Tko makar i površno prati i razumijeva politička gibanja na međunarodnoj pozornici suvremenih demokracija i odnosa zacijelo mu je razvidno da se umjereno lijeve, osobito socijademokratske partije slabo snalaze u novim uvjetima ili okolnostima u kojima djeluju. Ako se zanemare razlike i posebnosti među pojedinim zemljama i nacijama, temeljni uzrok, ponegdje čak i dramatičnog pada socijaldemokrata je njihov neuspjeh u rješavanju posvemašnjih ekonomskih problema, negdje manje, negdje više. Štoviše, tamo gdje su još uvijek socijaldemokrati na vlasti, posebice u Hrvatskoj, to je više zbog ogorčenja naroda vlašću konzervativnih i desnih stranaka i vođa, točnije katastrofalne ekonomske i socijalne politike i prakse, pandemijske korupcije i urušavanja nekih minimalnih moralnih standarda za to je glavni krivac. A nipošto što zbog socijaldemokracije i njihovih vođa i njihovih sposobnosti i vrijednosti. To je ona dosadna priča o navodnom većem i manjem zlu, s kojom ćemo se opet suočiti i u idućim, prijevremenim ili redovitim općim izborima, kako sad stvari stoje i koje se neće bitno promijeniti ni u idućem nizu desetljeća, bez zabluda. Ako se pođe od teoretskih i ideoloških temelja po kojima socijaldemokracija nije ništa drugo nego nastavak komunizma, odnosno socijalizma "okićen" privatnim vlasništvom proizvodnim resursima, slobodnim tržištem roba, rada i kapitala, političkim pluralizmom i demokracijom, dakle temeljnim sastavnicama kapitalizma, neizostavno se postavlja pitanje je li takva socijaldemokracija "na terenu", u praksi, realnom životu uopće moguća, odnosno politički, ekonomski i moralno produktivna. Povijesno je dokazano i potvrđeno da nije, što će reći "socijalkapitalizam" je utopija, koliko god to žalosno izgledalo, pa neću kriti ni meni osobno. A neću kriti ni biti licemjeran, štoviše, u onom "mraku", socijalizmu ili komunizmu bilo mi je i bolje. A i podosta drugih kažu da im je onda bilo bolje nego sad, iako su pojedinačno gledano različiti uzroci takvog stava, od istinskih jednakih mogućnosti, kakve-takve socijalne pravde do onih privilegija političkih, nacionalnih i sl. Već i više od dva desetljeća nismo ni u čistom socijalizmu ni u čistom kapitalizmu, krećemo se u nekoj političkoj i ekonomskoj mješavini, malo bi jednoga, malo drugoga...Naš je mentalitet kolektivistički, s ispadima čak i plemenskog i zavičajnog, istina sve manje i tako je to od "stoljeća sedmoga". Čak bi se moglo postaviti pitanje koliko smo u svim segmentima sekularna država, a imamo još puno problema i potpunoj neovisnosti između zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, što inače resi razvijene demokracije. Kad bi čovjek rekao da smo u stvari socijalističkog, a ne kapitalističkog ili liberalnog "sklopa", mnogi bi se naljutili, a tvrdim da je tome upravo tako. Uostalom, p/r/omislite malo dublje o našoj političkoj, ekonomskoj i moralnoj svakidašnjici, našim pričama, ponavljanjima, tricama i kučinama, samopouzdanju, strahovima, odnosu prema različitim i različitostima, jalu...To nikako ne spada u takozvani duh demokratskog kapitalizma iz nekog razvijenog, nikada idealnog svijeta po nekoj našoj mjeri, a što je zapisano i u hrvatskom ustavu. Nisu, bar ne većini, ni mili oni koji se u ostvarenju vlastitih i općih, pa i ljudskih prava pozivaju na ustav i zakone, a ne vole ni provoditi te iste zakone kada im nisu po volji. Ono čime je socijalizam plijenio i zavodio široke narodne mase i još uvijek zavodi, već i više od stoljeća i pol, uključujući u svojoj prvoj fazi i Njemačku, Austriju, Italiju, Francusku i isključujući samo anglosaksonske narode, jesu njegovi ciljevi poput ideala društvene pravde, jednakosti makar i u krajnjoj oskudici, sigurnosti, ukidanja privatnog vlasništva i poduzetništva, omraze prema različitostima, planskog ustroja države i društva. Međutim, nisu ti