u susjedna i njima, prije svega po kulturi i religiji zanimljiva područja Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Dalmacije, ali od toga mi ovdje imamo malo ili ništa koristi. Ali, ako se želimo p/r/omaknuti i u turizmu, uostalom kao i u svemu drugome, moramo promišljati svaki novi dan kao Novu godinu.

Bajro Sarić

Što bi se moglo reći za Dubrovnik 2011? Po meni, ništa osobito lijepo. Štoviše, puno toga je bilo ružnijeg i sve u svemu bila je to jedna stagnantna, ako ne i nazadna godina počevši od poduzetništva, preko takozvanih društvenih djelatnosti /kulture, obrazovanja, zdravstva, socijalne skrbi, športa/ sve do politike na svim razinama. Potonjoj, treba li to ponavljati, temeljna je zadaća stvarati infrastrukturne i komunalne pretpostavke, odnosno uvjete za obnovu u srpsko-crnogorskoj agresiji stradalih materijalnih resursa /od koji mnogi još nisu obnovljeni/ i stvarati ukupno pozitivno ozračje, otvorenost i protočnost za sve one koji kreiraju istinski nove vrijednosti u svim područjima života lokalne zajednice. U tom se, dakle svojem glavnom poslu političari i nisu baš istakli. Podosta puta grijala se topla voda, pojedinačno i egoistočno nadmašilo je opće i javno. Razvidni su i osobni animoziteti među onima koji odlučuju o nekim važnim gospodarskim pitanjima, podjele na "naše" i "njihove" sa svim svojim negativnim posljedicama su bile još izraženije, s obzirom da je 2012. bila i izborna godina na državnoj razini. U tim sukobima, a neki od njih su i hinjeni, najviše strada većina običnih i neobičnih građana, važni razvojni projekti ili se uopće ne pokreću ili se odvijaju "puževim koracima". /Pre/puno je bilo riječi, a /pre/malo djela. Ne smije se biti neobjektivan i globalna ekonomska i financijska kriza, za koju kažu da će se u 2012. pretočiti u depresiju, s padom kupovne moći stanovništva i poduzetništva umnogome je pridonijela ukupno sivoj slici Dubrovnika u spomenutoj godini. Ali, treba reći da Dubrovnik stagnira i nazaduje, skoro pa u svemu već i preko šest godina i da spomenuta kriza nije jedini, usudio bih se reći nije ni glavni uzrok ovoga sivila, pesimizna i bezvoljnosti što nas svakodnevno pritišće. Trebalo bi zapravo napraviti jednu, možda čak i znanstvenu studiju zbog čega se Dubrovnik i njegova čeljad, moglo bi se reći i od hrvatske samostalnosti bavi sama sobom, zbog čega su snage regresa jače od snaga progresa, zbog čega nema ni novih i provedivih ideja i zbog čega sve počinje od onoga tko je taj netko što nešto hoće, a ne što je taj netko što nešto hoće i kakve su mu "reference", zbog čega su riječi važnije od djela, zbog čega se uspješnom sve može oprostiti ali uspjeh nipošto i napokon zbog čega smo izgubili puno toga što nas je