Viđenja

Dubrovnik

Viđenja

RASPARANA JEDRA

Čini se prirodnim ili normalnim za nas ekonomiste ili pak znanstvenike utvrditi i dokazati da postoje neka čvrsta pravila ili zakonitosti i u gospodarskom životu i prema njima ga usmjeravati. Eto, tobože, to kaotično tržište treba dovesti u red ili još ambicioznije, taj kaotični svijet oblikovati prema nekoj našoj mjeri. Ili, nije baš u redu da neki "nezasluženo" bogatije žive, a drugi jedva krpe kraj s krajem. Gdje je tu pravda ili pravica, zar takva ova naša hrvatska zemlja mora biti ili je to samo neka zabluda? Ali, taj "problem" nije od Hrvatske, star je od kako je svijeta i vijeka i neće se tako skoro riješiti, neovisno o našim željama i nadama. Evo, pozivam sve te hrvatske i druge ekonomiste, političare, sociologe, psihologe, filozofe i druge neka odgovore na pitanje svih pitanja: Zašto Lijepa naša ne ide brže, samosvjesnije i produktivnije u taj globalni svijet, zašto ne živimo bolje i zašto nam je prošlost važnija od budućnosti? Većina je tih mudraca tvrdila da ćemo samo i jedino, u slobodnoj, samostalnoj, tržišnoj i demokratskoj Hrvatskoj biti svoji na svome i živjeti život dostojan čovjeku.

A možda, da oprostite, ovo uopće i nije "neko" pitanje. Jer, nisu rijetki, tu među nama, koji će odgovoriti: Pa tek nam je 15 godina, što bi htjeli, pa i ovo je previše. A ima i takvih koji kažu, a tako i djeluju: Ovo je naša zemlja, tu je naš dom i u njemu je sve dobro. Kome nije, ne mora tu ni biti! A svi ti promašaji, nepravde, zastoji, predrasude, ograde, pa "naši" su i nisu nam teški...To je zapravo naš najveći, možda i posebno hrvatski problem! To da smo dovoljni sami sebi i da smo postavili vrlo niske, obeshrabrujuće niske standarde skoro pa u svemu. Štoviše, sumnjivac je onaj koji traži nešto više!

Moguće je da je ovo što pišem profesionalna deformacija nekog skromnog ekonomista koji ima nekakve veze sa zbiljom i možda je zapravo sve dobro. Jer, ima i gorega, loše zdravlje recimo! Zamislite samo, nakon svega, vraćamo se osobnom zdravlju, ne zdravom društvu. A zdravo društvo bi trebao biti vrhnaravni cilj svake države, politike i tome slično! Doista, za koga je problem nekakva, po nečijim ukusima lijepa privatna kuća na prekrasnom mjestu u kojoj nekakav bogatun "kiša" noge u par ljetnih mjeseci i od koje nitko, a najmanje recimo lokalna zajednica i društvo ima koristi. Na tome bi se mjestu mogao izgraditi nekakav turistički sadržaj, zaposliti ljude, ostvarivati profit, osmisliti okoliš i tko zna što još. Eto, to me kao ekonomista, pa i /ne/običnog čovjeka nervira i s tim se ne mogu pomiriti. Ali, većina ili oni koji je predstavljaju ne misli tako i ako se to nastavi, ova od pametnih ljudi prije više stotina godina i Boga dana bogatstva nećemo za bolji život budućih naraštaja niti moći, i sve kad bi znali, iskoristiti. Moglo bi se, ne tako ni daleko dogoditi, da postanemo "brđani" na padinama Srđa, Nuncijate, Strinčjere, Žarkovice...Imali itko i takav scenarij ili "viziju" u glavi ili da upali svijeću?

