Viđenja

Dubrovnik

Viđenja

SREĆA DA SU STOLICE UČVRŠĆENE

Pa i nisam iznenađen svim ovim što se događa sa županijskom vlašću, makar čak i sa šaketanjem nisam računao. Mudro je od projektanta da je Gradska vijećnica s pričvršćenim stolicama, pa se njima ne može gađati protivnika. Jer i u starim zapadnim demokracijama gađanja stolicama nije manjkalo. Ma sve to i nije pitanje ni dubrovačkih, hrvatskih ili ne znam kojih demokratskih, slobodarskih ili pravnih tradicija. Kada su na riječima ili u djelima interesi, slično kao i u ljubavi, emocije nadjačaju razum. Pa nisam baš posve siguran da je i u Dubrovačkoj republici bilo drukčije, pitomije. Ljudi se često pozivaju na povijest, tradiciju i koješta drugo, a da o tome i sami malo znaju. Vjeruje se da je tada bilo bolje, kulturnije i da iz toga možemo povući trajne pouke i baštiniti čak i demokratske vrijednosti. A eto nešto mislim da je svugdje i vazda vlast i sve ono s njom ili oko nje zapravo isto. Ipak, ne mogu prihvatiti ovakvo lice ili možda naličje županijske demokracije i nasiljem se nikada nije ništa riješilo nigdje, pa ni ovdje. Naprotiv.

Taj rat za surovu i sirovu vlast u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, posljedica je izbornih rezultata gdje prevagu odnosi tek jedan ili dva vijećnika, koji su također ljudi i s kojima se nikad ne zna. Drugi, možebitno i prvi uzrok je u najmanju ruku upitan hrvatski županijski sustav u teritorijalnom, funkcionalnom i pravnom smislu. On je prilagođen ponajviše izbornoj križaljci i političkim potrebama, tek toliko da se potvrdi središnja vlast, bez ikakva stvarnog sadržaja što se tiče gospodarstva, kulture ili socijale. Dubrovačko-neretvanska županija za razliku od nekih drugih hrvatskih županija neprirodna je zajednica, s pretjeranom razlikama u razvojnim stupnjevima, tradicijama, prometnim obilježjima, pa ako hoćete i u kulturnim obrascima. Bogatstvo jest u razlikama, ali one u pretjeranoj količini mogu i sputavati. Naše županije zapravo samo posreduju u raspodjeli ionako malog proračunskog novca prema unaprijed utvrđenim potrebama na koje se ne može utjecati. Sve su to zadane veličine i nema slobodnog novca o kojemu se može jednako tako odlučivati. Pa ako već nešto treba, onda neka to bude skupština s par činovnika, tek tako da se tradicija županija održi. O nekim unosnim poslovima ionako odlučuju državni vrhovi bez obzira tko u županiji obnaša vlast. Ponekad se nešto ostavi i za županijske vlasti, ali tek kad se vrhovima ne da time bakćati ili kad se hoće "dokazati" da nas uvažavaju. A treći je razlog ovoga "županijskog rata" činjenica da je život ipak prekratak. Ta zašto bi oni "starili" u opoziciji, kad uz ove ili one "uvjete" mogu biti i u poziciji, faca i vjerovati da o nečemu odlučuju.

Ako se dovoljno brzo ne prilagođavamo tom svijetu globalizacije, europeizacije i bogatstva, ako ni izdaleka dovoljno ne koristimo raspoložive ljudske, prirodne i stvorene resurse i u krajnjem ako nam je dohodak po glavi stanovnika toliko mali, onda je to dobrim dijelom, iako ne i u cjelosti, zbog slabosti vlasti ili zbog straha od promjena. Ako nije tako, a dosta njih uvjerava me da nije tako, da je sve dobro i da slabo vidim, onda stvarno nije važno kakva je vlast.

Ono što mi se čini opasnim u ovim "igrama vlašću" na županijskoj razini, a ima toga i drugdje hrvatskim krajevima je želja za vlašću, ne toliko moći, po svaku cijenu. Jer moć definitivno nije u županiji. I onda se zbraja u koliko je županija na vlasti HDZ sa svojima, u koliko SDP sa svojim i tko je onda stvarni pobjednik nedavnih lokalnih izbora, tko je u porastu, tko u padu i sl. Bitno je da je ta vlast "naša", a ne "njihova", a ne kakva je i tako svake četiri godine. Po meni, to je i temeljni razlog što ne kroćimo u budućnost puno brže, jer svi napori slabe ili čak prestaju kad se sjedne na ili uz vlast. Kao da se ukažu četiri iduće godine u dobroj ili lošoj, ali svakako fotelji i brzo zaborave obećanja, programi...Kad je izborna bura prestala, svi napori svode se na održavanje bonace, tako nekako. Ionako vas u idućim izborima neće mjeriti po učinjenom u dotadašnje četiri godine, nego opet po dojmu. Ima ljudi i vođa koji su stalno miljenici izbornika, a ima i onih koji to nikada neće biti, unatoč svemu. Takvi su i tako je i u Dubrovačko-neretvanskoj županiji.

