Društvo

ARTHUR SCHOPENHAUER - RADIKALNI PESIMIST

Spektar - Društvo

schopenhauer041

"Arthur Schopenhauer (1788-1860) istaknuti je njemački filozof-idealist, smatran pesimistom. Naglašavao je iluzornost ljudske sreće i neizbježnost patnje, uvjetovanih “voljom za život” s njenim vječnim nezadovoljstvom ukorijenjenim u svakom biću. Schopnehaurer vidi ovaj svijet kao najgori mogući. Prema njemu, kada bi bio još samo malo gori, ne bi uopće mogao postojati, točnije opstojati. Utjehu i zaborav za ljudske patnje i užase on nalazi u umjetnosti, posebice glazbi. U politici je bio vrlo konzervativan. Bio je protivnik demokracije. Nagovještavao je sumrak zapadne građanske kulture, bio je tužan i smrknut, neki ga smatraju cinikom. Schopenhaueru se, polazeći od humanističkih ideala, može štošta prigovoriti, ali sigurno ne izuzetno dobro poznavanje ljudi, nedvojbena umnost i nesumnjiva osobna moralnost. Njegov je nauk umnogome blizak budističkom svjetonazoru. Koliko god idealističkog i humanističkog osobnog svjetonazora čovjek bio, sigurno nije nerazumno razmisliti o Schopenhauerovim parenzama i maksimama te u realnom životu biti oprezan i suzdržan." /www.humanitas.info/

"Schopenhauer je smatrao da je bit čovjeka u intuiciji koja se ispoljava kao volja. Volja je bit svijeta i ona je organske i neorganske prirode. Volja sve pokreće, ona je gospodar, a intelekt sluga, a to je Schopenhauer obrazložio time što je rekao da ono što proturječi srcu ne ulazi u glavu. Pojavne stvari su zakonite, volja ne podliježe zakonu - ona je slijepi nagon. Volja nastaje iz nedostatka i ona nikada ne može biti potpuno zadovoljena, pa je bol neminovna.

Ovaj njemački filozof je tvrdio da kada ostvarimo neku težnju osjećamo dosadu. Tako je čovjekov život samo smjena boli i dosade. Povijest čovječanstva je besciljno lutanje i nema napretka. Schopenhauer vidi jedini izlaz u askezi, odricanju od života i utapanjem u nirvanu. Još jedan način oslobađanja od boli je u bezinteresnom doživljaju umjetnosti. (u svemu tome je vidljiv uticaj filozofije  Indije)

Schopenhauer je poznat po svom eseju Uber die Weiber, u kojem je izrazio svoje neslaganje s tzv. "teutonsko-kršćanskim" odnosom prema ženama. On je tvrdio da je " ženina priroda da služi", i protivio se Schillerovoj poemi u čast ženama, Wurde der Frauen. Međutim, esej daje dva komplimenta i to: "žene su razboritije u svom sudu od muškaraca" i da su suosjećajnije prema patnjama drugih. Ovo posljednje je protumačeno kao slabost a ne kao vrlina.

