A taj hrvatski jal, kao i svaki drugi jal, koji sve stršeće poravnava ili nivelira, baca u jamu prosječnosti i nije ništa do neki feudalni ili blaže socijalistički način razmišljanja, što je i podnošljivo, ali i sve rasprostranjenije prakse, što mi se čini nepodnošljivim, bar sa stajališta ekonomskih posljedica. Biti siromašan, jadan, prosječan i ne biti bogat, samosvojan i drukčiji, to nam se svakodnevno nameće. Pa zašto bi zasad optužena odvjetnica Ana Birimiša, a nitko nije kriv dok mu se pravomoćnom sudskom presudom to ne dokaže, dakle zašto bi ta Ana Birimiša pošla u pritvor u dronjcima i pravila se licemjernom, a neki bi je novinari i ne samo oni upravo takvu voljeli i vidjeti. A gade mi se ti novinarski jadnici i/ili njihovi mentori napisavši da je Cvikova ljubavnica u ćeliji s prostitutkom. Pa i ne baš slučajno u Amsterdamu se gradi monumentalni spomenik prostitutkama, sigurno je da su ga i zaslužile, ma što "moralisti" o tome mislili. Pa pošteno je i rekla da je Cvikova ljubavnica i što je tu loše. Znam tu po Gradu toliko ljubavnica i/ili ljubavnika s urednim dosjeom, ali i licemjerjem za koje ne postoji rubrika u dosjeu, a ne lezi vraže, možda su takvi i najglasniji gadeći druge. Ne mogu se oteti dojmu da i u slučaju Ane Birimiše nema jala, jer je za jalnuše skoro pa idealna osoba. A jalnuši su navalili i na Bandića, i na Vojkovića, i na Mamića i na sve one koji ne mogu čekati da se sve posloži, od pravne države do političke volje. Čeljadi moja, ako, ne daj Bože svi i sve budu čekali, ovo ili ono, neće biti dobro, ma što mislili, što je i iskustveno i povijesno potvrđeno. Nema toga trenutka, crte ili položaja kada će se sve potrebno posložiti ili očistiti teren ili pripremiti zemljište i od tada sve ići "kao po loju". Nema toga dana u kojemu završava socijalizam i počinje kapitalizam, kada zlo postaje dobro ili kada tama postaje svijetlost. Svi smo mi u nekom prijelaznom ili prolaznom razdoblju i sve oko nas jako se brzo mijenja, ali, kako se stalno ispostavlja, ne i u nama. Ne smije se nikad smetnuti s uma da osim prošlosti i budućnosti postoji i sadašnjost i kad bolje promislim, dobitnici su oni, bar s materijalnog stajališta koji najbolje razumiju upravo tu sadašnjost, odnosno okolnosti vremena i mjesta u kojima su se našli. U svakom razvijenijem okruženju, zajednici ili državi putovi do uspjeha i osobnog i općeg su široki, glatki i pregledni, naravno vrijedi i obratno. A kad takvi putovi ne postoje, mora se prečice ili nikako. Da, prečica, to je ključna riječ vremena i mjesta u kojem se nalazimo i to bi mogla biti posebna tema za ovu kolumnu.
Da se razumijemo ili da ne bude nesporazuma, iako je zapravo na ovome svijetu sve nesporazum, kako neki umjetnici uvjeravaju, i sam sam za pravnu državu, vladavinu prava, manjinska prava, ekonomske slobode, političku demokraciju itd. Ali za sve jednako, bez razlike ili diskriminacije, naših i njihovih, podobnih i nepodobnih. Politički, pravni i ekonomski poredak bilo koje zemlje, pa tako i Hrvatske mora jamčiti jednake početne mogućnosti za sve, nipošto samo nekim pojedincima, skupinama, mjestima, vremenu i sl., makar te skupine u nekom vremenu ili mjestu bile i većinske. Nacije, države, zemlje s takvim poretkom, kako god da se zvao, ali se prakticirao, najbrže se i najzdravije razvijaju, čemu ne trebaju posebni dokazi.
