Jedan od hrvatskih političkih fenomena je nepostojanje jake regionalne opcije u Dalmaciji, pa bi se sada po uzoru na HDSSB osnovao Hrvatski demokratski savez Dalmacije, a jezgru bi činili nekadašnji lokalni čelnici HSP-a. Istrani ih imaju pet, Slavonci četiri, Primorci i Međimurci po tri, Zagorci dvije, a Dalmatinci tek jednu. Riječ je o strankama koje u svom nazivu imaju regionalno obilježje i svoj smisao postojanja vide u prvom redu u zalaganju za interese pojedine hrvatske regije. Samo za dvije od njih može se reći da misle lokalno, a djeluju globalno (točnije, nacionalno), jer jedino su HDSSB i IDS zastupljeni u Hrvatskom saboru, dok ostale uglavnom imaju slab utjecaj i na regionalnoj razini. Iznimke su istarska stranka Ladonja, koja je u VIII. izbornoj jedinici na izborima u prosincu prešla izborni prag, ali osvojeni postotak glasova nije joj bio dovoljan za osvajanje jednog zastupničkog mandata, te Primorsko-goranski savez (PGS) koji u svojoj županiji ima po dva gradonačelnika i načelnika - u Krku, Delnicama, Kostreni i Jelenju. HDSSB se na prosinačkim izborima potvrdio kao najjača hrvatska regionalna stranka jer je samostalnim nastupom osvojio šest zastupnika, dvostruko više nego 2007., a regionalno obnaša vlast u Osječko-baranjskoj županiji i ima gradonačelnike u Osijeku i Đakovu. IDS suvereno vlada Istarskom županijom od njezina osnutka 1993. te uz župana ima i gradonačelnike u svih deset istarskih gradova. Na izborima je IDS na listi Kukuriku koalicije osvojio tri mandata kao i 2007. kad je na izbore prvi put izašao samostalno. Jedan od hrvatskih političkih fenomena je nepostojanje jake regionalne opcije u Dalmaciji, iako je, kao i u slučaju Slavonije i Istre, riječ o povijesnoj regiji s vrlo izraženim regionalnim posebnostima. Devedesetih godina postojala je Dalmatinska akcija koja je 1992. u koaliciji s IDS-om i Riječkim demokratskim savezom (preteča PGS-a) osvojila jedno zastupničko mjesto. Stranka se zalagala za stvaranje Dalmacije kao posebne regije, što je u prvim godinama samostalne Hrvatske i u ratnim okolnostima bilo ravno provokaciji, pa je stranka bila prozivana za autonomaštvo i separatizam. Sjedište Dalmatinske akcije je 1993. razneseno bombom. Za njeno postavljanje bili su optuženi članovi stranačkog vodstva koji su 1996. ipak oslobođeni optužbi. No, stranka se od tog i drugih političkih udara nije nikad oporavila pa je 2003. izbrisana iz registra stranaka, a njezina čelnica Mira Ljubić Lorger u javnosti je donedavno bila prisutna uglavnom kao autorica horoskopa u tjedniku Nacional. Politika Dalmatinske akcije bila je trn u oku HDZ-a ne samo zbog podsjećanja na nekadašnje dalmatinsko autonomaštvo, nego i zbog toga što je HDZ čvrsto zavladao dalmatinskim županijama i većinom gradova i općina pa nije trpio konkurenciju na »svom« području. Dalmatinski političari imali su ambicije preuzeti vlast u Zagrebu, a ne na regionalnoj razini. Tu je i rascjepkanost Dalmacije na županije koja sprječava okupljanje oko jednog centra, kaže politički analitičar Žarko Puhovski. IDS se pak uspio održati jer je 1993. preuzeo vlast u Istri koju je do tada držao SDP, pa nije izravno ugrožavao HDZ. Od sredine devedesetih godina bilo je nekoliko neuspjelih pokušaja da se stvori stranka koja će politički artikulirati dalmatinske interese - 1996. Hrvatski dalmatinski dom, 2001. Južnohrvatska stranka, 2003. Maslina - Dalmatinska autonomaška stranka, 2005. Dalmatinska liberalna stranka, a 2009. Dalmatinska stranka. Danas je u registru još samo Dalmatinska liberalna stranka koja je 4. prosinca u X. izbornoj jedinici osvojila tek 445 glasova i od 33 liste zauzela 21. mjesto. Više sreće trebala bi imati nova dalmatinska stranka čije se osnivanje tek planira i koja bi i po nazivu i po članstvu za razliku od prije spomenutih bila desne političke orijentacije. Po uzoru na HDSSB, osnovao bi se Hrvatski demokratski savez Dalmacije, a jezgru bi mu činili nekadašnji lokalni čelnici HSP-a poput Hrvoja Tomasovića iz Splita. Nova bi stranka »pucala« na sve koji su 4. prosinca glasajući za razne pravaške opcije svoj glas bacili u vjetar, jer se u Sabor provukla tek Ruža Tomašić, predsjednica HSP-a Ante Starčević. Osnivanje nove stranke dogovoreno je u mostarskom zatvoru gdje kaznu služi utemeljitelj HDSSB-a Branimir Glavaš, no njezini inicijatori optimistično najavljuju da će stranka biti jaka konkurencija i HDZ-u i HSP-u, kao što je uspjelo HDSSB-u u Slavoniji. I dok se devedesetih godina regionalizam vezao uz lijevu opciju, od osnutka HDSSB-a 2005. to je ideja koju počinju preuzimati i desni političari. Čelnici Dalmatinske akcije prozivani su za protudržavnu djelatnost i izdaju jer su htjeli da Dalmacija bude regija, dok HDSSB-u koji danas to isto traži za Slavoniju zbog njegove politike i retorike nitko ne može prigovoriti nedostatak domoljublja. Očito se potenciranje regionalnih specifičnosti više ne doživljava kao prijetnja državnom i nacionalnom jedinstvu. Politički analitičar Žarko Puhovski u tome ne vidi ništa neobično. »Za razliku od devedesetih godina, danas država i njezin glavni grad više nisu upitni. Zagreb je stekao samosvijest kao centar i u situaciji kad imamo nedostatak regionalnih političkih koncepata otvara se prostor novim strankama«, izjavio je Puhovski za Vjesnik. On međutim sumnja koliko će bivši članovi HSP-a kao zagovornici dalmatinskog regionalizma biti vjerodostojni, jer se HSP u nacionalnim pitanjima pokazao doktrinarnijim od HDZ-a. Puhovski smatra da bi nova regionalna stranka trebala biti nadideologijska i time prihvatljiva i lijevima i desnima. Podsjeća pritom da je svojedobno čelnicima Dalmatinske akcije predlagao da formiraju unutarstranačke klubove socijaldemokrata i demokršćana. Osim činjenice da je Dalmatinska akcija bila sustavno uništavana, Puhovski razloge što se u Dalmaciji nije razvila jaka regionalna stranka vidi i u ponašanju tamošnjih političara. »Dalmatinski političari imali su ambicije preuzeti vlast u Zagrebu, a ne na regionalnoj razini. Tu je i rascjepkanost Dalmacije na županije koja sprječava okupljanje oko jednog centra«, dodaje Puhovski. Jesu li se apetiti političara promijenili vidjet će se na lokalnim izborima u svibnju 2013. kad bi se moglo očekivati da neki od nacionalnih političara, uglavnom oporbenih, odluče Zagreb zamijeniti za svoj grad ili županiju.
11. ožujka 2012.
marijan.lipovac - www.vjesnik.hr
