Viđenja

Dubrovnik

Viđenja

TAKVA SU VREMENA BILA

Ma kakvi savjeti postojećim i možebitnim poduzetnicima, ma kakvi bili i od koga dolazili, jednostavno to čeljad malo zanima. Čak i one kojima bi ipak koristili. Jer, ljudi su shvatili i prihvatili, nakon svih tih silnih pljački, lopovluka manjih i većih, mit/ova/a i korupcija, podobnosti ovakve ili onakve, "naših" i "njihovih" i na kraju vidjevši tko je gori i ne vidjevši tko je doli, dakle nakon svega toga, zaključili su da su posve drugi putovi do vrhova, a najmanje znanje, stručnost, poštenje, rad i strpljenje. A to je najveći problem suvremenog hrvatskog društva, taj nedostatak motiva, volje, pa ako hoćete i entuzijazma da se činjenica neovisnosti i europskih perspektiva na najbolji način iskoristi. Štoviše, Dubrovačke minijature iz prošlog broja našega Glasa većina nije ni primijetila i ponovo su se, mjestimice, postavila pitanja nisam li opet odustao. Žalim da je tome tako i puno sam sretniji kad sam na kakvom-takvom, ali ipak svome terenu – ekonomiji, međutim što zbog političara, a bogami i ne malog broj uvaženih ekonomista, ta i ne može biti zanimljiva. A što se ekonomije kao takve tiče, ovdje i danas na djelu je špekulantska ili nešto blaže, trgovačka ekonomija, prelijevanje iz praznoga u šuplje, a nipošto ona koja bi na najbolji način i na dugi rok iskoristila sve naše prednosti i ublažila i ne male nedostatke. Uglavnom, kako bi se to umno reklo, nacionalna ekonomija nam je bolesna.

Tako se sada svekolika hrvatska, mjestimice i svjetska javnost uzburkala govorima tadašnjeg glavnog tajnika HDZ-a i sadašnjeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića hrvatskim iseljenicima ili kako se već osjećaju u australskom Sydneyu što ih je portal Index objavio prošle subote. Pa neka je objavio i opet Mesić nema pravo kada tvrdi da iza svega toga stoji mafija, profiteri i njegovi politički protivnici, jer nije ni opovrgnuo da to što je tada rekao nije rekao. A evo što je tada, odnosno prije 14 godina govorio Stjepan Mesić 30. svibnja 1992. "Mi smo stvorili državu nakon 900 godina, ali nisu tih 900 godina Hrvati mirovali. Uporni su uvijek bili za hrvatsku stvar i hrvatsku državu. Pa u Drugom svjetskom ratu Hrvati su dva puta pobijedili i to moramo reći svima, našim prijateljima i našim neprijateljima. Hrvati su pobijedili 1941. godine kada su 10. travnja proglasili hrvatsku državu. Jer Hrvati nisu tu državu proglasili zato što su fašisti nego zato što su imali prirodno i povijesno pravo na državu. Ali rezultati Drugog svjetskog rata su poznati, ali poznato je i to da su Hrvati i drugi put pobijedili u tom ratu jer su se našli zajedno sa saveznicima za pobjedničkim stolom. I onima koji smatraju Hrvate da su bili s druge strane, koji žele pridobiti te saveznike i blatiti hrvatsko djelo moramo im reći - Hrvati su bili za hrvatsku državu, a Hrvati nisu ratovali ni za bijele ni za crvene barjake, oni su ratovali samo za crven-bijeli-plavi barjak..." . Ma koliko da su tada teška vremena bila, što mi ovdje najbolje znamo, ipak mi se čini da je Mesić prenaglio, pogotovu hvaleći prvu, nikad priznatu hrvatsku kvislinšku tvorevinu, pa i poopćavajući agresivna obilježja neprijatelja na cijeli narod. Jer, dok u svakom žitu, pa i u "srpskom" ima kukolja, ima nade da će i velikosrpska ideja zauvijek nestati. Općenito, svako, a posebice nacionalno poopćavanje ili generalizacija krajnje je opasno i nikad i nikome, pa ni samom narodu nisu donijeli ništa dobroga, naprotiv...

Dakle, to što je govorio Mesić u Sydneyu, taj nacionalistički, ajmo rijet ispad, nije ništa "strašniji" od njegovih ranijih govora u to doba, dok se uspinjao na hrvatskoj političkoj ljestvici i sceni i sve je to, dragi moji sugrađani, ne samo u Hrvata, nego i u svih drugih naroda na ovim prostorima, a povijesno gledano i na svim drugim prostorima i kod svih drugih naroda uobičajeno i posve normalno. Ta kako bi se uopće popeo na vrh, da mu nije bio takav početak. Kakav jest da jest bio Franjo Tuđman, da nije bio onakav kakav je bio u ono vrijeme i na onome mjestu, s onakvom voljom za hrvatskom neovisnošću i državom, dakle da nije bio onakav, veliko je pitanje bili uopće bilo neovisne Hrvatske, uz svo poštovanje živim i mrtvim hrvatskim braniteljima. A reći ću i to da još uvijek nekima neovisna Lijepa naša nije "sjela", osobito ne europskim moćnicima i da ćemo, ako se ovako nastavi, čak ne i u nekom dugom roku, opet biti i ovisni i neslobodni, pod teretom golemog duga i stranog kapitala. A i morat ćemo, kako se čini, više raditi za manje "para", pa čak ne i ono što bi željeli. Da tako ipak ne bude, morat ćemo promijeniti "gard", osloboditi se nekih naših unutarnjih predrasuda, pa i ne baš uklonjenog nacionalizma, razumijevati i uvažavati različitosti, promicati ljudska i manjinska prava i pravnu državu uopće, na kraju ili na početku, izvorna vjerska načela, a ne njihovu, nerijetko neprimjerenu i netočnu interpretaciju i prenošenje. Zapravo, kad se bolje sagleda zbilja, pa i ne tako bliska budućnost, novi europski poredak i sustav vrijednosti možemo ili odbaciti i "pasti travu" ili se svemu tome priključiti, koristeći najbolje umne, političke i prirodne potencijale. Sve u svemu, moramo se naučiti plivati u toj globalnoj i europskoj bujici ili ćemo se potopiti, bez obzira na svačiji svjetonazor...

