- Ne znam kako pokrenuti Lijepu našu, kad se sve manje isplati raditi i stvarati. Pa tako proizvoditi i vino, taj simbol hrvatskog gospodarstva, ali i kulture, tradicije i identiteta, pa i njezine raznolikosti. Najmanje se isplati vinogradarima, nešto više vinarima, još više trgovcima, a najviše ugostiteljima "pričati priče" o vinu. U sređenim ekonomijama, od koje smo tako daleko, redoslijed bi trebao biti posve obrtnut. Dakle najviše bi trebali zarađivati vinogradari, pa onda vinari, pa trgovci, pa ugostitelji. A kad nije tako, onda se zalihe gomilaju, svakakva vina sve više uvoze, a onih pravih, autohtonih, naših hrvatskih sve manje je na stolovima, ovakvim i onakvim. Da je neke sreće i pameti, samo od vina moglo bi lijepo živjeti i popuniti hrvatske demografske rupe.
Ali, nije samo u vinu istina /in vino veritas/. Svakim danom sve je izraženije i "ribanje i ribarsko prigovaranje", ne samo da nam uloviše, nego, što je još i gore izloviše ribu Talijani i Slovenci. A, evo sad moramo ograničiti i proizvodnju šećera. S tekstilom stvari ne stoje nimalo dobro, pa brodogradnja, pa pšenica, voće, povrće, sve nam se ograničava, što zbog Europe, toga civilizacijskog raja, što zbog mira prema vani, što zbog globalizacije, što zbog skupe države…A nemojte misliti da su i turistički apartmani, hoteli, pansioni i sl. isplativiji, onako čisto financijski gledano. Turizam su "pronašli" i još uvijek ga "pronalaze" diljem svijeta, za sve manje novca može se bolje odmoriti. Uostalom, pitajte sve one koji od tih i takvih djelatnosti i poslova /pre/žive.
Nema ništa od one "zrno po zrno pogača". Mnogi su otišli i na onaj svijet, a "sarmu kušali nisu". A ni od one "dabogda imao, pa ne imao". Čini mi se da oni koji imaju, imat će još i više, a koji nemaju, imat će još i manje. Tako je to, jer kapitalizam je, osobito ovaj neoliberalni, praksa, a socijalizam je bio i ostao teorija. Idemo li u neku franšiznu Hrvatsku, u kojoj će nam Europljani ili oni još dalji zapravo prodavati zdrav razum i "nove vrijednosti"?
Ako vam je za utjehu, ono što nas godinama muči, kao što je nezaposlenost, skup život, nesigurnost, strah i sl. nije nikakva hrvatska posebnost. Muka je to i razvijenog dijela svijeta, samo na nekoj drugoj razini ili obliku. Neučinkovite vlade svojstvene su i tom svijetu, unatoč demokratskoj tradiciji, bogatstvu, većem izboru...Napokon, što znači biti bogat ili siromašan u takvim, više-manje subjektivnim stvarima. Znam dosta "bogatih" i još više "siromašnih" po nekim općeprihvaćenim mjerilima, ali nisam baš siguran stoji li takva podjela.
Svakome se od nas i svakodnevno postavlja pitanje možemo li se, ne izvući, nego uvući u taj svijet globalizacije i sačuvati se u temeljnim vrijednostima, tradiciji i identitetu. Jer pobjeći nemamo kuda, a preskupo smo platili sve ovo da bi bili pregaženi. Imamo li mudrosti, znanja i snage za promaknuti se u zemlju u kojoj priča počinje od zarade a ne od raspodjele, od prihoda a ne od troška, od stvaratelja a ne štetočina...?
Vjerujem da imamo, ali po nekim uvjetima, ovisnim opet o nama samima. Prvi korak je smanjenje birokracije i svih onih koji su, ovako ili onako zapravo na državnoj plaći. Kao što reče Ludwig von Mises "predstavnička demokracija /kao temelj svake moderne države op.a./ ne može postojati ako se veliki dio glasača nalazi na državnoj plaći. Demokracija je gotova ako se članovi parlamenta ne smatraju izvršiteljima volje poreznih obveznika već zastupnicima onih koji primaju državne plaće, prihode, subvencije, potpore i druge beneficije iz proračuna". A ova naša hrvatska država upravo je takva.
A drugo, naša se, kao i svaka država, vlast ili uprava mora vratiti "poslu" zbog kojega je tu. A tu je da stvori svakom svojem građaninu /ili "članu"/ jednake početne uvjete, donosi i primjenjuje zakone i propise koji će ljudima činiti život sigurnijim i smislenijim, pa ako hoćete ponekad i štititi od nas samih. Koliko je vlastodršcima stalo do takvog shvaćanja i prihvaćanja svojega "posla", utoliko će se ova naša hrvatska zemlja ići brže naprijed. U krajnjem, država je tu da služi narodu, a poduzetnici i sl. potrošačima. To se inače zove tržišni i demokratski kapitalizam, a i za to smo se, u "paketu" opredijelili prije 15 godina. To je onaj drugi, ne baš svakome dragi dio priče, od kojega bi najradije pobjegli.
Ali, sada kada sve skupa zbrojim i oduzmem, ne vidim niti jednu konzistentnu, čvrstu, vizionarsku i odlučnu grupaciju, bez obzira je li riječ o vladajućim ili oporbenim, političkim strankama, udrugama i sl. koja bi doista mogla ostvariti Hrvatsku kao dio globalizacijskog svijeta u kojemu će naše vrijednosti biti naše, a ne neke tuđe prednosti. Koje će u krajnjem izgraditi posve novi vrijednosni sustav i državu u kojoj ćemo bar imati temeljne preduvjete blagostanja, jer sve ostalo je ipak do nas samih i tu nam ne može nitko, a država najmanje, pomoći.
Možda je vrijeme, kada, kako kaže Pavle Kalinić, "za smijeniti generacije – milom ili silom". Narod se ionako ne može smijeniti. A možda je to samo mišljenje jednog ekonomista. A "borba protiv ekonomije jest izrazita činjenica intelektualne povijesti u posljednjih stotinu godina. Zagovornici državne svemoći /a tu se stvari i u Republici Hrvatskoj nisu promijenile/ nisu ulazili u diskusiju problema koji se pojavljuju. Oni su ekonomiste nazivali pogrdnim imenima, izražavali sumnju u njihove motive, ismijavali ih i proklinjali" kaže opet Mises. Dabogda da su u pravu!
Bajro Sarić – "Glas Grada"
