Viđenja

Dubrovnik

Viđenja

LICE I NALIČJE RIZIKA

Tko nije sklon riziku neće ga ni profit. Za profit se zna što je, ali rizik je puno širi i obuhvatniji pojam. Znam i one koji su riskirali i profitirali, i one koji su riskirali, ali nisu profitirali, napokon i one koji nisu riskirali ali su profitirali. Općenito ili u najvećem broju slučajeva ipak rizik donosi profit, ali mene, kao i u svemu drugome zanimaju samo odstupanja od pravila i uopće mi se čini da su upravo odstupanja od pravila ili prosjeka, svakako na više, ono što daje nove vrijednosti ovozemaljskom životu i povijesno gledano. Svakako su odstupali od pravila i Mojsije, Isus, Buda, Muhamed, Luther, Napoleon i sl. i oni su, kako Le Bon piše stvarali povijest, a ne recimo Galilej, Newton, Einstein, slavni pisci, umjetnici i sl. koji su samo pospješivali tokove civilizacije. Le Bon dodaje da su fanatici i opsjednuti stvarali povijest, da su oni širili samo zablude, ali je "od tih je zabluda, u isti mah strašnih, zavodljivih i ispraznih, čovječanstvo živjelo dosad, a vjerojatno će i u buduće tako živjeti...Zabluda /ili iluzija/ podigla je piramide i za vrijeme od pet tisuća godina načičkala Egipat kamenim kolosima, zabluda je u srednjem vijeku izgradila naše divovske katedrale i navela Zapad da se baci na Istok, da osvoji jedan grob. Zablude su osnovale religije koje su podvele polovinu čovječanstva pod svoje zakone, one su podigle i razorile najveća carstva. Čovječanstvo je potrošilo najviše napora slijedeći zabludu a ne istinu. Varljive ciljeve što ih je slijedlilo, nije moglo doseći, ali slijedeći ih stvorilo je sav napredak koje nije tražilo..." Pa i ne bih sve ovo citirao i svatko može i drugačije o svemu ovome promišljati, ali pravo je pitanje jesmo li sve ovo što imamo i kako nam je, dakle, jesmo li to doista i tražili.

Ovo je vrijeme, a ne znam je li i prostor, opće i svakidašnje kuknjave. Svatko se, ili je to samo u mojem okruženju, kuka na nepravde, muža, ženu, ljubavnika, ljubavnicu, šefa, poslodavca, učitelja, profesora, liječnika, poduzetnika, svakome je netko ili su neki krivi što je on to što jest, a ne što misli da bi trebao ili mogao biti. Pa i svatko o sebi promišlja sve najbolje, ravnatelji govore sve najbolje o svome radu a ne slušatelji zbog kojih su oni tu, tako isto i poduzetnici, a ne njihovi nesuđeni kupci, pa na kraju i nepošteni o poštenju, da ne kažem ono što tome spada na prostiji način. Danas je najteže onim istinskim legalistima, pa i zagovornicima pravne države koji ljude u nevoljama upućuju na pravnu proceduru, a i sami znaju da je to put na kojemu se ostavlja svaka nada. Ovo je doba ljudi koji čine najviše za sebe i koje zrno ili tračak nade ostave za one koji su im potrebni pri glasu, dakle vrijeme za tzv. narodne ljude. Osjećaj za opće ili javno posve je zatomljen, a za pojedinačno, ovakvo ili onakvo razvijen do neslućenih visina. "Sposobne", pa i neuspjesima dokazane, ali vječne, većina obožava i svi im se promašaji brzo opraštaju i zaboravljaju, a mnogima zapravo nitko ništa i ne može i neće i ne smije i stalno ih viđamo tu oko sebe, u medijima i drugdje. Problem je i u tome što je dio njih nešto i učinio, s kakvim trajnim posljedicama vidjet ćemo, a oni koji im nisu skloni, nemaju "petlje", osim na skrovitim mjestima ništa ni prigovoriti, a i nisu neki pokretači. A oni potencijalni, pošteni, dobri, stručni ljudi kakvih je i kod nas podosta, nemaju hrabrosti, snage ili volje suprostaviti im se, stvoriti "kritičnu masu" i poticajno ozračje ili klimu za toliko potrebne brže razvojne iskorake. Sve to prepuštaju prije spomenutima i na kraju ipak onima koji bolje od njih razumiju vrijeme i okolnosti tržišta roba, kapitala, rada i politike.

Ovdje, po Gradu, ali i u svakovrsnim medijima žale se tako neki posrnuli političari, poduzetnici, uglednici i sl. kako ih "lopta nije htjela", kako su im neki "stali na žulj", da im sad traže i novac, kako su zanemareni, da ih nitko ne "benda" i tome tako. Dragi ili mrski ili srednji, tome vam je tako jer je to vaš izbor, tako ste htjeli i prihvatili sve rizike uspona i padova, čak i onih ispod zemlje. Pa kakav bi taj svijet bio kad bi se sastojao samo od uspješnih i uspona. Zamislite samo koliko bi nas ostalo bez posla kad bi svi sve znali i umijeli. Dobro mi je rekao jedan poznanik ili prijatelj, još nisam načisto, da on živi i stječe neki profit od neznanja svojih kupaca, a rijetko od svojega znanja. Toliko je na ovom svijetu ili možda ovdje kod nas uopće nepotrebnog i nekorisnog znanja, a opet toliko malo potrebnog i korisnog znanja. "Teoretski" ljudi broje se na milijarde, a "praktičnih" i "ljudi na zemlji" je puno, puno manje. Ali i u takvom svijetu i na takvoj zemlji ima mjesta za svakoga i nije Malthus u pravu i nije došlo, niti će ikad doći vrijeme kad će biti mjesta samo za stajanje ili "stajaće" ljude.

