KOLINDA GRABAR KITAROVIĆ

Štogod mislili, hrvatska politička desnica ili blaže konzervativni blok predvođen HDZ-om nije još od Franja Tuđmana izišao s jačim predsjedničkim kandidatom od Kolinde Grabar Kitarović. Nije tu riječ o nekim njezinim osobitim kvalitetama ili karizmi, takvih ionako nemamo još od spomenutog prvog predsjednika, donekle i Iva Sanadera, a u manjoj mjeri Stjepana Mesića i Ivice Račana. Jesu li dosadašnji predsjednički kandidati bili slabašni zbog ograničenih ustavnih ovlaštenja hrvatskog predsjednika, nedostatka "pravih" ili nekih drugih okolnosti, stvar je nečijih osobnih ili stručnih viđenja. Političko iskustvo, barem ono diplomatsko i međunarodno, obrazovanje, lijep izgled i zavidan status u NATO hijerarhiji, uz to i stalna pripadnost, za neke iznenađujućem, za neke ne, usponu HDZ-a i desnice ili desnog centra, kako kome, svakako su značajan kapital ili ulog u toj, kako Kolinda Grabar Kitarović veli, čak i podloj utakmici za hrvatski vrh. To da je, osobito na stupnju hrvatske demokracije i pluralizma svaka, pa i najniža politička utakmica gruba, "podla" i teška, s tim svatko mora računati, pa i Kolinda Grabar Kitarović i nitko se nema što žaliti na to što je tome tako. To je pitanje osobnog izbora i biti u svemu tome, u toj ružnoj političkoj utakmici sudionikom, to ne može svatko. A istini za volju, tako je i drugdje, pa i u najrazvijenijim i stoljetnim demokracijama, oni najbolji u njoj i ne sudjeluju i na vrh, kako je to odavno još Hayek uvjerljivo argumentirao, "isplivavaju" na vrh lošiji, pa i najlošiji. Politika i politička tehnologija je nešto posve drugo od recimo ekonomije i ekonomske tehnologije, kulture i kulturne tehnologije i sl. U njoj nema ni minimalne egzaktnosti, pa ni predvidivosti niti nekih pravila. U političkim izborima presudni su uglavnom iracionalni i emotivni čimbenici, predodžbe, pa možda i predrasude o protivničkoj strani, a u novije doba i snaga takozvanog političkog marketinga. Hrvatska je posebnost što iako formalno glasujemo "za" nekog političara ili lidera, u suštini glasujemo "protiv" suparnika ili čak i neprijatelja. Tako će biti i u srazu između Kolinde Grabar Kitarorvić i Iva Josipovića, jer teško je i pretpostaviti da bi se u ovo malo vremena do izbora mogao ukazati neki izgledni treći kandidat. Politički profil Kolinde Grabar Kitarović poprilično je jasan i čini se da je u okvirima umjerenog konzervativizma i standardne, bezlične, pa i dosadne retorike konzervativaca. Međutim, teško se oteti dojmu da nije u cijelosti pod ingerencijom i nadzorom njezinog stranačkog šefa, duboko uronjenog u prošlost i političku, blago rečeno, netaktičnost – Tomislava Karamarka. I ne samo njoj, nego i svim ostalim kandidatima, s lijeva na desno, nije uopće za vjerovati da će biti predsjednik svih, a ne samo "svojih" i ne samo po onoj "daj čovjeku vlast, pa ćeš vidjeti kakav je". Doduše, Kolinda Grabar Kitarović, za razliku od Iva Josipovića, nešto puno i ne zbori, ali to u našem političkom obzorju i ne mora biti neka mana. Ne treba se zavaravati, hrvatsko biračko tijelo ionako je stalno i nepromjenljivo u preferencijama ovoga ili onoga kandidata za vlast ili vođu tako da je najčešće svejedno govorio taj ili ne. Svakako da Kolinda Grabar Kitarović neće, poput Karamarka zalutati u političke i retoričke, u ovom slučaju desne ekstremizme koji se, uzgred ne dopadaju ni onima iz euroatlantskih integracija /EU i NATO/ u kojima je proteklih godina i radila i pod čijim će utjecajem nesumnjivo i biti i kao predsjednički kandidat ili kao predsjednica hrvatske države. Izgledi Kolinde Grabar Kitarović za osvajanje vrha hrvatske