U nekoj birokratskoj, političkoj, pa i ekonomskoj svijesti, što naravno ne znači da nije dobronamjerna, postoji čvrsta vjera da se ovaj Dubrovnik ili Hrvatska može oblikovati po nekoj "špranci". Pa i meni se to, s godinama, sve manje čini izglednim. Nekako mi slijed stvari, globalizacija, pohlepa klizi kroz prste...To je zapravo dobro. Bar nisam neurotik, "koji nema sposobnost prilagodbe svojem okruženju. On je asocijalan: nikada se ne prilagođava činjenicama. Međutim, bez obzira sviđa li mu se to ili ne, stvarnost ide svojim putem. Neurotik nema moć da ukloni volju i akcije svoji bližnjih i tako uspije. Stoga on bježi u sanjarenja. Slabić, kojemu manjka snaga da se suoči sa životom i stvarnošću, prepušta se sanjarenjima o diktatorstvu i o moći kojom može podčiniti sve ostale. U tome se raju događa samo ono što on želi da se dogodi. Sve je ispravno i razumno, tj. sve se točno podudara s njegovim idejama i željama i razumno je s njegove točke gledišta", kako kaže von Mises. Ili, kako Bertrand Russell tvrdi, "želja za organiziranjem društvenog života prema jedinstvenom planu rada pretežno je iz želje za moći".

Po meni, zabrinjavajuće je ono što je danas u hrvatskom, pa i lokalnom, dubrovačkom političkom i svakom drugom fokusu. A to su teme naše ne baš lake prošlosti, koje neće postati lakše što su više na dnevnom redu. S druge strane, Sanader tek sada najavljuje da se njegova vlada okreće gospodarstvu, a upravo je na njemu i njegovom pokretanju dobio izbore. Kao da je gospodarstvo, a čini se da i jest, nešto nevažno. Ne znam tko će pokrenuti ovu zemlju ako neće gospodarstvo i poduzetnici. Pravo je pitanje, na koje je bar prije jednoga desetljeća trebalo odgovoriti, kako to učiniti. Tvrdim da i sada nemamo točnu i pouzdanu dijagnozu stanja, a bez nje nema ni terapije. Pogrešan lijek i zdravom čovjeku šteti, da se i ne govori o bolesniku.

Čini mi se da puno izbora i nemamo. Ili slobodno tržište sa svim svojim prednostima i nedostacima koje učinkovitije liječi većinu društvenih bolesti i omogućava brži i objektivni protok roba, ljudi i kapitala ili socijalna tržišna država koja je sad na dnevnom redu starih članica Europske unije /koje su ipak prošle neizbježnu fazu slobodnog tržišta/ ili ovo što sad imamo. Bilo kako bilo, prostora i vremena za kojekakve političke, ekonomske ili socijalne kompromise na svim razinama, što se vuče još iz prošlog sustava, sve je manje. Nema općeg napretka tamo gdje stanuje kompromis, osobito ne u stvarima gdje je arbitar slobodno tržište. Trebalo mi je dosta vremena da to shvatim i prihvatim. Uostalom, zbog "sitih vukova i ovaca na broju" imamo to što imamo, a imamo i previše onih Bachovih galebova Jonathana Livingstonea.

Uz sve to, Hrvatskoj, pa i nama ovdje, zapravo nedostaje velikih kormilara koji će ploviti i s rasparanim jedrima ili "magnus gubernator et scisso navigat velo", rekao bi Seneca.

3. kolovoza 2005.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

TUĐI NA SVOME

Dubrovnik - Viđenja

Ipak sam mislio spustiti zavjese na predmet ex Dubrovačka banka d.d. i neuspjeh ideje osnivanja nove Dubrovačke gradske banke d.d., ali neki vrag mi ne da mira. Bilo pa prošlo, reklo bi se. Ionako val globalizacije, tako i financijske prekriva sve. Nema tu mjesta nekoj romantici, sentimentu i kojekakvim vapajima odozdo. Pomagača u rušenju nečega što je dobro bilo, a moglo je tako i na dugi rok biti, bar kad je riječ o ex Dubrovačkoj banci d.d. ali i još nekim ranijim slučajevima, uvijek je ovdje, povezanim s vrhovima bilo i bit će.