A ovo je prigoda da se podsjetimo što resi velike političke vođe. Evo što Gustave Le Bon kaže: "Ne smije se ipak pretjerivati s tim analogijama između različitih kategorija velikih ljudi. Izumitelji igraju važnu ulogu u budućem razvitku neke civilizacije, ali nikakvu neposrednu ulogu u političkoj povijesti naroda. Superiorni ljudi kojima dugujemo sva znamenita otkrića što tvore zajedničku baštinu čovječanstva, počevši od pluga pa do brzojava, nikad nisu imali potrebnih svojstava karaktera da osnuju religiju ili da osvoje carstvo, to će reći da vidljivo promijene lice povijesti. Mislilac suviše vidi zapletenost problemä da bi ikad imao predubokih uvjerenja, a politički ciljevi mu se i ne čine dovoljno dostojnima njegovih nastojanja da bi ih slijedio. I izumitelji mogu iza dugog vremena izmijeniti civilizaciju; no fanatici uske inteligencije ali čvrsta značaja i moćnih strasti jedini mogu osnovati religije i uskomešati svijet. Na glas pustinjaka Petra mlijuni ljudi su se bacili na Orijent; riječi opsjednutih, poput Muhameda, stvorile su dostatnu snagu da pobijede stari grčko-rimski svijet; nepoznati redovnik, poput Luthera, bacio je svu Europu u pokolj. Među masama neće glas Galileja ni Newtona nikad imati ni najslabijeg odziva. Genijalni izumitelji pospješuju tok civilizacije. Fanatici i opsjednuti stvaraju povijest...Narod se dade voditi samo ako utjelovljuješ njegove sanje. Mojsije je prikazivao za Židove želju oslobođenja koja je kroz godine tinjala iza njihova ropskog čela što su ga razdirali misirski bičevi. Buda i Isus razumjeli su beskrajnu nevolju svoga vremena i učinili su religijom potrebu ljubavi i milosrđa koja se u doba općenitih nevolja počela javljati u svijetu. Muhamed je ostvario jedinstvenim vjerovanjem i političko jedinstvo naroda koji je bio razdijeljen u tisuće suparničkih plemena...Konačno, dakle, ideje – a po njima i oni koji ih utjelovljuju i šire – vode svijet. Njihova je pobjeda osigurana, čim ih brane opsjednuti i uvjereni. Od male je važnosti jesu li one lažne ili ne...Ne pripada, kako to tvrdi Evanđelje, kraljevstvo nebesko siromašnima duhom, nego zaista kraljevstvo zemaljsko, uz jedini uvjet da posjeduju slijepu vjeru da će pomaknuti gore...". Koliko mi god sve ovo teško pada, potpisujem da je tako u našoj zbilji, da ponovim ne samo hrvatskoj, nego i općoj, a i sva povijest je takva, dok ćemo za budućnost tek vidjeti, iako su i tamo nade slabašne.

Nacionalizam će na ovim prostorima "tinjati" još stoljećima, s povremenim plimama i osekama, ali nikad "ispod crte". Nacionalizam ne kao isticanje vlastitih, pa neka su i lažne, ali ipak vlastite vrijednosti, po meni nije ništa loše, i domoljubne pjesme i svaki drugi način na koji se izražava. Ali, onaj nacionalizam¸ koji se svodi na blaćenje, sumnjičenje i poopćavanje negativnih obilježja drugih, najčešće susjednih naroda, da ne kažem nešto teže, za mene je nepodnošljiv. A korijen je takvog nacionalizma ipak u nedostatku vlastitih vrijednosti i životnim promašajima, pri čemu je krivac uvijek onaj s druge strane, najčešće "prostom oku" vidljiv.

Ne pada mi ni na kraj pameti upustiti se u nekakvu misiju pomirenja ili bratstva i jedinstva. Mržnja, zavist, ljubomora i sve ono najgore u čovjeku je od kako je svijeta i vijeka i stvari se nisu pomakle. Jedino su ublažene nekim civilizacijskim dostignućima i čovjek će, ovakav kakav je i danas, uvijek imati potrebu, ne baš racionalnu, vezati se za nešto šire, pa i najšire i zanimljivo je da je nacija čak i nadmašila religiju. Samo ću potvrditi da su posljedice nacionalizma svugdje, pa i ovdje kod nas pogubne prije svega za ekonomski razvitak i velikim dijelom nam je takvo kakvo jest i zbog prisutnog nacionalizma, kojega nije imuna ni ljevica i koji više i nije monopol desnice. Jednostavno, nisu svi najbolji na mjestima gdje se stvara nova vrijednost i društvo blagostanja, ali najpodobniji svakako jesu. A ako je bolje i ovako nego da bude onako, onda nemojte kukati. Kuknjave bez prijedloga drugog puta ili načina mislim da je većina sita. Ja mislim da možemo bolje i više, a ako netko ne može neka pusti onoga koji može i svi ćemo imati koristi. Pa ako je netko neprijatelj hrvatske države, u smislu da ne priznaje njezine granice, ustav, grb i zastavu, strpajmo ga u zatvor. A ako netko ima drukčija viđenja hrvatske države u okviru njezinih granica, ustava, grba i zastave to ne može biti razlogom bilo kakve diskriminacije, bar ne po nekim europskim, civilizacijskim, pa ako hoćete i vjerskim standardima.

Što se Mesića i njegovih govora tiče, a i uopće sličnih govora i s lijeva i s desna, Bože moj, takva su vremena bila...Svatko ima svoje razloge zašto je nekad bio komunist, orjunaš, fašist, nacist i sl., a eto više nije. Uostalom, dosljednost je vrlina tupavih, pogotovu ako vodi u zločin, kako reče američki filozof Ralph Waldo Emerson. I to je sve...

12. prosinca 2006.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

15 GODINA - PUNO ILI MALO?

Dubrovnik - Viđenja

Kako odavno rekoše, 15 godina u životu čovjeka je jako puno, u životu naroda jako malo. Pa i povijesno promatrano ni ratovi, ni revolucije, ni nove ni stare granice, ni gorostasne vođe, ni vjere ni religije, unatoč najboljim nakanama, nisu značajnije promijenile taj narodni duh i mentalitet i svi ovozemaljski problemi, ako su problemi, kako za koga, poput mržnje, zavisti, isključivosti, predrasuda i sl. isti su i lijeka im još uvijek nema. S time da mi se čini istinim postavka o dva svijeta, onim u medijima ili prema očekivanjima većine i onim između četiri, negdje tri ili pet zidova svejedno, gdje se nepoželjna, ali po meni istina, podastire "sve u šesnaest". Ali, to su vječne teme i dvojbe i ne mogu, sve i da hoću, dati neki novi doprinos i sve što pišem negdje je, ovako ili onako i zapisano.

I evo danas, 15 godina poslije, vrijedno je odati počast svim mrtvim, oštećenim i hrabrim žrtvama za slobodnu, suverenu Hrvatsku i unutar nje Dubrovnik. Ne znam kakvu su Hrvatsku svi oni imali na umu i kakav su ishod priželjkivali u nametnoj srpsko-crnogorskoj agresiji, ali dobili smo je onakvu kakvu imamo. Za nekoga je Lijepa naša najljepša, za nekoga i ne baš, ali to nipošto nije razlogom da je ne učinimo ljepšom, bogatijom, otvorenijom, snošljivijom, unatoč svakovrsnim nepravdama i nevoljama.