države nisu mali, bez obzira što će ona držati važnim i kako će se ponašati u predizbornoj utakmici. Vjerojatni joj je minus što je žena u još uvijek dobrim dijelom patrijarhalnoj Hrvatskoj, ali ne vjerujem odlučujući. Hrvatski konzervativni blok, od umjerene do krajnje političke desnice u silovitom je naletu, predvođen HDZ-om i Karamarkom, nezanemarivim dijelom radikala u katoličkoj hijerahiji i onima prema kojima je Hrvatska predvođena Josipovićem i Milanovićem, ništa drugo nego komunistička država, prepuna udbaša, jugofila, nostalgičara i koga sve ne. U prostore iznevjerenih očekivanja, ekonomske krize i egzistencijalnog straha ubacio se nacionalizam, rasna i vjerska nesnošljivost, koja nikome ne donosi ništa dobroga, to je sigurno, osim novih podjela i bavljenja samim sobom. S druge strane, i sam Ivo Josipović teško je razočarao svoje birače, pa i ne samo njih, jer od njegove "nove pravednosti" nije bilo baš ništa, nije se uopće uplitao u najveći hrvatski problem – propalu ekonomiju, makar je mogao, pa i morao. Napokon, morao je i ne samo on, nego i Milanović, na samom početku svojega mandata hrvatskom narodu, građanima, državljanima ili kako hoćete sasuti da je socijalizam prošlo svršeno vrijeme, da smo tako htjeli i kapitalizam i tržišnu utakmicu i uređenu državu i da je samo to jamstvo neke bolje hrvatske sadašnjosti i budućnosti. A istini za volju, taj drugi dio "rečenice", koju smo "potpisali" početkom devedesetih godina prošlog stoljeća nešto slabo prihvaćamo i zbog toga smo tu gdje jesmo. Ako se nešto dobro hoće "dogoditi" državi i narodu, onda oni koji to hoće učiniti, dakle političke vođe, moraju računati s time da će već iduće izbore izgubiti, jer promjene statusa, navika i istinu općenito, bez brige, malo tko ovdje voli i što je ostavština na ovim prostorima možda i višestoljetna. Izgledi za pobjedu Kolinde Grabar Kitarović tim su veći jer će disciplinirani konzervativni blok koji je podržava izići u velikom postotku na predstojeće izbore. On ipak nije tako brojan i kreće se do 30%. Međutim, lijevi i umjereni politički blok, koji je brojniji i koji podržava Iva Josipovića, u znatno manjem postotku će uopće izići na izbore, što zbog razočaranja u njega, što zbog potpune političke apatije i depresije. Tako će biti i na općim /parlamentarnim/ izborima 2015., po svemu sudeći, ako se neko čudo dotad ne dogodi. Dakle, Hrvatska će se s lijeva pomaknuti udesno, onako površno rečeno. Svakako, za neke će to biti dobro, za neke ne. Iako smo ipak mala zemlja za tako velike političke i slične podjele, što se već i u nizu desetljeća, pa i stoljeća potvrdilo. Može li Kolinda Grabar Kitarović ili možda ipak reanimirani Ivo Josipović dati neki veći doprinos hrvatskim perspektivama i lijek protiv, kako se čini kolektivne depresije, uključujući posebice i onu ekonomsku, ostaje za vidjeti. Hrvatskoj je potreban politički, pa i svaki drugi diskontinuitet ili reinženjering, čak ne više ni reforme, svojevrsno buđenje iz kolektivnog sna, a spomenuti to zacijelo nisu kadri, sad svejedno iz kojih razloga, a niti političke vođe i opcije HDZ-a predvođene Tomislavom Karamarkom i SDP-a na čelu sa Zoranom Milanovićem. Ali, za pravo rijet, upitno je može li se uopće više i govoriti po onoj, već i otrcanoj "što smo tražili, to smo i dobili" kad je toliko velika i sve veća politička apatija i izborna apstinencija. Kao da smo se već zasitili i demokracije i pluralizma i svih tih dokazanih vrijednosti, a nismo ih još ni okusili, ne ulazeći sad u to koliko su tome pridonijeli vješti politički manipulatori s lijeva i desna, a koliko mi sami zbog ovoga ili onoga, opet svejedno.