Dubrovnik

Viđenja

IZABRAN KONTINUITET

Što se bitno novoga dogodilo na lokalnim ili možda lojalnim izborima na hrvatskom jugu? Je li pobijedila percepcija kandidata u biračkom tijelu ili činjenice o /ne/učinjenom odlazećih? Nema jednoznačnog odgovora. Opći izborni rezultat priznanje je dosadašnjoj gradskoj upravi predvođenoj HDZ-om i Šuicom da je dobro radila i da zaslužuje novi mandat, ali bez JHS-a i DC-a. Koji će drugi partneri biti ili će izniknuti neki treći, ostaje za vidjeti, i samo je pitanje kojom će se brzinom nastaviti uzlazni kontinuitet u oporavku i razvitku Grada.

Dube je odlično kapitalizirala sve učinjeno u vođenju Grada, znalački prisvajajući i ono što su drugi pokrenuli i dovršili, poput Kljunkovog JHS-a, pa i DC-a. Tako se vodi politika, takav je i Bandić, a tako izgledaju i svi pobjednici, stoljećima i ne samo na ovim prostorima. "Prljavo rublje" prebačeno je na gubitnike, osobito na Kljunka i njegov pad zapravo je glavna značajka ovih izbora. Percepcija kandidata za birače je oduvijek bila iznad svih činjenica, razuma ili dokaza i tu ni ovi, a ni svi idući izbori nisu i neće donijeti ništa novoga. Priče o programima, vizijama, poštenju, hrabrosti nisu za političko tržište ili arenu. Da bi dobili ili izgubili na tom tržištu, morate biti kontroverzni, prestižni, neobični i iznad svega zanimljivi biračima. Nema tu "tiha voda brijegove valja". Znam dosta ljudi iz svakodnevice koji su i stručni, i pošteni, i mirni i dobri, ali su stalni politički gubitnici. Profil dobitnika čini se bitno drukčijim. Taj je dobar politički matematičar, koji točno zna kome nešto učiniti ili obećati, a kome ne i koliko će na mostu dobiti i "ćupriji" izgubiti. Ljude ne zanima projekt kojim se odjednom zapošljava 200 ljudi, jer on i njegovi ne znaju hoće li oni biti među tim sretnicima. A ako ste učinili ili obećali nešto za 10 ili 100 svojih sljedbenika, eto glasova puta 3,4...Svatko tko ima političke ambicije, a svijet bez politike ipak nije moguć, mora provjeriti svoju percepciju kod birača prije negoli se upusti u izbornu utakmicu. Jednostavno, ono što mi mislimo o sebi možemo objesiti "mačku o rep", važno je kako nas doživljavaju u ovom slučaju birači. A i jest najteže se suočiti sam sa sobom.

S ovim izborima, ne samo ovdje, definitivno su pokopane male političke stranke i postavlja se pitanje vremena kada ćemo prijeći na njemački ili slični model. Što se nezavisnih lista tiče, neće one lako utrnuti, dok je ovakvog izbornog sustava, a vjerojatno i novoga. S jednim do dva mandata možete biti odlučujući i to dobro kapitalizirati, a četiri godine nisu malo u ljudskom životu pojedinca, pa i skupine oko njega. A u neposrednim izborima šanse nezavisnih kandidata zapravo se umnožavaju.

Nažalost, s ovim izborima ugašena je i jedna, po meni za dubrovačko područje korisna ideja o većem stupnju regionalne samostalnosti, decentralizacije i dekoncentracije, koju je predvodio JHS. Pred naletom globalizacije i očuvanja nacionalnog identiteta u tome okviru, priče o samosvojnosti, samopouzdanju, našoj banci ili Gradu ne prolaze. Pogotovu ne u Dubrovniku, gdje je povijesno ta ideja kompromitirana i gdje su još svježe ratne traume. A i sada držim da Dubrovnik manje dobiva od onoga što daje Hrvatskoj, da nam naša mladež odlazi i da ni poslije ovih izbora tu neće biti bolje. Propala je i ideja o osnivanju nove Dubrovačke gradske banke d.d., a pobjednici su sve strane banke kojih je Grad pun, a bit će ih još više. Za koga one rade, pitam svih skupa? Treba li Hrvatskoj, kojoj jedino i pripada, siromašni ili bogati Dubrovnik ili će se on i dalje tretirati kao "statistička činjenica". Politika je, čini se igra brojki, a oni s malim brojkama slabije i prolaze, a tako ipak ne bi trebalo biti.

