Nema tu ništa što bi začudilo, to da u vremenima grubim, osobito ekonomskim i socijalnim, jačaju desne, konzervativne i sl. političke opcije, a slabe lijeve, socijalističke, socijaldemokratske i sl. A s političke pozornice u takvim uvjetima liberalni, individualistički i pravdoljubivi vapaji jedva i da se čuju. Tako da to, uzmimo kao pravilo, važi i za Hrvatsku. Ne treba biti puno ni mudar pa uočiti da se nacionalizmi, rasizmi i antisemitizmi u ovom ili onom obliku iznova bude, iako zapravo nisu nikad ni spavali, pa ni u doba bivše države, samo su se prikrivali, kako se sad ispostavlja silom i financijskom potporom Zapada. Ja to ne znam drugačije protumačiti, a niti toliku snagu nacionalizma i kolektivizma, te isključivosti i netolerantnosti, unatoč niz puta dokazanu svu štetnost takvih, recimo ideologija ili shvaćanja i u političkom, i u ekonomskom i u moralno-kulturnom pogledu. To je, naravno moj problem, kao i svi ostali problemi, kojih svatko ima, više ili manje, ali klonim se, koliko je to moguće, nametati ih drugima, a još manje te druge gušiti njima. Makar mi se sve više čini da upravo u tom nacionalizmu, rasizmu, antisemitizmu i kolektivizmu mnogi drže da će tako riješiti te svoje, manje ili veće probleme. Obična i neobična čeljad sklonija je lakšem, nipošto težem životnom putu ili karijeri, a to mu svi ti "izmi" većini prividno, neznatnoj manjini stvarno i nude. Nikad vremena nisu bila laka, oblici su bili različiti, to se zna. Ali, kao da sve činimo da nam i budu teška, nismo i ne želimo biti svijesni posljedica svojih riječi i djela. Iskusio sam i to, ako se borite protiv mržnje, neki će vam "prišiti" da ustvari širite mržnju, ali sve je to dio političke i svake druge svakidašnjice i jednostavno ne možete ni očekivati da od svakoga bude prihvaćeni i shvaćeni. To je jedna druga, posebna tema, ali unekoliko ima veze s ovim padom hrvatske ljevice i njezinih protagonista. Nedvojbeno je da su ljevica, socijaldemokratske i socijalističke političke stranke zakazale osobito u ekonomskim pitanjima, nisu pronašle djelotvorna rješenja, rastrgnute su između privatnog vlasništva, slobodnog tržišta i liberalnih vrijednosti, s jedne strane i takozvanog demokratskog socijalizma, uloge države i njezinog aparata, pa i ideologije koja se pokazala promašenom, tu na terenu i posvuda, s uvjerenjem da ipak može oživjeti, čak i prije u novim globalnim političkim, ekonomskim i tehnološkim uvjetima. Lijeva inteligencija kao da ništa nije naučila o uzrocima pada komunizma, pa onda socijalizma i slabljenja socijaldemokracije, i dalje zagovara, u nekim, nazovimo ih demokratičnijim i pluralističkim formama, s elementima tržišne ekonomije i privatnog vlasništva ponovnu uspostavu tih sustava, kao navodno nenadomjestive alternative opet navodno kapitalizmu koji samo što nije izdahnuo. Međutim, ako to vrijedi za svjetski ili europski kontekst, ipak slom ljevice u Hrvatskoj ne može se baš tako jednostavno objasniti. Ovdje ona ima svoje povijesne, možda još i jače od ekonomskih razloga. Naime, lijeve stranke i njihove pristalice percipiraju se kao jugonostalgičari, "komunjare", pa i mrzitelji svega hrvatskog, rekao bih čak osobito od onih koji su donedavno zapravo takvi i bili. Nije moje da prosuđujem taj prijelaz s lijeve na desnu stranu "ulice", svatko ima svoje razloge, makar je jasno da su oni više egzistencijalne, a manje ideološke prirode. Naš je mentalitet, što su mnogi umniji od mene odavno utvrdili ustvari socijalistički i kolektivistički, što je posve razvidno u odnosu prema kapitalu, manjinama, ekonomskoj demokraciji, pa i moralno-kulturnim vrijednostima. Lijeve političke stranke jesu stranke rada, manjina, socijalne empatije i sl. i to ih dijeli od desnih, ali zastupati iskreno i hrabro lijeve ideje u hrvatskim uvjetima, zbog već spomenutih predrasuda i u egzistencijalnoj oskudici nije lako. Najveći je problem i ne samo hrvatske ljevice kako zavodljive socijalističke ciljeve i ideje