Iznenada, uostalom kao i svaka smrt, ma što joj prethodilo, preminula je meni nesvakidašnja i draga Župka Katja Braut /1939./. Njezine spisateljske i uopće umjetničke sklonosti i vrijednosti čini se, tek rijetkima su bile poznate. Jednim dijelom što je i sama tako htjela, jer pisati njezinim načinom i stilom, makar i izvornim, neponovljivim dubrovačkim dijalektom i stilom, samo naizgled "opakim", u vremenima u kojima jesmo nije baš i bezopasno, ma koliko se kunemo u demokraciju, slobodu izričaja i sl. A drugim, ne znam točno u kojem "omjeru", bila je i zatrta od uglavnom teško pristupačnog takozvanog dubrovačkog kulturnog establishmenta. Uspoređujući neka vlastita viđenja, možda i priviđenja dubrovačke svakidašnjice i čeljadi s onim što je pisala Katja, zapravo sam debelo zaostajao, iako me ona stalno hvalila i ohrabrivala. Naravno, usporedba u dijalektu je neprimjerena, jer je riječ o "kruškama i jabukama". Međutim, u stilskoj formi i opisu Katja Braut je velika književnica, satiričarka, najveća među Dubrovkinjama, prihvaćajući i njezinu Župu dubrovačkuo, uostalom kao i cijelo područje od Prevlake do Trpnja dubrovačkim krajem, bez obzira na sve naknadne političko-administrativne podjele i neizbježne raznolikosti. Ne znam koliko je uopće bila čitana, ali činjenica je da je na životu još neznatno tog dubrovačkog puka koji je uopće razumio, počevši od riječi do njihovog smisla. Ali, u njezinim pričama i kolumnama, kako god ih nazvali, prepoznao sam onaj neprikriveni, dakle goli Dubrovnik, njegov mali i "veliki" put, točnije njegovo naličje, kakvo i sam sve više spoznajem. Dakle, nerijetko i surov, opak, zločest, zavidan, zatvoren, nesklon promjenama i na kraju sam sebi štetan. Nisam u Katjinim zapisima uočio nimalo fikcije ni patetike, ali jesam izvanredan osjećaj za istinski vrijedno, ma od koga dolazio. Nije imala nikakvih predrasuda ni paranoje, pisala je iskreno i "bez dlake na jeziku" o svemu i svakome što misli, što naravno ne znači kako je u svemu i svačemu uvijek bila i u pravu prema nekim univerzalnim mjerilima, ako takva postoje. Isprva sam je iznimno poštivao poradi njezine tolerancije, razumijevanja i nekalkulantskog prihvaćanja drugih i drugačijih, uključujući i one koji pripadaju različitim svjetonazorima. Takve u ovim /su/ludim i olujnim vremena, pogotovu što se tiče duše, tek se "svijećom" može naći. Ali, ni ta Katjina osobina nije bila presudna u mojoj recepciji te jedinstvene i neponovljive osobe. Oduševilo me ono o čemu i kako piše, dakle o tome "dubrovačkom sindromu" i njegovoj preobrazbi od licemjerne patetike do strašnih frustracija nastalih kod najčešćeg puka nekim novim slikama i prilikama. O poeziji Katje Braut, objavljenoj uglavnom u zbirci vlastitog izdanja "Ispružene ruke" mogu reći da mi se dopada, iako nisam ljubitelj poezije, niti sam meritoran za bilo kakvu prosudbu o njezinoj umjetničkoj vrijednosti i snazi. Zaključit ću samo to da zacijelo podosta vrijedne čeljadi prođe tu pored nas, ovako ili onako i umre, a da i nismo svjesni s kakvim "neobjavljenim" veličinama smo imali posla. Jedna od takvih je Katja Braut, ta kreativna, nepomirljiva, energična i "drukčija" žena, recimo tako župska Dubrovkinja. A kad bi znali da svih nas na kraju očekuje ništa drugo nego tragedija, dakle neumitna smrt, valjda bi i drugačiji, bolji bili. Evo jedne pjesme Katje Braut s upravo takvim naslovom.

Bajro Sarić

TRAGEDIJA

U osvit zore

Slušam kako bjesni more,

Molim svetog Antu,

Zaštitnika svoga,

Molim za posadu broda,

Okrutno more,

Ne sluša molitve moje,

Moje ispovjesti,

O dragi, ludo si more volio!

Usnuo si u modrim dubinama,

Bog te odnio

Na obale vječnosti.