Ovo o jalu, zavisti, ljubomori i koječemu drugome što pišem neće imati bogzna kakve učinke, jer se ljudska duša ne mijenja tek tako i povijest je puna pokušaja, primjerice pobjede dobra nad zlom, mira nad ratom, slobode nad ropstvom. Pitanje je i to je li baš svakom čovjeku do demokracije, vladavine prava, poštivanja različitosti. A ako su, kako kaže s pravom Hayek, sloboda i rizik nerazdvojivi, ne preostaje zaključiti za one koji nisu skloni riziku da nisu skloni ni slobodi. "Ne može se tražiti da veličina udjela svake osobe u nacionalnom dohotku koji ovisi od tako puno okolnosti koje nitko ne poznaje, bude pravedna. Ali, jednako se tako ti udjeli ne mogu suvislo opisati kao nepravedni. Moramo biti zadovoljni ako možemo spriječiti učinke nepravednih akcija. U slobodnom društvu možemo, naravno, postaviti razinu ispod koje nitko ne treba pasti, tako da izvan tržišta pružimo osiguranje protiv nesreća za svakoga. Ali u takvom društvu ne možemo činiti raspodjelu dohotka tako da ona korespondira s nekom standardnom društvenom ili distributivnom pravdom, jer će pokušaji da se to učini vjerojatno uništiti tržišni poredak".
Sve u svemu, svaki jal i jalnuš danas i ovdje samo potvrđuje da su socijalistički mentalitet, uravnilovka, prosječnost, oslonac na druge, uključivši i državu, a ne sebe, mržnja prema bogatijim i strah od moćnijih, to je ta svakidašnjica.. Pa možda i to ne bi bio osobit problem da Hrvatska nije mala zemlja, koja tu jalnu energiju ne može "amortizirati". Ovdje je svaki građanin po prirodi stvari dobrodošao, pa i svatko onaj koji će poštivati naša "pravila igre".
Jal naš svakidašnji, ta "briga" o drugome ili za drugoga, to rastakanje koliko-toliko prodornijih, sposobnijih, pa i s/p/retnijih, to potezanje prema doli, a ne gori, sve to pripada nekom drugom poretku, a najmanje demokratskom kapitalizmu kao dokazano najuspješnijem od svih civilizacijskih poredaka, makar je i meni puno vremena trebalo da to shvatim. Problem je i u tome što bi u paketu u kojemu su i nacionalna država, vladavaina prava, slobodno tržište, politički pluralizam i demokracija skoro pa svatko iz njega htio nešto ukloniti. A taj paket ili ta cjelina ne može učinkovito funkcionirati bez neke od tih sastavnica, što bi većini, a osobito političarima moralo biti jasno. Tamo gdje je raspodjela kolača važnija od kolača kao takvog, stvaralački mir od stvaralačkog nemira, gdje su primjerice državni rashodi veći od 50% u domaćem bruto proizvodu ili gdje je država najveći "poduzetnik", da dalje i ne nabrajam, tamo je sve prije od demokratskog kapitalizma i njegovih dokazanih vrijednosti.
The Heritage Foundation i Wall Street Journal nedavno je objavio da je Hrvatska u indeksu ekonomskih sloboda u 2006. pala s 55. na 109. mjesto od ukupno 157 zemalja s ocjenom da smo "uglavnom neslobodna ekonomija" /u "obračun" su uzete financijske, trgovinske, porezne, monetarne, vlasničke, radne i poduzetničke slobode/. S druge strane, u istraživanju kvalitete života /troškovi života, kultura i slobodno vrijeme, ekonomija, očuvanje okoliša, sloboda, zdravlje, infrastruktura, klima, sigurnost i rizik/ Lijepa je naša na izvanrednom 18. mjestu /prva je Francuska, posljednji Irak/, neka vrsta raja na zemlji, čak i ispred Slovenije i niza ekonomski razvijenijih država. Osobno sam time oduševljen, jer ipak nije sve u ekonomiji ili recimo domaćem bruto proizvodu, bez obzira na profesionalno usmjerenje. Ali i dalje držim da možemo i moramo bolje i više, što je moguće, pored ostaloga i manjim jalom...
31. siječnja 2006.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