resilo, posebice naše pretke, u pitanjima rada, stvaralaštva, tolerancije, sklada i uljudbe. Zapravo je i ozbiljno pitanje postoji li u Dubrovniku uopće kompetentna "kritična masa" čeljadi kojoj je stalo da se Grad izvuče iz ove pomalo već i agonije. To bi trebali biti oni stručni, pokretljivi i hrabri kojima je Grad sve, za koji su i egzistencijalno vezani i kojima je on sudbina na svaki način, njima i novim naraštajima Dubrovčana. Meni se čini da je takvih sve manje, da sve više "odhode" u druge hrvatske krajeve, ali i u "bijeli" svijet, posebice školovani mladi. Netko tko zarađuje kruh negdje vani, a živi u svom Gradu, i nije osobito motiviran za njegovu budućnost, a takvih nije malo, ne može se ni uvrstiti u tu "kritičnu masu". Otuda, po meni i goleme prepreke u pripremi i izvedbi važnih infrastrukturnih i poduzetničkih projekata. Podosta ih se boji i promjene demografske slike, identiteta, pa i mentaliteta Grada i njegove čeljadi što svaki razvojni iskorak neminovno donosi i to su povijesni procesi koji se ne mogu zaustaviti, a ako se zaustave, slijedi stagnacija, nazadovanje i propast, ma što mislili o tome. Dubrovnik se ne može razvijati niti imati perspektive na starim obrascima ili predlošcima, brand se mora stalno tržišno i financijski potvrđivati, što znači i inovirati, prošla su vremena kad su turisti hrlili ovamo i još više trošili. Primjerice, turisti danas imaju diljem svijeta i jeftinije i nerijetko zanimljivije alternative, konkurencija je u turističkoj ponudi žestoka, a na našu nesreću stopa povrata ulaganja u turističkim projektima /pre/niska je i odbojna ozbiljnim ulagačima. Za naše infrastrukturne muke strani ulagači nemaju nikakvog razumijevanja, a i u općoj razvojnoj strategiji Hrvatske prolazimo vrlo slabo. Dubrovnik danas nema toliko jakog političara koji će "lupnuti šakom o stol" i uvjeriti vlasti u Zagrebu da se potencijali Grada ne mogu mjeriti brojem stanovnika i udaljenosti od ekonomskih središta. Lako je objasniti da će se uloženo u Dubrovnik višestruko "naplatiti" i da će sama hrvatska država od toga imati goleme koristi. Ali tako što teško je i očekivati od države koja je snažno centralizirana i koncentrirana i od načela demokratskog centralizma koji se primjenjuje i u pluralističkom stranačju, dakle načela podobnosti i poslušnosti, a ne znanja i stručnosti i tu se nije ništa promijenilo još od onih, kako se nekad grmilo, a sada sve manje, "mračnih" ili "vunenih" vremena. Zaključno, 2011. općenito promatrano, za Dubrovnik i naše sugrađane, po ničemu neće biti osobito pamtljiva godina, ako izuzmemo par lokalnih političkih i poduzetničkih afera. Ne daj Bože samo da je pamtimo kao bolju od 2012. u koju smo zakoračili. Eto na što smo se sveli.