Što vrijeme odmiče i što sam stariji sve su mi miliji ljudi koji ono što rade odlično rade, bez obzira što rade. Oduševljava me vještina čistačice ili čistača, prodavača koji zna što i kako prodati, umijeće šalterskog službenika, razumijevanje vremena i okolnosti poduzetnika, neovisnost i hrabrost suca, točna vremenska prognoza, nečija upornost, smirenost, strpljivost i sl. A odbijaju me žalopojke i bijes onih neobičnih, koji su ionako, tko zna kako stigli do bogatstva, koje je zbog nekih razloga nešto manje, ali ipak još strašno veliko u odnosu na većinu nas običnih. Sukoba ima među lopovima i poštenim, ali i između lopova i lopova i to sve dobro znaju ti neobični i prije ulaska u tu, kako mi se sve više čine, gladijatorsku arenu ili arenu pohlepnih. Ma nije ni njihov život lagan prema mojem viđenju, jer tako je to kad se nešto hoće prečice. A i ta naša svakidašnjica nije nešto drugo nego pokušaji, uspješni ili neuspješni, znanih i neznanih, da neku svoju želju ili cilj ostvare prečice, jer da ponovim Keynesa, "svi smo mrtvi na dugi rok", a živi s kratkim rokom "uporabe". Savjeti i uvjeravanja o raju ili paklu na onom svijetu ako se ne bude "dobar" na ovome svijetu ne pomažu. Pa i neka mi netko, bez imalo licemjerja objasni što to znači biti dobar na ovome svijetu. Poruke ljubavi ne odzvanjaju tako glasno kao poruke mržnje. Uostalom, ljubav je i suviše komplicirana, za razliku od mržnje.

Nemam baš povjerenja u pravnu državu, a i inače kad se o nečemu tako puno priča i piše, kao o pravnoj državi, povlači sobom i sumnje u njezinu djelotvornost i mogućnosti. Dobra je i ovakva kakva je i da je uopće ima, jer ljudi bi se, kako mi se čini, stalno tukli. A da ima nepravdi i tlačenja i predrasuda i nejednakih startnih uvjeta za sve, ima i previše, makar da nisu uvijek u pravu oni koji opravdaju svoje neuspjehe, padove i sl. Toga je uvijek bilo i uvijek će biti i nema one crte s kojom završavaju sve nepravde i počinju sve pravde. Ali mi se strašnim čini da ubojstvo jednog nekome nepoćudnog poduzetnika košta cca 100.000 €, kažu neki "znalci" da je to i puno manje. I inače je ljudski život došao "za ništa", vrijedi to i za poduzetne i nepoduzetne, i one sklone ili nesklone rizike. Razvidno je to i u običnom pogledu, susretu, odnosu i nečije vrijednosti, toplinu, dobrotu spoznamo naknadno. Jadan je i onaj koji nešto traži od nekoga, koji se poziva na pravnu državu i pravicu, pa i potrebni, većina ih tako doživljava i sve je protiv takvih, pa i oni koji bi i po "službenoj" dužnosti trebali raditi u njihovu korist. Pogledajte samo kako se zdravi odnose prema bolesnim ili bolje rečeno do jučer zdravim. "Ispravno" je da bolesni samo smetaju zdravim, da im oduzimaju mjesta, ovakva ili onakva i da malo tko želi povratak bolesnih među zdrave. Istini za volju, znam i bolesnih kojima smetaju zdravi, ali to zdrave nipošto ne opravdava.

Sve u svemu, uvijek je bilo ljudi ono što jesu po vlastitom izboru, ali i onih koji izbora nisu imali. Stalno sam na strani onih koji izbora nisu imali i za one koji skrbe o takvima, njihovim roditeljima, prijateljima i sl. A one koji su izabrali put svojom voljom i postali to što jesu, pogotovu bogati i neosjetljvi, i kojima netko stane na put, zbog promjene odnosa snaga ili naleta na moćnijeg, ne žalim. Pogotovu jer su u inače kratkom životu svakoga od nas valjda imali i razdoblja koje im je godilo, za razliku od onih drugih kojima to nikada nije uspjelo jer nisu imali nikakve pretpostavke, opet ne svojom voljom.

Kakvi smo, da nema Dana mrtvih, ne bi se ni /pri/sjetili naše drage rodbine, prijatelja i svih onih koji nisu više među nama i kojima se moramo neizmjerno zahvaliti da nismo još i gori. Moguće je da svijet i ne može ići naprijed bez svih tih zabluda, mržnje, pohlepe, arogancije, bar ne materijalno, međutim, duhovno stojimo u mjestu, unatoč svom trudu onih koji su čak i plaćeni da tako ne bude. Živimo li mi zapravo duh nedavno ili odavno mrtvih ili je u nama duh živih, nije baš jasno i popravljaju li našu egzistenciju mrtvi ili živi?

Razmišljajući o svim ovim mojim pisanjima, prisjećam se mojih dragih, uglavnom mrtvih Gružana, pa i ponekih Građana, koji su svu tu životnu svakodnevicu i egzistenciju usmeno, kratko i jasno objasnili, izvrsno poznavajući naše karaktere, navike, probleme, vrline i mane. Sve to kroz neki vic, kratku priču, aforizam ili misao, ponekad i vulgarno, ali sve točno i istinito. Nikakvog pisanog traga nisu nam ostavili i šteta je po duh Grada kakav nam je manje poznat da je tome tako. Kako Bernhard reče, ja svoj mozak publiciram, a Gružani, Građani i slični prakticiraju i potonje mi se čini vrijednijim i u neku ruku zavidim im i čine mi se nedostižnim. Što se krije u svakome od nas samo Bog zna i iz nikakve se vanjštine ne može izvući utemeljen zaključak...