Ali eto ukazao se Damir Odak, predsjednik uprave Nove banke d.d. da nam objasni zašto se zavjesa mora spustiti, tko su i što su ti OTP Mađari i ta "odlična" banka, gdje smo i kad smo mi "zakržljali", prednosti ekonomije veličine itd. Kaže on još da će se te kruške i jabuke Dubrovačke, Istarske, Sisačke i Dalmatinske banke spojene u Novu banku d.d. ubuduće zvati OTP banka Hrvatska d.d. Ne vidjeh, ali vjerojatno sa sjedištem, a gdje drugdje nego u Bandićevu Zagrebu i njegovom proračunu. Govori nam on još i to da će ono Dubrovačka, Istarska, Sisačka, Dalmatinska ostati u nazivu, već po podružnicama. A poreze i druge "sitnice", od odnosa prema klijentima i lokalnoj zajednici Odak i ne spominje. Svatko na njegovom mjestu i ne bi drugačije govorio, pa radi za svog gospodara, u ovom slučaju OTP banku i tu ništa nije sporno. Osim da nam kaže da tako mora biti u globalnom svijetu financija ili tako su mu rekli. A to da će ta OTP banka Hrvatska d.d. "ostati najveća banka u dubrovačkom kraju", koja se neće zvati Dubrovačka banka d.d., kojoj neće sjedište biti tu i za koju će skoro sav "outsourcing" obavljati društva izvan Dubrovnika, uz sve druge negativne posljedice koje tek slijede, objesite to sve skupa "mačku o rep".

U cijeloj ovoj priči na koju se nevoljko vraćam muče me neke dvojbe. Zbog čega se Nova banka d.d. ne bi zvala Dubrovačka banka, pa neka je u vlasništvu OTP banke? Uostalom, stranci su vlasnici i Privredne, Splitske, Zagrebačke, Slavonske i još nekih hrvatskih banaka u stranom vlasništvu i nije im na pamet padalo mijenjati ime. A Dubrovačka banka, Dubrovnik i dubrovačka financijska tradicija prepoznatljive su i u europskim razmjerima, unatoč svemu, pa i više od potonjih. Ili, zašto sjedište takve banke /s pripadajućim porezom na dobitak i drugim prednostima za naš kraj/ ne bi bilo u Dubrovniku, kad već postoji sva ljudska, tehnička, tehnološka, pa ako hoćete i "tradicijska" infrastruktura. K tome, govori se i o tzv. jadranskoj orijentaciji OTP banke.

Kad je propala ideja o novoj Dubrovačkoj gradskoj banci d.d., promislio sam da je to zbog toga što je ona sama loša ili je riječ o "lošem vinu". Ovdje ne važi "da je problem s manjkom ideja, a pomoćnih radnika za njihovu provedbu uvijek će biti dovoljno". Nama zapravo nedostaje "pomoćnih radnika" ili "vodonosaca" koji su raspršeni različitim interesima, straha od "moćnika", zavisti, predrasuda i koječega drugoga, pa se tako i ne ukrcavaju u "vlak s voznim redom". Povijest toga je duga i ponavlja se. Barem je takvo moje iskustvo s nerođenom Dubrovačkom gradskom bankom d.d. Ako nemate "pomoćnih radnika" nemojte pokretati nikakve ideje osim ako vas zadovoljava da umirete u ljepoti neke ideje. Međutim, postavlja se i pitanje zaslužujemo li mi našu banku, kad smo bez "kapi krvi" prihvatili rušenje one Baraćeve, nikad dokazano neuspješne Dubrovačke banke d.d. Tko to tamo tvrdi da neko ulaganje ili dionica neće biti profitabilni u stvarima koje se određuju budućnošću? Pogledajte samo cijene nekretnina po Dubrovniku u odnosu na tu fatalnu 1998. I nije li Dubrovnik tada izgledao prejak ili je pak stršio u tadašnjoj, a i sada ništa manje centraliziranoj hrvatskoj državi i takav nekome nije odgovarao?

U krajnjem zbog svega toga stvari idu tako kako idu, od American Expressa Hrvatska do najnovije OTP banke Hrvatska, sve su te financijska, pa i neka druga veća društva kapitala mogla imati sjedište u Dubrovniku sa svim blagodatima i za naš kraj i za Lijepu našu u cjelini. Ovako, ostalo je sve na Atlantskoj plovidbi d.d. i donekle Atlasu d.d., kojima, hvala Bogu, dobro ide i nadam se da će to potrajati.