Ovaj igrokaz u županijskoj skupštini podsjeća me na jedno važno obilježje hrvatske poslijeizborne scene. Naime, nerijetko će se ćuti već koji mjesec nakon izbora žal birača što su izabrali "lošije". Skoro pa da se kaju. Hrvatski /za utjehu takvi nisu ni izborni sustavi razvijenih demokracija/ izborni sustav zapravo nije usklađen s prirodnom ili čak nužnom promjenom mišljenja dijela biračkog tijela u razdoblju kraćem od četiri godine. Dosta je prijedloga koji ga nastoje poboljšati ali nijedan nije sukladan toj jednostavnoj činjenici o promjeni mišljenja izbornika o kandidatu ili više njih. Pa evo dosjetih se i ja prijedloga Friedricha Hayeka koji je svakako radikalan, što ne znači da nije i neostvariv. On drži "da je potrebna trajna obnova predstavničkog tijela /u našem slučaju Hrvatskog sabora, županijskih skupština, gradskih i županijskih vijeća/ u skladu s promjenom mišljenja među biračima. Članovi tih tijela ne biraju se svi u isto vrijeme, nego se stalni dio njihova broja zamjenjuje svake godine kad istječe njihov mandat. Ili drugim riječima kad su primjerice izabrani na rok od petnaest godina i jedna se petnaestina zamjenjuje svake godine. Također, čini se lukavim omogućiti da se na svakim izborima trebaju birati predstavnici od i iz jedne dobne skupine tako da svaki građanin samo jednom u životu glasuje, recimo u svojoj četrdesetoj godini, za predstavnika izabranog iz njegove dobne skupine. Prednost izbora po starosnoj skupini, i u dobi kad su se pojedinci potvrdili u svakodnevnom životu, bila bi u tome što su općenito najbolji suci karaktera i sposobnosti jedne osobe njegovi suvremenici; to što je vjerojatnije da između relativno malog broja kandidata koji sudjeluju u svakom izboru, da ih birači osobno poznaju i biraju ih prema osobnom poštovanju među biračima. Osobito ako anticipacija tog zajedničkog zadatka vodi k osnivanju klubova starosnih skupina za raspravu o javnim poslovima, što se čini vjerojatnim i zaslužuje poticaj." Za što i mi ne bi dali i na ovaj način obol drukčijem promišljanju parlamentarizma.

Ali, ako policija mora uredovati i unatoč svemu, za ovu je županiju najbolje ponoviti izbore po postojećim pravilima. Dakle, riječ je o pravovremenim, a nipošto ponovljenim ili prijevremenim izborima. Bolje ikakva, nego nikakva vlast, eto to je izgleda to. A meni se sve činilo da nešto što ima smisla treba održati, a što ne, ne. Mislio sam da će se više promišljati o županijama kao takvim, njihovom smislu, potrebi i životnosti. A ono ispada da je najvažnije tko s nekim, a ne čime rukovodi.

Cilj, u ovome slučaju doći na /županijsku/ vlast opravdava sredstva, što potvrđuje da je kod nas još uvijek, a bit će tako još dugo, vrhovno načelo kolektivističke etike. Očito je da se njome ne možemo otrgnuti, vidimo to ovdje, ali i drugdje. S gospodarskog, socijalnog, pa i moralnog stajališta znamo da takva etika nije produktivna. No, to je neka druga priča.

22. listopada 2005.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

NE GRIJTE TOPLU VODU

Dubrovnik - Viđenja

Začuđujuće je, ne samo od političara, nego i medija, pa i običnog puka, koliko je pozornosti izazvala Sanaderova izjava o tome da tuđe nećemo, ali i svoje ne damo. Točnije, podsjećanje sabornika da je tako govorio drug Tito i Sanaderov, za ovo doba "spektakularan" odgovor da ni on – Tito nije bio u svemu u krivu. Ne znam je li to stvarno i Sanaderovo mišljenje, ili je možda bio umoran od kucanja na europska vrata ili mu se "otelo", ali da u tome ima istine, to da ni drug Tito nije bio u svemu u krivu, to po meni stoji. Ali ostavljam svakome, već prema potrebi i s/a/vjesti na prosudbu koliko je Tito bio u krivu, a koliko u pravu i što bi Sanaderu.

A ovim povodom učinilo mi se zgodnim nešto napisati o današnjim viđenjima ne tako davno stvorenog nasljeđa, nastalog u socijalističkom samoupravljanju i onoj državi. Kad su povijest i ljudi u pitanju, ni odgovori nisu samo u crnim ili bijelim tonovima, dosta je tu nijansi, boja i lakova i uvijek je najbolje s neke pristojne vremenske udaljenosti utvrditi nešto što će biti nalik istini. Jer, kako Thomas Bernhard piše, cijela istina se ne može iskazati ni dokazati...Ili jednostavnije, nije istina ono što tvrdimo da je istina, to je samo neki opis istine...

Kad razmišljam o našoj zbilji, vremenu i ljudima čini mi se prevladavajućim uvjerenje da će se potpunim otklonom nasljeđa bivše države, materijalnog i duhovnog i "podvlačenjem crte" stvoriti preduvjeti za neki novi, bolji početak, život. Tako je to već 15 godina i "čeprkanje" po toj prošlosti i još traje s nimalo opadajućim intenzitetom. Teme o prošlosti, tko je nekad negdje i što bio, radio ili nije radio javnosti su daleko zanimljivije od budućnosti koja je ionako neizvjesna. Kada političari, pa i sociolozi, ekonomisti, kulturnjaci, umjetnici i sl. ne mogu "izići na kraj" sa svojim neistomišljenicima na temu koja je na "dnevnom redu" opali mu se nešto iz prošlosti i to je kraj i prije početka. Osvrnite se samo malo na saborske rasprave, medijska prepucavanja, televizijske ekrane, ne baš rijetko upravo ćete to i zamijetiti. Nimalo mi se ne dopada ona prema kojoj nemaju budućnost oni koji nemaju i prošlost. Ne znam zapravo što se time hoće reći. Svatko ima svoju, kakvu takvu prošlost, a pred nama je i budućnost, koja, oduvijek je tako bilo, ponajviše ovisi o nama samima.