Ali, bar ili samo po meni, i najšire, pa i ovdje kod nas, u Gradu, nismo iskoristili sve blagodati slobode, demokracije, tržišta, prirodne, kulturno-povijesne i u kakvom-takvom socijalizmu, nikad komunizmu, stvorene baštine. Pričalo se onih devedesetih godina, kad se riješimo ovih i onih, kad nas puste na miru, sve će procvjetati, pokrenut ćemo se i sve će biti drukčije, bolje, zdravije...Pa i danas, i nakon svega nerijetko čujem, mi smo "zakon", Dubrovnik je "pojam", sve najbolje je odavde, ne samo od jučer, nego i danas i tako će biti stalno, do vječnosti. Da vam pravo kažem, ja ne mislim tako i u novim, globalizacijskim i konkurentnim uvjetima, diljem Mediterana, Europe i svijeta ne snalazimo se najbolje u ekonomiji, na tržištu i u financijskim poslovima, ono u čemu smo nekad bili iznimno jaki ne tako davno, a o "davnijem" da i ne pišem. Industrija se raspala, trgovina ona "prava" propala, naša banka također, potopio se i "Atlas" i pitam se je li sve baš tako moralo biti i nisu li nečiji uski, čak i osobni interesi, nadjačali i unatoč našim mogućnostima. Sigurno da jesu, procijenite sami koliko. Ovako kako je sada, ne "miriše" na dobro. "Šape" su prema Gradu pružili i zvani i nepozvani, nekretnine su hit i svaki mi se poduzetnički pothvat čini špekulantskim. Naravno, nisu samo zato krivi ulagači, koji se u krajnjem i prirodno ponašaju, ali to je zapravo najveći problem hrvatske ekonomije. Osim gradnje stanova za tržište, koji su još za neko, ali ne tako dugo vrijeme najprofitabilniji i najprimitivniji posao, špekulativne nakane razvidne su i kod izgradnje turističke infrastrukture, osobito hotela, restorana i sl. Ma ljudi moji, to su niskoprofitabilni poslovi, ako se sve radi po zakonu i nisu to nikakve "zlatne koke". Od toga se može, s puno rada, odricanja i strpljenja, ali i imaginacije, kreacije i sl. pristojno živjeti na razini neke srednje zapadnoeuropske klase i to turističko tržište priznaje, ništa više, a nerijetko i manje. A i to jedna malo veća obitelj. Jer, ovo su vremena umijeća upravljanja troškovima, a ne prihodima, odnosno prodajnim cijenama koje su takve kakve nam ih tržište nameće, ma što mi mislili o sebi, svojoj ponudi i sl. A skoro i nema države na kugli zemaljskoj koja nije "otkrila" svoje turističke potencijale i koja ne vidi prigodu i u tome da popuni domaći bruto proizvod. A lukave, odreda sve strane banke s domaćim vazalima, nude tobože povoljne kredite za turističke projekte, unaprijed znajući da će se u slučaju najvjerojatnije propasti ulagača, naplatiti založenom nekretninom i sve u svemu, u tome još i bolje proći. Neću tvrditi da nam perspektive nisu u turizmu, pogotovu ne ovdje na krajnjem hrvatskom jugu, ali vrijeme je da se sve to drukčije posloži, od vrha do dna i da se pronađe umotvorina, odnosno ekonomski, pa i politički poredak koji će poticati uravnotežen, regionalno usklađen i održiv razvitak Lijepe naše i njezinih sada 4.3 milijuna stanovnika i za, ne daj Bože u roku od dvadesetak godina svega 3.6 milijuna stanovnika. A to sputavanjem tobože "njihovih", sitnim stranačkim i međustranačkim političkim igrama, odgađanjem pravne države, demokracije i tržišnih sloboda, naposljetku i radikalnih ekonomskih reformi nipošto ne možemo u nekom prihvatljivom roku, koji nije manji od deset godina, postići.

Uvjerenja sam da je naš Grad sa svima nama, u proteklih 15 godina, unatoč svih ratnih strahota, pretvorbenih i privatizacijskih pljački, naših "kućnih" svađa, posve pogrešnom ustroju lokalne samouprave, globalizacijskih i inih pritisaka, mogao i trebao postići puno više. Od statusa žrtve previše smo očekivali, a nismo ni shvatili ni prihvatili da kulturno-povijesna baština, prirodne i novostvorene vrijednosti u novim tržišnim, geopolitičkim i globalnim uvjetima trebaju imati i posve novi tretman i drugačije ih i dugoročnije promišljati. Slušam tako svakodnevno kako neka čeljad stalno sama sebe i svoje istomišljenike uvjerava da je Dubrovnik pojam, da nema nikakve veze što se događa u susjedstvu, a po takvim ispada da se okolo i ništa ne događa i da su naše prednosti i vrijednosti trajne i napokon da će se ovdje rijeke turista /ne izletnika/ do vječnosti slijevati. Ponekad po takvima ispada da se cijeli svijet vrti oko nas i da bez nas ne može. A ja tvrdim da je cjelokupna povijest Dubrovnika prožeta usponima i padovima, što zbog prirodnih, ali i zbog promjenjenih geopolitičkih, prometnih, tehnoloških i demografskih uvjeta. Recimo da je zlatno doba Dubrovačke Republike relativno kratko trajalo, a općina Dubrovnik u ne tako davnoj 1950. bila u vrhu nerazvijenih općina Hrvatske. Uostalom, sve je podložno entropiji /urušavanju/ i sav je naš život borba protiv entropije i prirode. Ne bi bilo nikako dobro ne prepoznati "specifične okolnosti vremena i mjesta" i ne prilagoditi sve naše duhovne i fizičke potencijale na način koji će dati najbolje rezultate u sve konkurentnijem i globalnijem okruženju. Zbog toga su nam još i potrebnija, možda više nego ikad prije i ta, kako Hayek kaže "neorganizirana znanja, a to su znanja o "specifičnim okolnostima vremena i mjesta", u našem slučaju poznavanje stalno promjenljivih uvjeta na međunarodnom turističkom ili pomorskom tržištu, tehnološka i sl. znanja. Ta vrsta znanja, koju posjeduju uspješni poduzetnici, menađeri, brokeri i sl. nije ništa manje vrijedna od tzv. znanstvenog znanja. Sa stajališta znanja u najširem smislu, kako jedna studija potvrđuje, 500 najuspješnijih svjetskih poduzetnika i menadžera ravnopravno su u rangu s 500 najvećih stručnjaka u područjima prirodnih znanosti. Dok se potonji suočavaju, razmjenjuju i proučavaju sve dostupne informacije, bez nepoznatih varijabli, kod poduzetnika i menadžera broj nepoznatih varijabli je ponekad i nezamislivo velik. A znamo kako je to s jednadžama s više nepoznanica. Jednostavno, u poslovnoj ekonomiji ili poduzetništvo zapravo i nema jednadžbi, svaki je slučaj poseban i ne pitajte me za recepte. Samo je sigurno da u svakom poduzetničkom pothvatu pored ideje, dovoljno novca, poznavanja "specifičnih okolnosti vremena i mjesta", treba snažna volja, samopouzdanje i strpljenje.

