Ma kakvi savjeti postojećim i možebitnim poduzetnicima, ma kakvi bili i od koga dolazili, jednostavno to čeljad malo zanima. Čak i one kojima bi ipak koristili. Jer, ljudi su shvatili i prihvatili, nakon svih tih silnih pljački, lopovluka manjih i većih, mit/ova/a i korupcija, podobnosti ovakve ili onakve, "naših" i "njihovih" i na kraju vidjevši tko je gori i ne vidjevši tko je doli, dakle nakon svega toga, zaključili su da su posve drugi putovi do vrhova, a najmanje znanje, stručnost, poštenje, rad i strpljenje. A to je najveći problem suvremenog hrvatskog društva, taj nedostatak motiva, volje, pa ako hoćete i entuzijazma da se činjenica neovisnosti i europskih perspektiva na najbolji način iskoristi. Štoviše, Dubrovačke minijature iz prošlog broja našega Glasa većina nije ni primijetila i ponovo su se, mjestimice, postavila pitanja nisam li opet odustao. Žalim da je tome tako i puno sam sretniji kad sam na kakvom-takvom, ali ipak svome terenu – ekonomiji, međutim što zbog političara, a bogami i ne malog broj uvaženih ekonomista, ta i ne može biti zanimljiva. A što se ekonomije kao takve tiče, ovdje i danas na djelu je špekulantska ili nešto blaže, trgovačka ekonomija, prelijevanje iz praznoga u šuplje, a nipošto ona koja bi na najbolji način i na dugi rok iskoristila sve naše prednosti i ublažila i ne male nedostatke. Uglavnom, kako bi se to umno reklo, nacionalna ekonomija nam je bolesna.
Tako se sada svekolika hrvatska, mjestimice i svjetska javnost uzburkala govorima tadašnjeg glavnog tajnika HDZ-a i sadašnjeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića hrvatskim iseljenicima ili kako se već osjećaju u australskom Sydneyu što ih je portal Index objavio prošle subote. Pa neka je objavio i opet Mesić nema pravo kada tvrdi da iza svega toga stoji mafija, profiteri i njegovi politički protivnici, jer nije ni opovrgnuo da to što je tada rekao nije rekao. A evo što je tada, odnosno prije 14 godina govorio Stjepan Mesić 30. svibnja 1992. "Mi smo stvorili državu nakon 900 godina, ali nisu tih 900 godina Hrvati mirovali. Uporni su uvijek bili za hrvatsku stvar i hrvatsku državu. Pa u Drugom svjetskom ratu Hrvati su dva puta pobijedili i to moramo reći svima, našim prijateljima i našim neprijateljima. Hrvati su pobijedili 1941. godine kada su 10. travnja proglasili hrvatsku državu. Jer Hrvati nisu tu državu proglasili zato što su fašisti nego zato što su imali prirodno i povijesno pravo na državu. Ali rezultati Drugog svjetskog rata su poznati, ali poznato je i to da su Hrvati i drugi put pobijedili u tom ratu jer su se našli zajedno sa saveznicima za pobjedničkim stolom. I onima koji smatraju Hrvate da su bili s druge strane, koji žele pridobiti te saveznike i blatiti hrvatsko djelo moramo im reći - Hrvati su bili za hrvatsku državu, a Hrvati nisu ratovali ni za bijele ni za crvene barjake, oni su ratovali samo za crven-bijeli-plavi barjak..." . Ma koliko da su tada teška vremena bila, što mi ovdje najbolje znamo, ipak mi se čini da je Mesić prenaglio, pogotovu hvaleći prvu, nikad priznatu hrvatsku kvislinšku tvorevinu, pa i poopćavajući agresivna obilježja neprijatelja na cijeli narod. Jer, dok u svakom žitu, pa i u "srpskom" ima kukolja, ima nade da će i velikosrpska ideja zauvijek nestati. Općenito, svako, a posebice nacionalno poopćavanje ili generalizacija krajnje je opasno i nikad i nikome, pa ni samom narodu nisu donijeli ništa dobroga, naprotiv...
