Dakle, danas i ovdje kod nas čudesa su, osobito u poduzetništvu, kad netko nešto hoće pokrenuti, nastaviti ili pak dovršiti. Uopće, treba imati čeličnu volju, svakovrsnu snagu i htijenje za ostvariti željeno. Ponekad mi se učini da "otrovne" strijelice pristižu odasvud, a ipak ponajviše od onih "ukotvljenih" u raznim administracijama, upravama, državnim i javnim poduzećima i službama, ali i onih koji razloge svojih neuspjeha "pronalaze" u drugome. Koliko sam puta samo na svoje uši čuo razmišljanje: Što me se tiče što netko nešto pokreće, ionako ja nemam nikakve koristi od toga! Ili, ako već meni nije dobro, neka i njemu ne bude, po mogućnosti još i više. A koliko-toliko uspješnim, pokretnim ili htijućim nerijetko se "prišivaju" etikete o onome što nema nikakve veze recimo s primjenjenim znanjima, vještinama i sl. Za takve se zna rijeti: E, ali znaš on ti je ovakav ili onakav ili "ne znaš ti ni po mise" o njemu ili njoj, kako je došao do ovoga ili onoga i sl. Cijeniti ili vrednovati čovjeka po njegovim djelima, a ne jelima i sl. jedini je put k zdravom društvu u najširem značenju, ma koliko teško to priznali. Od uspješnog pojedinca koristi će imati, bar i posredno, i neke skupine i šire od njega samoga i uvijek se iznerviram kada to moji sugovornici ne shvaćaju. Prihvatim to kao ljudske razlike i smirim se, ali znam da je upravo to i samo to najčešćim uzrokom gospodarskih, ali i drugih nevolja.
Najčešće čujem o poduzetnicima, pokretačima, aktivnim da sve to oni ne bi bili i činili kad ne bi imali osobne i samo osobne koristi od toga. Ispada da je privatni interes, uz njega i slobodno tržište, dakle ono na čemu je izgrađen taj razvijeni, bar u materijalnom smislu, kapitalistički svijet, da je to ovdje svetogrđe, skoro pa i zločin. I da nitko drugi, baš nitko drugi nema nikakve koristi od toga! Dajte ljudi ponudite onda nešto bolje od toga i preuzmite odgovornost za uspješnu izvedbu! Ili pustite na miru one koji nešto hoće i mogu. Ako im već ne možete ili nećete pomoći, nemojte im bar odmoći ako možete odmoći. Ražalostim se kad me ljudi, vjerujem i dobronamjerno, upitaju koliko zarađujem od ove kolumne i to im se čini najzanimljivijim. Ništa, ni kune, dragi moji, jer tako hoću i u tome ne vidim nikakvog smisla i hvala Bogu da sam u mogućnosti iskazati svoja viđenja dubrovačke i hrvatske svakidašnjice na način pristupačan vjerujem većini sugrađana. Moguće da su i sitna slova i da su kolumne pomalo dugačke, ali i tjedan ima sedam dana.
Inače, postoji jedan veliki nesporazum kad je riječ o poduzetnicima, bar na našem tlu i u ovome vremenu. Ne moraju to biti ni fakultetski obrazovani ljudi, ni imati bogzna kakvu prošlost, ni uredan obiteljski život, ni biti uvijek trijezni, pa ni pristojni, pa ni zavirivat uvijek u zakone, propise i sl. Nerijetko su daleko i od gospara, pogotovu onih iz svijeta Iva Vojnovića. Poduzetnici su oni koji se "vrte" oko novca gdje ga ima i gdje bi ga moglo biti. A bolji su oni koji "slute" gdje bi ga moglo biti. I oni koji su spremni prihvatiti rizik, od "mrskog" pogleda do životne pogibelji. Ali i oni, koji posjeduju primjenjena znanja, koja su puno složenija od teoretskih. U poduzetničkoj igri ili na slobodnom tržištu nepoznanica i slučajeva je bezbroj. U nekom smislu važi to i za politiku i političare. Pa nisu ni meni osobito mili ni neki poduzetnici ni neki uspješni političari, ali da nisu takvi kakvi jesu vrlo je izgledno da ne bi postigli ono što su postigli i za sebe i za druge, pa i nas. Ne znam bili i bilo suverene hrvatske države da Franjo Tuđman nije bio onakav kakav je bio, sviđao se nekome ili ne. Jednostavno, bilo je takvo vrijeme i okolnosti i takvi su se ljudi "ukazali". A i poduzetnici se samo više ili manje uspješno prilagođavaju vremenu i okolnostima i koriste prigode za ovo ili ono. Znam, pa i čitao sam o brojnim uspješnim poduzetnicima, koji nisu uopće bili stručnjaci za posao u kojemu su uspjeli, ni formalno ni stvarno. To što mi držimo da je važno za uspjeti u poduzetništvu, pa i koječemu drugome, ispostavi se da je posve nevažno i obratno. Nerijetko odluče finese, slučaj, gard. I ne ljutite se zbog toga što je tome tako i potrudite se naći mjesto pod ovozemaljskim suncem s kojim ćete biti osobno zadovoljni, a to novac i ne mora i najčešće i nije. Jedino u slučaju, ne dao Bog bolesti. A to da bolesni ionako nisu podnošljivi zdravima, a ni zdravi bolesnima, to je tako, a i o tome ću nešto nekad...