U Schopenhauerovoj zbirci eseja i fragmenata objavljenoj 1851. pod imenom «Pererga i Paralipomena» možemo tako naći njegove tvrdnje kako «već pogled na ženski stas govori da žena nije određena niti za velika duhovna, niti za velika tjelesna djela». Obzirom da žene imaju samo preduvjete za vrlinu poput suosjećanja, ali nemaju osobine poput pravednosti, poštenja i savjesnosti (koji da su osobeni jedino muškarcima), izlaže Schopenhauer svoj «kolosalni» zaključak: «Stoga je jedna posve iskrena, neprijetvorna žena vjerojatno nemoguća.» (PP, 672). On također drži da žene nemaju pravi smisao za lijepo, a ako se bave glazbom, poezijom ili lijepim vještinama, da se radi o običnom «majmunisanju i koketeriji», s ciljem da se drugima svide. (PP, 674). Konačni bi njegov zaključak bio: «One su sexus sequior, u svakom pogledu zaostali drugi spol, prema čijim slabostima treba imati obzira, ali je iskazivanje strahopoštovanja prema njemu smiješno preko svake mjere i unižava nas u njihovim očima.» (PP, 676). Schopenhauerov odnos prema ženama karakterističan je za njegovo doba, naime njihovu "prevlast", te starofrancusku galanteriju i bljutavu veneraciju žena uzima kao znak propadanja modernog društva, čemu suprotstavlja kao ispravan pogled na žene, njihov društveni status i ulogu, kod starih (pretkršćanskih) i orijentalnih naroda (PP, 676). Navodi da: "Prava europska dama je biće koje uopće ne bi trebalo egzistirati; trebali bi postojati domaćice i djevojke koje se nadaju da će to postati, pa se stoga ne odgajaju za aroganciju, nego za domaćinstvo i podređenost." (PP 676). Smatra da bi trebalo ozakoniti poligamiju, jer da zbog ograničavanja ženidbe na samo jednu ženu, veliki broj žena ostaje neudan, te se mnoge zbog toga odaju i prostituciji. (PP 677 - 678). Izgleda da je Schopenhauerov odnos prema ženama bio plod odnosa prema majci Johanni, koja je upravo bila "prava europska dama" - bogata i ugledna udovica, te uspješna spisateljica. Schopenhauer, međutim, smatra svoje stavove o ženama logičnim produktom svojih filozofskih teorija." /www.hr.wikipedia.org/

 