O tome što je loše, a što dobro, dalo bi se raspredati i svatko o tome ima neko svoje mišljenje i razloge. Koliko sam puta na svoje uši čuo, kad se izborimo za svoju državu, sve će u kratkom roku biti puno bolje, osobito kad "proradi" kapitalizam u najširem spektru. To se, kako znamo ipak nije dogodilo, a i skoro svi smo ostali isti, s navikama, vrlinama i manama. Moguće je da je to zbog prvobitne akumulacije kapitala na hrvatski način, moguće da nismo ni spremni, da smo umorni ili jednostavno, što je, po meni i najbliže istini, da je sloboda, demokracija i tržišni kapitalizam nešto posve drugo od onoga kakvih smo ih zamišljali. Kao da nam i ta sloboda, demokracija i slobodno tržište i nisu baš dragi kad su s nama. Ili možda ipak da je od ljubavi čežnja jača. I opet ponavljam da se narodni duh, navike i tako to sporo mijenjaju, a mali "učinci" su razvidni tek nakon stoljeća i više.

Bilo kako, navike i "socijalistički" pristup životu, kolektivna svijest i uvjerenje da će netko drugi učiniti ono što trebamo sami i što se desetljećima "taložilo" u prošlom sustavu i državi prožima većinu. Štoviše, prenosi se to i na nove naraštaje i ne vidim kad će se to svesti na neku "razumnu mjeru" tako skoro. Najlakše je to prepoznati u našoj svakodnevici, riječima i temama, gdje sve počinje, a uglavnom i završava od formalne pripadnosti nekome ili nečemu i gdje su miljenici medija i političara "pobjednici", bez obzira stoji li uopće neko vrijedno djelo iza njih. U posljednjih petnaestak godina "glavne face" mahom su ljudi skromnog životopisa i djela, a ima ih i u najmanju ruku problematičnih sa zakonskog ili nekog općeprihvaćenog moralnog stajališta. Većina njih samo dobro ili loše, već prema mišljenju "poslodavca" odrađuje neke zadaće, koje im ponekad ni samima nisu drage, ali eto mora se...Nisam zamijetio da je u tom razdoblju iznikao neki veći "čisti" poduzetnik, umjetnik, intelektualac. Vjerujem da ih ima, ali nečim ili od nekoga kao da su sputani, a možda su ponekad i sami krivi što je tome tako. Ili su pošli. Probijanje kroz život, uvijek je tako bilo i bit će, umijeće kompromisa, a nije baš svatko spreman za tako što.

Ako baš ništa nija valjalo u onome sustavu ili državi, od kuda tolika ratna šteta, uspješni hrvatski ljudi i brendovi utemeljeni onda, da ne nabrajam dalje. Pa i ako to sve odbacimo, što je to novo stvoreno na ruševinama odbačenog. Znam jako dobro, jer time sam se i bavio, da je bivša dubrovačka općina, ustrojena po nekom prirodnom, pa ako hoćete i kulturno-povijesnom optimumu i uvijek se znalo gdje je što, kuda se ide i što se hoće na dugi rok. Primjerice, prostorno-planske odrednice takve općine bile su posve jasne, razvojno održive i s demografskog, gospodarskog, kulturnog, ekološkog i svakog drugoga stajališta i danas neprevaziđene. Posve se poštivao prostor, tradicija, prirodno i kulturno-povijesno nasljeđe i to sve treba reći, osobito onima koji nisu pronašli ništa bolje. Makar su sve to radili stručnjaci iz onoga sustava i države. Ne znam koliko su sve to uvažavali autori prostornih planova danas na području jednoga grada i šest općina, što je ne tako davno bio Dubrovnik. A možda i nisu ni mogli uvažavati, jer toliko je toga u međuvremenu devastirano i neplanski izgrađeno, tako da bi novi prostorni planovi trebali skoro pa biti planovi rušenja, a ne obnove i izgradnje. Ondašnjim političarima čak je i bilo lakše, jer su pred sobom imali uglavnom livade i pašnjake, a danas je prostorno planiranje i po život opasan posao. Čak se i javni interes lakše ostvarivao, pa i više je osjećaja za njega i bilo, ma što rekli.

Nije mi do toga da se ova priča shvati kao nekakva nostalgija ili žal za prošlim vremenima. Ionako se mišljenja o ljudima ne mijenjaju tako lako i brzo, unatoč svemu. Makar mi se ponekad čini da su ona vremena bila sporija, tolerantnija, prisnija, pa nekako i "gosparskija". Vjekovni hrvatski san za neovisnošću, slobodom i državom ostvaren je, zahvaliti treba svima koji su u tome sudjelovali i nikad ne zaboraviti sve žrtve. Ali, bar cijeniti, ako ne i priznati ono dobro što su tada uradili ili odlučili ljudi, u krajnjem opet za hrvatsku stvar, neki je minimum. Golema je šteta što se malo od svega toga znalo iskoristiti i što pokušavamo riješiti probleme za koje ondašnja rješenja i danas vrijede. Grijanje tople vode doista nam nije /bilo/ potrebno. A i ta je voda iscurila i sad smo na nekom novom raskrižju, pred europskim vratima i izazovima globalizacije, gdje stati ne smijemo, ako hoćemo sačuvati nacionalni, kulturni i gospodarski identitet u tim novim, daleko zahtjevnijim uvjetima.