U najkraćem, Šuici su građani priznali učinjeno, nevezano koliko su tome i neki drugi pridonijeli i ta je prosudba ispravna i zaslužuje novi mandat. Župljani su se odlučili za status quo, Miletića i HDZ, ovako im je dobro i imaju pravo na to, iako je to strašno daleko od stvarnih potencijala toga kraja. Ali većini se baš i ne ide naprijed, to sam naučio. Slično je i s Primorcima, koji stalno kukaju, ali im je s Dobroslavićem i HDZ-om ipak najbolje, kada dođe "stani pani". Korda zaslužuje novi mandat, jer godine i "potrošenost" nisu važni, nego djela. A Konavljani su to prepoznali. Politika nije ni struka ni mladost, nego rješavanja problema koje narod muče, a to su voda, struja, ceste i sl.

Ovi izbori, po meni, razriješili su još jednu dvojbu o neposrednim ili posrednim izborima. Neposredni ipak, iako sam do danas mislio drukčije. Ovako, mimo većinske volje, o tome gdje će netko biti odlučuju oni s 8 do 10% osvojenih glasova, sa svojim ucjenama, uvjetima i sl. Imaju i pravo, dobro su razumjeli ovakav izborni sustav i zbog toga su i izašli "na teren". Bolje i diktatori neposredno izabrani negoli vođe vezanih ruku i glave...

Inače, cijela je izborna kampanja bila materijalistički usmjerena, bez imalo duha, invencije, poštivanja nekih tradicijskih vrijednosti i posebnosti, mlaka i dosadna. Dubrovnik treba ići brže naprijed, sa svojim snagama i neovisnošću prema središnjicama, a izborni rezultati to nipošto ne jamče.

A onima "mudrima" koji ne izlaze na izbore ne dajem za pravo. Na listama su oni koji se na njima imaju hrabrosti pojaviti, bez obzira kakvi su. To je sve što nam se nudi i nema boljega, bar je u politici tako. Hrvatska je takva kakva jest, a Dubrovnik isto tako, sve drugo su njihove projekcije, možebitno i dobronamjerne, ali nerealne. Kako ćete utvrditi da je netko dobar šahist ako ne želi igrati ni s kim? Stvari dakle nisu nimalo jednostavne. A onaj tko se nije pojavio na izborima /osim iz objektivnih razloga/ nema nikakvo moralno pravo ni govoriti o /ne/izabranima.

Napokon, Gustave Le Bon još prije stotinu godina sjajno objašnjava rezultate izbora, koja po meni vrijede za sva vremena i prostore. "Prosječnost izabranih predočuje u svakoj zemlji duh naroda. Od jednog naraštaja do drugog on je skoro identičan. I tako još jednom dolazimo na osnovni pojam o narodu koji smo već često susretali, i na onaj drugi pojam koji proizlazi iz prvog: da uredbe i vlade igraju neznatnu ulogu u životu naroda. Narode vodi u prvom redu njihov duh, tj. pradjedovski ostaci od kojih je taj duh sastavljen. Narod i svakidašnje potrebe – tajanstveni su gospodari koji vladaju našom sudbinom."

27. svibnja 2005.

Bajro Sarić – "Glas Grada"

NESHVAĆENI?

Dubrovnik - Viđenja

Suvremena ekonomija, barem što se pravila, obrazaca i svrhe tiče, nije puno drukčija od prije stotinu, pa i više godina. Tu i tamo, nešto novo se i pojavljuje, ali tržište i profit nemaju zamjenu, ako se hoće bolje živjeti uopće. Naravno, uvijek je bilo, pa i bit će nepravde, bogatih i siromašnih, ali je važno sve te silne razlike smanjiti i zadržati motiviranim pokretne, voljne…