MISLI ARTHURA SCHOPENHAUERA

  • Ne teži uman čovjek zadovoljstvu, nego nastoji izbjeći bol.
  • Život nam nije dan da ga uživamo, nego da ga izdržimo.
  • Mišljenje da užitak usrećuje ludost je koju požuda gaji na vlastitu kaznu.
  • Najveća je ludost ovu pozornicu jada pretvarati u mjesto za uživanje.
  • Budala juri za užicima i zatim vidi da se prevario, mudar čovjek, međutim, koliko je u njegovoj moći, izbjegava zla.
  • Gotovo sav sjaj i raskoš ovoga svijeta samo je kazališna dekoracija.
  • Najlakše se ruši sreća koja počiva na širokom temelju.
  • Život, makar i dugovječan bio, prekratak je za ostvarenje velikih planova.
  • Na ovom se svijetu može steći pouka, ali sreća ne.
  • Prošlost je gotovo uvijek bila drugačija no što nam se čini, budućnost gotovo uvijek ispada drugačija no što je zamišljamo - samo je sadašnjost stvarna.
  • Ludo je zbog propalih nada u prošlosti, ili zbog zabrinutosti za budućnost, kvariti si dobar trenutak u sadašnjosti.
  • Što manje vidimo, što se u užem krugu ljudi krećemo, što u manjim razmjerima djelujemo, to smo sretniji, pod uvjetom da uspijevamo izbjeći dosadi.
  • Tko ne promišlja vlastito životno iskustvo, puštajući život da tek tako prolazi, taj živi kaotično.
  • Usiljenost je nerazdvojni drug svakog društva, i to nam tim teže pada što je naša individualnost znatnija.
  • Što više netko stoji na rang-listi prirode, to je neizbježnije usamljen.
  • Oni koje je priroda postavila visoko (u moralnom i intelektualnom pogledu) loše prolaze u ljudskom društvu.
  • U svakom društvu održava prevagu ono što je prostačko.
  • Ma koliko tijesno ljudi bili povezani prijateljstvima, ljubavlju i brakom, na kraju krajeva svaki je čovjek samo sam sebi iskreni prijatelj.
  • Ljude u društvo tjera unutrašnja praznina i dosada.
  • Mudar čovjek, kad je to potrebno, smanjuje vlastite potrebe da bi sačuvao ili proširio svoju slobodu.
  • Jedan jedini čovjek bogata duha dovoljno je društvo umnome, a ako je (uman čovjek) okružen samo prosječnim ljudima – bolje da je u društvu više njih.
  • Iz svjetine, koja sve ispunjava i pokriva u beskrajnoj količini, s vremenom se nekolicina uvuče i ugura u društvo boljih ljudi, koje se okupilo radi nekog višeg cilja; ti onda ubrzo stvar ili pokvare ili je tako izopače da više nimalo ne nalikuje na ono što je s početka trebala biti.
  • Druževnost nas neminovno dovodi u dodir s ljudima od kojih je većina moralno loša, a intelektualno tupa ili pokvarena.
  • Zemlja je prepuna ljudi koji ne zaslužuju da (bolji) čovjek s njima govori.
  • Pošto se prostaci ne mogu uzdići na razinu plemenitijih ljudi, ne preostaje im drugo nego plemenitije ljude nastojati povući na svoju razinu.
  • Samoća je sudbina svih značajnijih duhova.
  • Treba češće gledati na one kojima ide gore nego nama, nego na one kojima izgleda da ide bolje.
  • Svaki je dan jedan mali život, svako buđenje i ustajanje – jedno malo rođenje, svako svježe jutro – jedna mala mladost, a svako lijeganje i spavanje – jedna mala smrt.
  • Većinom nas tek gubitak neke stvari poučava o njenoj vrijednosti.
  • Uzaludno je nastojati mijenjati ljudsku individualnost.
  • Što je čovjek odličniji tim teže nalazi prijatelje te se veoma raduje kada sretne barem vrlo malo sličnog čovjeka.
  • I u slučajevima velikog slaganja među ljudima česte su međusobne prolazne disharmonije uslijed različitosti trenutnog raspoloženja.
  • Mudro je pokazivati se znancima i prijateljima samo u većim vremenskim razmacima: vrijeme idealizira sjećanje.
  • Svatko vidi drugoga u mjeri vlastitih duševnih značajki: prostak u odličnijima od sebe ne vidi ništa više no što postoji u njegovoj individualnosti, zato je za ljude viših sposobnosti bolje da se prostijih od sebe klone.