Što se bliže i dalje prošlosti tiče, držim da je moguće, pa i potrebno, a ako hoćete to je i obveza sadašnjih i novih naraštaja izvući sve najbolje, a toga na krajnjem hrvatskom jugu ima doista puno. Ono krivo, što je možda bilo i jedino moguće onda, treba odbaciti, bez ikakvih predrasuda. Pa na kraju, dobro je i razumno odbaciti nešto što se dokazalo nazadnim i što nipošto nije u hrvatskom interesu, ako već prihvaćamo ili ćemo prihvatiti europske i uopće suvremene civilizacijske vrijednosti. I nečija nedosljednost, koja je na ovome tragu, za mene je posve shvatljiva i prihvatljiva. Jednako tako potpuno mi je neshvatljiva i neprihvatljiva dosljednost u lošim nakanama, mržnji, destrukciji, na čemu se takvi posve bespotrebno troše i samouništavaju.

19. listopada 2005.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

K PRAVOM REDOSLIJEDU

Dubrovnik - Viđenja

Predložiti i ostati živ da se načelnici, gradonačelnici i župani izravno biraju ništa ne košta, ali stvarno sadržajno i financijski ojačati gradove u strogo centraliziranoj državi kakva je Hrvatska, to baš i ne. Jer, problem je što se Lijepa naša, hoćeš-nećeš sve više dijeli na razvijeniji i brzorastući sjever i zapad i skoro pa siromašni i spororastući istok i jug. Može se ustvrditi da zapravo nikad nije ni stručno i znanstveno pripremljena i na nacionalnoj razini prihvaćena, a potom i dosljedno provođena strategija regionalnog razvitka. Štoviše, to nikada nije ni objelodanjeno kao hrvatski nacionalni interes. Kad je stani-pani, kad su im stranke ili oni osobno poljuljani, politički vrhovi pozivaju se na nacionalne interese, a da se pri tome nikada ne objasni što su to i nabroje ih. Običnom čovjeku ili biraču to ponekad i "zastrašajuće" djeluje i povjeruje u tobožnje dobre nakane vrhova kao nekih svojih "zaštitnika" i opet glasuje za takve. Tako je to s dobrim vibracijama, zvukovima i riječima u politici, iza kojih nerijetko ništa smisleno i jasno ne stoji.

Koliko je meni poznato nije se stručno valjano objasnilo u čemu je problem u postojećem izbornom zakonodavstvu koji se tiče jedinica lokalne i područne samouprave /općine, gradovi, županije/. Što tu ne valja, osim možebitno onih koji su tako izabrani ili već otrcanih fraza o trgovini. Nije se utvrdila ni dijagnoza, a već se propisuje terapija. Izabran je onaj koji većina hoće i u ovakvom i u onakvom izbornom sustavu, uvijek više po dojmu negoli djelima, programima, vizijom i sl. i to će još dugo potrajati i u inače slabo razvijenoj hrvatskoj lokalnoj demokraciji. Što se tiče političke trgovine i trgovaca, vrijedi isto, s tim da nisam uočio profitabilnijeg "posla" od toga. A s neposrednim izborima i apsolutnom vlašću, koja i apsolutno kvari, kako lord Acton reče, dokida se svaki politički nadzor na tako izabranim lokalnim vođama. Zasad, iskustveno i s lica mjesta tvrdim da kakav-takav politički nadzor postoji, da izabrani ipak izražavaju kakvu-takvu volju biračke većine i na kraju da lokalni dužnosnici ipak ne mogu činiti što ih je volja. A usuđujem se reći i to da je velika većina načelnika, gradonačelnika i župana, nevezano kojim političkim opcijama pripadaju, zapravo i bolji dio hrvatske političke elite i scene. Učiniti bilo što, da ne kažem i puno, pravo je umijeće u strogo centraliziranoj državi kakva je Hrvatska gdje su jedinicama lokalne i područne samouprave dane slabašne oblasti, a još manje novca za postizanje poželjne i potrebne kakvoće življenja građana tamo gdje oni i stvarno jesu. I inače je puno teže nešto voditi "doli" negoli "gori", osobito u politici. To su dva svijeta, ovaj "doli" čvrsto "na zemlji", a onaj "gori" nerijetko tek prividno.

Zanimljivim mi se čini razmišljanje uglednog novinara Davora Gjenera/la/ koji ukazuje i na negativnu stranog neposrednog izbora načelnika, gradonačelnika i župana. On kaže "da postoji mogućnost da se neposrednim izborom nositelja izvršnih poslova postigne upravo suprotni efekt od željenoga: da se ojača utjecaj dviju najvećih političkih stranaka i da pritom treća po snazi i sve ostale ostanu bez ikakva utjecaja, da se time poveća i ideologizacija lokalne politike, da se smanji mogućnost demokratske kontrole nositelja izvršne vlasti i da relativne neefikasne, ali ipak donekle transparentne načine donošenja odluka u predstavničkom tijelu /općinskom ili gradskom vijeću, županijskoj skupštini op.a./ budu zamijenjene samovoljom pojedinca koji ima dominantnu ulogu u lokalnoj sredini".