Evo, recimo turizam. Od čega mi ovdje, barem većina, može preživjeti, pa i pristojno živjeti, ako ne od turista, ovako ili onako? Bog nam je dao prirodu, stari kulturu, baštinu i začudo, svakim danom, bez naše volje, sve je to traženije na svjetskom turističkom tržištu. Na nama je da to čuvamo, skladno obnavljamo i razvijamo, uvijek imajući na umu da to radimo za daleka neka buduća pokoljenja. Tako se, nažalost često puta i ne ponašamo, zapravo suprotno. Turizam Dubrovčani zapravo nikada nisu prihvatili kao sudbinu, pokret, kulturu i način življenja. A tome je tako što su kratkoročni, profitni ciljevi nadvladali ono dugoročno, vrijednosno i što sa samim turizmom i turistima nikada nismo bili načisto. Zato i imamo to što imamo, djelomice i upropaštenu prirodu, kič, prosječnost i napokon – nekonkurentnost. Skupi smo, neinventivni, spori, neprilagodljivi…Sve bi zapravo trebalo biti obratno.

Nažalost, sam receptivni turizam nije, u usporedbi s drugim gospodarskim djelatnostima profitabilna djelatnost. Potrebna su golema ulaganja, od infrastrukture do recimo golf igrališta, koja se i objektivno, uz znane rizike, sporo vraćaju. Kapitalu i ulagačima to se ne čini privlačnim i prirodno je da sve čine kako bi jeftinije prošli u privatizaciji ili kupnji turističkih sadržaja ili se okreću drugdje. Na našim dubrovačkim prostorima još je i teže, s obzirom na prometnu odsječenost i zemljopisnu udaljenost od važnih emitivnih tržišta.

Na ovim malim proračunima procijenite jesam li u pravu. Ako hoćete ostvariti profitnu /ili povratnu/ stopu od 15%, s jednim dvosobnim apartmanom, u koji ste uložili 100.000 DEM, uz godišnje zauzeće 30% /110 dana/ i tekuće troškove 10.000 DEM, morate ostvarivati dnevni prihod po sobi od 228 DEM. Godišnje vam se vrati 15.000 DEM. Nije loše, ako nemate kredit, u suprotnom sve je teže. Tako kaže Hubbartov obrazac, pa izvolite. Ili jednostavnije, ako ulaganje u dvosobni apartman iznosi 100.000 DEM, tzv. fair return /normalna stopa povrata/ uz 70% zauzeće /255 dana!/ iznosi 100 DEM po danu, toliko bi trebalo uprihodovati po apartmanu. Reklo bi se, ljudi moji je li to moguće? Kako gdje i kako kada!

Kad se ovako stvar sagledava, čini se da je najbolje odustati, barem onima koji hoće od turizma živjeti. Ali “kvaka” je u tzv. multiplikativnim učincima receptivnog turizma. Dakle, financijskim i drugim koristima koje od te djelatnosti imaju i promet, trgovina, kultura, komunalije, poljodjelstvo, industrija, graditeljstvo itd. To kod nas u Hrvatskoj, unatoč naporima turističkih djelatnika, još uvijek nije shvaćeno. Ni u makroekonomskoj, ni prostornoj, ni u skoro svim drugim politikama. Druge su zemlje, primjerice Turska, Tunis, Grčka i sl. jasno uočile kako turizam može postati od prvorazredne važnosti za nacionalnu ekonomiju i zato su tu gdje jesu.

Multiplikativni učinci turističke potrošnje veći su u zemljama manje uvozne ovisnosti i obratno. Za Hrvatsku bi to značilo, koja je uvozno izrazito ovisna /štoviše aktualna makroekonomska politika potiče uvoznike/ okretanje vlastitoj proizvodnji, osobito poljoprivredno-prehrambenoj, ali i drugoj, jer turizam nije ništa drugo nego novo tržište, povećanje postojećeg tržišnog potencijala u vlastitoj zemlji ili nevidljivi izvoz. Tako bi se smanjila uvozna ovisnost i multiplikator bi bio veći, sa svim pozitivnim posljedicama na nacionalno gospodarstvo. Ali to sporo, presporo prodire do kreatora gospodarskog ozračja i političara. Druge su zemlje brže. Kad je Turska uprihodovala od turizma milijardu dolara, Hrvatska je dostigla tri. Danas ta ista Turska ima osam milijardi dolara turistički prihod, a Hrvatska još uvijek tri.