A kako stvari stoje u ekonomskoj zbilji našega Grada i gdje se nalazimo nakon 15 godina hrvatske slobode i neovisnosti procijenite sami iz primjera. Prema Hubbartovoj formuli, uložite li u izgradnju i poslovanje obiteljskog hotela, recimo s 20 kreveta i tri zvijezdice s menadžerom i trojicom hotelskih radnika, 11 milijuna kuna /1.5 milijun EUR/ i u cjelosti ga financirate dugoročnim kreditom iz Programa "Poticaj za uspjeh" na rok od 20 godina i želite li prosječnu godišnju stopu povrata od 5%, računajte na to da ćete morati ostvariti u idućih 20 godina prosječan godišnji prihod od 2 milijuna kuna ili ukupno 40 milijuna kuna, što daje prosječan prihod po sobi /bez PDV i boravišne pristojbe, jer to nisu vaši, nego državni prihodi/ od cca 830 kuna dnevno i 120 dana punog zauzeća. Računalo se s polupansionom /doručak + večera/. Ako računate s nultom stopom povrata, onda je prosječni prihod po sobi 600 kuna. Naravno, s manjim kreditom, većim zauzećem, boljom ponudom i sl. nade u povoljniji ishod su veće. Pišem dakle o poslovanju na neodređeno vrijeme i sami ocijenite isplati li Vam se sav taj trud. A meni se čini da je danas i ovdje, ali ne zadugo, na djelu posao na određeno vrijeme, dakle kupnja i/ili gradnja za daljnju prodaju, a i to je slobodno tržište. Sve u svemu, ni nakon 15 godina nismo uspjeli izgraditi razvojno održivi ekonomski poredak koji će poticati proizvodno, kreativno i konkurentno poduzetništvo i kako se to umno kaže optimalnu alokaciju uvijek ograničenih gospodarskih resursa. Šteta, jer smo temelje, a ipak najviše oni koji su životima ili djelovima tijela platili, postavili u obliku neovisne, slobodne i demokratske Hrvatske još prije 15 godina. A onima koji su nas vodili, od vrha do dna, negdje manje, a negdje više, činilo se da je to samo po sebi dovoljno.

29. studenoga 2006.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

QUO VADIS GRADE?

Dubrovnik - Viđenja

Obične su tlapnje da mi ovdje, u gradskim kotarima ili mjesnim odborima možemo na nešto i najmanje važno utjecati, a nekmoli poboljšati uvjete, recimo i običnog kretanja, pješaćenja ili šetnje. Susjedi mi kažu da pišem o potrebi saniranja očajnog trotoara s lijeve i desne strane puta Iva Vojnovića, primjerice. Što bi trebalo biti u nadležnosti Gradskog kotara Montovjerna. Evo pišem, a vidjet ćemo što će dalje biti. A škole su, studentski domovi i koješta drugo u državnoj nadležnosti i proračunu. Dakle, u nadležnosti onih koji su trenutačno na vlasti i čija je, prije svega politička matematika, posve drugačija i prirodno je da rade u svoju korist i koja se može, ali i ne mora poklopiti s našim interesima i potrebama. Čak ne mora biti ni u općem, odnosno javnom interesu, a meni se čini da to opće, odnosno javno gubi trku s privatnim i posebnim.

Ipak, koliko sam izračunao, za razliku od Zagreba, prema prijedlogu izmjena i dopuna Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne /regionalne/ samouprave proći ćemo /Grad Dubrovnik/ u izvornim proračunskim prihodima puno bolje. Naime, umjesto 35% prihoda od poreza na dohodak koji se obračunava prema prebivalištu poreznog obveznika, pripast će nam u idućoj godini 52%, a izgubit ćemo prihode od poreza na dobitak, koji se obračunava prema sjedištu poreznog obveznika. Iako je ne baš mali broj naših sugrađana koji se hvale da su Dubrovčani prijavili prebivalište na područjima posebne državne skrbi, što mi je neprihvatljivo ili neka bar "muče", kao i u koječemu drugome, dakle ipak će nam pozitivan saldo na prihodnoj strani iznositi bar 20 milijuna kuna. A Bandiću je i Zagrebu taj saldo negativan za 800 milijuna kuna, jer će mu država "uzeti" sve prihode od poreza na dobitak /1.7 milijardi kuna/, a povećat će se prihodi od poreza na dohodak /900 milijuna kuna/. Svaka vlast ima svoje zakone samo u državi poput naše, u kojoj je sve, apsolutno sve ispolitizirano i posrijedi je obračun, ovaj put na lokalnim razinama, koji će, kao i uvijek, platiti narod. Jer, država će ovim "tramakom" ostvariti dodatnih 1.7 milijardi proračunskih prihoda pod "firmom" financijske decentralizacije.

Kakva pravna, kakva tržišna, kakva demokratska, kakva socijalna,Lijepa je naša, više nego ikad, politička država. Samo neovisni ekonomisti i to oni obrazovaniji, pragmatičniji i iskusniji znaju kamo takva država ide. Pa i nije baš slučajno, diljem i demokratskog i autokratskog svijeta, ekonomisti nisu omiljeni, jer "čačkaju" po posljedicama zakona, odluka i sl. i što je najvažnije, znaju da "ne postoji besplatan ručak". Po toj uzrečici, ali naravno još i više kao guru slobodnog tržišta, prepoznaje se netom preminuli čuveni američki ekonomist Milton Friedman. Za razliku od lorda Keynesa, koji je držao da se u ekonomske probleme i tržišne deformacije treba uplitati država, Friedman nikad nije vjerovao u moć države, a pogotovu ne u njezine predstavnike, dakle vlast koja i ne može nego u manjoj ili većoj mjeri biti pokvarena. Bolji poznavatelji lika i djela Friedmana tvrde da je i on, valjda u naletu globalizacije ili senilnosti, počeo sumnjati u mogućnosti slobodnog tržišta. Dakle, relativizirao je sve ono po čemu se proslavio. A slažem se posve s papom Benediktom XVI kad je upozorio na opasnost relativiziranja svega i svačega i ta relativnost, a ne ona Alberta Einsteina, najveća je bolest i ne samo hrvatskog društva. Što ta relativnost "na terenu" znači po nekom mojem poimanju? Ništa drugo nego sputavanja najsposobnijih, vitalnih i voljnih za dobrobit svoju, ali i onih oko njih i šire, pa i najšire. Sve je u redu, on zna, umije, hoće, može, ali ipak je on taj i taj i zato ne smije, ni po koju cijenu dalje. Pa neka je tako u politici, iako baš i ne znam zašto bi i tamo tako trebalo biti, ali nipošto ne tamo gdje su sve te pozitivne i vrijedne osobine dragocjene i potrebne svima nama.