Nekako je prebrzo prošlo to vrijeme kad se moglo, uz ne preveć rada i još manje pameti, ovdje, na krajnjem hrvatskom jugu lijepo živjeti. Kupci, turisti ili kako god hoćete, traže nove vrijednosti ili novac za vrijednost /value for money/ i ako toga nema, idu oni drugdje, diljem svijeta. Sve je manje gospara, galebara, oriđinala, sklada, uljudbe..Nestali su dubrovački simboli poput tramvaja, banke, govora, pučkog teatra... Pa i cijela ta naša dubrovačka turistička ponuda više je globalna nego lokalna, nudimo ono što se po cijelom svijetu može kupiti, ovako ili onako, skuplje ili jeftinije. Skoro pa ništa svojega. A od tih povijesnih običajnih, kulturnih, gurmanskih i inih sastojaka mogle bi se složiti ovom Brzom svijetu zanimljive cjeline. Sva je sreća da i turisti ili izletnici moraju jesti, spavati i dokazati da su ovdje bili, inače bi bilo puno gore.

Ali nisam ja taj koji ovaj suton može na najbolji način opisati. Potreban je neki novi Vojnović da zaokruži ovakav slijed stvari. A opet neki drugi "Vojnović/i/" za otvoriti neke nove vidike i perspektive, temeljene na najboljim dubrovačkim tradicijama i nasljeđu. Koji će "pronaći zdravu ravnotežu između očuvanja osjećaja identiteta, doma i zajednice i obavljanja onoga što je potrebno za preživljavanje u globalizacijskom sustavu", kako tvrdi Friedman.

Bilo kako bilo, moramo i samom Bernardu Shawu, koji o Dubrovniku govori "kao o raju na zemlji" i koji tu ima čak i svoju ulicu, dokazati da i mali narodi, poput hrvatskog, u globalnom svijetu, imaju svoje mjesto i perspektive. Zamislite samo, taj Shaw bio je imperijalist, mrzitelj malih naroda i veliki književnik. Ali i to je umjetnost! Sve ima svoje lice i naličje!

27. srpnja 2005.

Bajro Sarić – "Glas Grada"

KIČ ILI "KIČ"

Dubrovnik - Viđenja

Kao u nekim pravilnim ciklusima, tako već desetljećima, ponovno su se razbuktala pisanja, priče i zanovijetanja o tobožnjem kiču i kičastom u povijesnoj gradskoj jezgri, pa i nešto duže i šire. Davno bijahu ćilimi, rode, čaplje, babuške, pa sad školjke, svijeće, majice, plastika i sl. Ako niste znali, babuška je najprofitabilniji i najprodavaniji "dubrovački" suvenir svih vremena. Sav taj "kič" očito ima stalno prođu i od njega živi ne mali broj ljudi, ovako ili onako, htjeli to mi ili ne. A u međuvremenu se stalno vrte nikad dovršene priče o dubrovačkim suvenirima, dubrovačkoj kuhinji, dubrovačkim butigama i sl. Ali, sve to o kiču i oko njega govori zapravo nešto posve drugo i puno ozbiljnije je prirode.

Naime, potvrđuje da u većini naših duša spava nedemokratski, socijalistički, pa čak i diktatorski mentalitet, koji se, doduše na benigan način budi i kroz rasprave o kiču, lijepom, uljudbi i sl.

Ludwig von Mises piše da bi se "arhitekt veoma uvrijedio ako bi ga netko nazvao potencijalnim diktatorom. On može uzvratiti kako je njegov jedini cilj da ljudi budu sretniji dajući im ljepše kuće; ti ljudi nisu obrazovani da bi znali što je najbolje za njihovo vlastito dobro; stručnjak pod pokroviteljstvom države mora se o njima brinuti i trebali bi postojati zakoni protiv ružnih zgrada. Ali zapitajmo se tko bi trebao odlučivati o tome koji se arhitektonski stil treba smatrati dobrim, a koji lošim? Naravno, ja, stručnjak. On žestoko prezire činjenicu da čak i među arhitektima postoje vrlo velika razilaženja glede stilova i umjetničkih vrijednosti...Njegov cilj nije da usreći ljude nego da žive u uvjetima koji njega, diktatora čine sretnim. Dakle, tko treba biti gospodar? Trebaju li ljudi biti slobodni birati svoj vlastiti put prema onome što misle da ih čini sretnima? Ili treba li diktator koristiti svoje sugrađane kao pijune u nastojanjima da sebe, diktatora učiniti sretnim? Moramo priznati kako su neki stručnjaci u pravu kad nam govore kako se većina ljudi ponaša budalasto u svojoj potrazi za srećom. Ali ne može se čovjek učiniti sretnijim tako da ga se stavi pod starateljstvo..."

