Vidljiva ruka je ona Andronika Lukšića, čileanskog i/ili hrvatskog milijardera, /miljenika prvog hrvatskog predsjednika i njegovih poslušnika, od čega se ne mali broj sada toga odriču/, danas vlasnika dubrovačkih gospodarskih i turističkih simbola – "Atlasa" i "Argentine". Naizgled se čini da je sve u redu, na djelu je i tržište i privatizacija i tu bi ovoj priči trebao biti kraj. Sa stajališta gospodina Lukšića vjerojatno i jest, ali nama koji ovdje živimo i hoćemo daleko bolje živjeti priča tek počinje. Možda ne vidim ili ne čujem dobro, ali dubrovački "Atlas" za mene nestaje, provodi se upitna koncepcija tzv. core businessa /temeljna djelatnost/, odjednom svi postaju višak - i ljudi, i djelatnosti i imovina. Što ćemo mi ovdje imati od novog "Atlasa", ako uopće više i bude dubrovački, ostaje za vidjeti. Nada umire posljednja, ali u ovome slučaju, čini se prva.
Hotel "Argentina" se ne obnavlja, tko zna i kad će? A i zašto bi, kad je i ovakav, kojeg li apsurda, Lukšiću marginalan! Tamo neki hotel "Argentina…"
Zašto gospodin Lukšić nama sve to /ne/čini? Ako se prihvati da se tržišna kapitalizacija njegove imovine procjenjuje na tri, a možda i više milijardi dolara, nisu li u njegovom svijetu i poslovnom carstvu "Atlas" i "Argentina" sitnice, koje će riješiti kako mu se prohtije i kad je njega volja.? Ta njegov “core business” nešto posve treće i tko zna uopće gdje. Nisu li to njegovi poslovni potezi na dugi rok? Dugoročno, reče netko, svi smo mrtvi. Pa i mi ovdje, u Dubrovniku. Kratkoročno, i ovdje živimo, ali kako i dokle? Tvrdim da su i ovakvi kakvi su danas, naši, dubrovački ljudski i gospodarski resursi veliki i da se u njih isplati ulagati. Za Lukšića i slične, koji su malim novcem došli do velike imovine koju su generacije Dubrovčana stvarale, pa i u “komunističkom” mraku, sve su to trice i kučine…
Ne znam što sve piše u privatizacijskim i sl. ugovorima, na što se obvezuju /pored plaćenih dionica/ novi vlasnici, ali sudeći po Lukšićevom primjeru, na ništa! Privatno je vlasništvo svetinja, tržište ima svoje zakone, za nas tu kao da i nema mjesta. Pod ovim tmurnim gospodarskim nebom otpremnina je najčešća riječ. Ljudi postaju najveća smetnja u ne baš malom postotku novih vlasnika i poduzetnika. Jer treba ih zaposliti, a to mogu samo oni koji znaju i hoće, nipošto oktroirani na ovaj ili onaj način. Oktroirani su ne samo direktori, nego i vlasnici, to neka se zna! Zato je ovako kako jest, a ovi novi samo su “rođaci”, zna se i kojih, kako netko pametno reče!
Objektivno najveća prepreka bržoj gospodarskoj obnovi i razvitku dubrovačkog kraja razmjerno je niska stopa i vrijeme povrata kapitalnih ulaganja koja se može ovdje ostvariti, uz pretpostavljenu makroekonomsku stabilnost. U krajnjem, tu se vraćamo na početak priče o tržištu i njegovim prednostima, ali i nesavršenostima. Novac se očito može na drugim mjestima brže oploditi. Interesi i domoljublje često su i oprečni, ali ako se “braća slože, i olovo plutati može…”. Pogledajte oko sebe što ljude povezuje, sve će vam biti jasno. Nekad je i dobro da je tako, ali nekad i nije.
A kapitalisti, pa i Lukšić ljudi su kojima se negdje žuri, a negdje i ne, na nesreću baš ovdje u Dubrovniku im se i ne žuri. Njihov je svijet u novcu, tamo gdje ga ne vide, nema ni njih i obratno. Sve ostalo su nijanse. Ili, sve je relativno, rekao bi Einstein.
21. travnja 2001.
Bajro Sarić – "Dubrovačka Republika"