Dodao bih da bi neposredan izbor načelnika, gradonačelnika, pa i župana, bez obzira na predložene zaštitne mehanizme, stvarno "proizveo", kako se to često kaže "lokalne šerife" bez ozbiljnijeg političkog i demokratskog nadzora, s uglavnom negativnim posljedicama na sredinu koju vode. Uostalom, taj film i u postojećom izbornom sustavu već smo gledali i na našem terenu u blažim oblicima, a nekmoli u slučaju neposrednih izbora. Tko će takve zaustaviti ako krenu, svijesno ili nesvijesno u pogrešnom smjeru? A znam neke koji jedva čekaju upravo neposredne izbore, moguće i s razlogom. Jer, nije ni počeo, a kao da je narod sit demokracije i odgovornosti koje ona nosi. Toga kao da su svijesni i zagovornici neposrednih izbora, osobito političari. Ne zaboravimo, skoro svi stranački čelnici već u svojoj "kući" zapravo su autokrati, pa nerijetko i autisti, a drukčije mišljenje i demokracija kao takva zapravo im ide na živce. Jedan od takvih, bar po meni, bio je čak i pokojni Vlado Gotovac, kojega svekolika javnost inače doživljava kao barda liberalne misli i djela u Hrvata. Neposredno mi uopće nije tako izgledao. A kakvi su u tim pitanjima Sanader, Račan, Pusićka, Đapić, Tomčić i drugi, kao stranački lideri, prosudite sami. Ne kaže se uzalud "daj čovjeku vlast pa ćeš vidjeti kakav je".

Inače držim da je ovo oko neposrednih izbora načelnika, gradonačelnika i župana jedna tipična hrvatska politička, pa i neka druga priča. Naime, i ovdje je izvrnut redoslijed poteza. Najprije je potrebno posve reformirati cjelokupan sustav hrvatske lokalne i područne samouprave, u rasponu od broja do teritorijalnog ustroja općina, gradova i županija, koji će biti polazna točka usklađenog, ravnomjernog i uopće optimalnog korištenja svih raspoloživih potencijala, od ljudi, preko prirodnih, kulturno-povijesnih i stvorenih vrijednosti. Svim hrvatskim građanima moraju se stvoriti preduvjeti za jaku motivaciju ostanka i kvalitetnog življenja u sredinama odakle jesu, jer golema većina njih ipak ima početne preduvjete za tako što. Tako ustrojenim gradovima, općinama i županijama moraju se dati i veće ovlasti, skoro pa sve osim središnje zakonodavne, izvršne, sudske i monetarne vlasti. A to onda mora biti pokriveno i odgovarajućim financijskim sredstvima, dobivenih iz poreza. Sve ovo standardi su Europske unije kad je riječ o lokalnoj samoupravi i njima ćemo se morati prilagoditi. Međutim, pregovori još nisu ni počeli, a njihovi zagovornici već tvrde, napadajući Glavašev regionalizam koji to u pravom smislu i nije, da se Europska unija se tim stvarima i ne bavi.

Što se načina izbora čelnika jedinica hrvatske lokalne i područne samouprave tiče, zadržao bi se na postojećem i u biti dobrom izbornom sustavu. Jedino bi se značajniji demokratski pomak ostvario rješenjima iz 1993., kada se polovina vijećnika birala neposredno po izbornim jedinicama unutar općine, grada i sl. – primjerice po gradskim kotarima i skupinama mjesnih odbora, a druga polovina sa stranačkih ili nezavisnih lista. Načelnici, gradonačelnici i župani, pa i njihovi zamjenici bezuvjetno bi morali biti vodeći na listama, a ako izabrana većina to i prihvati, to mogu biti i neposredni izabrani vijećnici iz kotara ili mjesnog odbora.

Vjerujem da će se u pristupnim pregovorima s Europskom unijom uspostaviti pravi redoslijed rješavanja prvo kroničnih, pa onda aktualnih problema hrvatskog društva. Ali ne zbog te unije, nego prije svega zbog nas samih. Jer, dugovi se gomilaju, socijalne i regionalne razlike rastu, posvemašnja apatija obuhvatila je šire slojeve društva, a i životne perspektive traže se drugdje, pa sve više i izvan zemlje. Zadnja je ura ne da se nešto, nego jako puno učini, pri čemu ima puno posla i za hrvatske političare, znanstvenike, stručnjake i /ne/obične građane. Kako bi dokazali kako znamo što hoćemo sa slobodom, demokracijom i neovisnošću! Nije to samo pravo, jednako je to i obveza svih, viših više...

Dubrovnik, 12. listopada 2005.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

EUROPSKI IZAZOV

Dubrovnik - Viđenja

I Hrvatska i Turska bit će zemlje europske, pročitah u jednom hrvatskom dnevniku. Ne treba sad špekulirati tko nam je i zašto otvorio europska vrata, što bi Carli del Ponte, ministrima Europske unije...Sjajan je to politički, pa i osobni uspjeh Iva Sanadera prije svega, ali i svih proeuropskih snaga u Lijepoj našoj bez obzira što je sve tomu prethodilo. Uostalom, pobjedi se ne gleda u zube...Pa i HDZ je stekao golem politički kapital kojim može prizivati i prijevremene izbore kako bi učvrstio parlamentarnu većinu i prometnuo zapravo manjinsku u stabilnu većinsku Vladu. Ako tako procjene. Priča se i o hrvatskoj crno-crvenoj koaliciji, slično onoj njemačkoj, jer da nije moguće samo na jednoj strani ustrojiti snažne i kompetentne timove za predstojeće teške pregovore s europskom birokracijom. A budimo realni, Hrvatska je još uvijek i bit će još dugo pod njezinim povećalom. Tzv. suspenzivna klauzula čini se da je zadržana, a to znači da se pregovori mogu i prekinuti i prekidati, kad euroministri ocjene da se pristupnih kriterija i europskih vrijednosti Hrvatska ne pridržava. Zasad je lako kazati da ćemo i u takvim uvjetima i u novoj Europi znati sačuvati nacionalne posebnosti i interese, ali što će biti kad baš u tome bude pristupnih razlika, ostaje za vidjeti.