nikad ni približno dostignuti ciljevi srušili komunizam, pa onda njegovu blažu, a suštinski istu izvedenicu - socijalizam. Kako na podosta stranica pročitah i kako se uvjerih, socijalizam su srušile metode, način na koji se taj sustav pokušao uspostaviti. Dakle revolucijom, nasiljem i političkim terorom, a ne demokracijom, stranačkim pluralizmom i ekonomskim prednostima, što je na kraju doseglo čudovišta komunizma, fašizma i nacizma s poznatim tragičnim posljedicama po čovječanstvo uopće. Naravno, i spomenuti socijalistički ciljevi, makar plemeniti i uzvišeni ispostavili su se "na terenu" neostvarivim. Iako se od takvih ciljeva i metoda i socijalizma općenito ne odustaje u različitim varijacijama i to je uglavnom sadržaj političke, ali i moralne, nažalost i ratne borbe diljem svijeta i bit će još dugo. Nerazumno bi bilo i zamisliti da bi moderne socijaldemokracije i ljevica, uključujući i hrvatsku, koja takvoj pripada, uopće i pribjegle nasilnim metodama zadržavanja i dolaska na vlast, a i to ne čine. Uzrok neuspjeha socijaldemokratskih i sličnih /uključujući i laburističke/ partija jest nedostatak učinkovitih rješenja i odgovora na rastuće ekonomske probleme skoro svih država ili zajednica, koja sobom jačaju i političke probleme, ali i porast nacionalizma, rasizma, ksenofobije, čak i u najrazvijenijim demokratskim zemljama Zapada. Potpune odgovore na ta pitanja, kako se ispostavlja, nema ni desna, konzervativna ili kapitalistička opcija, treba i tu biti objektivan. Međutim, pokušava ih, s manje ili više uspjeha naći u potvrđenom, demokratskom, tržišnom, slobodnom i otvorenom ozračju, s naglaskom na stvaranje novih vrijednosti, poslovnih kombinacija i inovacija, uravnoteženju i dugoročnoj održivosti prihodne i rashodne strane proračuna, uz što manje takozvanih kolateralnih žrtava. Ne ide to nimalo glatko, ali ipak nema bojazni od katastrofičnog scenarija - propasti kapitalizma, kako to proriču sve brojniji, barem medijski, socijalisti i nazovimo ih tako anti-neoliberali i šire zarazu među narod. Nasuprot uvjerenim kapitalističkim sljedbenicima, socijalisti i socijaldemokrati u duhu svojih načela i ideologije, zagovaraju i dalje, sve žešće ideju po njima pravedne raspodjele domaćeg bruto proizvoda, oduzimanjem od onih koji su njemu više, ovako ili onako, pridonijeli i preraspodjelom na one koji su, ovako ili onako, objektivno ili subjektivno, njemu manje pridonijeli. Do određene mjere, ovisne u stupnju razvijenosti države ili zajednice, to je i u redu, ali kad se ta mjera premaši, pretvara se u svoju suprotnost i one se pretvaraju u države ili zajednice raspodjele, a ne stvaranja, s galopirajućim dugom, proračunskim deficitom, poreznom presijom i u krajnjem slabašnoj i nekonkurentnoj ekonomiji. Ali, kad se "spustimo" na hrvatsku zemlju, po meni stvari su ponešto još i složenije. I Račanova i Milanovićeva socijaldemokracija, koje su u biti jednake, pa i njihova politika, doživjele su potpun krah i iznevjerile povjerenje birača, glasača ili građana, kako vam paše, jer se nisu do kraja i beskompromismo obračunale s kolovođama hrvatske ekonomske pustoši, nerijetko i pod "firmom" domoljublja, dakle s nezakonitom i neosmišljenom vlasničkom pretvorbom i privatizacijom, gospodarskim kriminalom, korupcijom, nepotizmom i ostalim, znate već kojim zalima i očistile teren za postupan i stabilan oporavak, a onda i rastom ekonomije. Zapravo su učinili nemogućom hrvatsku socijaldemokraciju skandinavskog tipa, o kojoj danas toliko pričamo kako je kod nas moguća i to odmah. Socijaldemokratske partije, pa i hrvatska, crpe svoju političku snagu u svojim velikim društvenim ciljevima, poput države blagostanja, antinacionalizma, socijalne pravde, ljudskih i manjinskih prava i tome slično i to je i razlikuje od desnih, konzervativnih stranaka i opcija i naravno da ne može ni odustati