Samo je to još jedna potvrda da Dubrovnik uopće nije poslovno zanimljiv ozbiljnim, uglednim i tržišno potvrđenim ulagačima, a i oni koji su već tu, ovako i onako, uz nešto malo, jako malo izuzetaka, i nisu bogzna što učinili, ma koliko se upirali tvrditi suprotno. Veliko je pitanje s kojim su nakanama ovdje i došli ili tek kane doći, a sve mi se čini da su to najmanje poslovne, a najviše špekulativne ili lukrativne ili tek tako da imaju nešto s brandom zvanim Dubrovnik koji se usput posve iscijedio i bez golemih ulaganja u inovacije, rekonstrukcije i tržišne prilagodbe u svim poslovnim dijelovima, taj naš lijepi Grad postat će osrednje izletničko odredište. A problem je s ekonomskog stajališta još i veći zbog niske stope profitabilnosti turističkog hotelijerstva jer ulagače ne zanimaju nedvojbeni tzv. multiplikativni učinci turističke potrošnje nego samo profit, pa čak ne i nove vrijednosti, dugoročne koristi i sl. A nas ovdje ili barem tako ja mislim zanimaju upravo ti multiplikativni učinci turističke potrošnje, odnosno njezin utjecaj na zapošljavanje, prihode, ulaganja i sl. u svim, uključujući i društvene djelatnosti, poput kulture, zdravstva i sl. S ovim u vezi izrađena je u ono "mračno" doba jedna pametna studija Instituta za turizam iz Zagreba o utjecaju turističke potrošnje na lokalnu ekonomiju ondašnje, usput rečeno dobro postavljene Općine Dubrovnik i koja je na valjanom statističkom uzorku utvrdila da je ondašnji, pa i ovdašnji Dubrovnik jedino moguć kao turistički. To je naša sudbina na ovom djeliću hrvatske zemlje, htjeli mi ili ne, a zapravo nikad ili od kako sam čuo za sebe nismo to do kraja shvatili ili prihvatili. Od turizma su mnogi, posredno ili neposredno /pre/živjeli i /pre/žive, ali za turizam baš i ne, sudeći po kakvoći ukupne turističke ponude, u što uključujem i kulturnu, zabavnu, zdravstvenu, športsku i sl. Pa baš i nisam siguran je li naš mentalitet u najširem smislu sukladan karakteru turizma kao masovne pojave i nisu li nama ti turisti ili pak izletnici uopće dobrodošli. U suštini, turist se pokreće radi bijega iz jednog emocionalno nepodnošljivog stanja u vlastitom prebivalištu u emocionalno podnošljivo stanje u drugom, makar privremenom okruženju i spreman je za taj "bijeg" i puno platiti. A ljudi ili turisti bježe od svakidašnjice, makar materijalno i bogatije, žele vidjeti i osjetiti drukčije, podnošljivije, zanimljivije i to bi svi oni koji ih primaju, morali imati na umu. Pa i mi ovdje. Iako s promjenom mentaliteta ne ide lako i tu se "milimetarski" pomaci ostvaruju desetljećima i stoljećima. U poimanju važnosti i moguće koristi od turizma, prema slikama koje mi se vuku još iz djetinjstva, nismo se ni "milimetar" pomakli, a sve donedavno nismo imali ni potrebe jer je brand zvan Dubrovnik to uvijek "odrađivao" za nas i ugrađivao u cijenu, uglavnom usluge. Jer, proizvoda nekih svojih ionako nemamo.
Što se Hotela Maestral d.d. tiče osobno bi za kupnju većinskog paketa dionica Hrvatskom fondu za privatizaciju ponudio 1 kunu s obvezom da sve postojeće hotele u okviru toga društva "potaracam" i na toj lokaciji izgradim posve novi resort sa 600 soba i svim sadržajima što bi koštalo cca 42 milijuna EUR ili 70.000 EUR po sobi s pet zvjezdica. U državi poput Hrvatske to je i znatno više i lošije izvedbe, jer profitabilnost se ostvaruje na ulaganjima, korupciji i sl., a ne poslovanju i tu je pravi cirkus. U takvom resortu, nek se zove "Maestral" ili kako vam drago, sa 65% godišnjeg zauzeća, prosječnim prihodom od 135,30 EUR po sobi dnevno, ostvario bi se godišnji prihod od 19,260 milijuna EUR, zaposlilo 300 radnika od visokostručnih do pomoćnih profila, sve uz prosječnu stopu povrata od 15% što je za turističko hotelijerstvo izvanredno. Inače su postojeći objekti Hotela Maestral d.d. građeni i osmišljeni za prošlo svršeno vrijeme i nema nikakvog smisla krpiti ih niti se na takvom predlošku može obnavljati ili graditi ništa tržišno konkurentno i koliko-toliko profitabilno. Sve će doći na moje, samo je pitanje godina, jer su dubrovačke lokacije minimalno ekonomski iskorištene i Dubrovnik je najpoznatiji svjetski brand s tako malim, da ne kažem jadnim turističkim prihodima. Zato, Dubrovčani svih zemalja ujedinite se i stvarajte svoje za sebe i nove naraštaje na novim spoznajama i najboljim tradicijima. Predlažite novo, bolje i izborite se za to novo, bolje, jer će se inače, kako je krenulo izboriti drugi, što ne znači da će biti i novo i bolje. Sit sam i sam sebe kad nešto ne predložim, jer najlakše je opisivati postojeće stanje ili povijest, bez prijedloga rješenja, makar i najluđeg, ali možda vizionarskog...