Bez obzira na svu nevažnost proteklih mjesnih izbora u Gradu i slab izlazak i slabu mjesnu nadležnost i sve drugo, pokazalo se da je HDZ s gradonačelnicom Dubravkom Šuica najbolji izbor i za one koji su izišli, a i one koji nisu. Doktoru Vlahušiću kao da ministarski pad još nije "sjeo" i htio bi se, što je naravno legitimno, brže-bolje vratiti u vrhove. Međutim, u zao čas i na zao način, nakon one osvete, kakvom takvom, ali ipak pokretljivom Vićanu, ako baš hoćete. Pa zašto taj Vićan ne bi upravljao iz "Petrunjele" i još bolje negoli iz gradskih dvora? Pa za koga vraga služi mobitel? Znam na stotine ljudi koji revnosno odlaze na posao i dolaze s posla i učinak im je ravan nuli, ponekad doduše i ne njihovom voljom. Skoro da i ne znam uspješnika, ovako ili onako, koji uglavnom upravljaju iz nekih osrednjih "birtija" i svakim danom su sve bogatiji i nitko im ništa ne može. Kakve koristi od sve sile te fine, uglađene, pristojne i slične čeljadi koji slabo razumiju okolnosti trenutka i mjesta, a na važnim su i manje važnim položajima. Pa nisam ni ja sretan ni oduševljen s nekim uspješnicima i neuspješnicima koje srećem tu oko sebe, ali to je tako i nepromjenljivo u vremenu i okolnostima u kojima živimo i samo je pitanje koliko će to prijelazno ili tranzicijsko razdoblje potrajati. Najteža je posljedica ovih mjesnih izbora što je čeljad izgubila svaku volju za bilo kakvim političkim radom, osobito na lijevoj strani. Volju ima samo HDZ i donekle HSP i to im je dovoljno za vlast, čini se i na dulji rok, tako da oporba, a nekmoli opozicija više u Gradu i ne postoji. Tako se do ne tako davno snažni SDP bavi pitanjima ispravnosti lista HDZ-a i HSP i ispada smješan. Moguće da je sve ionako krenulo desno i da je to volja većine, ali Dubrovniku je potrebna, ako zbog ničega drugoga, ono zbog ubrzanja provedbe važnih gradskih projekata i "kritična masa" na lijevoj strani. Pa ako postoje desni "mangupi", zašto ne bi imali i lijeve "mangupe", koji također poznavaju s lijevog kuta vrijeme i okolnosti kojima pripadamo.

Bilo kako, Gradu pa i šire, gledano s lijeva ili desna, predstoji šire pospremanje, svojevrsna swot analiza prednosti i ograničenja, prigoda i slabosti, oblikovanje i provedba dugoročne razvojne strategije u posve novim, globalizacijskim i sve brže promjenljivim vanjskim uvjetima. Vjerujem da je vrijeme poraća i trauma iza nas, naravno ne i zaborava i sve sukobe između nas treći će, kao što to biva, obilno iskoristiti i to nam se sve češće i događa. Žalosno je i biti svjedokom sve češćeg i nepovratnog odlaska mladih, stručnih, voljnih i ambicioznih ljudi u veća hrvatska, pa i u europska i američka središta, ne nalazeći perspektivu života u svom Gradu i to se mora zaustaviti, nipošto riječima, nego jedino i samo djelom.

Moguće da je to i neka crna slutnja, ali Dubrovniku prijeti "promaknuće" u izletničko središte, sudeći po onome što se događa već i tu "poviše brda" preko Neuma, Hvara, Brača do Splita, od obnove i gradnje nove infrastrukture, prometnica, hotela, shopping, kongresnih ili zabavnih centara, a s neke od tih točaka i neće biti problem, uz cruisere i sl. posjetiti ili biti viđen i slikan u Gradu, s minimalnom potrošnjom. Kerum je tako, s pravom kazao, da će sad njegov hotel "Marjan", za razliku od dubrovačkih biti popunjen i do 70%, za razliku od dubrovačkih cca 50%. Uopće, Split će, ako se ne prilagodimo "novim okolnostima trenutka i mjesta", postati vodeće hrvatsko, pa i mediteransko turističko odredište. U opasnosti smo da postanemo i doslovno provincija, jer dani slave i ponosa i oslona na više kulturno-povijesnu, a manje prirodnu baštinu su iza nas, ako se malo dublje promisli. Potrebno je drugačije promišljanje i te kulturno-povijesne i prirodne baštine i njezin smještaj i prilagodba u suvremeni hrvatski, regionalni, mediteranski i europski okvir, ali i povratak tradicijskim vrijednostima uljudbe, snošljivosti, sklada i poduzetnosti. Potrebna su i nova pravila igre i lokalna vlast mora imati ovlaštenja, volju i osjećaj, da se primjerice, u povijesnoj jezgri ne mogu vani gostima restorana i sl. "ponuditi" plastični stolovi i stolice, šaroliki i kičasti interijeri, sumnjiva hrana i sl. Nepodnošljivo je da se neki ugostitelji "brane" time da su im velike zakupnine i da ne mogu bolje. Znam ih dosta koji mogu i koji bi htjeli, ali nemaju tu sreću, vezu ili stranku. Zbog takvog pristupa svi smo zakinuti i sve se uprosjećuje, a Dubrovnik turistički, pa i ekonomski, može opstati i održivo se razvijati samo na izvrsnosti i najboljim tradicijama i u novim, neusporedivo izazovnijim, pa i težim uvjetima. Kobni se zaključci i posljedice izvlače na temelju onih izletničkih i turističkih špica u dijelovima srpnja i kolovoza. Istina je da naročito velik broj ugostiteljskih i povezanih poduzetnika zarađuju, pa i iznadprosječno, ali cjelovit zaključak o pravom stanju stvari s turizmom i koječim drugim na takvom predlošku nipošto mi se ne čine prikladnim. Lijepo je ćuti i vidjeti diljem svijeta ljepote našega Grada. Mamac je to samo za viđenje, ali ne i potrošnju, kako se ispostavlja. Po meni, kada umjesto one "Dođoh, vidjeh, otiđoh" bude "Dođoh, vidjeh, potroših", tek tada će se nešto ozbiljnije i "događati". Ispričavam se onima koji Dubrovnik shvaćaju kao mjesto divljenja i ništa drugo, a znam dosta i takvih, ali u nekoj mojoj slici Dubrovniku spada i divljenje i trošenje. Temeljni je problem suvremenog Dubrovnika taj tihi, svakodnevni sukob između onih koji ga shvaćaju i prihvaćaju kao mjesto stanovanja, odmora, lagode ili "odskočnu dasku" za neki drugi, po njima bolji i sadržajniji život i onih koji svoje i svojih perspektive vide upravo ovdje i sam Bog zna kako će se to dalje razvijati...

21. studenoga 2006.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

ZAKONI ILI ZABLUDE SLOBODNOG TRŽIŠTA

Dubrovnik - Viđenja

Netko s nekim i ne mora dijeliti jednak svjetonazor, recimo kao moja malenkost s Ivićem Pašalićem, pa biti čak i politički i ne znam kakav protivnik, ali u "predmetu" kreditnih aranžmana s Hypo Alpe Adria Bank i njezinim društvima pokazao se da i nije baš liječnik opće prakse, nego doktor politike i poduzetništva. Štoviše, i Mesića i Pukanića i Jelinića i Hrgu i Baraća i svu tu političku i drugu svitu koja se "uprla" da ga ponovno uvrsti u dnevni red, na kojemu su i inače u Lijepoj našoj povijesne teme prevladavajuće, "preveslao" je na poučan način. Ako se još potrudi da pokrene i sudske sporove, i tu bi mogao prikupiti kakav sitniš, što je tek kap u moru, čini se postojećeg, a još više budućeg bogatstva. Sanader i HDZ pametno su sve to "odšutili", a i svaki onaj koji se ne bi "štel mešat".