31. listopada 2006.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

TRICE I KUČINE

Dubrovnik - Viđenja

Ne znam za što je tome tako i je li to tako baš za svakoga čovjeka, ali me cijeli život prati ili je s mnom, a ponekad i ispred mene ta svakidašnjica obilježena trivijalnim razgovorima ili tricama i kučinama...

A trivijalnim mi se čini sve ono što je površno i neistinito, banalno, recimo priče o vremenu, kiši, poznatim ili manje poznatim ljudima, bližnim ili daljim, prema općim, neinventivnim, klišejiziranim obrascima, bez valjanih dokaza i činjenica. Tako preko drugih i nikad izravno "doznam" više o sebi nego što i pomišljam znati. Pa i sam preko drugih, jer se jednostavno od toga ne može pobjeći, "doznam" o drugima nego i oni sami o sebi znaju.

Zapravo, sve češće pomišljam, stalno se, uglavnom u sebi i sa sobom borim protiv trivijalnosti i svega povezanog s njome. Pokušavam dokučiti dublje slojeve do istine, uzroka nečega, čisteći površinsku prašinu. Ali i obični i neobični ljudi, barem oni oko mene ili nešto dalje, a tvrdi se i oni još dalje ne troše se na tome. Zašto je turistička potrošnja tako niska, zašto se hrvatski san tako sporo ostvaruje, ako državu imamo, zašto su mentaliteti i karakteri ljudski uglavnom nepromjenjivi, neovisno o vanjskim podražajima, pa i vlastitim iskustvima? A ima i dosta odgovora na takva i slična pitanja, i čujem ih svakodnevno i uvijek su nekog sličnog zvuka i daleko od istine, do koje ionako nije lako doći ako je uopće ima i do koje je malo kome i stalo.

Bit će da ljude trivijalno opušta, a ne traži ni koncentraciju. Oko sebe stalno primjećujem i osjećam slabo koncentrirane ljude, "bjegunce" od zbilje, raštrkane, nespremne ili nesposobne od dijelova stvoriti cjelinu, spoznati nove realnosti i u najednostavnijim stvarima, kako Fromm reče. Malo se misli o onome o čemu se govori i o onome o kome se govori i sam ponekad padam u takvo stanje, od umora ili lijenosti mozga, tako česte bolesti ovoga doba.

Zapravo, kad se "koncentriranije" promisli, ta trivijalna svakidašnjica i ljudi u njoj, ti ovozemaljski dani, i ne mogu biti drugačiji. A i sve to nije ni neka dubrovačka ili hrvatska posebnost. Diljem svijeta kojemu je materijalno najvažnije, pa i jedino, tamo je tako. Pa i ratovi civilizacija su oduvijek bili sukobi između materijalnog i duhovnog, nametanja jednog ili drugog kao vrhunskog smisla svakog čovjeka. A u njih su uključeni ovako ili onako, s većim ili manjim intenzitetom i poduzetnici, i političke stranke, mediji, i obični i neobični ljudi, a i vjerski posrednici između neba i zemlje, makar da u svetim knjigama piše nešto posve drugo. Skoro da smo svi žrtve tzv. potrošačkog društva, ne osjećajući ni ono što nam se nudi ni što kupujemo. Teško da se više može i u obrisima prepoznati slobodno tržište, jer ono što je nametnuto od moćnih kompanija, proizvod, roba ili usluga, nespojivo je sa slobodom izbora. Primjerice, ako kupite software za proračune /spreadsheet/ koji nije Microsoftov, a potreban je za njegovo korištenje globalni Windows, imat ćete ozbiljnih tehničkih i svih ostalih povezanih problema. A toga ima koliko hoćete. Drugačije nije ni u politici, ni kulturi, ni u upravi i sl. Naprosto se mora biti u nekoj izvanjski zadanoj, pa i nametnutoj "rubrici", inače ste nigdje i ništa. Svakim danom sve je više ljudi i sve mlađe dobi, koji kako neki primjetiše "neprestance, za čitava života, krajnje očajnički žele biti netko drugi, netko, kako su sve vrijeme morali misliti, povlašteniji u životu". A sve manje čeljadi koji su u "stanju sama sebe vidjeti kao nešto jedinstveno, svejedno kakav je tko čovjek, on je jedinstven i tako se spasiti...".

Pa kad se vratim, zar ima tome i više od tri desetljeća, dakle kad se vratim u djetinjstvo, mladost, Gruž, Gružane, i danas, makar rijeđe, obilježene i prezrene, čini mi se da je bilo puno manje trivijalnog, a više iskrenog, izravnog, emotivnog. Valjda je to zbog toga što se manje imalo i manje htjelo, a za više nije bilo ni volje. A po mojem iskustvu točno je i to da sve možemo postići ili dostići ako se na to i koncentriramo. Ništa manje važni nisu ni samodisciplina i strpljenje. A pored ili iznad svega treba biti ljubav za nešto, prema nekome i/ili za nekoga.