Kad se jednom prihvati da na svjetskoj tržišnoj utakmici imamo prigodu ponajviše u turizmu, tada će i sama ponuda biti kudikamo bolja od postojeće, pa i turistička potrošnja, iskorištenost kapaciteta itd. Ova hrvatska zemlja, sa svega 4.5 milijuna ljudi, s takvim prirodnim bogatstvima i kulturno-povijesnim nasljeđem, skoro da bi samo od turizma mogla dobro živjeti. Mi, ovdje, na krajnjem jugu pogotovu.

Onima koji kane ulagati u turizam, točnije smještajne sadržaje, preporučujemo da se “pozabave” predočenim proračunima na vlastitim idejama. Kada se dođe do zaključka da je gospodarski isplativo, kada se to i u životu /ili na terenu/ potvrdi, shvatit ćemo da se s turizmom nešto bitno novoga dogodilo, da smo na dobrom putu i da su umni i poduzetni ljudi, kakvima ne oskudijevamo, došli na svoje.

25. kolovoza 2001.

Bajro Sarić - "Dubrovačka Republika"

IZGUBLJENI PRIKLJUČAK

Dubrovnik - Viđenja

Nisam neki turistički stručnjak, ali je razvidno da se malo turista mota po Gradu, ne više od 5.000. U hotelima kako-tako, u privatnom smještaju nikako. U ovo doba, sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća znalo ih je biti samo na užem gradskom području skoro 30.000, a u bivšoj općini Dubrovnik koliko i stanovnika – 70.000. Događa li se nešto krajnje ozbiljno i ružno ili je to samo uobičajena “srpanjska rupa”? Je li riječ o iznenađenju ili samo normalnom slijedu stvari?

Zapravo, ne znam što bi se još trebalo dogoditi da se probudimo, jer ovo je, sad je posve očito, pospani Grad, koji kao da i ne zna što bi sobom. Za turističku se sezonu nismo ni pripremili, misleći valjda da je dovoljan mir na ovim prostorima i da je to za goste najvažnije, a da će sve drugo, ponajviše novac, doći sam od sebe. Primjerice, Stradun je stvarno Stradun /uličetina/. Butige, banke, restorani, složeni bez ikakve koncepcije, sklada. A u njima siromašna i skupa roba i usluge. Ta mi nemamo ni našeg suvenira, ni našeg gurmanskog specijaliteta, ni mediteranskog duha, a bogami više ne i onog prepoznatljivog dubrovačkog ozračja i uljudbe. Sve su to lošije i skuplje kopije onoga čega turisti imaju i doma. Čuo sam i podatak da se svega 30% izletnika iskrca s broda i prošeta Gradom. Shvatili su i oni da nemaju zašto. Ima doduše i nešto svjetlih primjera, ali je to tek kap u moru.

Ponovit ću da najteža posljedica srpsko-crnogorske agresije na dubrovački kraj nije materijalne prirode, nego znatno više tiče se glave i duha. Skupa s gospodarskim malverzacijama, interesnim ratovima i lokalnim stranačkim razmiricama, uz nerazumnu makroekonomsku politiku, stvoreno je posve nepovoljno i nimalo motivirajuće poduzetničko ozračje. Skoro svi veći nositelji dubrovačke turističke ponude zapravo su u stečaju. Oni koji ostvaruju ili bi mogli ostvarivati veći dio prihoda od turističke potrošnje tako se ne ponašaju. Jednostavno, turizam nije prihvaćen kao naša sudbina, a istini za pravo to nije bilo ni u svih proteklih pet desetljeća.

Uvijek se u kriznim stanjima, pa i u ovim kada je turista jako malo, otvara pitanje je li turizam naša gospodarska, pa i svaka druga budućnost i treba li se okrenuti nečemu drugome? Za mene tu dvojbe nema. Volio bih da mi se argumentirano odgovori s kojim se drugim gospodarskim djelatnostima, osim turizma, te donekle pomorstva, može realno i ubrzano povećavati naš brutto domaći proizvod. Ali, nije mali broj i onih koji drže da se Dubrovnik uopće i ne treba razvijati, misleći valjda i na neke negativne posljedice. Svakako, ima i negativnih posljedica, ali su one već za nama. Primjerice, urbani kaos, prometni kolaps, kulturne deformacije, ekološki incidenti…Trebat će desetljeća da se tu nešto popravi.