Dakle, nitko nije kriv dok mu se to pravomoćnom sudskom presudom ne dokaže, pa nije to ni Pašalić, ma koliko ga netko mrzio ili volio. Samo u jednoj stvari ili tezi Ivić ne djeluje uvjerljivo. To da nije bio ključna, najmoćnija "figura" hrvatske politike u proteklom desetljeću, dakle u prijelomnom razdoblju ove države, to može "objesiti mačku o rep". Ali i za to je imao i legitimitet i legalitet i volju i znanje i sve je to cijena demokracije, većinske volje i ne baš rijetkih zabluda o našim dobrim i njihovim lošim momcima. A kad je vladao svojom moćnom mrežom poslušnika, kojih je, usput bilo iz svih regija, subregija, brda i dolina, mora i kopna, nitko mu zapravo ništa nije ni mogao, a takvih je uvijek bilo i bit će i ne samo ovdje kod nas. Pa i kad je pao, na onom povijesnom saboru HDZ, to uopće nije bilo tako uvjerljivo i trajno je pitanje što bi bilo da nije bilo Glavaševih "borbaša". Uostalom, svaki narod u svako doba u svakim okolnostima ima vlast kakvu zaslužuje, od najranijih vremena i tko zna dokad. A je li se obogatio ili nije koristeći svoju moć, pa valjda i jest na slobodnom tržištu i slobodnoj državi kakvi su tada bili i oni koji su tada na sve to upozoravali nisu bili ništa drugo nego komunjare, jugonostalgičari i tome sl., barem prema uvjerenju opet tada većinskog izbornika.

Ne čudim se novinarima, medijima i njihovoj "nesnalažljivosti", jer golema većina njih, da ne kažem svi su u službi nečijih i nekih interesa, ta kako bi uopće preživjeli. Ali čudim se predsjedniku Mesiću i njegovoj reakciji na bombe u Pašalićevom dvorištu. To je dvorište nekada bila skoro cijela Hrvatska, a sad je tako malo da nipošto ne zavrijeđuje onako površnu, pa i osvetničku ocjenu. Ne znam tko li samo tako Mesića savjetuje ili je to možda ipak njegov osobni stav. Jer, svako nasilje, bombe i sl. treba odmah i bez bilo kakvog ostatka na svakoj razini osuditi, pa i spram najvećeg neprijatelja, makar da je to i Pašalić. A kakav je lik i djelo žrtve, u ovome slučaju Pašalića i njegove obitelji, pa i njegovih pobočnika, to je predmetom nekih drugih postupaka i rasprava i bombe nikada ne mogu i ne smiju biti povod takvoj vrsti reakcije.

Sve u svemu, za Hrvatsku koja je za neke već u Europi i za one koji europski put podržavaju, politički slom Pašalića i njegovih pristaša svakako je dobra stvar. Utoliko što tako misli o njemu i sličnima ta Europa. Iako baš i nisam uvjeren da je i njegova nešto blaža inačica nije i dandanas prevladavajuća u hrvatskoj politici. Nakon mlake SDP-ove koalicije i povratka HDZ-a sve se pomiće s ajmo rijeti blagog desnog centra na desnicu. Posljedica je to ničeg drugoga nego slabe nacionalne ekonomije, visoke nezaposlenosti, izostanka perspektiva, korupcije, kriminala i "ja tebi, ti meni" politike. Pa i dosta toga Sanaderova Vlada čini mimo svoje volje i izvornih uvjerenja i njemu samo nije nimalo lako, kad je u pitanje neki rad mimo volje uopće. Ponekad mi se učini da imamo državu, ali ne znamo kako bi s njom. Još uvijek je žilavo i razmišljanje da je važno imati svoju državu, bez obzira kakva je, pa čak i za koga je i svaka kritika ne prima se dobronamjerno. A ja tvrdim da golema većina, bez obzira na politička, vjerska i ne znam kakva uvjerenja želi bogatu, stabilnu i vedru Lijepu našu i da sumnje u takva uvjerenja, ničim dokumentirane, odvlače od htijenja i one koji znaju i umiju.

Nešto malo i o Pašaliću kao poduzetniku. Najprije, nije baš svejedno pokucali za kredit na vrata bilo koje banke kada to čini Pašalić ili recimo ja, bez obzira na poduzetničku ideju i njezinu neprijepornu profitabilnu perspektivu i jasno je da nećemo imati jednak tretman. Hrvatskih banaka, kao i koječega drugog do jučer vrijednog, više i nema i tko zna kad će i hoće li ikad više biti. Pitanje je uopće koliko s dugom od 30 milijardi $ ova zemlja uopće i može biti suverena i sva ta servilnost vladajućih prema vani i prijekori unutra ide mi na živce. Međutim, Pašalić ima pravo na slobodnom tržištu kakvo jest tražiti i dobiti ili ishoditi kredit i za kupnju zemljišta i za gradnju vila, jer to su danas na ovome našem tlu najprofitabilniji projekti. Čak i kad se "podmire" i političari, i projektanti i državni službenici i lokalni moćnici. To je naša zbilja, do daljnjega. Kupi i izgradi za 2, prodaj za 3 ili 4 ili 5 tisuća eura po "kvadratu" ili četvornom metru, bez puno muke i za poduzetnika i za banku. Kakva proizvodnja, kakve usluge, kakvo zapošljavanje, kakvo opće, kakva budućnost mladih naraštaja, kakvi "bakrači", kakve "trice i kučine". A da samo podsjetim, poduzetnici, naravno oni uspješni, svugdje na kugli zemaljskoj, pa tako i u djeliću zvanom Hrvatska su oni koji najbolje razumijevaju vrijeme i okolnosti, ponudu i potražnju, nevezano jesu li liječnici opće prakse, ekonomisti ili dojučerašnji vozači ili tko zna što. Znanje i umijeće uspješnog poduzetnika nije ništa manje, naprotiv, nerijetko je i puno veće od nekog diplomanta, doktora znanosti i sl. Jer, taj se suočava s i riješava niz nepoznanica i nepredvidivih situacija i najbolje koristi sve svoje "resurse", uključujući i političku "baštinu", poput Pašalića. A slobodno tržište u hrvatskoj inačici čini i lojalna i nelojalna konkurencija, i bijela i siva ekonomija, i nikad procesuirani živi i mrtvi kriminalci, i politički podobnici, i monopoli i oligopoli i u takvoj se džungli treba snaći i riskirati i svašta podnositi. Napokon, i nije to za svakoga. Čudo zvano tržišna ekonomija, sudeći po reakcijama na bombe i kredite povezane s Pašalićem, a toga je bilo i ima i bit će koliko hoćete i drugdje i u razna vremena, dakle to čudo ovdje još nije ni shvaćeno ni prihvaćeno i običan, a i neobičan čovjek također se svemu tome čudi.