Ako pokušate pronaći neku vezu između estetike i slobodnog tržišta teško da ćete uspjeti. Tržište, ali i kojekakve potrošačeve potrebe najčešće nisu nimalo lijepi, još manje uljudbeni. To jako dobro shvaćaju svi oni koji prodavaju "kič" po Stradunu, a od njega, ovako ili onako živi velik broj ljudi, zasluženo ili nezasluženo. Uostalom, na području estetike kao i na svim drugim područjima ljudskog pregalaštva ne postoje apsolutni kriteriji o tom što je lijepo, a što nije. Ako netko nameće nekakva svoja estetska viđenja, ne čini tako ljude sretnijima. Svatko od nas odlučuje o onome što nas čini sretnim i što voli. Mises kaže da "ne činiti sretnim nekoga, tko silno želi ići na predstavu "Abijeva irska ruža" time da ga prisilite da umjesto toga ode na savršenu predstavu "Hamleta". Možete se rugati njegovu lošem ukusu, ali on će samo odlučivati o njegovom vlastitom zadovoljstvu."

Pa imam i ja neke svoje estetske kriterije i standarde, možda se i poklapaju s vašim, a eto i ne znam što bi s njima. Pitao sam brojne trgovce i ugostitelje zašto ne nude nešto "ljepše", "naše" ili svjetske brandove, a odgovor je uvijek isti – potrošačima ili turistima to ne treba ili imaju drugdje jeftinije. Vjerujem im. Maštao sam i sad maštam i još mi se čini mogućim posve drugi skladni, bogati, izvorni, sadržajni i ne znam kakav Stradun. Neki svjetski putopisci ga tako i doživljavaju, kažu da je to najljepša ulica na svijetu, da je puna krasnih butiga, suvenirnica, kafića, pa sad budi pametan. Ponekad mi se učini da postoje samo dva rješenja – Stradun kao izlog ili muzej ili Stradun ono što sad zapravo jest. A i to sa Stradunom i Dubrovnikom i kičem i "kičem" sve smo to zaslužili. Tako stvari stoje s tržištem i našim gostima, a prirodno je da nam se u glavi motaju neke ljepše slike ili neka druga vremena, bolja ili gora, kako za koga.

A nešto malo i o čestim tezama da su Dubrovnik i mi svi skupa zaslužili više od toga "kiča" svakodnevnog. Pa molim vas, tko je taj koji će reći da nije zaslužio više, daleko više...Prvi ja. Samo je problem što o tome odlučuje slobodno i nesavršeno tržište roba, rada i kapitala. A može se postaviti i pitanje jesmo li i ovoliko zaslužili. Jer, čeljad iz cijeloga svijeta ovdje dolazi i ostavi nešto novca ponajviše zbog onoga što je učinjeno prije kojih pet ili šest stoljeća. Zamislite brojne pametne i vrijedne ljude u mnogim krajevima Lijepe naše koji jedva da i preživljavaju, jer na njihovu nevolju, ljudske karavane tuda ne prolaze, a ni psi ne laju...

Boja, okus i miris tržišta i kupca nešto su posve drugo od naših estetskih, kulturnih, pa i moralnih viđenja. "Arhitektura" iznikla iz tržišta, konkurencije i globalizacije često puta nije ni malo lijepa i po nekim općeprihvaćenim vrijednostima ili standardima. Ona "druga", iznikla u birokratskim, planskim ili socijalističkim glavama puno je ljepša, a možda upravo i zbog toga je nestvarna. Uostalom, i osobno sam dosta godina bio zarobljenik potonje, pa i sad mi ponekad prostruji neko moje viđenje Straduna koje je zapravo suprotno onome što kupci ili gosti traže. Na kraju dođem i do toga da je još i dobro kad taj "kič" prodaje naša čeljad, jer već u nekim drugim hrvatskim krajevima stvari ne stoje tako. Svi ti nesporazumi i upitnost Europske unije proizlaze iz nesavršenosti slobodnog tržišta i globalizacije i njihovih socijalnih posljedica. A opet, da nema slobodne tržišne utakmice, konkurencije, "kiča" i globalizacije sve bi i nama običnim potrošačima bilo puno oskudnije, skuplje i nedostupnije. Kakvi bili da bili čini se da poduzetnici bolje služe potrošačima negoli birokrati ili vlasti građanima. I zato i onome zadnjem poduzetniku kapa dolje! "Onaj tko ne zna služiti građanima, želi njima vladati". A ima li to veze s ovom pričom o kiču i "kiču", prosudite sami...