I što sad? Tu smo gdje jesmo, imamo to što imamo, na sreću i za daleku turističku budućnost vrijedno. Morali bismo promijeniti mišljenje o sebi, jer ono, barem u gospodarstvu ništa ne znači. Nije, dakle važno kakvo je naše mišljenje ili percepcija o nama, to će prosuditi međunarodno turističko tržište. Dama je najjača šahovska figura, ali malo vrijedi ako je zatrpana vlastitim figurama ili joj položaj na ploči nije blistav. S damom treba znati igrati, turističkom kao i svakom drugom.

Silne, ali i uglavnom sterilne rasprave već desetljećima vode se o tome treba li Dubrovniku elitni ili masovni turizam. Po meni, treba nam profitabilni, ekološki i razvojno održiv turizam. I to u postojećim okvirima i s već izgrađenom infrastrukturom. Nažalost ili na sreću /kako kome/, nije ovo livada i ne može se krenuti sve iz početka. Sad je pravo umijeće, a tu treba pozvati u pomoć znanost, struku i ulagače, da se od zarđalog turističkog proizvoda oblikuje novi, sukladan suvremenim svjetskim turističkim trendovima po svim važnim obilježjima. Treba utvrditi i pravila igre, što političarima, manjim i većim kradljivcima i nesposobnim nipošto ne odgovara, jer je tada sve jasno, od krčmara do računa.

Dubrovnik treba i može turistički živjeti i cijelu godinu. Preduvjeti za to su i domaća kuhinja, naši suveniri, sposobni manageri, uredni i vedri konobari, čiste ulice, javni WC, manje birokracije… I prihvaćanje činjenice da skoro svi živimo od turizma, pa bi morali i živjeti za njega. I čim prije zaboraviti da smo jedini na ovome svijetu, drugih je sve više i više. U proteklih desetak godina turizam je postao svjetski pokret, s preko 600 milijuna turista godišnje i 500 milijardi dolara prihoda. Skoro i nema države na kugli zemaljskoj koja upravo u turizmu ne vidi svoju šansu. Turistički putovi se dnevno množe, pospani i neprilagodljivi se zaobilaze. Netko reče da je “turizam kao biljka, treba ga stalno njegovati” i sva mudrost je u tome. Usput, vrijedi to i za sve druge gospodarske djelatnosti, ali je za nas danas i ovdje važan turizam.

20. srpnja 2001.

Bajro SARIĆ - "Dubrovačka Republika"

NEUVJERLJIVI ARGUMENTI

Dubrovnik - Viđenja

Uđe li se temeljitije u sadržaj i posljedice gospodarske politike trećesiječanjske Vlade, bar odozdo, razvidno je da pomaka nabolje nema, počevši od goleme nezaposlenosti do vlasničke, tehnološke, pa i tržišne preobrazbe hrvatske ekonomije. Pogled s vrha nešto je drukčiji, vedriji, razumljivo i zašto. Pa neće valjda Vlada o sebi govoriti loše, to je posao naroda na izborima, svake četiri godine /nije li to predugo?/. U međuvremenu treba stalno tvrditi da je voda mokra, da je za sve kriv HDZ, da nisu vremena za ovo ili ono, da proizvodnja raste i sl. Uz to čine se kompromisi tamo gdje ih ne bi smjelo biti /gospodarski kriminal, privatizacija, legislativa/, a zna se da oni nikad nisu učinkoviti, ponajmanje u ekonomiji. Aktualna monetarna i porezna /fiskalna/ politika malo se razlikuje od one iz vremena Škegre. Možda Crkvenac djeluje lijevije, ali to je samo predodžba. Ipak je on ekonomski, nipošto financijski stručnjak, kako se to stalno potvrđuje. To su dvije različite stvari i otuda lutanja u državnim /javnim/ financijama. Očito je da Mato ne uči ni na tuđim greškama, iako je ponajviše zato i on /i njegovi/ dobio mandat. Točnije, da bar otklone dio uzročnika gospodarskog kolapsa, svima lako razvidan.

