Sve je skupo na ovoj našoj, hrvatskoj zemlji. I hrana, i piće, i metla, i rad. Suvišno je o tome i pisati, svatko to od nas zna ili pak osjeća, ovako ili onako. Jedino je jeftin mozak /i to čini se ljudski/ iz svijeta Ivana Milasa, 2 DEM za 1 kg. Bit će i on skuplji, jer se događa odljev mozgova i doći će do neke neravnoteže. Samo zato će biti skuplji, a nipošto jer se netko predomislio. A opet, kad promislimo kakvi nas mozgovi vode, i oni znaju biti skupi, da skuplji ne mogu biti. Ipak, tamo gdje ni mozak /pa i ljudski/ nije na cijeni, nešto nije u redu, osobito ne u ekonomiji, ali i drugdje. Na ekonomiji doduše sve počiva, ali da nema i svih drugih, ne bi imao tko počivati.
A zašto je sve tako skupo? Nije li to cijena slobode, “galofak” kune, teškog nasljeđa, loših navika, malog tržišta ili možda svega pomalo? Svakome na prosudbenu volju. Ali jest činjenica da se na ovim prostorima, bez obzira na sustave, bure i bonace, desetljećima primjenjuje “ekonomija hladovine”. To će reći, bolje zaraditi jednu kunu prodajom jedne litre nečega, negoli kunu i pol prodajom dvije litre /0.75 kuna po litri/…
Prodajom jedne kave od 5 kuna, ostvaruje se marža ili razlika u cijeni cca 3 kune ili 60%. Ako prodamo dvije kave po 5 kuna, ostvarit ćemo zaradu od 6 kuna, opet 60% itd. Ali, ta je kava ipak skupa i ne pije se tako često, ne čine to ni turisti. Posljedica je, mali fizički promet, ali i mala zarada. Zašto kava ne bi bila, primjerice tri kune? Prema teoriji cjenovne elastičnosti, tada bi se potrošnja udvostručila i ostvarili bi promet od 12 kuna. Uz maržu od 50%, opet bi zaradili 6 kuna, s većim prometom i veća zarada itd. Reklo bi se - “masa će iznijeti”. Tako je u tržišnom gospodarstvu, a mi se, čini se, za njega tek pripremamo. U međuvremenu /tko zna do kada/ u cijene ugrađujemo sve naše probleme i one koji su nam drugi nametnuli. Kava nije dobar primjer, jer se po butigama i uredima pije /i to sve više, bez obzira na cijenu/, hvala Bogu da je tako. Skoro da bi prodavači/ce/ i činovnici poludjeli da kave i kafića nema, jer zbog visokih cijena i malih plaća nemaju što raditi i kome prodavati.
Htjeli mi to ili ne, stekli smo image vrlo skupe zemlje, razvidno je to i u ovoj, kažu normalnoj turističkoj godini. Restorani i butige ne čine se krcatim, mnoge uopće i ne zanimaju. Imaju turisti kod sebe svega toga, jeftinijeg i kvalitetnijeg. Ničim se i ne motiviraju na kupnju ili potrošnju, najmanje cijenom. Stvarno, zašto kava ne bi bila tri kune, ili autobusna karta pet kuna, siguran sam da bi se tada ostvarila i veća zarada, ali i produktivnost, pa i zaposlenost. S kupcem znamo što se događa, ali upitajmo se što je s nama. Filozofija “malo rada – puno hlada” sve manje prolazi, iako će za neke vrijediti i u dalekoj budućnosti. Ali to “pravilo” svakako postaje izuzetak, vidi se to golim okom u gospodarskoj svakodnevici.
Nažalost /ili na sreću/, tržišno gospodarstvo ili ekonomija razmjera ne mogu se nametnuti, ali je zadaća države stvaranje elementarnih pretpostavki za njihovu afirmaciju i razvitak. Država bi, tako i hrvatska, trebala skrbiti o pravnom redu, suzbijati kriminal svake vrste, voditi poticajnu fiskalnu, kreditnu i monetarnu politiku, učiniti transparentnim pristupne putove vlasti i moći. U pojmu slobode sadržana je i ona poduzetnička, a ako nje nema, na djelu su teme o raspodjeli, a ne stvaranju gospodarskog kolača. A o čemu se danas i ovdje najčešće odlučuje i priča, o raspodjeli, nipošto stvaranju. Sastavljaju se računi bez krčmara, a i “pita je skuplja od tepsije”.
Kad me ljudi danas pitaju u što bi uložili svoj /obično teško zarađeni/ novac, odgovaram im “miruj, miruj, srce moje…”. Jer, vrijeme još nije. Ali, ljudi kao ljudi, ne vjeruju i uglavnom srljaju. Kao što svatko ne može biti Picasso, tako ni poduzetnik. Vlasnik, čini se ipak može. I zato je, pored ostaloga, sve skupo. S tim da “državni” ili “službeni” poduzetnici nikome ne odgovaraju za svoje promašaje, a oni drugi nepovratno nestaju. Vidi se to po papiru na staklu od butige. A još uvijek se najprije traži kredit, kupac tek na kraju. Pitanje nije zašto, nego kako? Je li važnije kako će turist doći do Dubrovnika ili ipak zašto će uopće doći? Većina je još uvijek uvjerenja da je, recimo, prometna odsječenost Dubrovnika najveći problem i kad se to riješi poteći će med i mlijeko. Ispada da trebamo samo čekati kad će se i ta prometnica dogoditi, a to kao da čeka i sav turistički svijet. Kao da se u turizmu ne događa ništa i kao da to nije prigoda za druga nacionalna gospodarstva. O tome bolje neka stručniji pišu.
Kaže se – zrno po zrno pogača. Ali treba puno zrna i puno dana do pogače. U sadašnjem poimanju poduzetništva, pa i života, prevladavajuća je logika hedonizma, ovozemaljske prolaznosti, simbolike, materijalizma…Zato su tolike cijene, urbani nered, ruralna pustoš, siva ekonomija sve do nestanka uljudbe, kulturne prepoznatljivosti i posebnosti dubrovačkog kraja. Otuda je i politika kurva, dužnički sindrom, slabo pamćenje, gubitak duha i daha Grada…
Nije li vrijeme za neki drugi pogled i na cijenu i na redoslijed stvari? Vjerujem da jest i da nije kasno. Samo, čuju li se uopće i ovakvi glasovi?
Bajro Sarić – "Dubrovačka Republika"
6. srpnja 2001.