Međutim, kao da se sve sručilo upravo protiv tih vrlina, od strojeva, tržišta, moćnika, medija do nas samih, koji kao da i nemamo izbora. Ne tako davno ta 24 dnevna sata bila su dovoljna za štošta, a sada ni zašto! Svi nekuda jurimo i nikad ne stanemo razmišljajući kuda mi to zapravo jurimo i na kraju zašto? Stanemo jedino kad nas bolest nadjača i tek onda postavljamo takva i slična pitanja. U toj silnoj jurnjavi, svjedok sam toga sve češće, čovjek čovjeka i ne primjećuje ili što mi se čini vjerojatnijim, njegova vizura mu se ne čini korisnom ili interesnom i naprosto je izbjegava. Pogledaj samo one nekad drage, korisne, strpljive i uspješne ljude koji to iz ovih ili onih razloga to više nisu. Nisu to ni oni koji su posve nepravedno obilježeni, ali i oni s posebnim potrebama. Sve je "skrojeno" za "normalne", "normalno" je biti "normalan", da je muž ili ljubavnik viši od žene ili ljubavnice, čitati ono što svatko čita, ako čita, pisati ono što svatko piše, ako piše i sve to prema očekivanju onoga za koga se čita ili piše. Sve što odstupa od konvencija, čvrstih predrasuda ili navika, sve je to izloženo osudi, prijeziru, ljubomori, zavisti, stigmi. A meni su upravo takvi, dakle "nestandardni" ljudi zanimljivi i poučni i vrlo bi korisno bilo da im se da više prostora, barem u medijima, ako već ne i drugdje gdje su potrebniji.

Poznajem dosta ljudi za koje bih stavio ruku u vatru da nisu takvi kakvi se predstavljaju i kakve ih eventualno ipak samo površno poznajemo. Znam i ljudi kojima je, primjerice dosadilo biti u opoziciji, pa su prešli u poziciju, iako su "unutra" i dalje opozicija, dosta je i brakova i veza prema očekivanjima vanjske većine ili su naprosto nametnuti, moda je zbog toga da se svidimo drugima, pa i na svoju žrtvu. Što sve nismo spremni učiniti da nas prihvati većina ili za neki svoj manji ili veći interes. Sve je to u redu i ljudski, nekima prihvatljivo, drugima ne, kada ne bi bilo negativnih posljedica po opće, pa i vlastito dobro i otuda dobrim dijelom ovakva trivijalna svakidašnjica, trice i kućine, "mlaćenje prazne slame" i sl. A kad čujem i ne rijetko čeljad da jedva čeka odmoriti se u svom selu i zavičaju i tamo "ostaviti mozak na ispašu", promislim samo jesu li ga uopće "potrošili" u gradu i nije li i to neka vrsta licemjerja. Jer da jesu bilo bi nam puno bolje nego što jest.

25. listopada 2006.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

IZVORI /NE/MOĆI

Dubrovnik - Viđenja

Kakva su ovo došla vremena i čeljad s njima da su skromnost, pristojnost, poštenje, iskrenost, tolerancija, strpljivost, poštivanje drugog zapravo mane, a ne vrline i to od vrha do dna. A nije nimalo lako ni onima koji su izvan nekih prosjeka, konvencija, pravila nametnutih silinom većine koja ih i ne propitkuje makar su nazadna, pa i toj većini ne donosi ništa dobro. Primjerice, krivi čovjek na pravom mjestu štetočina je većini koja to neposredno i ne uočava. Ako ne mogu, a još češće neću ni ja, nećeš ni ti, stalno mi "odzvanja". "Stršeći" nisu mili, a još manje ako ih znamo odnekud, bez obzira što pridonose općem boljitku svojim znanjem, vještinom, sposobnošću, pa i razumijevanjem vremena i okolnosti. Pa u redu je da i oni imaju više od prosjeka, zaboga. Je li uopće moguće drugačije? Nema tu ni pobjednika ni poraženih, svatko ima mjesta i svatko je potreban na ovoj kugli zemaljskoj i ovom našem djeliću te kugle. Ali ne može svatko biti sve što mu se prohtije i ako to nije okrivljavati druge što tako nije. Svakodnevno to čujem na svoje uši, a do savršenstva bi se razvio i vid da sve to i uočavam. E da ja nisam taj i taj, da nisam ovakav ili onakav, bio bi to i to. Neću reći da nema nepravdi ili mržnje, da nema prepreka ili predrasuda, prepona i koječega drugoga što nas sputava, ali toga je od kako je svijeta i ljudi, štoviše pomaka nabolje zapravo i nema što se toga tiče. Materijalno gledano odmaklo se do neslućenih visina, do samouništenja. Duhovno - ni "milimetra", unatoč svim naporima, revolucijama, knjigama, vjerama i tko zna je li taj cilj, dakle dobrota, unutarnje ravnoteža, spokoj, strpljenje, snošljivost uopće dostižan. Što opet nipošto ne znači da treba od svega toga odustati, naprotiv. Uvijek sam volio slušati, gledati ili čitati ljude koji su se, unatoč svih ograničenja i prepreka održali i uspjeli, ako oni sami to smatraju uspjehom. Jer, i uspjeh je individualna stvar i osjećaj, nemjerljiv izvana i od drugoga, bar je moje takvo iskustvo. Primjerice, kad uspješna osoba kaže da mu je za to trebalo prije svega samopouzdanje i volja, vjerujte da je to tako i to sam čuo, vidio ili pročitao kod skoro svih "uspješnih" diljem svijeta i povijesno je to tako.

Ne volim baš ni govoriti ni razmišljati ni pisati o vrijednosnim sustavima, ali mi se danas i ovdje, tu oko nas i znatno šire, diljem Lijepe naše taj arogantni, prepotentni i ničim temeljeni "gard" čini vrlo kurentnim i takvi ljudi na društvenoj, političkoj, pa i kulturnoj cijeni visoko kotiraju i stalno se "vrte". Ne samo da je malo, uvjetno rečeno dobrih, nego i novih ljudi. Tome u velikoj mjeri pridonose i mediji, jer životne priče i "pravi" ljudi, osim ljubavnih, nisu nimalo zanimljive većoj publici. Mene recimo zanimaju razgovori s ljudima koji su u tom svima kratkom životu nešto postigli, iako nisu imali nikakvih pretpostavki, a to vrlo rijetko uočavam. A neki duhoviti bloger osudio je Miroslava Radmana za njegovo otkriće mogućnosti obnavljanja čovjekovih stanica i produžetak života na nekih 150 i više godina. Kaže taj bloger, a i svi mi u navali pesimizma i razočaranja, da taj dulji životni vijek čovjek uopće nije zaslužio!