Obično se kaže da na ljutu ranu treba staviti ljutu travu. Sumnjam da je ova vlast uvjerenja da se samo zakonima stvarnost, pa i ova gospodarska, može promijeniti. Kad čovjek čuje sve te tlapnje o uskocima, troskocima i koječemu, s čime se kani zaustaviti gospodarski kriminal i korupcija, i o čemu Hrvatski Sabor, pa i Vlada već mjesecima pokušavaju iskazati svoju odlučnost u zaustavljanju toga zla, sve manje je nade da će se to uopće i dogoditi. Bar kad je riječ o krupnim i svima znanim ribama. Pravno zastarijeva sve i svašta i sada su najveći Vladini kritičari oni koji su do svega ovoga i doveli. I nitko im ništa ne može. Odlučno “možda” pretvorilo se u turobnu gospodarsku zbilju, s kojom se i mi ovdje, čak i u težim oblicima suočavamo. Na djelu je kupovanje vremena i već se naziru obrisi nove predizborne kampanje, makar su redoviti opći izbori tek za 27 mjeseci…

Usput, katastrofa tzv. političkog centra na dubrovačkom izborima nipošto nije posljedica, ili bar ne samo, nekakvog općehrvatskog trenda skretanja u desno. Opća shema opisa hrvatskog političkog trenutka za Dubrovnik “ne pali”. Naprotiv, Dubrovnik i Dubrovčani, politički gledano, stoljećima nisu ni lijevi ni desni, zapravo su izvorni centar! Može se to naslutiti i iz Starčevićevih zapisa o u mnogočemu poučnoj Dubrovačkoj Republici: “Ova deržavica cvatiše toliko stotinah godinah, ne po ičioj milosti, ne po varanju i lukavštini diplomatičkoj, nego po kreposti i otačbeništvu diece svoje, nego, jer biahu građani krepostni, s toga i slobodni biahu. I da ne bude politika prošloga vieka uzela načelo: quod jucundum idem et onestom, tj. da je imala ikakvu svetinju izvand samovoljne sebične svoje sverhe, Dubrovnik bi danas stajao, i bio bi učitelj i vođa narodah ilirskih. On pada zato, jer je pošten bio, jer nije htieo pogaziti poštenje svoje...” Model ili koncepcija /ako ih je uopće bilo/ upravljanja Gradom, s njihovim protagonistima, dakle HSS-om i HSLS-om, u razdoblju od 1997. do 2001. pokazao se promašajem i narod je to prepoznao, izlaskom ili neizlaskom na izbore, svejedno. I ovaj se put glasovalo protiv, manje za…Ostavimo se priča o lijevom i desnom /što je još uvijek privlačno kod dijela biračkog tijela i na lokalnoj razini/ bauku, srušenim twinsovima, Bin Ladenu i sl.

Što Hrvatskoj, pa i Dubrovniku treba, kad je o gospodarstvu riječ? Ono što se u razvijenom svijetu već potvrdilo. “Poduzetnička ekonomija” P. Druckera ili “inteligentna ekonomija” M. Novaka. Samo one stvaraju bogatstvo, neovisno o prirodnim potencijalima. U takvim se ekonomijama predmnijevaju građanske slobode, politička demokracija i tržišna utakmica, bez zadrški, trulih kompromisa, pravnog nereda, kriminala, korupcije…

Je li to u hrvatskom dijelu svijeta uopće moguće? Vjerujem da jest, na dugi rok. U međuvremenu se može bar uspostaviti pozitivan gospodarski trend, pa i znakovi boljitka za sve, samo ako se one ekonomije shvate i prihvate kao hrvatska sudbina. Primjerice, nitko i ne govori o Dubrovniku kao poduzetničkom gradu, a javnosti se pune usta Dubrovnikom kao sveučilišnom, kongresnom, turističkom, znanstvenom, zdravstvenom i tko zna kakvom gradu. A u svemu navedenom temelj je poduzetništvo i ono nije samo u gospodarstvu, ima ga i u kulturi, zdravstvu, komunalijama, znanosti, obrazovanju…

Po meni, temeljna je zadaća svake hrvatske, pa i lokalne vlasti, bila ona žuta, crvena, bijela ili plava ostvariti blagostanje naroda i dokle je stigla u tom “vječnom” poslu, mjerilo je njezine uspješnosti. Ništa novoga, ali vrijedno je političare stalno na to podsjećati. Da znaju zbog čega su “in” ili “out”.