  • Većina je ljudi toliko subjektivna da sve vidi samo u vezi sa sobom, ma kako ta veza katkada bila daleka; oni nisu u stanju nimalo objektivno nešto pojmiti, naročito kada su u pitanju njihovi interesi i njihova taština, te ih se može pridobiti samo laskanjem.
  • Ljudi, kao i djeca, postaju neučtivi kada smo prema njima previše popustljivi i ljubazni.
  • Ako osjete da su nam potrebni, ljudi postaju obijesni i arogantni.
  • Nadmoć u druženju se postiže samo ako drugima pokažemo da nam nisu potrebni.
  • Plemenitije naravi, za razliku od prostaka, barem u mladosti, kada uslijed nedostatka životnog iskustva polaze od sebe, pokazuju neobičnu manjkavost u poznavanju ljudi i života, te bivaju lako prevareni i zavedeni od prostačke većine.
  • Valja nam se brižljivo čuvati da o čovjeku s kojim smo se prvi puta sreli ne steknemo previše povoljno mišljenje, jer ćemo se u većini slučajeva, na vlastitu štetu i sramotu, razočarati.
  • Kad se netko ponaša bezobzirno u malim stvarima, držeći samo do vlastite koristi i udobnosti, bez obzira na štetu po druge ljude, taj je sigurno i u krupnim stvarima, ma kako to uspješno prikrivao, nitkov i treba ga se kloniti.
  • Oprostiti i zaboraviti znači odbaciti stečeno dragocjeno iskustvo.
  • Kad bi u ljudi dobro bilo jače od zla moglo bi se računati na njihovu zahvalnost, pravednost i ljubav, ali kako je u stvarnosti obratno, bolje je računati na njihov strah.
  • Ljudi mijenjaju raspoloženje i ponašanje isto onako brzo, kako se mijenja njihov interes.
  • Divljaci jedan drugoga ubijaju, a pitomi ljudi – varaju.
  • Nitko nema takav karakter da bi mogao biti prepušten sam sebi da čini što mu volja.
  • Tko se afektirajući hvali nekom osobinom, zapravo priznaje da je nema.
  • Ljudi u pravilu nisu svjesni vlastitih nedostataka svake vrste, ali zato odlično vide nedostatke drugih ljudi.
  • Zbog urođenog egoizma ljudske naravi idealno prijateljstvo jedva da može postojati, ali tu i tamo ima međuljudskih odnosa s trunkom nečega takvog.
  • Prijatelji kažu da su iskreni, ali neprijatelji to doista jesu.
  • Dok pripadnost višem staležu i veće bogatstvo mogu među ljudima računati na poštovanje, očigledna umna nadmoć to nipošto ne može, te će u najboljem slučaju biti ignorirana.
  • Kako su za napredovanje u svijetu poznanstva i prijateljstva najvažnije sredstvo, u pravilu se ne smije njegovati uznositost u odnosu na ljude nižih kvaliteta – tako se, naime, ne pribavljaju prijatelji.
  • Lako je ljude uvrijediti, ali ih je teško, ako ne i potpuno nemoguće, popravljati; treba se, stoga, uzdržavati od neumjesnih primjedbi u razgovoru s drugim ljudima.
  • Bolje je svoju razumnost pokazivati onime što prešućujemo, nego onime što kazujemo, naročito kada su u pitanju osobne stvari.
  • Očitovati srdžbu ili gnjev riječima nije razborito, treba to činiti djelima, što će biti tim lakše što smo više izbjegli ono prvo.
  • Mi smo u životu često luđi no što mislimo da jesmo.
  • Da bi se mudro živjelo treba stalno imati pred očima tijek vremena i promjenjivost stvari.
  • U ljudskom životu slučaj igra tako veliku ulogu da je nerazborito planirati suviše unaprijed.
  • Mudar čovjek ni zbog čega ne upada u neobuzdano oduševljenje, ali niti u duboku tugu.
  • Ljudska je sudbina općenito jadna i zla kojima je ljudski život izložen bezbrojna su; da se u to čovjek uvjeri dovoljno je pogledati svuda oko sebe, ali to, dakako, nipošto ne znači da ne treba izbjegavati zla koja se izbjeći daju.
  • U konačnici, sve što se događa, događa se po nekoj nužnosti; svijest o tome može nam olakšati mirno podnošenje nesreća.
  • Mada se za loša djela ispašta na onom svijetu, za gluposti se ispašta još na ovom."