Kad svakodnevno promatram sve te silne, uglavnom nezaslužene "face" odmah mi je jasno što će reći i sve je predvidivo i nema tu nikakvog iznenađenja. To je par više ili manje otrcanih fraza, začinjenih narodnim poslovicama i skladnom vizurom. A i oni koji ih pitaju i ne trude se iznenaditi ih. Sve je prema očekivanju i nema "grebanja" ispod površine, što i nije za čuditi, jer suviše je međuovisnosti, a i čeljad se navikla na sve to. Rijetki su oni kojima je zbilja baš prihvatljiva, a da se i ne govori o njezinim posljedicama. Zbilja je recimo da smo potrošačko društvo u najgorem obliku, da ne stvaramo nove vrijednosti, da ne koristimo najbolje od Boga i predaka dane blagodati i da je sve to na kredit, koji će vraćati i naši nasljednici i u petom ili šestom koljenu. Tako neki dan na televiziju pozivaju bankare, kojima je roba ili proizvod za prodaju, kako hoćete, upravo kredit. A što će oni drugo rijeti nego da je kredit "prava stvar" i da je to pravi put i da još nismo toliko zaduženi. A ti naši bankari i slični nisu ništa drugo nego obični vazali, eksponenti ili agenti stranog i nemilosrdnog kapitala. Naravno, i oni sami nemaju što drugo i bolje raditi i sve je to u redu i normalno je da je to tako, kad se već ne znamo snaći u tom globalizacijskom vrtlogu. Tako recimo Deutsche Telekom u Hrvatskoj ostvaruje 30% profitnu maržu, a u matičnoj Njemačkoj 4%. Barr je pretplatio dionice Plive i svoju će računicu naći u smanjivanju radne snage i u Hrvatskoj, zatvaranju proizvodnih pogona i sl., samo je pitanje mjeseci. Nešto vrijedi onoliko koliko donosi dobitka ili profita u budućnosti, koja je po sebi uvijek neizvjesna i riskantna. Što više danas ili sutra, to bolje, prekosutra je već lošije itd. Kuna danas nije isto što i kuna sutra koja manje vrijedi, čak i da nema inflacije. Na tu temu napisano je na tisuće knjiga, studija i sl. diljem svijeta, ali koliko se danas uopće čitaju takve stvari kod nas, pa kako će se to uopće i shvatiti. Sve mi se čini da je statički, a ne dinamični pristup i u gospodarskim i svakim drugim pitanjima prevladavajući, odnosno da promjene ne prihvaćamo dovoljno brzinom, odnosno tzv. emocionalna inteligencija ili sposobnost prilagodbe je zabrinjavajuća niska. Ne znam zbog čega, ali vrijedno bi bilo istražiti.

Ne samo mi ovdje i sada, nego i jučer i prekjučer, a i tko zna dokad, svjedoci smo uspona, a puno rijeđe padova najlošijih, arogantnih, bahatih, netolerantnih, licemjernih među nama. Pa i većina nas zna da su oni takvi, a oni znaju da smo mi takvi i takvi. Oni hoće biti na ili pri vrhu i znaju ono što je važno da se tu bude, a u prvom je planu taj već opisani gard. Drugo, kako neki rekoše, ne znači da "svi dobri ljudi moraju biti demokrati ili će nužno htjeti imati udjela u vlasti, mnogi će to radije povjeriti onima za koje drže da je kompetentniji, ma što se iza toga prikrivalo". Kako piše Hayek: "Čini se skoro kao zakonom ljudske prirode da se lakše ljudima dogovoriti oko negativnog programa, kao što su mržnja na neprijatelja ili zavist prema onima koji bolje stoje, nego oko bilo koje pozitivne zadaće. Kontrast između "mi" i "oni", zajednička borba protiv onih koji nisu pripadnici skupine, čini se neophodnim sastojkom svakog vjerovanja koje će složno ispresti skupinu spremnu za zajedničku akciju..."

A dodao bih i nešto svojega: Arogancija, bahatost, prepotencija, netolerancija, mržnja, zavist, beskrupuloznost traže manje umnog napora i trošenja Božjeg dara – mozga, od smirenosti, strpljenja, tolerancije, razuma, uljudbe, pristojnosti i sve u svemu, više se isplati, što se zapravo stalno potvrđuje. Sve to nije neka dubrovačka ili hrvatska posebnost. Ima je posvuda, ali ipak ne u jednakoj mjeri. Ponekad se ražalostim što je tome tako, ali očito je da ljudi koji "niti pire niti vire" unatoč svim svojim neprijepornim vrijednostima ne nalaze "mjesto pod suncem". Takve sam zamišljao pravim gosparima, ali mi se čini da su "pregaženi" i sve ih je manje. Tako smo i htjeli, kako Kerum reče onome siromahu, dakle da je on, siromah i htio to biti, a on, Kerum je htio biti bogat i zato je to što jest, bogat. Ili, što smo zaslužili, to smo i dobili, ni manje ni više. /Za/uvijek...

18. listopada 2006.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

SVEUČILIŠTE ILI NE?