Tako se s tržištem devedesetih godina prošlog stoljećem i njegovim protagonistima, današnjim tajkunima, nastoje, vjerujem s najboljim nakanama obračunati prof. Ivo Josipović i SDP, zagovarajući i ustavni zakon na tu temu. Ponavljam, pravna regulativa u Hrvatskoj, osobito koja se tiče ekonomije, kaznenih zakona, pa čak i pretvorbena legislativa, posve je korektna. Jedini je problem što nema niti će ikad biti političke volje, bez obzira tko je "gori, a tko doli". Taman posla da se ukradeno vrati! Ta kralo se i u Titovo i u Aleksandrovo doba, i u Francuskoj i u Austrijskoj i Dubrovačkoj Republici i posvuda na ovome svijetu i kad bi se stvari do kraja raščistile veliko je pitanje tko je istinski vlasnik nečega. Slažem se s Hayekom da smo svi mi, kao potrošači ili kupci, zapravo suvlasnici nečega, jer sve to njihovo imanje i bogatstvo, i tvornice i hoteli ne bi vrijedili ni centa. Koliko god pesimistično zvučalo, što se više obračunavamo s prošlošću, ovakvom ili onakvom, gubimo bitku s budućnošću i ne vidim ovome kraja. Kad dublje pomislim, zapravo ne mali broj političara i sličnih, pa i cijela medijska industrija žive od obračuna s prošlosti, pa i u prošlim vremena.

A hoće li ili ne kupiti dionice INE, pita me čeljad, s uvjerenjem da o tome nešto znam. I nađem se uvijek u čudu i u problemima kako na to odgovoriti. Bilo kakve savjete, osim profesionalnih, klonim se davati, ima tome i dulje vremena. Ništa brate nitko i nikoga skoro da i ne sluša, a nekmoli da i učini po savjetu. I ništa nije po mome, ali se dođe na moje, začuđujuće u kratkom vremenu, no ipak prekasno. Što se dionica uopće tiče, njihova se vrijednost utvrđuje na temelju poslovnih perspektiva njihovih izdavatelja /poduzeća, fondova, banaka i sl./. Tu je najmanje važna nečija čak i lijepa prošlost, pa i sadašnjost, važno je ono što je krajnje neizvjesno i rizično, a to je budućnost. Kai Uwe Ricke, glavni direktor Deutsche Telekoma /dakle i HT-a/, "sletio" je jer je taj poslovni div izgubio 1.5 milijun pretplatnika u fiksnoj telefoniji, a u toj vrsti telekomunikacija u novim uvjetima se nisu snašli. "Uzletio" je novi "boss" Rene Obermann i odmah su dionice "skočile" za 2.5%. Znači, dostignuto je dno, i dalje se ne može. A inače vrijednost dionica /pri čemu nominala ne znači ništa/ jako ovisi i o razvojnim potencijalima dioničkih društava, tržišnoj prilagodbi, zdravlju i kreativnosti vrhova, pravnom, ekonomskom i prometnom okruženju, ptičjoj gripi, globalnom zatopljenju ili zahlađenju i sve to ne ni jučer ni danas, nego sutra, prekosutra. Dionica ima veze s poslom, nipošto s nekretninom po sebi. A i o dionici, kao i uopće, nije važno što vi mislite o njoj, to je ekskluzivno pravo kupca ili izbornika. Ako ste srednje ili starije dobi i ne čeka vam se prinos ili dividenda od dionice ili pak razdire neizvjesnost od kapitalnog dobitka /kupnja dionice po nižoj radi prodaje po višoj cijeni/, onda ne kupujte nikakve, pa ni dionice INE. Uživajte u to malo života što vam je preostalo i djecu učite živjeti od rada, a ne vašeg nasljeđa. A ako ste mlađi, kupite, odnosno iskoristite svoje pravo, predmnijevajući pri tome da ste strpljivi i vjerujete da će oni koji se vode načelom "zrno po zrno pogača" doći na svoje. Odluka je na vama, pri kupnji i prodaji dionica, pa i bilo čega drugoga. Tu pomoći nema. A jako je važan, kako se ispostavlja i redoslijed poteza...

15. studenoga 2009.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

MIT O KORUPCIJI

Dubrovnik - Viđenja

"Hrvatska je s ocjenom 3,4 na Indeksu percepcije korupcije Transparency Internationala za 2006. zabilježila istu ocjenu kao i prošle godine. Ovom ocjenom se potvrdio negativan trend koji traje još od 2001., kada je ocjena bila 3,9. Premda nije riječ o egzaktnim ocjenama koje se mogu u potpunosti uspoređivati, ovaj trend zabrinjava i pokazuje da poslovni ljudi i analitičari ne primjećuju nikakve pozitivne pomake u suzbijanju korupcije u Hrvatskoj. S druge strane, ohrabruje da nakon pet godina nije ponovo zabilježen pad ocjene.

Ukoliko želi suzbiti korupciju na razinu koja neće ugrožavati poštenu tržišnu utakmicu i pravednu raspodjelu resursa, Hrvatska mora hitno poduzeti odlučne korake, počevši od prilagodbe legislative pa do primjene transparentnih procedura u radu tijela javne vlasti. Donošenje programa aktivnosti suzbijanja korupcije je apsolutno pohvalno, no da bi se korupcija uspješno suzbila mnogo je važnije provođenje svih zacrtanih programa.

Indeks percepcije korupcije Transparency International-a najopsežnije je svjetsko ispitivanje percepcije korupcije po kojem je udruga prepoznatljiva diljem svijeta. IPK se provodi od 1996., a ove godine obuhvaća rekordan broj od 163 zemlje. Rezultati Indeksa percepcije korupcije sastavljeni su na temelju 18 ispitivanja koje su provele strane nezavisne ustanove, a ispitanici su bili poslovni ljudi i analitičari. Ocjene se kreću od 1 /potpuna korupcija/ do 10 /bez korupcije/.

I u najnovijem izvješću Europske komisije o napretku Hrvatske na putu u članstvo Europske unije korupcija je označena kao najveći problem i izostanak političke volje da se s njome obračuna. Europu, a vjerujem i sve poštene ljude u Lijepo našoj koji su se, u nedostatku izbora ili ipak po svojem izboru, odlučili za egzistenciju po načelu "zrno po zrno pogača", a ne prečice, ne zanimaju nikakvi akcijski programi, zakoni, riječi i sl. nego jedino i samo djela. Antikorupcijska regulativa odavno je propisima dobro pokrivena i odavno je isteklo vrijeme pripreme, a odavno je trebala započeti i izvedba. U ovoj zemlji puno je učenih, mudrih i čestitih ljudi i znaju sve što treba činiti, ali nekako kao da stanu na pola puta i shvate da je život tako kratak i da si "danas cvijet, sutra uvela ruža..." .

