Što po poslu, što po znatiželji, ali ne uočavam, skoro uopće ne, dubrovačke sveučilišne profesore na znanstvenim i stručnim savjetovanjima o ekonomskim, financijskim ili poduzetničkim pitanjima, izdavačka djelatnost u tom području je neznatna, u znanstvenim i stručnim časopisima ne uočavam "naše" radove, a za komercijalne projekte uopće se i ne trude. Pogledajte samo što je sve učinio Ekonomski fakultet u Splitu posljednjih godina i usporedite ga s našim, pa izvedite zaključke. A ekonomija je "kičma" dubrovačkog sveučilišta! A da još i ne govorim o programskim lutanjima, pa mediji, pa restauracija, pa akvakultura, pa računalstvo, pa ekonomija, pa poslovna ekonomija, pa strojarstvo, pa brodostrojarstvo, pa pomorske tehnologije, pa će uskoro i mehatronika...A koliko razumijem, ovo naše sveučilište ima i strašne probleme s upisima, zapravo deficitom studenata zbog kojih i postoji. Znam dosta dubrovačke mladeži koja studira u Zagrebu, Rijeci ili Splitu na smjerovima koji postoje i u Dubrovniku, pa i to nešto govori. A kako je i kuda je ovaj naš lijepi Grad krenuo, odnosno kuda ga taj globalni proces i tržište gura, sve će više i više trebati kuhara, konobara, sobarica, prodavača, distributera /nije isto što i trgovci/ i tu nema pomoći. Izračunajte sami koliko recimo treba managera, marketinških stručnjaka i sl. koje će naše sveučilište "proizvesti". A svaki taj budući manager ili marketinški stručnjak, ako se i kad se zaposli, morat će proći još i praktičnu, ne tako laku izobrazbu za stvarni rad kod inozemnog poslodavca. Fućka se njima za naše diplome, njima je bitno ono što znate i možete raditi i koliko profita, čak ne i nove vrijednosti možete donijeti. Uopće, hrvatski obrazovni sustav, i nije tu dubrovačko sveučilište posebno, daleko je od životnog, iako su, istini za volju, posljednjih godina zamjetni stanoviti pomaci nabolje. A to, da ćemo vrlo skoro biti ništa drugo do obični najamni radnici ili agenti, ovako ili onako, moćnih stranih kapitalista za dvostruko ili višestruko manje nadnice za iste poslove od "njihovih" radnika, to mi se čini posve izvjesnim. Kako će biti s našim, hrvatskim jezikom ili hoćemo li se moći uopće kretati kud nas je volja, a svojedobno umalo "četvrtica" do Palacea nije skraćena, pred nasrtajima kapitala i pohlepe, sve to ostaje za vidjeti.
Po svojem nazoru nisam konzervativac niti "torijevac", naprotiv i ne bih nipošto htio da ovo postavljanje na "dnevni red" dubrovačkog sveučilišta bude tako shvaćeno. Ali i sve akademske, pa i kulturne, obrazovne i druge zajednice, koje se financiraju našim novcem, podložne su kritici, pa i takvoj koja ukazuje i na njihov egzistencijalni smisao. Napokon, svi smo mi griješni i svaku ideju ili projekt, ma kako plemenite ili dobronamjerne bile, može stvarni život odbaciti. Pa i osobno sam se suočavao s tim pitanjima i odustao od nekih poslovnih, političkih i sl. ideja jer su u praksi, odnosu snaga ili na slobodnom tržištu odbačene, iako su mi se činile da "piju vodu". A u "predmetu" dubrovačkog sveučilišta i sada, pa i u dalekoj budućnosti, puno je više razloga protiv, negoli za.