Bajro Sarić

Ne može ovdje kod nas ništa za opće ili javno dobro važnije, kakvi jesmo i tko zna otkada, proći bez insceniranih afera, teorija urote i potkučavanja glave, ruku ili nogu onima koji ne samo što nešto hoće, nego i po liniji dužnosti moraju. Osobito kad je riječ o većim infrastrukturnim ili komunalnim objektima, poput cesta, odlagališta i reciklaže smeća, vodoopskrbnih sustava, elektroopskrbe, pa evo sad i novog zajedničkog groblja "Dubac". Taj, osobito za Dubrovnik, a donekle i Župu dubrovačku povijesni projekt "koti" se još od 2006., a još i ondašnji, takozvani komunisti, prije kojih tridesetak godina ocijenili su da je za tada općinsko groblje najbolja lokacija na padinama Dubca prema moru, čak su i projektna rješenja bila skoro zgotovljena. Ali, i kao štošta drugo, srpsko-crnogorski agresor i nametnuti nam Domovinski rat taj je projekt "ahivirao", što uopće ne znači da je bio loš, uostalom kao i mnogi drugi zgotovljeni i nezgotovljeni promjeni koje su "komunisti" odradili ili pokrenuli. I inače je čudno, po meni i gnusno to razmišljanje i praksa da sve što se "onda" gradilo i projektiralo nije bilo dobro i stalno se pitam otkud onda toliko velike ratne štete ako nešto nije bilo dobro i ako puno toga stvorenoga nije ni bilo. Ideološkom i interesnom "daltonizmu" kao da nema kraja i u takvom poimanju onoga doba i ljudi strada najviše opće, odnosno javno dobro za koju su upravo političari i njihove vođe dužni ga očuvati, stalno graditi i modernizirati. Dakle, zajedničko groblje za Grad Dubrovnik i Općinu Župa dubrovačka planira se graditi, urediti i opremiti na spomenutoj lokaciji na Dubcu i projektirani kapacitet mu je 3.551 grobnica s cca 22.000 ukopnih mjesta na površini u obuhvatu groblja od 96.418 m², odnosno cjelokupnoj površini koja uključuje i područje izvan obuhvata groblja i infrastrukturne objekte 269.602 m². Procjenjena vrijednost ulaganja u projekt Novo groblje "Dubac" iznosi 240.058.400 kuna /bez PDV-a/, dok se na glavnu, prvu etapu koja obuhvaća izgradnju cjelokupne infrastrukture, pratećih objekata, uređenje okoliša i prvih 1.702 grobnice odnosi 153.158.900 kuna ili 63.8% ukupnih ulaganja i koja se predviđa dovršiti do kraja 2014. ili početkom 2015. Naravno, ako ne bude administrativnih i ostalih prepreka, od kojih je zasad najveća problem i cijena otkupa zemljišta u obuhvatu groblja. Radnje oko toga odvijaju se dosta sporo jer su vlasnici najvećim dijelom privatne, odnosno fizičke osobe koji drže da je otkupna cijena od 207 kuna/m2 preniska i da će upotrijebiti sva pravna sredstva da ona bude znatno veća. Moguće je da im je netko važan rekao da tu nikad i neće biti groblje, da će tu biti elitno turističko naselje i da zbog toga cijena zemljišta mora biti višestruko skuplja od ponuđene. Naravno, kad su osobni ili privatni interesi jači, zaboravlja se opće i javno dobro i zakon i činjenice o lokaciji koja uzgred, uopće nije povoljna za turističku izgradnju i idealna je upravo za groblje kakvo zaslužuju svi naši sugrađani i za koje je predviđena, bez obzira na vjerski status. Čudno je to razmišljanje, najčešće ničim potkrijepljeno kad je riječ o vrijednosti nekoga ili nečega. Stalno se precjenjujemo, ne prihvaćamo da smo u recesivnim vremenima, da ulagači, odnosno poduzetnici nemaju puno novca, poglavito ne za neprofitabilnu djelatnost kakvo je turističko hotelijerstvo koje se guši beznadežno u dugovima. Možda je i najveći problem u "predmetu" Novo groblje "Dubac" što su ulagači dvije jedinice lokalne samouprave, Grad Dubrovnik i Općina Župa dubrovačka u kojima su na vlasti dvije različite političke opcije koje imaju jednu te istu zadaću i cilj, izgraditi novo groblje za svoje stanovnike. Ali kad su različite političke opcije iza kojih nerijetko stoje goli privatni interesi, teško je i doći do zajedničkog cilja. Tamo gdje su političke opcije važnije od zajedničkih, općih ili javnih ciljeva, tamo ne cvjetaju ruže i tu najviše stradaju oni za koje te političke opcije rade – obični i neobični građani ili birači. I dok je tako bit će ovako.

Bajro Sarić

20 GODINA "RATNOG BRZOPOTEZNOG ŠAHOVSKOG TURNIRA - 17.11.1991.-17.11.2011."

Dubrovački šahisti prigodnim brzopoteznim turnirom obilježili su 20. obljetnicu Ratnog brzopoteznog turnira koji je održan u iznimno teškim vremenima 17. studenoga 1991. u Gradskoj kavani u kojemu su nagrade bila pet litara vode, jedna litra mlijeka i kilogram kruha. Za ono doba Domovinskog rata to su bile iznimno vrijedne nagrade. Obljetnički turnir nije održan u Gradskoj kavani nego u konobi Belvedere u Lapadu, a sudjelovalo je 14 šahista, moglo bi se reći jer su sad neka druga vremena. Pobijedio je i pored novčane osvojio i nagradu od 5 litara vode prvi favorit, FIDE majstor Augustin Brnas iz Metkovića, drugo mjesto i litru mlijeka osvojio je Vlaho Marunčić, a treće mjesto pomalo iznenađujuće sudionik i Ratnog turnira Filip Kulušić, osvojivši i kilogram kruha.

Bajro Sarić