Eto recimo, svake, pa i one najnovije, ne baš osobite teške /ima po meni još i puno gorih/ primjedbe na neke djeliće dubrovačke turističke ponude od strane Tomislava Čadeža dočekaju se na nož i kao i obično bez ikakvih dokaza da nije u pravu, da je "kompleksaš", zločest i sl. Na svoje sam uši čuo, a i očima vidio dosta prljavština i svega onoga što nikako ne ide s Dubrovnikom iz svjetskih magazina, interneta i elektroničkih medija uopće. A neke se stvari, poput privatnih iznajmljivača soba, taksista, dijelom čistoće, neljubaznosti, "suvenira" i sl. ponavljaju desetljećima i tu će se zapravo pogoršavati, jer na slobodnom tržištu, kako ga neki shvaćaju i prihvaćaju, može se raditi sve i svašta, a pravnom državom nametati nigdje i ništa. U Titovo doba poradi socijalnog mira prikrivalo se sve i svašta i kako se ispostavilo gradila kula od karata, a sada se prikriva na drugi način, ovisno je li dotični naš ili njihov, s posljedicama kakvim smo svakodnevni svjedoci i koje se svode na pad radne etike, motivacije i posvemašnju ravnodušnost prema svemu i svačemu. Kad je tome tako, imamo turizam kakav imamo i on je samo odraz ili preslik našeg mentaliteta, pa ako hoćete i iluzije da će samim ukazanjem hrvatske države, slobodnog tržišta, političke demokracije i europskih perspektiva stvari po sebi doći na mjesto, pa i mi sami. U duhu i duši ljudskoj, od pamtivijeka ništa se nije promijenilo, a bilo je na milijarde pokušaja, i mržnja i ljubav i dobro i zlo i ljubomora i zavist stalno su u optjecaju, s novim ili starim akterima, svejedno i uvijek je ovisilo o vjeri, znanju, samopouzdanju pojedinca dokle će stići i kako će otići.
Uvjerenja sam da su ljudi poput Čadeža, a i brojnih drugih dobronamjerni u svojim kritikama, pa čak i da nisu, riječ je o činjenicama ili istini, koja nikad i nije bila mila mnogima. Pitanje je zapravo koliko i volimo slobodu, demokraciju, tržište, konkurenciju, jer nas one surovo podsjećaju na naše vrijednosti, o kojima opet i naravno, mislimo sve najbolje. Koliko nešto vrijedi odredit će kupac, izbornik, glasač i sl., sve drugo se priče. Pogrešna procjena može biti razorna i za kupca, izbornika, glasača, ali drukčije ne može biti u sustavu kakvog smo izabrali ili bar većina. O mukama manjine, a ponekad i većine u idućim kolumnama.
Ni sam Ivo Sanader možda nije bio svjestan koliko je na tako jasan način izrazio stanje duha ne samo na našim hrvatskim, nego i širim prostorima. Kad mu je "komunjara" Marin Jurjević postavio pitanje dokle se došlo s istragom o krađi 6 milijuna dolara čelnika Brodogradilišta Split, Sanader mu je u stilu Gustava Le Bona, odnosno uspješnih vladara po njegovim savjetima. odgovorio da je prošlo svršeno vrijeme njegovog dunda, "zloglasnog" Ante Jurjevića Baje, komunista i njemu sličnih. A o onih 6 milijuna dolara, Sanader tek usput. Dakle, nije važno ono o čemu se govori, nego onaj tko govori. Ukazati na "maću" drugoga, skrenuti s teme i ne poći od sebe, ne očistiti prvo ispred i u svome dvorištu, eto to je jedan od većih uzroka naših tegoba. A problemi s dubrovačkim turizmom i s nama u njemu puno su ozbiljniji od Čadežovih prigovora koje je lako uslišiti. Vrlo će brzo doći vrijeme i ovdje kod nas, a kod onih poduzetnika izvan gradskih mira već je došlo, kad se i neće moći ostvariti ništa više od vrijednosti za novac /value for money/, jer sve je, pa i ljepota, makar i dubrovačka, prolazna, bar ekonomski. Uostalom, i Dubrovačka Republika imala je svoje uspone i padove i čeka nas mukotrpni rad, dokazivanje, tolerancija i stvaralaštvo ako hoćemo o/p/stati na ovim prostorima. Inače će nas progutati tržište kapitala, robe i radne snage, a već nam se to i događa, ako dobro uočavam. U globalni svijet se moramo uključiti, a ne odbijati ga kojekakvim pokretima i sumnjičenjima, bez alternativa...A i to je od kako je svijeta i vijeka, uvijek je bilo uzmi ili ostavi, ovako ili onako. Ili kapitalizam ili socijalizam ili feudalizam ili robovlasništvo, ne može skupa i jedno i drugo i treće i četvrto ili nekakva kombinacija od svega. Ne može se, da prostite ...
5. rujna 2006.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