19. srpnja 2005.

Bajro Sarić – "Glas Grada"

IN VINO VERITAS

Dubrovnik - Viđenja

Ne znam kako pokrenuti Lijepu našu, kad se sve manje isplati raditi i stvarati. Pa tako proizvoditi i vino, taj simbol hrvatskog gospodarstva, ali i kulture, tradicije i identiteta, pa i njezine raznolikosti. Najmanje se isplati vinogradarima, nešto više vinarima, još više trgovcima, a najviše ugostiteljima "pričati priče" o vinu. U sređenim ekonomijama, od koje smo tako daleko, redoslijed bi trebao biti posve obrtnut. Dakle najviše bi trebali zarađivati vinogradari, pa onda vinari, pa trgovci, pa ugostitelji. A kad nije tako, onda se zalihe gomilaju, svakakva vina sve više uvoze, a onih pravih, autohtonih, naših hrvatskih sve manje je na stolovima, ovakvim i onakvim. Da je neke sreće i pameti, samo od vina moglo bi lijepo živjeti i popuniti hrvatske demografske rupe.

Ali, nije samo u vinu istina /in vino veritas/. Svakim danom sve je izraženije i "ribanje i ribarsko prigovaranje", ne samo da nam uloviše, nego, što je još i gore izloviše ribu Talijani i Slovenci. A, evo sad moramo ograničiti i proizvodnju šećera. S tekstilom stvari ne stoje nimalo dobro, pa brodogradnja, pa pšenica, voće, povrće, sve nam se ograničava, što zbog Europe, toga civilizacijskog raja, što zbog mira prema vani, što zbog globalizacije, što zbog skupe države…A nemojte misliti da su i turistički apartmani, hoteli, pansioni i sl. isplativiji, onako čisto financijski gledano. Turizam su "pronašli" i još uvijek ga "pronalaze" diljem svijeta, za sve manje novca može se bolje odmoriti. Uostalom, pitajte sve one koji od tih i takvih djelatnosti i poslova /pre/žive.

Nema ništa od one "zrno po zrno pogača". Mnogi su otišli i na onaj svijet, a "sarmu kušali nisu". A ni od one "dabogda imao, pa ne imao". Čini mi se da oni koji imaju, imat će još i više, a koji nemaju, imat će još i manje. Tako je to, jer kapitalizam je, osobito ovaj neoliberalni, praksa, a socijalizam je bio i ostao teorija. Idemo li u neku franšiznu Hrvatsku, u kojoj će nam Europljani ili oni još dalji zapravo prodavati zdrav razum i "nove vrijednosti"?

Ako vam je za utjehu, ono što nas godinama muči, kao što je nezaposlenost, skup život, nesigurnost, strah i sl. nije nikakva hrvatska posebnost. Muka je to i razvijenog dijela svijeta, samo na nekoj drugoj razini ili obliku. Neučinkovite vlade svojstvene su i tom svijetu, unatoč demokratskoj tradiciji, bogatstvu, većem izboru...Napokon, što znači biti bogat ili siromašan u takvim, više-manje subjektivnim stvarima. Znam dosta "bogatih" i još više "siromašnih" po nekim općeprihvaćenim mjerilima, ali nisam baš siguran stoji li takva podjela.

Svakome se od nas i svakodnevno postavlja pitanje možemo li se, ne izvući, nego uvući u taj svijet globalizacije i sačuvati se u temeljnim vrijednostima, tradiciji i identitetu. Jer pobjeći nemamo kuda, a preskupo smo platili sve ovo da bi bili pregaženi. Imamo li mudrosti, znanja i snage za promaknuti se u zemlju u kojoj priča počinje od zarade a ne od raspodjele, od prihoda a ne od troška, od stvaratelja a ne štetočina...?

Vjerujem da imamo, ali po nekim uvjetima, ovisnim opet o nama samima. Prvi korak je smanjenje birokracije i svih onih koji su, ovako ili onako zapravo na državnoj plaći. Kao što reče Ludwig von Mises "predstavnička demokracija /kao temelj svake moderne države op.a./ ne može postojati ako se veliki dio glasača nalazi na državnoj plaći. Demokracija je gotova ako se članovi parlamenta ne smatraju izvršiteljima volje poreznih obveznika već zastupnicima onih koji primaju državne plaće, prihode, subvencije, potpore i druge beneficije iz proračuna". A ova naša hrvatska država upravo je takva.