29. rujna 2001.

Bajro Sarić - "Dubrovačka Republika"

VRIJEDNOSNE ZABLUDE

Dubrovnik - Viđenja

Posljednjih godina, u procesu privatizacije i tržišne prilagodbe, aktualizirana je i problematika vrijednosti /ili cijene/ poduzeća, posla, imovine…Vrijednost je, ne zaboravimo, jedna od temeljnih ekonomskih kategorija, ali i “vječna priča” i u razvijenim tržišnim gospodarstvima. Jer i tamo je ona supstrat svega i svačega, ali ipak najviše ekonometrijskih modela i prognoza, a tek onda političkih, psiholoških, moralnih, socijalnih, ekoloških i dr. sastavnica. U Hrvatskoj, prema uglednom The Economistu, zemlji koja nije poduzetnički usmjerena, ali zato prožetoj posvemašnjom korupcijom, vrijednost je nešto posve drugo. Općenito, pa i na njenom krajnjem jugu, prevladavajući je stav da iznimno puno vrijedimo, da smo lijepi, pametni, poduzetni i obrazovani i da to oni drugi /kupci, ulagači/ moraju već jednom shvatiti. Ako neće, bit će i dalje ovako i zato jest ovako, u očekivanju nekog boljega, pa neka i dalekog vremena. Zato privatizacija i obnova gospodarskih potencijala teče sporo ili nikako, mladež odlazi, na dnevnom je redu prošlost, o budućnosti i vizijama nigdje i ništa.

Nije sve to skupa ni čudno. U prirodi je ljudskoj misliti i govoriti o sebi sve najbolje, ići s najjačim “kartama” i bilo bi lijepo kad bi nas takve i tržište prihvatilo. Ali, ono je neki strogi sudac, i ruši sve naše predodžbe o nama i našim vrijednostima. Govorim čisto ekonomski, da se ne bi pogrešno shvatilo. Kažu, ni to tržište nije u redu, ali od svega lošega, ono je najmanje loš izbor, kako s pravom njegovi apologeti ističu. Jer što povećava proizvodnost, kreativnost, motivaciju, ako ne tržišna utakmica s njenom neizvjesnošću i dinamikom?

Kad se nešto /ras/prodaje, obično su za stolom dvije interesno suprotstavljene strane, prodavač i kupac. Nađe se i onih “ispod stola”, ali to je ovdje zasad druga, iako je /usput/ nerijetko prva stvar. Kako je to i u životu, prodavač o svojoj “robi” misli sve najbolje, kupac drugačije, lošije…U ovome slučaju roba je poduzeće, koje se sastoji od imovine /aktive/ i kapitala i obveza /pasive/. Statički gledano poduzeće čija je imovina 1.000,00 kn, kapital 200,00 kn i obveze 800,00 kn, vrijedi “samo” 200,00 kn /imovina – obveze/. Jer, obveze se u kupoprodajnom poslu prenose na kupca /novog vlasnika/ i njega takvo poduzeće opet košta 1.000,00 kn. Za prodavača je tih 200,00 kn malo, jer obveze su, po njemu, nečija druga briga, najmanje njegova. I inače na obveze zaboravljamo, za razliku od prava, koja su desetljećima na prvom mjestu. Kako su nastale i tko je stvorio te obveze, dobro se zna, ali ih prekriva “plava trava zaborava”.

A što je onda kapital? Najkraće, to je ono što je vaše. A vaša je kuća ako nemate nikakvih kreditnih ili drugih materijalnih obveza za njenu kupnju ili izgradnju, ako niste dužnik. Poduzeće čije su obveze jednake imovini /u slučaju kapitaliziranih ili ukamaćenih obveza potonje mogu čak biti i veće/, a takvih i na dubrovačkom području nije malo, u uređenom tržišnom gospodarstvu ne bi moglo ni postojati. Poduzeća bez kapitala moguća su samo u “gospodarskim čudima”, a za neke je to i Hrvatska. Zato i privatizacija i potencijalni državni prihodi od nje ne pritječu kako se misli ili planira. Zaključak je jednostavan što se vrijednosti /pa i nečega općeg/ tiče. Vrijedimo onoliko koliko je kupac /tržište i sl./ spreman platiti. Inače, kad bi bilo po prodavaču, na ovome svijetu ne bi toliko novca ni približno doteklo. I sve bi se urušilo od neravnoteže, čemu se i “najmanje i od svih mogućih zala – tržište”, suprotstavlja.

