Negativna demografska bilanca samo je, ali i najteža posljedica onoga što nam se događalo u proteklom desetljeću, od srpsko-crnogorske agresije, socijalnog i gospodarskog kraha, nekih prirodnih nesreća, pa recimo i to – do centralizirane strukture hrvatske države i straha one i ove vlasti od regionalnih posebnosti, osobito onih s dubrovačkim predznakom. To što nas je sve manje cijena je koju je Dubrovnik i njegovo stanovništvo platilo za hrvatsku suverenost i usudio bih se reći da je veća nego u bilo kojim drugim hrvatskim krajevima. Ispostavljen je “demografski račun” koji prethodno ipak nije predujmljen, a kako ide, tko zna i kad će.
Kod nas je to odavno tako. Brojke nas ne mogu probuditi, malo su kome zanimljive, a događaj, makar i beznačajan svraća veću pozornost. Više volim pisati o uzrocima, a ne posljedicama. Nažalost, uzroci ne uzbuđuju, posljedice se pamte.
Što se dogodilo u proteklom desetljeću? Jednostavno, Dubrovnik se ne čini privlačnim za ostanak i život Dubrovčanima, štoviše /jer je tamo još gore/ zanimljiviji je susjednom, pa i udaljenijem hrvatskom pučanstvu. Tzv. migracijski saldo /bilanca iseljenog i useljenog stanovništva/ imat će “ljubičasta” obilježja. Kako Dubrovnik i može biti privlačan kad je skoro nemoguće mladom, darovitom i školovanom čovjeku naći bilo kakav, da ne govorimo o kreativnom i karijernom poslu. Gospodarsko stanje, ali još više struktura djelatnosti nepremostiva su prepreka tome već desetljećima. Nipošto ne potcjenjujući niti jedan posao, ali ako se netko uopće i može zaposliti, to su uglavnom jednostavna radna mjesta. Dovoljno je oko sebe pogledati što rade, primjerice, diplomirani ekonomisti. A koliko ih tek ne radi ništa.
Nije li na ovim prostorima umiranje češće od života, rađanja? Porast nataliteta ničim se ni stimulira, teško je živjeti i bez djece, a nekmoli s njima. A tvrdim da nas u gospodarski i socijalno sređenim uvjetima može i dvostruko više daleko bolje živjeti i ne razmišljati o većem broju djece, odlasku i sl. Dubrovački prirodni i stvoreni potencijali, makar djelomice i devastirani, s mudrim lokalnim vođenjem i snažnijom potporom hrvatske države, blagostanje čine mogućim.
Mišljenja sam da političarima, ali i svima drugima kojima je do renesanse Dubrovnika stalo /ima i onih kojima je najbolje ovako, ali nažalost i takvi odlučuju o našoj sudbini/ demografski šok mora biti prekretnica. Znak za radikalne promjene u svim područjima ljudske djelatnosti ili provedbu “reinženjeringa”, odnosno o istim stvarima na drugačiji, moderniji način promišljati i djelovati. Tko neće ili pak ne može, morao bi odstupiti, dati prigodu drugima koji hoće. Bez straha da će oni promašiti. Jer, što se još može gorega učiniti od postojećeg. Ljudski je griješiti, ali ne činiti ništa, što je tek to?
Predlažem da nove gradske vlasti, ali i one konavoske, župske, primorske, pelješke i mljetske okupe sve najbolje ljude na gospodarskom i kulturnom planu koji su unatoč svega ostali ovdje, bez “maće”, ali s voljom da demografski šok pretvore u “šok budućnosti”. Nitko od nas ne smije patiti zato što se oni gori ne slažu. Dovoljno je mjesta za sve dobronamjerne pod ovim dubrovačkim suncem. Ne smijemo biti svjedoci svoga vremena, nego njegovi čimbenici. Tada će nas biti i više i nikome neće biti tijesno. Neka nas 2011. bude kao 1991. i to je jednostavna zadaća ili cilj. Od toga se treba polaziti u svim vizijama i to je mjerilo uspjeha ili neuspjeha, uz sve ostalo. Kratko i jasno.
Dubrovnik, 9. lipnja 2001.
Bajro Sarić - "Dubrovačka Republika"
