Na krajnjem hrvatskom jugu, bar na gospodarskom planu, nije se ništa značajnijeg dogodilo još tamo od Dubrovačke republike, točnije od potresa iz 1667. Istini za volju, dosta toga je izgrađeno, život se živio, nešto je i više stanovnika na ovome području, ali nisam siguran da je, primjerice dohodak po stanovniku veći sada nego onda. Uostalom, ni pet stoljeća nije malo. Naravno, usporedbe su nemoguće, ali sudeći po onome što su stari Dubrovčani stvorili i kako su živjeli, napokon i što su nam ostavili, onda je bilo bolje. Od tada do danas sve se odvijalo po nekakvoj inerciji, bez vizije, koncepcije, tako da imamo to što imamo. A suvremenom tržištu to i nije osobito zanimljivo, htjeli mi to ili ne. Ne mogu se nikako pomiriti s činjenicom da se na ovim prostorima u najboljim predratnim godinama ostvarivao nacionalni dohodak ne veći od 200 milijuna DEM. O ovome današnjem da i ne govorimo. A prirodno i kulturno-povijesno nasljeđe omogućuje bar deset puta više. Uvijek su neke prepreke stajale na putu da Dubrovnik postane jadranski Monte Carlo ili hrvatska Atena. Istočne agresije, prometna odsječenost, potresi, političke igre i sl…Ali, i sami smo nerijetko bili krivci, ovako ili onako. Nedostajalo je vizionara i vizija, oni koji su to i bili, otišli su u bijeli svijet i tamo uspjeli, uglavnom razočarani što nisu to postigli ovdje. A ovdje je, lako je to i dokazati, prevladava već stoljećima konzervativna svijest, barem što se gospodarstva tiče. Ništa se promijenilo nije ni u hrvatskoj državi, osim činjenice da je sada Dubrovnik njezin sastavni dio. To je čudo samo po sebi, ali svakog čuda za tri dana dosta. Pripadnost hrvatskoj državi važna je i pretpostavka gospodarske renesanse, ali je to zasad nedokazano.
U posljednjih pola stoljeća na ovim prostorima pokazali su se vizionarima na djelu Roko Lujak i Neven Barač. Naša je, a nipošto njihova nesreća, što su obojica zaustavljeni na pola puta. Prvi od tadašnjih boljševika, potonji od sadašnjih menjševika. Nikada Dubrovnik nije oskudijevao i s takvima. A da nisu zaustavljeni, već danas bi Dubrovnik, a sutra još i više, imao posve drugačiju, neku ljepšu boju, okus i miris. Pustimo sitne politikantske ondašnje i sadašnje razloge i objašnjenja njihova otklona, a možda i još nekih vizionara uklonjenih u začetku! Prepreke su postavljali nečiji osobni i nikakvi drugi interesi, koji su bili u određenom trenutku jači. Sve drugo su priče za naivne. Pokušajte pokrenuti neku veću poduzetničku ideju danas u Dubrovniku. Naići ćete na stotine prepreka, jala i sl. i naravno da ćete odustati, ako je s vama sve u redu.
A ono što sada imamo, bar na širem dubrovačkoj političkoj sceni, to je dokazano neuspješni HDZ i nedokazanu oporbu, bez vizije, ali valjda željne promjena. Koji su to ljudi koji točno znaju što hoće, kako će to provesti i s kime? Čak ni probleme ne znaju objasniti, a nekmoli ponuditi rješenja za njih. Ako oporba računa s time da će demokracija, parlamentarni sustav ili tržište sve riješiti, odnosno da naš čovjek zamjeni njihovoga, onda je u zabludi. Jer, tu stoji priča o engleskoj travi, koja je takva kakva je, ali se već petstotina godina na isti način uzgaja. Tako je to i s demokracijom, tržištem ili socijalnom pravdom. Za to će trebati manje godina, ali treba se i u međuvremenu živjeti i razvijati. Ovome gradu trebaju neki novi ljudi, vizionari na riječima, ali i djelu, hrabri, poduzetni. Barem u gospodarstvu, a vjerojatno i politici. Možda su to i postojeći, ali ih ni po čemu ne mogu zamjetiti. Nipošto me ne mogu iznenaditi, osim ako doista riješe neki veći, da se ograničim – na gospodarski problem. Ili da bar prestanu pričati o problemima koje svatko zna. Kaže se da deset puta ponovljena laž postaje istina. A rekao bih da deset puta ponovljena istina u ovome slučaju zapravo postaje laž. Zamislite se o ljudima koji stalno isto pričaju! Ili o onome o čemu oni pričaju!
Sve je ovo tek jedno mišljenje o jednom uzroku naših gospodarskih problema – nedostatku vizionara, a s njima i vizija. Možda takvi za ovo vrijeme i nisu potrebni, za neko buduće vjerojatno. Ili je ipak istina da je u životu jednoga naroda pedeset godina ništa, a čovjeka nešto? Zapravo se na toj /ne/istini dijele dvije temeljne hrvatske političke, pa i gospodarske opcije. Sve ostalo su nijanse, kad se trezvenije promisli.
7. srpnja 1999.
Bajro Sarić – "Dubrovački list"