 

22. srpnja 2010.

www.humanitas.info

 

IZGARA LI VAS ZAVIST PREMA DRUGIMA?

Spektar - Društvo

zavist
Poznajem dosta imućnih ljudi ... nekolicinu tvrdokornih individualaca čije bogatstvo i uspjeh izaziva zavist ostatka populacije.  I ja sam takodjer proveo velik dio svog života - i prevelik, zapravo - usporedjujući se s njima....i naravno, izvukao deblji kraj. Zato to više ne činim.  I ne biste trebali ni Vi. Ako se procjenjujete samo kroz uporedbe s drugima - tko su oni, što oni imaju, što su postigli - uvijek ćete pronaći nekog tko je bolji od Vas u nekom području.  Kao što je Max Ehrlich 1923. napisao u poemi Desiderata: "Uvijek ima i boljih i gorih od tebe".  Mi smo opsjednuti s onim "boljima" - i osjećamo se loše ako se naši uspjesi i postignuća ne mogu mjeriti s njihovima. Psiholozi ovu nezdravu opsesiju nazivaju "usporedjivanje očaja".  Što možemo učiniti u vezi s tim?  Za početak, prestanite se usporedjivati s drugima...jer, osim ako ste Bill Gates, uvijek će postojati netko tko zaradjuje više od Vas. Osim ako ste George Clooney ili Jessica Alba, uvijek će postojati netko popularniji - ili zgodniji - ili oboje.  Zato se prestanite brinuti kako izgledate pored drugih i u usporedbi s drugima.  Umjesto toga, otkrijte sto je Vama važno - pomoći ljudima u nevolji, pisati knjige, biti odličan roditelj, postati vodeći u svojoj profesiji ili pružiti svojim klijentima najveću razinu usluge. Zatim, kada budete znali da ste uložili maksimalan trud u ostvarivanje tih ciljeva....uzmite minutu za sebe, u kojoj ćete se jednostavno osjećati dobro u svojoj kozi.  Na kraju krajeva, Vi to zaslužujete.

15. srpnja 2010.

www.kvantum-tim.hr

 

ISTODOBNO STRPLJIV I HITAR

Spektar - Društvo

 

strategija

"Ratnik Svjetlosti mora, istodobno, biti strpljiv i hitar.

Evo koje su dvije najveće strateške pogreške: djelovati prije vremena i propustiti pravu prigodu. Da bi ih izbjegao, Ratnik svaki problem drži posve jedinstvenim i ne povodi se za formulama, receptima, ni tuđim mišljenjima.

Kalif Muavija upitao je jednom Omr Ben Al-Ahasa koja je tajna njegove nenadmašne vladalačke vještine:

"Nikad se ni u što ne upustim, a da prethodno nisam proučio mogućnosti uzmaka; a opet, u štogod da sam se upustio, nikad nisam poželio pobjeći", glasio je odgovor."

10. srpnja 2010.

Paulo Coelho: PRIRUČNIK ZA RATNIKA SVJETLOSTI

   

