MEŠA SELIMOVIĆ

Nema sumnje da je Meša Selimović, vjerojatno uz Iva Andrića, Miroslava Krležu i Danila Kiša najveći književnik s područje bivše države. Nisam književni kritičar, ali ono što sam od Selimovića pročitao, a to su "Derviš i smrt" i "Tvrđava" jasno je da je dubok, posebice kad je riječ o opisu ljudskih, uglavnom bosanskih, možda i točnije muslimanskih karaktera i sudbina koji se na kraju svode i na općeljudske, što mu daje epitet univerzalnog. Možda je trebao dobiti i Nobelovu nagradu za književnost, kao i Krleža, ali biti dobitnik nagrade u umjetničkom stvaralaštvu malo mi se čini važnim, odnosno ništa ne mijenja na stvari. Sve nagrade, na svim razinama, uvijek su rezultat nekih političkih ili interesnih igara i procjena, tako da se time ne treba ni zamarati. Kao što je znano, Selimović se deklarirao kao Srbin, iako je većinu svojega života i rada "odradio" u muslimanskom okruženju, na što naravno ima i pravo i svoje razloge. On je to jednom prilikom objasnio da su njegovi prije turskih osvajanja zapravo bili pravoslavci, Srbi iz plemena Vujovića kod Bileće i da je takvo njegovo opredjeljenje "samoobjašnjivo". Naravno, svatko, pa i on ima ljudsko pravo na takvo što i neukusno je o takvim stvarima uopće i raspravljati. Meni je oduvijek bilo važno djelo, čin ljudski i nikad to nisam dovodio u vezu s rasnom, vjerskom ili nacionalnom pripadnošću "autora". Tu dijelim posve mišljenje s akademikom Ivanom Supekom, koji drži da se mir među narodima na ovim prostorima može graditi samo na aktualnim činjenicama i narodnim opredjeljenjima, a nikako zalaskom u uvijek upitne dokaze iz daleke, predturske i ne znam kakve prošlosti. A to je da su Hrvati narod ili nacija, da su to i Srbi, ali da su to i Bošnjaci. Koliko god se to apsurdno činilo, perspektivnijim mi se čine narodi bez navodno slavne prošlosti, nego oni s navodno slavnom, jer takvo motrište skoro pa zakonito dovodi do svakojakih osobnih i kolektivnih frustracija i sputavajuće djeluje. Tek ću reći da vjerske ili nacionalne konvertite ne prihvaćaju ni oni kojima su se priklonili, a ni oni od kojih su otklonili ili pobjegli, i svi odreda završe u teškoj nesreći i osobnoj drami. Razvidan je i taj kompleks u spomenutim djelima Meše Selimovića, što ponavljam, ne umanjuje njihovu umjetničku težinu i vrijednost. Takvi mi se čine i Ivo Andrić i Emir Kusturica, a i diljem svijeta ima takvih primjera. Velika umjetnička djela nerijetko i nastaju upravo iz osobnih frustracija i traganja za identitetom koji se ne može ni opisati, da ne kažem još i to da su skoro i svi ratni zločinci s ovih prostora zapravo nečiste krvi i podrijetla. Svakome kome je i inače po sebi upitna prošlost, na drugom je mjestu sadašnjost, a na trećem budućnost i znamo kuda sve to vodi. I nikad se ne učimo ni na vlastitim, još manje na tuđim greškama i zbog toga nas je većina duboko nesretna. Makar držim da je to bezrazložno. Suvremene nacije nastale su ne dalje od stoljeća i pol, barem ne na našim prostorima, ali kršćanstvo i islam tu su i tisućljećima. Po meni rat u BiH zapravo je bio vjerski rat u kojemu su prije svega pravoslavni kršćani, u određenoj mjeri i katolički, procijenili da je pravo vrijeme da se muslimani vrate silom ili milom svojim navodno kršćanskim iskonima ili da se jednostavno uklone, sve na valu žestokog antiislamizma diljem svijeta. Kod nas se i nigdje drugdje na svijetu vjera izjednačava s nacijom. Čini mi se da je vjera ipak i povijesna i lako objašnjiva činjenica, dok je nacija nadogradnja, ipak umjetna i sumnjama podložna konstrukcija, izvor vječnih ratova, mržnji i predrasuda. Dok sam među živima nitko me neće racionalno uvjeriti da je taj takav i takav jer je pripadnik te i te vjere ili nacije i nisam poželjan sugovornik bilo kome tko obilježava nekoga i sve teme i dileme počinje s njegovom vjerskom, pa onda nacionalnom pripadnošću. A to na ovim prostorima uopće nije rijetkost, to je zapravo svakidašnjica.Bez ikakvog zavaravanja, BiH već odavno bi nestala kao država da su njoj samo dva naroda, dakle Srbi i Hrvati, ali eto tu su i Bošnjaci, kojima je to jedina država i rezervne nemaju. Opisujući tu uistinu tešku sudbinu i tragediju bosansko-hercegovačkih muslimana, osobito u novim geopolitičkim okolnostima i konfiguraciji jugoistočne Europe, Meša Selimović još davno piše: "Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazada, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!"