NE GRIJTE TOPLU VODU

Dubrovnik - Viđenja

Začuđujuće je, ne samo od političara, nego i medija, pa i običnog puka, koliko je pozornosti izazvala Sanaderova izjava o tome da tuđe nećemo, ali i svoje ne damo. Točnije, podsjećanje sabornika da je tako govorio drug Tito i Sanaderov, za ovo doba "spektakularan" odgovor da ni on – Tito nije bio u svemu u krivu. Ne znam je li to stvarno i Sanaderovo mišljenje, ili je možda bio umoran od kucanja na europska vrata ili mu se "otelo", ali da u tome ima istine, to da ni drug Tito nije bio u svemu u krivu, to po meni stoji. Ali ostavljam svakome, već prema potrebi i s/a/vjesti na prosudbu koliko je Tito bio u krivu, a koliko u pravu i što bi Sanaderu.

A ovim povodom učinilo mi se zgodnim nešto napisati o današnjim viđenjima ne tako davno stvorenog nasljeđa, nastalog u socijalističkom samoupravljanju i onoj državi. Kad su povijest i ljudi u pitanju, ni odgovori nisu samo u crnim ili bijelim tonovima, dosta je tu nijansi, boja i lakova i uvijek je najbolje s neke pristojne vremenske udaljenosti utvrditi nešto što će biti nalik istini. Jer, kako Thomas Bernhard piše, cijela istina se ne može iskazati ni dokazati...Ili jednostavnije, nije istina ono što tvrdimo da je istina, to je samo neki opis istine...

Kad razmišljam o našoj zbilji, vremenu i ljudima čini mi se prevladavajućim uvjerenje da će se potpunim otklonom nasljeđa bivše države, materijalnog i duhovnog i "podvlačenjem crte" stvoriti preduvjeti za neki novi, bolji početak, život. Tako je to već 15 godina i "čeprkanje" po toj prošlosti i još traje s nimalo opadajućim intenzitetom. Teme o prošlosti, tko je nekad negdje i što bio, radio ili nije radio javnosti su daleko zanimljivije od budućnosti koja je ionako neizvjesna. Kada političari, pa i sociolozi, ekonomisti, kulturnjaci, umjetnici i sl. ne mogu "izići na kraj" sa svojim neistomišljenicima na temu koja je na "dnevnom redu" opali mu se nešto iz prošlosti i to je kraj i prije početka. Osvrnite se samo malo na saborske rasprave, medijska prepucavanja, televizijske ekrane, ne baš rijetko upravo ćete to i zamijetiti. Nimalo mi se ne dopada ona prema kojoj nemaju budućnost oni koji nemaju i prošlost. Ne znam zapravo što se time hoće reći. Svatko ima svoju, kakvu takvu prošlost, a pred nama je i budućnost, koja, oduvijek je tako bilo,  ponajviše ovisi o nama samima.

O tome što je loše, a što dobro, dalo bi se raspredati i svatko o tome ima neko svoje mišljenje i razloge. Koliko sam puta na svoje uši čuo, kad se izborimo za svoju državu, sve će u kratkom roku biti puno bolje, osobito kad "proradi" kapitalizam u najširem spektru. To se, kako znamo ipak nije dogodilo, a i skoro svi smo ostali isti, s navikama, vrlinama i manama. Moguće je da je to zbog prvobitne akumulacije kapitala na hrvatski način, moguće da nismo ni spremni, da smo umorni ili jednostavno, što je, po meni i najbliže istini, da je sloboda, demokracija i tržišni kapitalizam nešto posve drugo od onoga kakvih smo ih zamišljali. Kao da nam i ta sloboda, demokracija i slobodno tržište i nisu baš dragi kad su s nama. Ili možda ipak da je od ljubavi čežnja jača. I opet ponavljam da se narodni duh, navike i tako to sporo mijenjaju, a mali "učinci" su razvidni tek nakon stoljeća i više.

Bilo kako, navike i "socijalistički" pristup životu, kolektivna svijest i uvjerenje da će netko drugi učiniti ono što trebamo sami i što se desetljećima "taložilo" u prošlom sustavu i državi prožima većinu. Štoviše, prenosi se to i na nove naraštaje i ne vidim kad će se to svesti na neku "razumnu mjeru" tako skoro. Najlakše je to prepoznati u našoj svakodnevici, riječima i temama, gdje sve počinje, a uglavnom i završava od formalne pripadnosti nekome ili nečemu i gdje su miljenici medija i političara "pobjednici", bez obzira stoji li uopće neko vrijedno djelo iza njih. U posljednjih petnaestak godina "glavne face" mahom su ljudi skromnog životopisa i djela, a ima ih i u najmanju ruku problematičnih sa zakonskog ili nekog općeprihvaćenog moralnog stajališta. Većina njih  samo dobro ili loše,  već prema mišljenju "poslodavca" odrađuje neke zadaće, koje im ponekad ni samima nisu drage, ali eto mora se...Nisam zamijetio da je u tom razdoblju iznikao neki veći "čisti" poduzetnik, umjetnik, intelektualac. Vjerujem da ih ima, ali nečim ili od nekoga kao da su sputani, a možda su ponekad i sami krivi što je tome tako. Ili su pošli. Probijanje kroz život, uvijek je tako bilo i bit će, umijeće kompromisa, a nije baš svatko spreman za tako što.