Dubrovnik - Viđenja

Ne bih nipošto htio da se najede svi meni znani i neznani pokretači Sveučilišta u Dubrovniku, njegovi asistenti, docenti, profesori, suradnici i svi oni koji su povezani s ovom tek utemeljenom visokoškolskom ustanovom, ali mi se taj projekt čini vrlo sumnjivim. Nakon svega, reći ću otvoreno: Dubrovnik nema ni uvjete ni potrebu za Sveučilištem, osobito ne ovakvog profila, ako je taj profil uopće moguće i prepoznati, jer mi čini uglavnom "paštrocom". Kad se pogleda što bi sve trebalo napraviti kako bi saživjelo, opet kakvo-takvo Sveučilište po inače upitnim Bolonjskim procesom, kojega neki nazivaju i kaosom, naprosto mi se sve to skupa čini nemogućim, pa i nepotrebnim. Znači, trebalo bi toliko i toliko redovitih ili izvanrednih profesora, ne bilo kakvih, potom asistenata, docenata, suradnika i sl. odlično upoznatih sa znanstvenim, stručnim, poslovnim, tehnološkim i drugim trendovima, pa i s posebnostima vremena i prostora. Dalje, trebalo bi cjelokupni kompleks stare bolnice preoblikovati u sveučilišni kampus, sa svim sadržajima kakvi su takvom kampusu potrebni, pri čemu je riječ o stotinama milijuna kuna ulaganja. Pa onda toliko i toliko stanova, ne bilo kakvih, za sveučilišno osoblje, pa studentski dom, pa atraktivni nastavni, znanstveni, komercijalni i sl. programi, pa udovoljavanje brojnim zakonskim i drugim propisima itd. i sve to na postojećoj, vrlo slabašnoj kadrovskoj, tehnološkoj, prostornoj i financijskoj osnovici.

Što po poslu, što po znatiželji, ali ne uočavam, skoro uopće ne, dubrovačke sveučilišne profesore na znanstvenim i stručnim savjetovanjima o ekonomskim, financijskim ili poduzetničkim pitanjima, izdavačka djelatnost u tom području je neznatna, u znanstvenim i stručnim časopisima ne uočavam "naše" radove, a za komercijalne projekte uopće se i ne trude. Pogledajte samo što je sve učinio Ekonomski fakultet u Splitu posljednjih godina i usporedite ga s našim, pa izvedite zaključke. A ekonomija je "kičma" dubrovačkog sveučilišta! A da još i ne govorim o programskim lutanjima, pa mediji, pa restauracija, pa akvakultura, pa računalstvo, pa ekonomija, pa poslovna ekonomija, pa strojarstvo, pa brodostrojarstvo, pa pomorske tehnologije, pa će uskoro i mehatronika...A koliko razumijem, ovo naše sveučilište ima i strašne probleme s upisima, zapravo deficitom studenata zbog kojih i postoji. Znam dosta dubrovačke mladeži koja studira u Zagrebu, Rijeci ili Splitu na smjerovima koji postoje i u Dubrovniku, pa i to nešto govori. A kako je i kuda je ovaj naš lijepi Grad krenuo, odnosno kuda ga taj globalni proces i tržište gura, sve će više i više trebati kuhara, konobara, sobarica, prodavača, distributera /nije isto što i trgovci/ i tu nema pomoći. Izračunajte sami koliko recimo treba managera, marketinških stručnjaka i sl. koje će naše sveučilište "proizvesti". A svaki taj budući manager ili marketinški stručnjak, ako se i kad se zaposli, morat će proći još i praktičnu, ne tako laku izobrazbu za stvarni rad kod inozemnog poslodavca. Fućka se njima za naše diplome, njima je bitno ono što znate i možete raditi i koliko profita, čak ne i nove vrijednosti možete donijeti. Uopće, hrvatski obrazovni sustav, i nije tu dubrovačko sveučilište posebno, daleko je od životnog, iako su, istini za volju, posljednjih godina zamjetni stanoviti pomaci nabolje. A to, da ćemo vrlo skoro biti ništa drugo do obični najamni radnici ili agenti, ovako ili onako, moćnih stranih kapitalista za dvostruko ili višestruko manje nadnice za iste poslove od "njihovih" radnika, to mi se čini posve izvjesnim. Kako će biti s našim, hrvatskim jezikom ili hoćemo li se moći uopće kretati kud nas je volja, a svojedobno umalo "četvrtica" do Palacea nije skraćena, pred nasrtajima kapitala i pohlepe, sve to ostaje za vidjeti.

Po svojem nazoru nisam konzervativac niti "torijevac", naprotiv i ne bih nipošto htio da ovo postavljanje na "dnevni red" dubrovačkog sveučilišta bude tako shvaćeno. Ali i sve akademske, pa i kulturne, obrazovne i druge zajednice, koje se financiraju našim novcem, podložne su kritici, pa i takvoj koja ukazuje i na njihov egzistencijalni smisao. Napokon, svi smo mi griješni i svaku ideju ili projekt, ma kako plemenite ili dobronamjerne bile, može stvarni život odbaciti. Pa i osobno sam se suočavao s tim pitanjima i odustao od nekih poslovnih, političkih i sl. ideja jer su u praksi, odnosu snaga ili na slobodnom tržištu odbačene, iako su mi se činile da "piju vodu". A u "predmetu" dubrovačkog sveučilišta i sada, pa i u dalekoj budućnosti, puno je više razloga protiv, negoli za.