GIMNAZIJA

Spektar - Društvo

gimnazija

"Gimnazija mi je, zahvaljujući svim pretpostavkama koje sam imao, postala nemoguća još prije nego što sam je uopće upisao, i ja je nikad nisam trebao upisati, ali to je bila želja mog djeda i tu sam želju htio ispuniti, i zaista, u početku sam upregnuo sve snage da svom djedu, a ne sebi, jer ja je nikada nisam imao, ispunim tu želju; radije bih bio pošao u jedan od mnogobrojnih radnih mlinova svojih rođaka nego u gimnaziju, ali ja sam se povodio djedovom željom. Istina je da sam gimnaziju upisao s apsolutnom izvjesnošću da ću tamo propasti, nastavni stroj kakav je vladao u gimnaziji mogao je na mene, dakle na čitavo moje biće, djelovati jedino razorno, ali zbog moga djeda morao sam pohađati gimnaziju, jer je on sam pohađao samo realnu školu, dakle nikakvu humanističku srednju školu, već takozvanu tehničku, i zato je unuk morao pohađati gimnaziju, koju on, ma iz kojih razloga, nije smio pohađati. Činjenica da sam upisao gimnaziju i da su me tamo primili kao redovitog đaka bila je za mog djeda od najvećeg značaja, u tom trenutku on je preko mene ostvario ono što sam nije mogao. Ali sve u meni govorilo mi je već pri upisivanju, jer sve su pretpostavke već govorile protiv mene, da ću tamo, kamo više uopće ne pripadam, morati propasti. Oni koji su spadali u gimnaziju, a to su zacijelo gotovo svi koji su je upisali, gledali su na nju od početka kao svoj dom, dok sam ja na gimnaziju gledao kao na ustanovu i zgradu, ali nikada kao na dom, naprotiv, ona je za mene bila pojam svega onoga čemu sam se suprotstavljao. Djed, baka i majka bili su ponosni što sam pohađao gimnaziju, dakle što su me bili primili tamo gdje sav svijet vjeruje da će za osam godina od čovjeka koji još nije ništa napraviti obrazovanog, dobrostojećeg, istaknutog i izvrsnog, u svakom slučaju neobičnog čovjeka, oni nisu krili svoj ponos, dok sam ja od samoga početka bio uvjeren da je sasvim pogrešno što sam upisao gimnaziju, jer je čitava moja priroda bila drukčija i nije odgovarala takvoj ustanovi. Upravo je moj djed morao znati da me on sam učinio nesposobnim za takvu vrstu škole, na kojoj bi mi se trebao temeljiti život, jer kako bih se odjednom trebao snaći u takvoj gimnaziji, kad je bila činjenica da sam u školi mog djeda čitav svoj dotadašnji život precizno i s najvećom pažnjom s njegove strane odgajan protiv svih konvencionalnosti. On je bio jedini učitelj kojega sam poznavao i tako je ostalo do danas. Tako već sama činjenica da me djed uopće dao na takozvanu višu školu i izručio Salzburgu, za unuka nije mogla značiti ništa drugo nego izdaju, ali ja sam uvijek slijedio djedove naputke i izvršavao njegov  zapovijedi, on je bio jedini čovjek kojeg sam bezuvjetno slijedio i čije sam zapovijedi bezuvjetno izvršavao. Poslavši me u Salzbur, izručivši me internatu i davši prvo u osnovnu školu, a potom u gimnaziju, on nije pokazao dosljednost i ta nedosljednost je jedina koju je za mene pokazao u čitavom svom životu, i ona je nedvojbeno bila ta koja me kao njegovog unuka morala najžešće potresti, jer je na mene zaista djelovala uništavajuće i jer se potpuno opirala djedovom mišljenju i svim mojim osjećajima slijedeći samo doživotnu tlapnju s njegove strane. Ali ta nedosljednost postala mu je kao zabluda još za života na bolan način jasna. Pučke škole, koje sam pohađao u Seerkirchenu na Wallerskom jezeru i u Traunsteinu nisu me mogle ugroziti, jer ja se, uvijek u djedovoj blizini, dakle uvijek i pod njegovim prosvjetiteljskim utjecajem, tim pučkim školama uopćen nisam vidio izručen, kroz njih sam mogao prolaziti na distanci, olako i bez najmanje štete, ali iznenadni prijelom u djedovu mišljenju, prema kojem je za mene odjednom ipak bila nužna takozvana viša škola, u meni je razorila mnogo toga. Bila je to opreka u njemu. Profesori su, osjećaom sam, i sami bili tek jadni i poniženi duhovi, kako bi onda oni mogli nešto reći? Profesori su bili oličenje nesigurnosti, nedosljednosti i sažaljenja, pa kako bi onda ono što su predavali za mene moglo biti i od najmanje koristi? Moj djed poučavao me preko deset godina fiziognomici i sad sam napokon mogao primijeniti tu svoj znanost, a rezultat je bio strašan. Ti ljudi, s jedne strane u strahu pred svojim direktorom /Schnitzlerom/, s druge strane u strahu pred svojim obiteljskim odnosima, na koje su bili doživotno osuđeni, nisu mi imali što reći, a odnos između njih i mene iscrpljivao se u međusobnom preziru i nastavku kažnjavanja. Uskoro sam se naviknuo na to kažnjavanje, uopće nije bilo u pitanju je li ono bilo opravdano ili ne. Prezirao sam te profesore, a kako je vrijeme odmicalo, mrzio sam ih samo još jače, jer njihova se djelatnost za mene svodila na to da svakog dana na najbezobzirniji način sav smrdljivi povijesni izmet kao takozvano više znanje iz divovskog, neiscrpnog vedra prelijevaju preko moje glave, ne razmišljajući ni u naznakama o stvarnom učinku tog postupka. Sasvim mehanički, sa slavnim profesorskim prenemaganjem i slavnom profesorskom tupošću uništavali su svojim učenjem, koje nije bilo ništa drugo nego rastakanje i razaranje te, u svojoj zloćudnoj dosljednosti, uništavanje, što ga je propisala državna vlast, mladih ljudi koji su im bili povjereni kao đaci. Ti profesori nisu bili ništa drugo do bolesnika, kojima je vrhunac bolesničkog stanja uvijek bila nastava, a samo tupi ili bolesni ljudi postaju gimnazijski profesori, jer ono što svakodnevno poučavaju i izlijevaju na glave svojih đaka nije ništa do tuposti i bolesti. To je tijekom stoljeća istrunula nastavna građa kao duhovna bolest, u kojoj se mišljenje svakog đaka nužno mora ugušiti. U školama, a posebice u višim srednjim školama, priroda šaka pretvara se kroz trulo, beskorisno znanje, koje se neprestano trpa u njihove glave u neprirodu, tako da se, kad imamo posla s đacima takozvanih viših srednjih škola, susrećemo s neprirodnim ljudima, čija je priroda uništena u tim školama. Srednje škole i gimnazije su tu dqa pospješuju truljenje ljudske prirode i vrijeme je da se počne razmišljati kako da se ti centri truljenja ukinu...Naš nastavni sustav se razbolio tijekom stoljeća i mladi ljudi, prisiljeni da uđu u taj nastavni sustav, zarazit će se njime i razboljeti se u milijunskom broju, pri čemu o liječenju uopće ne može biti govora. Društvo mora promijeniti svoj nastavni sustav ako želi promijeniti sebe, jer će se, ako ga ne promijeni, ograniči i velikim dijelom ukine, uskoro naći u bezizlaznoj situaciji..."