No, jesu li ovi ili oni poduzetnici, ne samo hrvatski, pa i drugi uspješnici zapravo racionalni ljudi? I može li se do uopće do boljitka, čak i na subjektivnoj razini, doći primjenom nekih obrazaca, pravila ili zakonitosti? Blizu sam teologu Michaelu Novaku koji piše: "Mislioci sijači koji su izveli demokratski kapitalizam na njegov povijesni put, bili su izuzetno praktični ljudi, iako ponešto turobni zbog čovjekove sklonosti da se odaje grijehu i tlapnjama. Iako neki učenjaci njihova djela tumače tako kao da su oni bili suncem obasjani racionalisti, suprotno je bliže istini. Mislioci poput Montesquieua, Adama Smitha i Jamesa Madisona bili su kontraracionalisti. Oni nisu optimistično gledali na ljudsku sklonost k razložnosti i vrlini. Ironija je da je ta skromna kreposnost što su je pripisivali demokratskom kapitalizmu čitav sistem izložila optužbama da on u ljudskim grudima potiče ono najgore. Neki ga optužiše da odobrava pohlepu i pretvaranje blaga u božanstvo. A drugi ga pak okrivljuju s radikalnog individualizma, moralne anarhije, razornog takmaštva. Čudan neki racionalizam...Ako i postoji nekakav red u društvu, njegova racionalnost može postati uočljivom tek post festum. Taj se red ne može unaprijed niti planirati niti uspostaviti..."
Što hoću rijeti? Svatko može postati poduzetnik, ali svatko i ne može biti uspješan poduzetnik po nekim općim mjerilima. Netko može biti odličan vozač, ali ne i uspješan transportni poduzetnik. A opet, netko uopće ne mora biti vozač, a biti uspješan transportni poduzetnik. Tko to tamo tvrdi da inače trofejni tenisač Goran Ivanišević mora biti i hrvatski teniski izbornik. Pored onakvih Ljubičića i Ančića, zašto ne bih mogao to biti i ja i vi i oni. Ispada da su igrači tu radi trenera, a ne trener radi igrača. Uopće ne volim kad nam se nudi "jedino" rješenje u bilo čemu, a nikad nam nije dosta "promašaja" s "jedinim" rješenjima ovdje ili ondje. Osvrnimo se oko sebe i provjerimo odakle dolaze i tko su uspješnici i lako je potvrditi da ni tu nema nekoga logičnog slijeda ili redoslijeda...Pa i Pilić je bio daleko lošiji tenisač od Ivaniševića, ali se ispostavilo da je nenadmašan izbornik i što tu reći...
Uostalom, sve što pišem u ovim kolumnama, svodi se na borbu protiv predrasuda, ovakvih ili onakvih i kojih je od kako je svijeta i vijeka. Tamo gdje ih je manje, tamo se i nevolje ublažavaju, pa i otklanjaju.
A "nikada nije kasno odbaciti predrasude, ni jedan način razmišljanja ili činjenja, bez obzira kako drevan bio. Ne može se vjerovati bez provjere..." kako veli Henry D. Thoreau.
25. siječnja 2006.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