Profesor Milković, nesumnjivo najzaslužniji za osnutak Sveučilišta u Dubrovniku, ponekad mi djeluje usamljenikom ili Don Quijotom, objašnjavajući profil, smisao i perspektive te ustanove. Osjećam da i nema iskrenu potporu s viših razina, što je i posljedica sumnji s tih viših razina o mogućnostima Dubrovnika kao sveučilišnog grada. A mislim da rektor Milković nije baš u pravu kada tvrdi da će se "sveučilište u idućih 4 do 5 godina profilirati u nastavnim planovima i programima i tu je samo pitanje strpljenja...dogodit će se ono što nije uobičajeno na drugim sveučilištima – zatvaranje jednih i otvaranje drugih studija". Dakle, barem do 2010. ako ne i dalje, dubrovačko će sveučilište biti eksperimentalno sveučilište, sa svim posljedicama, uglavnom lošim, što svaki eksperiment sobom nosi. Osobito na profil i stručna znanja i sposobnost diplomiranog studenta i njegove spremnosti za "stvarni život" i vlastitu odgovornost. A i inače, nikada neće doći neko stanje nirvane ili ravnoteže, jer za pet godina bit će nešto drugo važno, vrijeme, prostor, okolnosti, tržište i ljudi bit će drukčiji, potrebe drukčije i sl. Trebat će nove prilagodbe, nove ideje, novi ljudi u svemu i svačemu, a moguće je i to da je cijeli naš život zapravo eksperiment i ništa drugo i utoliko se slažem s profesorom Milkovićem, ako je na to mislio. A ponekad mi se i sve češće čini da gro naše čeljadi sve nešto očekuje ili čeka, od sunčanog do kišnog dana, od zakona ovoga ili onoga, stranke ove ili one, političara ili vođe ovakvog ili onakvog, od dana "D" do Godota itd. Kao da najmanje očekuju od sebe samih, samopouzdanja ili vjere. Ne očekujte od nikoga ništa, ako dođe dobro dođe, poradite na sebi i ne uspoređujte se s drugima, a pogotovu ne učite i ne odgajajte djecu na takvim "zasadama". Učite i odgajajte ih u vrijednostima samopouzdanja, vjere, vlastite odgovornosti i poštivanja drugih i drukčijih.

Osnivanju dubrovačkog sveučilišta, uostalom kao i u koječemu drugome i u društvenim i gospodarskim djelatnostima nije prethodila stručna, pa i znanstvena tzv. cost – benefit analiza. Znači, analiza koja će objektivno, bez emocija uzeti u obzir sve pozitivne i negativne posljedice osnivanja i djelovanja dubrovačkog sveučilišta i njegovu dugoročnu održivost. Otuda i svi sadašnji problemi, jer htjeli ili ne, riječ je o jednom političkom ili blaže ,emotivnom, pa i nedovoljno promišljenom i osmišljenom projektu sa svim svojim izvedenicama i posljedicama, ma koliko se njegovi "branitelji" trudili dokazati suprotno. Uostalom, da je to tako potvrđuje i postojeće stanje, ali i ne baš blistave perspektive sveučilišta prema nekom mojem viđenju. Želio bih da to nije tako, a i neka se pokrene najšira rasprava i problematiziranje o ovoj temi i neka se nakon svega dođe do objektivnog zaključka je li posrijedi pogrješka ili ne. Ako jest, još uvijek nije tako skupa za otklon.

Osobnog sam uvjerenja da je Dubrovniku primjereno neko sveučilište, veleučilište ili fakultet turističkog i eventualno pomorskog usmjerenja, što je ovdašnje prirodno i tradicionalno ozračje. Ali najviše izvrsnosti, korisnosti i održivosti, prepoznatljivo u europskim okvirima. Sve šire od toga nema nikakvu perspektivu niti potrebu. A nekretnine u okviru stare bolnice preoblikovati u ekskluzivne turističke i kulturne sadržaje i dvorac "Neron Pucić" /novi rektorat/ u protokolarnu rezidenciju. Sveučilište, veleučilište ili fakultet moguće je smjestiti u postojećem objektima, koja bi trebalo temeljito obnoviti i opremiti.

Toliko da se razlikujem od našeg i ovdje prevladavajućeg konzervativnog /i legitimnog/ mišljenja i prakse, koje ništa ne nudi, a protiv je svega i svačega, a promjena najviše, za razliku od liberalnog i sličnog koje je posve suprotno, makar ne toliko i precizno u smjeru. Bilo kako bilo, prilagođavati se novom vremenu i okolnostima moramo i odbacivati sve ono što nije saživjelo, ako se hoćemo održati na ovim prostorima i biti koliko-toliko svoji na svojem, što je moguće i u globalnom svijetu i Europi. Htjeli to konzervativci, socijalisti ili komunisti, i desni i lijevi, društvo ide svojim nezadrživim smjerom i brzinom, a oni ga mogu tu i tamo povremeno usporavati potkučavanjem "nogu, ruku ili glave" i to je sve. Ponekad se učini da je taj "liberalni" ili "slobodni" vlak bez voznog reda, ali bolje je biti putnik u tom vlaku nego onome s voznim redom koji nam sve uređuje i određuje i guši nam "disanje punim plućima" i svaku "drukčijost" i pokušaj.

11. listopada 2006.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

VINO AMARO

Dubrovnik - Viđenja

Čitajući i po više puta "Veliku knjigu o vinu" Joanne Simmons, pa onda i sve oko ovogodišnje berbe, zaliha vina, patvorina i sve ono što se događa s vinogradarima i vinarima i njihovim mukama, naprosto mi se muti u glavi. Nismo li i u toj proizvodnji, kao i u skoro svakoj drugoj, na "izlaznom kolosijeku", odnosno jesu li i tu točka pokrića ili prag rentabilnosti već neuhvatljivi? Na kraju, ne pretvara li se Lijepa naša u jedan veći supermarket popunjenih polica strane i uglavnom robe kakvu zaslužujemo. Tako i vina.