Kako bilo, čini mi se izvjesnim da nismo ni zaključili, a još manje djelotvorno okončali jednu, a s početkom "europskih pregovora" zapravo počinjemo s drugom tranzicijom. Puno bi lakše bilo da smo očistili teren od kojekakvih štetočina, zabluda i promašaja u širokom spektru, od politike do ekonomije i s "pokošenom travom" krenuli u vjerujem bolju budućnost, iako su takva vjerovanja od kako je vijeka i čovjeka. Koliko su vjerovanja u bolju budućnost "ispravna" pokazuje sadašnjost, uvijek i svugdje.

Čeljad kojoj nije do politike i političara, a takvih je uvijek i većina uzaludno traže odgovor što to mi s Europom dobivamo, a što gubimo. Ako bi politika i političari dali objektivan odgovor što su sve plusevi, a što minusi, doveli bi u pitanje svoj smisao, status i karijeru. Malo tko voli uopće čuti minuse, makar i jedan, a ni stotinu pluseva nisu dovoljni. Pa da pravo kažem, ne znam, ovakvi kakvi jesmo, a takvi ćemo biti još dugo, dugo, bar većina, koliko ćemo biti oduševljeni onim što Europska unija traži. A to je, da podsjetim, pravna država, ljudska prava, zaštita okoliša, smanjivanje ili ukidanje državnih potpora gospodarstvu, ukidanje nulte stope PDV-a, povećanje trošarina, znatno veće cijene naftnih derivata zbog usporedno malih trošarina, dokidanje dokupa mirovine... Da o tržišnom natjecanju, slobodi kretanja robe, kapitala te radne snage, poljoprivredi, obrazovnim standardima i ostalom i ne pišem. Jednostavno, u relativno kratkom vremenu, svejedno je li to tri, pet ili možda deset godina moramo se posve promijeniti, bar većina. Sigurno je da se obveza i odgovornosti i inače teško prihvaćamo, a bogami nas neće ta Europa "progutati" onakve kakvi jesmo, bez ostatka. Teško da će proći Hrvatska po nekoj našoj mjeri i da će biti razumijevanja za naše tegobe, posebnosti i argumente, osobito ako se kose s nekim europskim vrijednostima ili politikom. To što mi mislimo o sebi, moći ćemo misliti i dalje, u beskonačnost, ali odsad će biti važno što Europa i drugi misle o nama, kad smo već tu.

A nešto, kad ekonomski promišljam, pa i nisam uvjeren da će Hrvatska, sa svega 4.5 milijuna stanovnika, prirodnim, ljudskim i stvorenim potencijalom sutra kao članica Europske unije kročiti brže k blagostanju svakoga od nas. Moguće je da je bilo i boljih načina rješenja toga "problema", ali ostavimo to nekom drugom vremenu i ljudima. Uostalom, sumnja sputava i Sanaderovu samouvjerenost cijenim. Makar nije baš u pravu kada kaže da nije susreo uspješnog pesimista. Držim da su ti naši potencijali takvi da se uz raspoloživa, ali sputana ovim ili onim razlozima, ekonomska znanja mogu bolje i na dobrobit najvećeg dijela hrvatskog stanovništva koristiti i bez europskih uvjeta. Treba li nama konkurentna Španjolska utvrđivati turističke smjerove ili primjerice Italija i Austrija bankarstvo? Kakve su to mudrosti u tome i koječemu drugome što je nama eto nedokučivo? Znam nedvojbeno, bar kroz svoje poslove da naši ekonomisti, financijaši ili informatičari posjeduju kvalitetnija i znatno jeftinija znanja od onih iz Europske unije, ali poslovi odlaze tamo, a ne ovdje. Bit će toga još, jer ljude vuku poslovi, tako i naše. I neće li sad svaka od članica Europske unije, a njih je čak 25 i svaki glas je jednako važan, jer je riječ o koncenzusu kad je pristupna procedura u pitanju, ispostaviti neki svoj račun. Slovenci more, Talijani oduzeto njihovim izbjeglicama, Austrijanci ovo, Nijemci ono...Svakih nekoliko mjeseci će nešto isplivati...

Inače, najčešće obrazloženje hrvatskih političara europskog usmjerenja, bar na riječima je da je Europa u Hrvatskoj ili Hrvatska u Europi na dugi rok za nas najbolji put i da će u nekom nedefiniranom vremenu sve se stvari posložiti i da ćemo biti ono što mnogi tvrde da već sad jesmo. Ne mogu se sjetiti da netko ide tamo gdje već jest. Mrske su mi priče o rokovima, točno utvrđenim radnjama, scenarijima...Uostalom, još su ne ovi, nego oni Turci bili jasni kad rekoše "novi dan – nova nafaka". Ta, pa i mnoge druge narodne mudrosti, ponekad mi se čine puno jačim i jednostavnijim od "bistrenja" u ovoj kolumni. Ali, ipak ne može se sve zbiti u dvije, tri riječi...

