Sve ovo što pišem u ovoj kolumni ima za svrhu pokrenuti one koji imaju novca, moći, znanja i ljubavi prema ovome Gradu da se stvari poboljšaju, da mi ovdje sadržajnije, bogatije i sigurnije živimo, jer bez toga ni našim gostima neće biti bolje ili obratno, kako hoćete. Dubrovnik naprosto mora prednjačiti po svim važnim obilježjima turističkog proizvoda i potrošnje barem u hrvatskim, ako ne već i u mediteranskim okvirima. Ne možemo se uspoređivati i zadovoljavati činjenicom da smo eto bolji od drugih hrvatskih turističkih stjecišta, makar i svaka čast svima.
Odgovoriti na pitanja poput plastičnih stolica, "kičastih" suvenira, dosadnih menija, skupih usluga, neinventivnih interijera, neurednosti, netočnosti i kojekakvih drugih "sitnica" koji čine turistički proizvod, nije lako, bar ne meni, a ni svima onima kojima je do uzroka takvog stanja stvari. Ponekad, ali kako vrijeme odmiče, sve rijeđe mi se čini da će te "nepravilnosti" otkloniti slobodno poduzetništvo ili tržište samo po sebi ili pak inspekcije, zakoni, kazne i da ćemo u kratko vrijeme doći do konkurentnog proizvoda u onom probirljivijem i kvalitetnijem dijelu svjetskog turističkog kolača. Jer, tu bi trebalo, kažem trebalo, a eto još uvijek nije i tko zna kad će biti mjesto Dubrovniku. A ono se mjeri samo visokom razinom i kvalitetnom strukturom turističke potrošnje pretočenim u novac. Ona je zasad, u usporedbi s navedenim i sličnim mediteranskim turističkim središtima skoro pa nepristojno mala. Na našu nevolju, tu nam vrijeme, a ni suvremeni turisti nisu saveznici, jer za jednako, pa i manje novca mogu diljem svijeta dobiti više. Turizam, kao tržište, što on drugo i nije, posvuda je "otkriven" i nema više "velikih turističkih rijeka", sve je više i rječica i rukavaca i odasvud "vrebaju" se turistima nude sve bolje i bolje prigode.
Zašto Dubrovnik nikad nije, pa ni sada kada je u trendu, postao istinski turistički grad i zašto turizam i sve što je povezano s njim, a to je i kultura, profesionalnost, optimizam, kvalitetne javne i ostale usluge nisu zapravo naša svakodnevica? Treba ponoviti da se stvari ipak popravljaju, kojega li apsurda, čak i brže tamo gdje je odgovornost lokalne zajednice. Dakle, osobito u komunalnoj infrastrukturi i javnim uslugama. Ali još smo daleko od onakve infrastrukture i turističkog proizvoda koje karakteriziraju razvijena mediteranska odredišta, što je posve razvidno u visini i strukturi turističke potrošnje. Po meni, uzroci tome su brojni i zapravo nisu od jučer. Prije svega, turizam se shvaća kao nešto što je posve nesigurno i prerizično, a sam turist je je jedna čudna i prolazna pojava, koja nije vrijedna "posebnog tretmana". Drugo, turističke usluge traže najveću profesionalnost, čak i crtu ljubavi za te poslove, strpljenje, uljudbu i sl., a mnogi poduzetnici i zaposlenici su tu preko svoje volje, bez ikakvog afiniteta, da ne kažem nešto gore. Treće, desetljećima je nepromjenljivo uvjerenje da će u Grad turisti i izletnici uvijek dolaziti i boraviti, a na svu sreću to je i tako. Noćenja i dolasci su sve veći, a kakvi su financijski učinci i dnevna potrošnja po gostu i što tu treba činiti da bi bila veća, to još uvijek teško dopire do svijesti svih onih koji posluju na turističkom tržištu. Moguće je i to da su zapravo svi oni zadovoljni ili da prigode naprosto ne uočavaju. Ovdje se podsjetih na jednu izvrsnu metaforu koja se može primijeniti i na ovakav "tretman" turizma, što je inače naša /dubrovačka/ posebnost. "Razmotrimo slučaj željeznice što spaja dva grada koja nisu povezana niti jednom drugom željezničkom linijom. Možemo čak ignorirati činjenicu da su u konkurenciji sa željeznicom i druga sredstva prijevoza: autobusi, osobni automobili, zrakoplovi i riječni brodovi. Pod tim pretpostavkama, istina je da tko god želio putovati, prisiljen je potpomagati željeznicu. Međutim, to ne otklanja interes kompanije da pruži dobru i jeftinu uslugu. Niti su svi oni koji razmišljaju o putovanju prisiljeni putovati pod bilo kojim uvjetima. Broj putnika koji putuju iz razonode ili poslovno ovisi o učinkovitosti usluge i cijena. Neki će ljudi putovati u svakom slučaju. Drugi će putovati samo ako ih se na putovanje privuče kvalitetom i brzinom usluge i niskom cijenom. Željezničkoj kompaniji upravo potpora ove druge skupine čini razliku između poslovnog mrtvila ili čak lošeg posla i profitabilnog posla. Ako je to istina za željeznički prijevoz pod tako ekstremnim pretpostavkama koje smo gore učinili, onda je to istina i za bilo koju drugu granu djelatnosti."
Napokon, možda, a to mi se takvim sve više i čini, da Dubrovnik zapravo i ne može biti istinsko elitno turističko odredište, jer ni mi ovdje nemamo, a veći domaći i inozemni ulagači nisu ni spremni ulagati veći kapital u obnovu i izgradnju nove turističke infrastrukture i proizvoda u najširem smislu. Nisam dosad čuo ni vidio u tržišnim uvjetima da se siromašan, u ovome slučaju turistički proizvod, može skupo prodati. Štoviše, možda smo ponegdje u tome i uspjeli, ali sve je to kratkog daha. A najveći je zapravo problem što je stopa povrata kapitala u turističkom sektoru sa stajališta pojedinačnog ulagača vrlo niska i neizvjesna, za razliku od drugih, osobito tehnoloških, financijskih i sl. djelatnosti. U Dubrovnik ulagači dolaze da se pokažu, a ne dokažu, vidi se to na dosta mjesta. Fućka mu se kako će mu butiga, restoran ili čak hotel poslovati u Dubrovniku, na drugim mjestima ili iz drugih vrela on kupi "vrhnje".
Ova naša turistička zbilja može se ovako ili nešto drukčije opisati, ali da nas još uvijek premalo dobro živi od nje čini mi se izvjesnim. Da bi nam bilo bolje potrebno je puno više volje, znanja, hrabrosti i dobrote u prikupljanju kapitala, otklonu zavisti, predrasuda i ne baš dobrih nakana prema našoj čeljadi koje je sve manje, umijeće slušanja, ako već ne i prihvaćanja drugih, vjera u Boga, snažno samopouzdanje, optimizam i uvjerenje da se stvari mogu poboljšati. Od lošeg do boljeg korak nije dug, još manje nepremostiv, samo ako to hoćemo. A možda je sve dobro i ništa ne treba mijenjati niti prilagođavati. Odnosno, možda su za sve krivi turisti, a ne mi. Tako i jest ako se sagledavaju posljedice. Onaj tko ne zna ili neće, kriv mu je drugi, u ovome slučaju dobri ili loši gosti, turisti, izletnici. A "kopati" po uzrocima, što je zapravo pravi put, znači doći do i poći od sebe ili nas, a to ne ide lako. Znamo odnekuda drugdje tu priču...
24. kolovoza 2005.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