Gospodarska se stvarnost, a još više budućnost kod nas uglavnom promatra i problematizira statično, kao da se na tržištu, znanosti, tehnologiji i sl. ništa ne događa. Najteže posljedice ratnih stradanja nisu one čisto financijske. Daleko su veće štete tehnološko nazadovanje, gubitak tržišta, nade, perspektiva…

Razvidno je to u primjeni tzv. dinamičkog, ekonomskog ili poslovnog vrednovanja postojećih poduzeća, pa i na našem području. Tu je riječ o suvremenoj procjeni cijene nečega, što se svodi na vrijednost budućih poslova /čistih primitaka/ poduzeća i u krajnjem, na cijenu dionice. A dionica vrijedi koliko i zbroj njenih dividendi /prinosa/ u određenom razdoblju, svedenih na sadašnju vrijednost uz primjenu poželjne stope povrata /diskonta, kamate/ investitora /kupca/. Usput, tržišna kapitalizacija poduzeća je zbroj tržišnih cijena svih njegovih dionica u određenom trenutku. Ako je emitirano, primjerice 100.000 dionica nekoga poduzeća, čija je aktualna tržišna cijena 10 DEM po dionici, takvo poduzeće tržišno vrijedi 1.000.000 DEM.

Ili, ako će čisti primici nekoga poduzeća biti u desetgodišnjem razdoblju prosječno 100.000 kn godišnje, s poželjnom stopom povrata 10%, takvo poduzeće za određenog kupca ekonomski /poslovno/ vrijedi 614.457 kn. Podsjećam da su čisti primici /net cash-flow, čisti profit, neto-dobitak/ prihodi umanjeni za sve rashode /osim amortizacije/ i kreditne otplate /ako ih ima/. Imovina takvoga poduzeća može biti ne znam kolika i na kakvoj lokaciji, ali poslovno ne vrijedi više od proračunane svote. Naravno, vrijedi i obratno, ako novac stvara pamet ili neki goodwill. Vrijednost ili cijena nije vizualna, prije će biti “duhovna” kategorija, barem u ekonomiji.

Koliko sada poslovno vrijedi dubrovačko gospodarstvo, ovakvo kakvo jest, na lokaciji na kojoj jest i u tržišnom okruženju kakvo jest. Po meni, toliko koliko bi trebalo uložiti u njegovu obnovu, tehnološku i tržišnu prilagodbu umanjeno za vlastiti kapital. U takvom odnosu, prodavač “na ruku” dobiva samo iznos vlastitog kapitala /ako ga uopće ima/, a kupac /ili ulagač/ drugi dio plaća onima koji poduzeće obnavljaju ili stvaraju posve novo. Jer, zašto se, primjerice hotel Libertas ne bi nekome prodao za 1 kunu, pod uvjetom da na istom mjestu nikne neki novi Libertas? Što se uopće toliko mudruje s Belvedereom, Palaceom, Imperialom, Libertasom, Plakirom i tko je zato odgovoran? Nema toga ulagača ili kupca koji će i jednu kunu platiti za gomilu kamenja, betona, možda samo za zemljište. Osim ako ne pati od viška novca, ali i njega može potrošiti na drugim mjestima.

Za nas ovdje, bilo bi lijepo kad bi nam se prošlost, nasljeđe, minuli rad priznao u vrijednosti nečega. Još i bolje kad bi od povijesne ili položajne rente mogli živjeti. Ali neka su druga vremena i ljudi koji o tome odlučuju. Njih zanima budućnost i novac, tamo gdje toga ima, tu su i oni. Vrte se, doduše i po našim krajevima, ali treba znati da su to i ptice selice.

30. lipnja 2001.

Bajro Sarić - "Dubrovačka Republika"