Dakle, to što je govorio Mesić u Sydneyu, taj nacionalistički, ajmo rijet ispad, nije ništa "strašniji" od njegovih ranijih govora u to doba, dok se uspinjao na hrvatskoj političkoj ljestvici i sceni i sve je to, dragi moji sugrađani, ne samo u Hrvata, nego i u svih drugih naroda na ovim prostorima, a povijesno gledano i na svim drugim prostorima i kod svih drugih naroda uobičajeno i posve normalno. Ta kako bi se uopće popeo na vrh, da mu nije bio takav početak. Kakav jest da jest bio Franjo Tuđman, da nije bio onakav kakav je bio u ono vrijeme i na onome mjestu, s onakvom voljom za hrvatskom neovisnošću i državom, dakle da nije bio onakav, veliko je pitanje bili uopće bilo neovisne Hrvatske, uz svo poštovanje živim i mrtvim hrvatskim braniteljima. A reći ću i to da još uvijek nekima neovisna Lijepa naša nije "sjela", osobito ne europskim moćnicima i da ćemo, ako se ovako nastavi, čak ne i u nekom dugom roku, opet biti i ovisni i neslobodni, pod teretom golemog duga i stranog kapitala. A i morat ćemo, kako se čini, više raditi za manje "para", pa čak ne i ono što bi željeli. Da tako ipak ne bude, morat ćemo promijeniti "gard", osloboditi se nekih naših unutarnjih predrasuda, pa i ne baš uklonjenog nacionalizma, razumijevati i uvažavati različitosti, promicati ljudska i manjinska prava i pravnu državu uopće, na kraju ili na početku, izvorna vjerska načela, a ne njihovu, nerijetko neprimjerenu i netočnu interpretaciju i prenošenje. Zapravo, kad se bolje sagleda zbilja, pa i ne tako bliska budućnost, novi europski poredak i sustav vrijednosti možemo ili odbaciti i "pasti travu" ili se svemu tome priključiti, koristeći najbolje umne, političke i prirodne potencijale. Sve u svemu, moramo se naučiti plivati u toj globalnoj i europskoj bujici ili ćemo se potopiti, bez obzira na svačiji svjetonazor...
A ovo je prigoda da se podsjetimo što resi velike političke vođe. Evo što Gustave Le Bon kaže: "Ne smije se ipak pretjerivati s tim analogijama između različitih kategorija velikih ljudi. Izumitelji igraju važnu ulogu u budućem razvitku neke civilizacije, ali nikakvu neposrednu ulogu u političkoj povijesti naroda. Superiorni ljudi kojima dugujemo sva znamenita otkrića što tvore zajedničku baštinu čovječanstva, počevši od pluga pa do brzojava, nikad nisu imali potrebnih svojstava karaktera da osnuju religiju ili da osvoje carstvo, to će reći da vidljivo promijene lice povijesti. Mislilac suviše vidi zapletenost problemä da bi ikad imao predubokih uvjerenja, a politički ciljevi mu se i ne čine dovoljno dostojnima njegovih nastojanja da bi ih slijedio. I izumitelji mogu iza dugog vremena izmijeniti civilizaciju; no fanatici uske inteligencije ali čvrsta značaja i moćnih strasti jedini mogu osnovati religije i uskomešati svijet. Na glas pustinjaka Petra mlijuni ljudi su se bacili na Orijent; riječi opsjednutih, poput Muhameda, stvorile su dostatnu snagu da pobijede stari grčko-rimski svijet; nepoznati redovnik, poput Luthera, bacio je svu Europu u pokolj. Među masama neće glas Galileja ni Newtona nikad imati ni najslabijeg odziva. Genijalni izumitelji pospješuju tok civilizacije. Fanatici i opsjednuti stvaraju povijest...Narod se dade voditi samo ako utjelovljuješ njegove sanje. Mojsije je prikazivao za Židove želju oslobođenja koja je kroz godine tinjala iza njihova ropskog čela što su ga razdirali misirski bičevi. Buda i Isus razumjeli su beskrajnu nevolju svoga vremena i učinili su religijom potrebu ljubavi i milosrđa koja se u doba općenitih nevolja počela javljati u svijetu. Muhamed je ostvario jedinstvenim vjerovanjem i političko jedinstvo naroda koji je bio razdijeljen u tisuće suparničkih plemena...Konačno, dakle, ideje – a po njima i oni koji ih utjelovljuju i šire – vode svijet. Njihova je pobjeda osigurana, čim ih brane opsjednuti i uvjereni. Od male je važnosti jesu li one lažne ili ne...Ne pripada, kako to tvrdi Evanđelje, kraljevstvo nebesko siromašnima duhom, nego zaista kraljevstvo zemaljsko, uz jedini uvjet da posjeduju slijepu vjeru da će pomaknuti gore...". Koliko mi god sve ovo teško pada, potpisujem da je tako u našoj zbilji, da ponovim ne samo hrvatskoj, nego i općoj, a i sva povijest je takva, dok ćemo za budućnost tek vidjeti, iako su i tamo nade slabašne.