Ključno je u "slučaju Europa" izražavali li Sanaderova, Mesićeva, pozicijska ili opozicijska europska opredjeljenost, pa konačno i pobjeda stvarnu narodnu volju i potrebu? Ili je ta volja i potreba narodu nametnuta? Želim vjerovati da je ono prvo, da hrvatski narod preko svojih izabranika tako i hoće. Bar neka pristojna većina. Samo u tom slučaju, dakle ako je to izraz većinske narodne volje, bit će puno lakše i u predstojećim pregovorima. Europska unija, kakva je da je, nikakvo licemjerje ne trpi. Nema tu prihvatiti jedno, raditi drugo. Vjerujem da je, opet bar većina svega toga svijesna, svojih prava i obveza i uopće vrijednosti na kojoj se temelji europska civilizacija. Htjeli mi to ili ne, /iza/zov Europe, pa i globalizacije moramo prihvatiti, inače ćemo biti isključeni sa svim pogubnim posljedicama za hrvatsku budućnost. Može se s dosta izvjesnosti tvrditi da ćemo se, zasad ciljevima, poput pravne države, bezuvjetnih ljudskih prava, ekonomske demokracije, tržišnog natjecanja, slobodnog kretanja robe, kapitala i radne snage nešto brže približavati. Kao što se zna to su višestoljetni procesi. Mentalitet i narodni duh ne mijenja se tek tako, a ponajmanje jednokratnim činovima, makar oni bili i revolucija, državnost, pristupanje nadnacionalnim tvorevinama i sl. Kao što se i sam čovjek teško mijenja, tako stvari stoje i sa svakim, pa i hrvatskim narodom. A može se postaviti i pitanje treba li se uopće mijenjati po svaku, pa i cijenu slobode. Hoće li ta teško stečena hrvatska sloboda i neovisnost biti ugrožena, uvjetna ili preskupa više neće ovisiti o balkanskim, nego europskim susjedima. Je li pred nama stvarno lakši put kako reče Sanader ili put popločan još gušćim trnjem, pokazat će vrijeme. Bilo kako bilo, vjerujem da nećemo pasti u nove iluzije i očekivati da će netko nešto za svakog od nas učiniti i osloboditi nas od vlastite odgovornosti i samopouzdanja. Ni Europska unija nema takvu zadaću, koliko znam...

5. listopada 2005.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

ŠTO /HO/ĆEMO?

Dubrovnik - Viđenja

Sve mi se čini da ćemo trebati misliti lokalno, a djelovati globalno. Jer, sve ove naše vlade kao da ne vide ili ipak neće da vide što se nama ovdje događa i koje su posljedice njihovih odluka, rješenja, zakona, politike. Kako se gori priča i nije nam loše, berbe i sjetve poljoprivredne, turističke i industrijske sve bolje, uvoz raste sporije od izvoza, sve je više poduzetnika, pa i te mirovine će riješiti, ovako ili onako...

Puno lakše pisati na temama na globalnoj, nacionalnoj ili državnoj razini, kako hoćete, negoli na lokalnoj. S vrha kao da se dno jasno vidi, puno jasnije nego s dna vrh. Objašnjavati i ponuditi rješenja za bolju lokalnu svakidašnjicu, a tek raditi na njezinoj promjeni, neusporedivo je teže od svakidašnjice vrhova. Kad je stani – pani, svi ti naši zastupnici zapravo i zaborave što su sve građanima obećali, pa i boje "političkih" dresova. Ta zašto bi izazivali, recimo prijevremene izbore, kad im je svima skupa dobro i sigurno. A bogami ovdje s izabranima ipak nije u toj mjeri tako. Znam to dobro, bio sam "stanovnik" i onda i jučer i vjerujte mi da ne govorim gluposti. Ako imate crtu odgovornosti prema onima koji vas jesu ili nisu izabrali.

Eto, Račan je "bocnuo" Sanadera najavivši mu raskid "braka", odlučivši se tobože za samostalni put u /ne/poznato. A Sanader će njemu da će izbori biti kada i trebaju biti, dakle u proljeće 2007., usput "žaleći" što HDZ nema dostojnog takmaca na lijevoj strani. A moje je neko mišljenje da ova Lijepa naša nema takmaca ni na lijevoj ni na desnoj strani, odnosno da se zapravo i ne može sastaviti vlada koja će imati boju, okus i miris, ma što to značilo. Sva ta retorika, pa i praksa hrvatskih vlada svodi se na to da optužuju prethodne za nesposobnost ili da ih "optuže" da su izborni gubitnici. O tome da imaju i vlastitih propusta, da nisu oni ti, naravno ni riječi. Zapanjujuće je s kakvom gorljivošću sadašnji hrvatski vlastodršci brane totalan promašaj u liku i djelu Damira Polančeca, pa i još nekih ministara. Inače mi se čini još i danas aktualnom ona da je bolje za neke ljude da ne rade ili puste na miru one koji nešto hoće, na vlastitu odgovornost.