od tih svojih ciljeva i vrijednosti, jer bi u takvom slučaju izgubila i svaki identitet, kredibilitet i drukčijost. Na tome SDP i dalje, ali sve manje, privlači birače, zakinute u razvoju i promociji zbog svoje socijalne, nacionalne ili politički manjinske pripadnosti. Sve spomenuto uopće ne zanima desne i konzervativne političke opcije, oni birače privlače također zavodljivim pričama o navodnoj slavnoj prošlosti, mitovima, zločestim namjerama stranaca i "uljeza" prema hrvatskoj državotvornosti i samostalnosti, bauku "komunjara", ateista, agnostika, liberala...Eto, to je sadržaj već i godinama i tko zna dokad hrvatske političke pozornice i njezinih protagonista, u čemu najlošije prolazi ono što bi trebalo biti politički prioritet – napredna ekonomija, jednake početne mogućnosti za svakoga, prava na razlike, narodni optimizam i osobna vjera u ostvarenje nada. Imali li hrvatska socijaldemokracija i njezine vođe, koji su se posve udaljile od onih koje nominalno zastupaju, a to su uglavnom srednji i niži slojevi, kao i manjine po nekom kriteriju, da se sadržajno i pragmatično redefinira, kadrovski osvježi i pobjednički pozicionira, ali i prije svega postane puno hrabrija, sumnjam. Jer, na kraju dođem do toga da su i oni od "krvi i mesa" i da bi i "jare" i "pare", odnosno da je "vuk sit i ovce na broju". A da budem i iskren, nakon svega, vidim jedini put hrvatskog ozdravljenja u demokratskom kapitalizmu, sa svim svojim sastavnicama od političkog i ekonomskog liberalizma, slobodnog tržišta i konkurencije, otvorenog društva...To nije put ni hrvatske socijaldemokracije ni hrvatskog konzervativizma, kakve znamo, što god im piše u aktima. Ovako razmišlja svega možda do 5% hrvatskog biračkog tijela, dakle golema manjina. Ali, to me ni za dlaku ne priječi da u njega ne vjerujem. Hrvatska socijaldemokracija i njezine vođe, ako se želi politički i sadržajno reafirmirati i revitalizirati mora se vratiti svojim izvornim načelima, radikalno promijeniti "gard", privući ljude s jasnom i čvrstom orijentacijom i uvjerenjem u mogućnosti ostvarenja svojih temeljnih vrijednosti i pronaći učinkovite metode ostvarenja svega spomenutog, naravno nikad ne do kraja. Za to joj je potrebno i znanje, i hrabrost, i poštenje, posebice u konzervativnijim sredinama poput dubrovačke, da se i to zna. Pa i aktivnim, a ne obrambenim pristupom dokazati da nemaju ništa ni s takozvanim komunjarama i njihovom prošlošću, a niti s retrogradnim, pa i ekstremnim desnim snagama koje se iznova bude, makar nikad i nisu utonule u duboki san. I ono što držim najvažnijim, mora biti beskompromisna, stručna i hrabra u rješavanju ekonomskih problema hrvatske države i društva, pa i dubrovačkog, jer iz tih problema, dakle nezaposlenosti i niskog životnog standarda značajnog dijela stanovništva proizlaze dobrim dijelom, iako ne i isključivo svi naši rastući izmi, od nacionalizma, jala, depresije do krajnje nepovoljnih demografskih kretanja, gubljenja perspektiva i sl. Jasno, to je nama starijim i odlazećim lako reći, "soliti pamet" i sl., ali teško mi je i pretpostaviti da postoji neki bolji put koji vodi do zdravog društva po nekim općim mjerilima. Dakle, demokracija, politički pluralizam, slobodno tržište, ekonomski učinkovito, što ne znači uvijek i privatno vlasništvo, sekularna država, potpuna neovisnost zakonodavne, izvršne i sudske vlasti na svim razinama, socijalna pravda jednaka za sve, minimalna i uobičajena uloga države tamo gdje je to neophodno i gdje se moraju svesti na podnošljivu mjeru nesavršenosti tržišta...To su sve golemi i dugoročni ciljevi, usudio bih se reći nikad posve dokučivi, ali su svakako vrijedni političkog i svakog drugog angažmana. Ima li hrvatska socijaldemokracija i njezini vođe kapaciteta za izdržati na tim putovima, zapravo ponovno krenuti na te putove, ne želim biti nikakav prorok...