Profesor Milković, nesumnjivo najzaslužniji za osnutak Sveučilišta u Dubrovniku, ponekad mi djeluje usamljenikom ili Don Quijotom, objašnjavajući profil, smisao i perspektive te ustanove. Osjećam da i nema iskrenu potporu s viših razina, što je i posljedica sumnji s tih viših razina o mogućnostima Dubrovnika kao sveučilišnog grada. A mislim da rektor Milković nije baš u pravu kada tvrdi da će se "sveučilište u idućih 4 do 5 godina profilirati u nastavnim planovima i programima i tu je samo pitanje strpljenja...dogodit će se ono što nije uobičajeno na drugim sveučilištima – zatvaranje jednih i otvaranje drugih studija". Dakle, barem do 2010. ako ne i dalje, dubrovačko će sveučilište biti eksperimentalno sveučilište, sa svim posljedicama, uglavnom lošim, što svaki eksperiment sobom nosi. Osobito na profil i stručna znanja i sposobnost diplomiranog studenta i njegove spremnosti za "stvarni život" i vlastitu odgovornost. A i inače, nikada neće doći neko stanje nirvane ili ravnoteže, jer za pet godina bit će nešto drugo važno, vrijeme, prostor, okolnosti, tržište i ljudi bit će drukčiji, potrebe drukčije i sl. Trebat će nove prilagodbe, nove ideje, novi ljudi u svemu i svačemu, a moguće je i to da je cijeli naš život zapravo eksperiment i ništa drugo i utoliko se slažem s profesorom Milkovićem, ako je na to mislio. A ponekad mi se i sve češće čini da gro naše čeljadi sve nešto očekuje ili čeka, od sunčanog do kišnog dana, od zakona ovoga ili onoga, stranke ove ili one, političara ili vođe ovakvog ili onakvog, od dana "D" do Godota itd. Kao da najmanje očekuju od sebe samih, samopouzdanja ili vjere. Ne očekujte od nikoga ništa, ako dođe dobro dođe, poradite na sebi i ne uspoređujte se s drugima, a pogotovu ne učite i ne odgajajte djecu na takvim "zasadama". Učite i odgajajte ih u vrijednostima samopouzdanja, vjere, vlastite odgovornosti i poštivanja drugih i drukčijih.
Osnivanju dubrovačkog sveučilišta, uostalom kao i u koječemu drugome i u društvenim i gospodarskim djelatnostima nije prethodila stručna, pa i znanstvena tzv. cost – benefit analiza. Znači, analiza koja će objektivno, bez emocija uzeti u obzir sve pozitivne i negativne posljedice osnivanja i djelovanja dubrovačkog sveučilišta i njegovu dugoročnu održivost. Otuda i svi sadašnji problemi, jer htjeli ili ne, riječ je o jednom političkom ili blaže ,emotivnom, pa i nedovoljno promišljenom i osmišljenom projektu sa svim svojim izvedenicama i posljedicama, ma koliko se njegovi "branitelji" trudili dokazati suprotno. Uostalom, da je to tako potvrđuje i postojeće stanje, ali i ne baš blistave perspektive sveučilišta prema nekom mojem viđenju. Želio bih da to nije tako, a i neka se pokrene najšira rasprava i problematiziranje o ovoj temi i neka se nakon svega dođe do objektivnog zaključka je li posrijedi pogrješka ili ne. Ako jest, još uvijek nije tako skupa za otklon.
Osobnog sam uvjerenja da je Dubrovniku primjereno neko sveučilište, veleučilište ili fakultet turističkog i eventualno pomorskog usmjerenja, što je ovdašnje prirodno i tradicionalno ozračje. Ali najviše izvrsnosti, korisnosti i održivosti, prepoznatljivo u europskim okvirima. Sve šire od toga nema nikakvu perspektivu niti potrebu. A nekretnine u okviru stare bolnice preoblikovati u ekskluzivne turističke i kulturne sadržaje i dvorac "Neron Pucić" /novi rektorat/ u protokolarnu rezidenciju. Sveučilište, veleučilište ili fakultet moguće je smjestiti u postojećem objektima, koja bi trebalo temeljito obnoviti i opremiti.
Toliko da se razlikujem od našeg i ovdje prevladavajućeg konzervativnog /i legitimnog/ mišljenja i prakse, koje ništa ne nudi, a protiv je svega i svačega, a promjena najviše, za razliku od liberalnog i sličnog koje je posve suprotno, makar ne toliko i precizno u smjeru. Bilo kako bilo, prilagođavati se novom vremenu i okolnostima moramo i odbacivati sve ono što nije saživjelo, ako se hoćemo održati na ovim prostorima i biti koliko-toliko svoji na svojem, što je moguće i u globalnom svijetu i Europi. Htjeli to konzervativci, socijalisti ili komunisti, i desni i lijevi, društvo ide svojim nezadrživim smjerom i brzinom, a oni ga mogu tu i tamo povremeno usporavati potkučavanjem "nogu, ruku ili glave" i to je sve. Ponekad se učini da je taj "liberalni" ili "slobodni" vlak bez voznog reda, ali bolje je biti putnik u tom vlaku nego onome s voznim redom koji nam sve uređuje i određuje i guši nam "disanje punim plućima" i svaku "drukčijost" i pokušaj.
11. listopada 2006.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