Skoro da je "zločin" u doba interneta, mobitela i čega sve ne tjerati ljude, osobito žene s djecom da besposleni koriste ta dostignuća u uredu ili nekom drugom radnom mjestu, prebirući slatke i manje slatke sadržaje, razmišljajući o alternativama. Ta zar nije bolje da im se te sve jeftinije naprave kupe i doma instaliraju. Neki su izračunali da po jedinici učinka imamo najveće nadnice i u razmjerima Europske unije. Da budem jasan, primjerice "razvijeni" radnik za 100 proizvedenih šarafa ima nadnicu od 10 EUR, a naš za 20 recimo 5 EUR. "Njihov" na jednom šarafu zaradi 0.10 , a "naš" 0.25 EUR. Sa stajališta "radničke solidarnosti", socijalnog mira, političara i sl., to je OK. Ali, nisu mi poznata razvijena i sređena društva koja su takvima postala na takav način. Takva društva znaju biti dosadna, ali takva je i navika njihovih članova. Ne možete natjerati bogatog Norvežanina da "bogato" živi. Njega misli vode stotinama godinama unaprijed, a to opet znači skromnije živjeti danas kako bi barem tako živjeli i svi budući naraštaji. Pri tome se naročito štede prirodni i financijski resursi. Kod nas je nešto malo drukčije, živi se od danas do sutra, možda i ne zato što nam je priroda takva, nego jednostavno što tako mora biti, dobrim dijelom i zbog slabih vlada.

Biti na 118. mjestu od uključenih 155 zemalja prema uvjetima poslovanja nije nimalo ugodno, posebice ne za one koji bi te uvjete trebali stvarati. A to je opet vlast, zakonodavna, izvršna, sudska, pa i monetarna. Brojne su prepreke razmahu poduzetništva, od izdavanja raznih dozvola, poreza, prekogranične trgovine, ispunjavanja ugovora, kreditnih uvjeta, prostorno-planske regulative i dalje. Istini za volju, neki se pomaci posljednjih mjeseci ipak događaju, ali je sve to skupa još daleko od skoro svih tzv. tranzicijskih zemalja, o drugima da i ne govorimo. Sanader oštro odbacuje ocjenu Svjetske banke i čak traži ispriku. Svi su ljuti kad se o njima ili onim čime rukovode govori kritično. Što se njega tiče, držim da je najbolji od svega ponuđenog, ali oni oko njega...

Sve ovo ništa nije novo, već godinama se s time suočavamo, ali kao da nedostaje političke, pa i drugih "volja" da se ova Hrvatska stvarno pokrene, snažno povećaju stope rasta BDP, zaposlenosti, ulaganja i sl. i u konačnosti nacionalni dohodak po stanovniku. Jer, ne zaboravimo, veće stope rasta ne bi trebale biti problematične na još uvijek nisku osnovicu. Ali, pravo je pitanje hoćemo li demokratsku, tržišnu, pravnu i socijalnu državu, koja podrazumijeva dosta rezova, raskida, tolerancije i znanja i u konačnosti imamo li mi snage za sve to. Ne znam kako političari, sociolozi, ekonomisti, pa i kulturolozi gledaju na sve to, ali se zapravo postavlja pitanje znaju li oni što mi hoćemo. Želimo li, primjerice stvarno pravnu državu, tržište i demokraciju i sl. Uvjerenja sam da svaki čovjek može postići ono što čvrsto želi, samo ako se na to posve koncentrira. Zašto bi za društvo ili narod bili drugačije? Može biti da zapravo želimo samo ovako i nikako drugačije, bez obzira što stalno prizivamo i tu pravnu državu, tržište, demokraciju. Uostalom, da sve to hoćemo, odakle onda snažan otpor svemu tome, skoro po svugdje.

Pa i ovo. Neke najnovije ankete pokazuju da je čak dvije trećine Hrvata zapravo zadovoljno ovim kako je i kako su. Ma što onda ja ovdje pišem i nešto pokušavam promišljati ako je tako. Očito da mi je ruta pogrešna. Ispada da zapravo i nismo žedni i da nam vode ne treba. Politika, to je igra brojki, čak ne i šah. Ako ste u onih 49%, da ne govorimo i manje, nema vas nigdje, a ako ste u onih 51% ima vas svugdje, gdje trebate i ne trebate.

Moguće je i to da je sav moj trud u ovim kolumnama jedan ekonomistički pogled na svijet, odnosno da pored tijela postoji i duh. Nemojte se uzrujavati, ovo je samo jedno mišljenje ili stav, a koliko ljudi toliko i mišljenja i ćudi. Sretan sam da ga mogu iznijeti. A "ekonomija je teoretska znanost i kao takva ne govori čovjeku kakve vrijednosti treba preferirati i koje ciljeve treba ostvariti. Ona ne postavlja konačne ciljeve. To nije cilj čovjeka mislioca, već čovjeka djelatnika. Znanost je proizvod misli, a djelo je proizvod volje. U tom smislu može se reći da je ekonomija kao znanost neutralna s obzirom na konačne ciljeve ljudskog pregalaštva. Ali ona ima drugačiji stav s obzirom na sredstva koja se trebaju primijeniti za postizavanje zadanih društvenih ciljeva. Tamo je ekonomija jedini pouzdani vodič djelovanja. Ako ljudi veome žele postići neke društvene ciljeve, oni moraju svoje ponašanje prilagoditi rezultatima ekonomskog mišljenja..." kažu klasici slobodnog tržišta i otvorenog društva Friedrich A. Hayek i Ludwig von Mises.

14. rujna 2005.

Bajro Sarić - "Glas Grada"