dostići u okolnostima prije svega slabašne ekonomije, pa donekle i nedostatka demokratskih i pluralističkih tradicija. Kako dakle dati priroritet radu nad kapitalom, primjerice. Nema rada niti zadovoljavajućeg socijalnog standarda bez kapitala i kapitalista, ali svakako ni kapitala i kapitalista bez rada. Teško je danas mnogima i objasniti da je profit taj koji pokreće i ekonomiju i naciju i državu, a pogotovu da se javni interes ne može ni ostvariti bez privatnog. Oni koji se bave, pa i znanstveno pitanjima socijalizma i "propašću" kapitalizma kao da stanu na pola rečenice. Naime, ne nude operativna, provodiva i održiva rješenja, poglavito ne u ekonomiji i nikako im ne ide u glavu da zato nije zadužena država i njezini predstavnici, nego privatni poduzetnici, slobodna tržišna utakmica, konkurencija i ostale, nazovimo ih kako hoćemo, "tehnike". Doduše, ne ide to u glavu ni onima s desne strane, i oni praktično zagovaraju isto, jedino što u tome traže, a sve više i dobivaju opću potporu nacije, prevladavajuće vjere i sl. I jedni i drugi snažno zastupaju etatizam, odnosno svemoć države i sirove politike, a zajednički im je protivnik, kako su mnogi primijetili, liberalizam, individualizam, pa i politički pluralizam. Iako je diletantizam, osobito u ekonomiji, prevladavajući razlog u po svemu sudeći padu hrvatske socijaldemokratske političke nomenklature na čelu s Milanovićem i Josipovićem, on nije i jedini. Primjerice, socijaldemokratska vlada Ivice Račana pala je, iako je imala izvrsne ekonomske učinke. Začuđujuće je koliko je takozvana lijeva Kukuriku koalicija bila nespremna preuzeti vlast, makar joj vanjske okolnosti nisu išle u prilog i to treba uvijek naglasiti, jer je upravo u tom trenutku globalna financijska i ekonomska kriza bila na vrhuncu. Ali, to joj se nipošto ne može uzeti kao opravdanje za neučinjeno. Većina se relevantnih ekonomista slaže da je Vlada već u prvih šest mjeseci trebala bez imalo milosti i po cijenu gubljenja popularnosti provesti radikalne reforme u svim sastavnicama ekonomskog sustava i politike. I teoretski i praktično se zna što treba činiti u ozdravljenju hrvatske ekonomije, postoje i brojna iskustva sličnih zemalja i mnogi su nam dobronamjerno ukazivali na neodgodive i učinkovite mjere. Ostaje otvoreno pitanje jesu li Vlada, njezini članovi i obnašatelji dužnosti na nižim razinama uopće znali što im je činiti ili im je ipak nedostajalo hrabrosti i političke volje, ili je i jedno i drugo u pitanju. To mi se sad čini svejedno. Nevolja je u tome što svoje nedvojbeno humane i progresivne ideje socijaldemokrati zapravo i ne mogu ostvariti s ovako slabom ekonomskom snagom, čemu su pridonijele i ranije desne hrvatske vlade predvođene HDZ-om i tu treba biti objektivan. Držim za političkom nepismenošću teze i nekih uglednih sociologa i ekonomista, s lijeva na desno, prema kojima mi uz malo napora možemo postati navodno socijalističke Švedska, Norveška, Danska i sl. zemlje. To su, trebali ponavljati, čiste kapitalističke, ekonomski razvijene i demokratske zemlje, s naglašenom socijalnom osjetljivošću, koja se crpi iz stotinama godinama kumuliranog bogatstva i takve će i ostati. A Hrvatska je daleko od njih desetljećima, ne ulazeći u razloge zbog čega je to tako. Iako Milanović zna svašta, pa i nepromišljeno reći, držim da je u pravu kada kaže da se Hrvatska može i to na tek dulji rok oporaviti metodama demokratskog kapitalizma, pa čak i njegove prve etape – liberalizma, u okviru čega se jedino i mogu ostvariti socijaldemokratski ciljevi, nikad do kraja. Nema socijaldemokracije u slaboj ekonomiji, nema napretka tamo gdje je raspodjela, u temeljima sve manjega "kolača" primarna u odnosu na stvaranje novih vrijednosti i bogatstva. I nisu za siromaštvo siromašnih krivi bogati što je u zadnje vrijeme populistički trend. Veliki socijaldemokratski ciljevi o jednakosti, pravdi i ravnopravnosti sanak su pusti i obična mantra bez snažne ekonomije, da se ne ponavljam.