Tako stoje stvari s korupcijom, prema najnovijim u medijima prenesenim izvješćima i u Lijepoj našoj dakle pomaka nabolje ili manje korupcije nema. Nisam baš siguran da će se ovakva viđenja svidjeti vladarima, a i ovako i onako monopolnim poduzetnicima, javnim ili politički podržanim. Ne razumije ta Europa naše posebnosti, već ih čujem, kao i niz puta dosad. A i nije to baš tako, ta donijeli smo programe, postignut je i koncenzus svih o zlu zvanom korupcija, sve do same provedbe i uništenja korumpiranih i samo što nismo krenuli. Pa i krenuli smo, doduše s dna, gdje manje stanuju naši ili njihovi, podobni ili nepodoBni, u "lovu" smo na "janjad", doći će sve na svoje, jedino ne znam kad. Korupcija je i inače ovdje kod vrlo zamršen problem, bar za one koji drže da je to problem, jer ima i drugačijih pristupa tome. Puno je "igrača u igri", i jučer i prekjučer, zapravo se kupuje neki socijalni mir, kao u Titovo doba i sve je to jedan manji ili veći političko-kriminalni kompromis, ovisno o slučaja do slučaja. Pa i oni koji bi trebali sve to i pokrenuti "maćani su", da ne kažem još nešto i teže. Uostalom, mali je i ovaj Grad, pa i Hrvatska i svatko o svakome puno toga zna ili bar tako misli, što je još i gore. Tako, ako se hoće, a neće se, lako bi se s korumpiranim ili bar nekim "kapitalciima" izišlo nakraj. Kao i u koječemu drugome, ni u suzbijanju korupcije ne čini mi se da "riba od repa, a ne od glave smrdi". Kad se paru "kapitalaca" iz 200 najbogatijih hrvatskih obitelji /čast ponekim izuzecima/ dokaže ono što jesu, da su korupcijom ili na sličan, svakako nezakonit način, stekli to što su stekli, "klupko će se odmotati" i to je svakome imalo bistrijem umu jasno. Ali, problem je u tome što su za sve to imali, a i morali su imati pomoćnike, "suradnike", od kojih su neki među živima, drugi među mrtvima, neki na vrhu, u sredini ili dnu, neki su ugledni građani i sve u svemu, sve je to umreženo do neslućenih razmjera. A i sve ovo što pišem, čini mi se da ćeprkam po površini i da su stvari s korupcijom, pa i koječim drugim, zapravo još i puno gore. Ponekad se sam i sebi smješan i sve što sam stariji sve sam skloniji da o tim stvarima jako malo znam. A ne znam je li uopće uputno uopće suviše znati jer tako samo crtam neku svoju sliku svijeta koja se stalno udaljava od zbilje koja pritišće, pa i guši i vraća čovjeka "nase".

Inače bih volio da naši čitatelji i sugrađani otvore javnu raspravu o tome tko su zapravo ugledni, a tko neugledni građani, kako izgledaju i što im je u glavi i po čemu su takvi. Ali znam da su ljudi koji imaju ili oni za koje se drži da imaju /što ne mora biti istina/ na cijeni od medija do politike, stalno u središtu pozornosti i njihovom sudbinom većina je opsjednuta. Kad netko od takvih "padne" ili "siđe" s vlasti, moći ili uma, opet ga ta većina sažaljeva, i ne znajući da mu je zapravo još bolje, to kad nije na, pri ili u vlasti. Ne znate vi, dragi moji, tko stvarno vlada ili gdje je realna moć. Ako mislite da je ta moć u demokratski izabranoj vlasti, znajte da to najčešće i nije tako. "Konce" vuku neki posve drugi i nama udaljeni i nepoznati. Ljudi koji bi se iz najboljih uvjerenja i nakana htjeli uključiti u one koji odlučuju, moraju se pripremiti i na to da mogu biti čak i izabrani, ali ih ipak nitko i ništa, osobito kad je nešto važno, neće ni pitati. Nakon svega, skloniji sam onima koji shvaćaju politički realitet, a taj je da recimo i do jučer u liberalnoj i slobodnoj, demokratskoj Americi predsjednik nikad nije bio crnac, a ni žena, a i katolik je bio samo jedan /Kennedy/. Koliko god da su takvi sposobni i narodu korisni i koliko god bi s njima tom istom narodu bilo bolje. Uvijek se divim ljudima koji zastupaju manjine, više nego i samim manjinama, jer se upuštaju u nešto u što se i ne moraju upuštati i što na svojim leđima i u glavi trpe zbog svega toga. U krajnjem, pa i ponajviše zbog toga "što sve figure nisu na pravom mjestu pozicija i nije najbolja" i slabi su izgledi da se poboljša. Pogotovu ako je riječ o "pješacima" koji se, kao što znamo, ne mogu vratiti natrag.

A korupcija na hrvatski način ipak je posebna, jer je povezana s politikom i ta je kombinacija, dakle politika + korupcija ubitačna. Jer, ako je političar "upleten" u korupciju, uz to još ako je i sam vladar ili u okruženju vladara ili u tom "dvoru", praktično mu se ne može ništa. Ima još živih i stalno dobrostojećih koji su i onda i sada bili ili kriminalci ili su korumpirani, a predstavljaju se kao ondašnji politički protivnici, a sada domoljubi i takvi se najviše "jede" ako im se kaže da su takvi. Koliko mi se čini, to malo kome i smeta, štoviše takvi su uglavnom u prvim redovima i vrlo su popularni, jer to su "odlučni, snažni" i što je najvažnije "naši" ljudi. A naš kao takav i ne može, ni u kojem slučaju biti loš, a najmanje onakav kakav doista i jest.

Pa ako nam se u ime tržišne slobode i ekonomske demokracije nude i uzimaju kojekakvi, najčešće financijski impotentni i špekulantski strani ulagači i kad drugih i nema, poput čuvenih hotelskih lanaca i sl. na strani sam naših, kakvi jesu da jesu. Zapravo smo stalno u položaju birati od dva zla manje. Kad ćemo i hoćemo li uopće i nije li uvijek tako bilo, od kako je čovjeka, da nikad i nismo bili u okolnostima birati između zla i dobroga?

Zašto nam Grad danas izgleda kako izgleda? Zašto je opće doživjelo krah? Gdje se izgubila kakva-takva uljudba, smisao za lijepo? Pa i što će biti od ipak još koliko-toliko očuvanog posebnog identiteta i tradicije? Na kraju, tko će, u naletu kapitala, korupcije, isključivosti, kiča sve to upristojiti i dovesti u neki dugoročno održivi red i sklad. Problem je u tome što danas ovome našem, sada samo u tragovima lijepom Gradu, nemaju što tražiti recimo kreativni, neovisni arhitekti ili urbanisti ako nisu u stanju ishoditi i građevinsku dozvolu i "utrpati" što više kvadrata u što manje prostora, kojim nas Bog ionako nije obdario. A to se ne može postići nikakvim promišljanjima ni bliske, a nekmoli daleke budućnosti, nego samo mitom i korupcijom, povezano s političkom podobnošću i žalosno je da to moraju činiti i ljudi s potencijalom, darovitošću i sl. jer druge im nema. Pa i ne krivim ih. Svi se oni, a i oni iznad njih prirodno ponašaju, ljudsko biće učinit će sve ono što mu se ne prijeći i ne rješava to nikakva nova, ni stara država, pravna ili bilo kakva druga. Razborit i uredan pravni, ekonomski, socijalni, politički i svaki drugi poredak i sama država gradi se stoljećima i to pod uvjetom da se imaju potrebna praktična znanja, volja i kakav-takav narodni koncenzus o tome što jest, a što nije dobro. A što smo mi sadašnji na početku toga puta, to je za većinu ipak nezgodno, ali uvijek ih ima kojima je to i zgodno, poput korumpiranih i sličnih. Shvaćaju takvi najbolje vrijeme i okolnosti u kojima su se /s/našli. I oni koji primaju i oni koji davaju mito...

7. studenoga 2006.

Bajro Sarić - "Glas Grada"