Nacionalizam će na ovim prostorima "tinjati" još stoljećima, s povremenim plimama i osekama, ali nikad "ispod crte". Nacionalizam ne kao isticanje vlastitih, pa neka su i lažne, ali ipak vlastite vrijednosti, po meni nije ništa loše, i domoljubne pjesme i svaki drugi način na koji se izražava. Ali, onaj nacionalizam¸ koji se svodi na blaćenje, sumnjičenje i poopćavanje negativnih obilježja drugih, najčešće susjednih naroda, da ne kažem nešto teže, za mene je nepodnošljiv. A korijen je takvog nacionalizma ipak u nedostatku vlastitih vrijednosti i životnim promašajima, pri čemu je krivac uvijek onaj s druge strane, najčešće "prostom oku" vidljiv.
Ne pada mi ni na kraj pameti upustiti se u nekakvu misiju pomirenja ili bratstva i jedinstva. Mržnja, zavist, ljubomora i sve ono najgore u čovjeku je od kako je svijeta i vijeka i stvari se nisu pomakle. Jedino su ublažene nekim civilizacijskim dostignućima i čovjek će, ovakav kakav je i danas, uvijek imati potrebu, ne baš racionalnu, vezati se za nešto šire, pa i najšire i zanimljivo je da je nacija čak i nadmašila religiju. Samo ću potvrditi da su posljedice nacionalizma svugdje, pa i ovdje kod nas pogubne prije svega za ekonomski razvitak i velikim dijelom nam je takvo kakvo jest i zbog prisutnog nacionalizma, kojega nije imuna ni ljevica i koji više i nije monopol desnice. Jednostavno, nisu svi najbolji na mjestima gdje se stvara nova vrijednost i društvo blagostanja, ali najpodobniji svakako jesu. A ako je bolje i ovako nego da bude onako, onda nemojte kukati. Kuknjave bez prijedloga drugog puta ili načina mislim da je većina sita. Ja mislim da možemo bolje i više, a ako netko ne može neka pusti onoga koji može i svi ćemo imati koristi. Pa ako je netko neprijatelj hrvatske države, u smislu da ne priznaje njezine granice, ustav, grb i zastavu, strpajmo ga u zatvor. A ako netko ima drukčija viđenja hrvatske države u okviru njezinih granica, ustava, grba i zastave to ne može biti razlogom bilo kakve diskriminacije, bar ne po nekim europskim, civilizacijskim, pa ako hoćete i vjerskim standardima.
Što se Mesića i njegovih govora tiče, a i uopće sličnih govora i s lijeva i s desna, Bože moj, takva su vremena bila...Svatko ima svoje razloge zašto je nekad bio komunist, orjunaš, fašist, nacist i sl., a eto više nije. Uostalom, dosljednost je vrlina tupavih, pogotovu ako vodi u zločin, kako reče američki filozof Ralph Waldo Emerson. I to je sve...
12. prosinca 2006.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