A drugo, naša se, kao i svaka država, vlast ili uprava mora vratiti "poslu" zbog kojega je tu. A tu je da stvori svakom svojem građaninu /ili "članu"/ jednake početne uvjete, donosi i primjenjuje zakone i propise koji će ljudima činiti život sigurnijim i smislenijim, pa ako hoćete ponekad i štititi od nas samih. Koliko je vlastodršcima stalo do takvog shvaćanja i prihvaćanja svojega "posla", utoliko će se ova naša hrvatska zemlja ići brže naprijed. U krajnjem, država je tu da služi narodu, a poduzetnici i sl. potrošačima. To se inače zove tržišni i demokratski kapitalizam, a i za to smo se, u "paketu" opredijelili prije 15 godina. To je onaj drugi, ne baš svakome dragi dio priče, od kojega bi najradije pobjegli.

Ali, sada kada sve skupa zbrojim i oduzmem, ne vidim niti jednu konzistentnu, čvrstu, vizionarsku i odlučnu grupaciju, bez obzira je li riječ o vladajućim ili oporbenim, političkim strankama, udrugama i sl. koja bi doista mogla ostvariti Hrvatsku kao dio globalizacijskog svijeta u kojemu će naše vrijednosti biti naše, a ne neke tuđe prednosti. Koje će u krajnjem izgraditi posve novi vrijednosni sustav i državu u kojoj ćemo bar imati temeljne preduvjete blagostanja, jer sve ostalo je ipak do nas samih i tu nam ne može nitko, a država najmanje, pomoći.

Možda je vrijeme, kada, kako kaže Pavle Kalinić, "za smijeniti generacije – milom ili silom". Narod se ionako ne može smijeniti. A možda je to samo mišljenje jednog ekonomista. A "borba protiv ekonomije jest izrazita činjenica intelektualne povijesti u posljednjih stotinu godina. Zagovornici državne svemoći /a tu se stvari i u Republici Hrvatskoj nisu promijenile/ nisu ulazili u diskusiju problema koji se pojavljuju. Oni su ekonomiste nazivali pogrdnim imenima, izražavali sumnju u njihove motive, ismijavali ih i proklinjali" kaže opet Mises. Dabogda da su u pravu!

13. srpnja 2005.

Bajro Sarić – "Glas Grada"

SUMNJA /NE/POKREĆE

Dubrovnik - Viđenja

Posve je jasno da postoji medijska ili virtualna i stvarna ili svakodnevna Hrvatska i ne kažem time ništa novo. Baš kao i u ostalome o čemu pišem u ovim mojim kolumnama. Sve je to već netko napisao ili rekao, a ja eto na neki način podsjećam i štedim vam vrijeme. Bar onima koji ga nemaju dovoljno, drugima ga je ionako previše.

Evo, recimo upravo su okončane 25. Mediteranske športske igre u španjolskoj Almeriji, bez neke buke i vike. Osim one krajnje, da su naši iznova osvjetlali obraz, barem prema hrvatskoj televiziji. Ne budi lijen, provjerio sam stoje li stvari baš tako. Jesu li krajnji učinci bili uspon ili pad hrvatskog športa i nije li to možda još jedna obična medijska manipulacija, pogotovu za nas iz "provincije"? Teoretski, na tim igrama mogli smo pokupiti 280 kompleta medalja, a dopalo nas je 5 zlatnih /1.94%/, 10 srebrnih /3.88%/ i 11 brončanih /3.48%/ ili u ukupnom poretku krajnje 11. mjesto u konkurenciji 21 zemlje i 3.600 športaša. Usput, najuspješniji su bili Talijani sa 153 medalje, od čega 57 zlatnih, slijede Francuzi s također 153, ali "svega" 56 zlatnih, treći su Španjolci sa 152 medalje i 45 zlatnih itd. Ako je taj poredak u vrhu i "normalan" sve dalje do nas ukazuje da su te igre za nas značile jedan velik neuspjeh i potvrda nipošto dobrog stanja u športu, uostalom kao i u društvu općenito, kako reče "prvi hrvatski olimpijac" Antun Vrdoljak. Dvostruko manje brojniji Slovenci prikupili su čak 10 zlatnih medalja, a daleko ispred nas su još i Turci, Egipćani, Grci, Tunižani, Alžirci, Srbi i Crnogorci. Svatko tko bar malo prati hrvatski šport zna da su povremeni bljeskovi /Ivanišević, Kostelići, rukometaši, nogometaši/ plod slučajnosti i čisto pojedinačnog napora i talenta, a nipošto sustavnog rada. A dok je tako ne treba se boljemu ni nadati. Najmanje su za to krivi športaši, ponajviše oni koji ih vode, kao i drugdje.