Ako baš ništa nija valjalo u onome sustavu ili državi, od kuda tolika ratna šteta, uspješni hrvatski ljudi i brendovi utemeljeni onda,  da ne nabrajam dalje. Pa i ako to sve odbacimo, što je to novo stvoreno na ruševinama odbačenog. Znam jako dobro, jer time sam se i bavio, da je bivša dubrovačka općina,    ustrojena po nekom prirodnom, pa ako hoćete i kulturno-povijesnom optimumu i uvijek se znalo gdje je što, kuda se ide i što se hoće na dugi rok. Primjerice, prostorno-planske odrednice takve općine bile su posve jasne, razvojno održive i s demografskog, gospodarskog, kulturnog, ekološkog i svakog drugoga stajališta i danas neprevaziđene. Posve se poštivao prostor, tradicija, prirodno i kulturno-povijesno nasljeđe i to sve treba reći, osobito onima koji nisu pronašli ništa bolje. Makar su sve to radili stručnjaci iz onoga sustava i države. Ne znam koliko su sve to uvažavali autori prostornih planova danas na području jednoga grada i šest općina, što je ne tako davno bio Dubrovnik. A možda i nisu ni mogli uvažavati, jer toliko je toga u međuvremenu devastirano i neplanski izgrađeno, tako da bi novi prostorni planovi trebali skoro pa biti planovi rušenja, a ne obnove i izgradnje. Ondašnjim političarima čak je i bilo lakše, jer su pred sobom imali uglavnom livade i pašnjake,  a danas je prostorno planiranje i po život opasan posao. Čak se i javni interes lakše ostvarivao, pa i više je osjećaja za njega i bilo, ma što rekli.

Nije mi do toga da se ova priča shvati kao nekakva nostalgija ili žal za prošlim vremenima. Ionako se mišljenja o ljudima ne mijenjaju tako lako i brzo, unatoč svemu. Makar mi se ponekad čini da su ona vremena bila sporija, tolerantnija, prisnija, pa nekako i "gosparskija". Vjekovni hrvatski san za neovisnošću, slobodom i državom ostvaren je, zahvaliti treba svima koji su u tome sudjelovali i nikad ne zaboraviti sve žrtve. Ali, bar cijeniti, ako ne i priznati ono dobro što su tada uradili ili odlučili ljudi, u krajnjem opet za hrvatsku stvar, neki je minimum. Golema je šteta što se malo od svega toga znalo iskoristiti i što pokušavamo riješiti probleme za koje ondašnja rješenja i danas vrijede. Grijanje tople vode doista nam nije /bilo/ potrebno. A i ta je voda iscurila i sad smo na nekom novom raskrižju, pred europskim vratima i izazovima globalizacije, gdje stati ne smijemo, ako hoćemo sačuvati nacionalni, kulturni i gospodarski identitet u tim novim, daleko zahtjevnijim uvjetima.

Što se bliže i dalje prošlosti tiče, držim da je moguće, pa i potrebno, a ako hoćete to je i obveza sadašnjih i novih naraštaja izvući sve najbolje, a toga na krajnjem hrvatskom jugu ima doista puno. Ono krivo, što je možda bilo i jedino moguće onda, treba odbaciti, bez ikakvih predrasuda. Pa na kraju, dobro je i razumno odbaciti nešto što se dokazalo nazadnim i što nipošto nije u hrvatskom interesu, ako već prihvaćamo ili ćemo prihvatiti europske i uopće suvremene civilizacijske vrijednosti. I nečija nedosljednost, koja je na ovome tragu, za mene je posve shvatljiva i prihvatljiva. Jednako tako potpuno mi je neshvatljiva i neprihvatljiva dosljednost u lošim nakanama, mržnji, destrukciji, na čemu se takvi posve bespotrebno troše i samouništavaju.

19. listopada 2005.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

HNB tečajna lista

03.01.2020
Srednji
JPY JPY
100
6,109155
CHF CHF
1
6,854022
GBP GBP
1
8,781009
USD USD
1
6,646529
EUR EUR
1
7,442783
$ Odabir valute
= Odabir valute