1. srpnja 2010.

Thomas Bernhard: "Uzrok"

 

MUŠKARCIMA JE POTREBNA MILISEKUNDA DA NAĐU PRAVU ŽENU?

Spektar - Društvo

manwomen

Muškarci kojima se prekrasna žena svidi već na prvi pogled često su optuženi da su “plitki”. No, ako se pita znanstvenike, to uopće nije pravedno. Naime, oni samo slijede svoju genetiku i potrebna im je samo milisekunda da odluče o potencijalnoj partnerici. Muškarci idu za lijepim licem jer je to znak plodnosti i njihov instinkt ih vuče ženama koje se mogu držati uz njih, kažu znanstvenici.

U suprotnosti s time, žene ne odlučuju na temelju muškarčeva izgleda je li on dobar partner za njih. Ženin instinkt traži da muškarac bude predan, odan i ima dobru osobnost.

Ovo istraživanje proveli su profesor Mark van Vugt i doktorica Johanna van Hooff na Sveučilištu u Amsterdamu zajedno sa studenticom Helen Crawford sa Sveučilišta Kent.

Proveli su istraživanje na 20 žena i 20 muškaraca, priključili ih na aparat koji mjeri aktivnosti mozga i zadani su im zadaci. Dok su ih izvršavali, prikazivane su im slike atraktivnih i ružnih osoba suprotnog im spola.

Muškarci su se zbunili čim su ugledali lijepo lice, ali ne i žene kada su ugledale atraktivnog muškarca.

– Žene nisu bile zbunjene kada su ugledale zgodnog muškarca jer je njima potrebno više dokaza da je muškarac dobra prilika. One donose odluke mnogo kasnije nego muškarci – smatra profesor van Vugt.

www.vecernji.hr

   

Više članaka...

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

03.01.2020
Srednji
JPY JPY
100
6,109155
CHF CHF
1
6,854022
GBP GBP
1
8,781009
USD USD
1
6,646529
EUR EUR
1
7,442783
$ Odabir valute
= Odabir valute
Hosted by M-BIT