Ali, ne bih ovime zamarao. Uzeo sam samo jedan primjer, gdje mediji, ovakvi ili onakvi, plaćeni ili neplaćeni, mogu manipulirati čak i tako egzaktnim stvarima kao što je šport. A tek onima gdje se konačni učinci uopće ne mogu brojkama iskazati!?

I što sad? Neće valjda svestrani i vječni Zlatko Mateša, sumnjivo izabrani predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora, "bard" propale hrvatske vlasničke pretvorbe i privatizacije, koju svi osjećamo, ovako ili onako još i danas i tko zna dokad, neće dakle taj Mateša priznati činjenicu da su ovogodišnje Mediteranske igre zapravo neuspješne za hrvatski šport!? Čini mi se zapravo besmislenim pitati predsjednika koliko je uspješna organizacija koju vodi, direktora poduzeće, ravnatelja ustanova, gradonačelnika grad itd. U krajnjem, pitamo ih o njima samima, a svatko o sebi misli sve najbolje. Inače, kad smo već kod Mateše i sličnih, jedan od važnih uzroka dramatičnog pada naše konkurentnosti je po meni zavidna tzv. horizontalna pokretljivost i skoro nikakva vertikalna pokretljivost "vrhova". Malo tu ima od Gundulićevih "okreće se kolo sreće, vrteći se ne pristaje, tko bi gori sad je doli, a tko doli ka gori se kreće". Očito je ta Dubrovačka republika bila puno dinamičnija od ove naše Hrvatske. Bit će da je, možda i ponajviše zbog toga bila to što je bila. Danas i ovdje onaj koje gori rijetko je sad doli, a nešto se sporo prema gori kreće onaj tko je doli...

Inače se za medije kaže da su sedma sila. Ne znam koja su sila po redu, ali da je to neki drugi svijet, koji se tek ponekad poklapa sa zbiljskim ili stvarnim svijetom, tako mi se čini. Nakon svega, jedva čekam "evernet" svijet, a vjerujem i svi vi. U tome svijetu, u kojemu smo svi stalno na mreži brzo i lako ćemo prepoznati objektivnu vrijednost bilo koje informacije. Tako ćemo jedan naš mali integrirani uređaj nešto priupitati i on će nam priključkom i pretragom globalne mreže podataka hladno, brzo i točno odgovoriti. Ali, moramo znati pitati. Neće biti ni teških pitanja ni teških odgovora. Osim ako nam je ugodnije živjeti u iluzijama, predrasudama ili neslobodi, a tu nam nikakva tehnologija, osim nas samih ne može pomoći.

Životna svakidašnjica, ovako ili onako, potvrđuje da je ova zemlja Hrvatska u ozbiljnoj krizi, gospodarskoj, socijalnoj, pa i svakoj drugoj, više ili manje. I da se jasan, pouzdan i poticajan put njezinog prevladavanja i ne nazire. A "doprinos" tome daju i mediji i oni koji iza njih stoje ili bolje rijeti za njih misle. Zato sumnjajte i uspoređujte, to je najviše što možete. Uostalom, zato i jeste! "Ne uznemiruje nas stvarnost, nego mišljenje koje oni /mediji, op.a./ o njoj stvaraju", reče Epiktet nekih stotinu godine poslije Krista. Ako ništa drugo, opet po Epiktetu, "sve se čovjeku može oduzeti, pa i slobodno govoriti, ali ne i slobodno misliti. Jedino mudar čovjek je slobodan". Sumnja pokreće, a i ne košta ništa, dodao bih!

6. srpnja 2005.