Dakle, malo što se uopće i isplati proizvoditi, sve je podređeno, od ekonomske politike do kredita potrošnji, odnosno poticanju potražnje i na tom temelju građenja domaćeg bruto proizvoda /BDP/. Recimo tečaj kune, koji je precijenjen bar 30% snažno potiče uvoz i izvoznike čini nekonkurentnim, iako on i nije jedini uzročnik tome. Proizvodna je baza, što u nametnutom ratu, što u pretvorbi, pa onda i privatizaciji s našim posebnostima, što očajnim obrazovnim sustavom i koječim drugim, skoro pa uništena sa slabim nikakvim nadama u oporavak. Malo se kome danas uopće proizvodi, što se odnosi i na "proizvodnju" usluga, sve se, ako se uopće promišlja i gradi na kratak rok, tako je to i u turističkoj ponudi. Pa i ovdje kod nas, u Dubrovniku, nestala je svaka proizvodnja, a nije baš tako moralo biti, mogla se razmjestiti u zaleđe, na suvremenim i čistim tehnologijama. Monte Carlo, svjetski turistički biser, zapravo od turizma ima tek 30% domaćeg bruto-proizvoda, ostalo je od industrije, k tome još i kemijske. A drugi opet kažu da turizam može biti dobar dodatak nacionalnoj ili lokalnoj ekonomiji, nipošto njezin temelj i da godina ima 365 dana. i da se nikako ne može preživjeti od dva-tri turistička mjeseca.

Mogu neki i ne brojni, kojima je to opet "dodatak", a mi uvijek u našim glavama zamišljamo da je cijeli svijet onakav kakvo je naše najuže okruženje i da se tamo ništa ne događa. Ma nisu toliki problem sva ta golema srpsko-crnogorska razaranja koliko zaostajanje za suvremenim turističkim trendovima i izostanak volje da se to shvati i prihvati. Ponekad i sam padnem u zamku i učini mi se da svi misle kao i ja. A onda dođu izbori ili neki drugi test i pokaže se da to uopće nije tako i da u krajnjem ipak narod vlada i da demokracija nije ništa drugo nego postupak uprosjećivanja i svođenja na neke minimalne, većini lako prihvatljive uzuse življenja i ponašanja. Obično se kaže da narod nitko ništa i ne pita, ali nek mu vladari učine nešto krupno preko njegove volje, ako je tako, pa da vidimo kako će se vladari "provesti". A ti isti vladari nisu ništa drugo nego obični prenositelji stoljećima taloženog narodnog duha, tradicije i zabluda, u svojoj biti nepromjenljivog. Kako neki umni rekoše, vladarima i narodom zapravo vlada duh mrtvih, a ne živih i nikada svijet i civilizacija ne bi dostigla ovakve razmjere da je bilo po razumu. Groblja iluzija i zabluda stvorili su ovakav svijet s kakvim se suočavamo i u kojemu smo tek kratkotrajni prolaznici i svaki pokušaj da bude drugačiji, od utopizma do socijalizma ili komunizma, kojekakvih revolucija i sl. biva uništen, u krvi, nasilju ili miru.

Sad se drvlje i kamenje sasulo na vinare što kupuju jeftinije grožđe iz drugih zemalja i krajeva, što dodaju šećer ili prave više nego što je propisano, na prodavače suvenira, sladoleda, kineske i tko zna čije robe, što je ovo ovako, a ne onako i sl. Vinare se poziva na pamet, gradonačelnicu da odredi kakvi to turisti mogu, a kakvi ne u Grad, kakve suvenire ponuditi, a kakve ne, uglavnom koliko ljudi, toliko ćudi i ljutnji. Po meni, to su ostaci, još uvijek žilavi, one socijalističke svijesti, koje sam i sam bio dugogodišnji zarobljenik, pa i sada, makar sve rijeđe, dakle uvjerenja da se gospodarstvo, pa i društvo može urediti prema našim, makar ponajčešće i dobronamjernim "receptima", s tim da smo za to ovlastili vladare, ne želeći se sami "bakćati" time, a sve mimo obične tržišne logike i osobnih interesa, koji su vječni, a sve je drugo prolazno. Koliko su ti interesi jaki, lomeći svakovrsne druge prepreke, razvidno je svakodnevno, tu među nama i nikako ne mogu objasniti neke duete, tercete, kvarttete, sekstete i sl. nego samo interesima povezane koji kao krema preliju unutarnju trulež i drže je "stabilnom" dok traju.

Što se vinara, trgovaca, ugostitelja, hotelijera i svih drugih poduzetnika tiče, oni rade kako umiju i znaju, opet polazeći od tržišne konjunkture i vlastitih interesa i nikako drugačije. Isključujem one, a ima i takvih kojima profit ili dobitak nije cilj. Znam ih koji to čine i iz neke svoje znatiželje, taštine, zbog žene, ljubavnice, ljubavnika, muža, medija i imaju dovoljno novca da to mogu izdržati. Kod takvih je i najbolja ponuda, usluga ili proizvod. Jer, ako se može prodati i patvorina i ako je tržište prihvaća i ako je u proizvodnji jeftinija, svatko tko se takvim poslom bavi to će i učiniti. Pa zašto bi netko na Placi nudio nekakve skupe i originalne suvenire, kad sa sladoledom može puno više zaraditi. Ponovit ću da se i meni, osobito baš na Placi, to uopće ne sviđa, ali kakvi gosti takva i ponuda, kakvi trgovci, takvi i gosti, svugdje na slobodnom tržištu. A ponovit ću i to da estetika i slobodno tržište, osobito, kao kod nas, gdje je slobodno tržište tek u začetku, nemaju jedno s drugim uopće veze, a nerijetko su posve suprotne. Pogledajte samo tu novu poslovnu ili stambenu arhitekturu po Lapadu ili Gružu, vođenu, na svu nesreću, kratkoročnim interesima poduzetnika ili vlasnika. Pa i u ono neponovljivo doba prostor se poštivao kao najveće naše bogatstvo, osobito jer ga nema puno i jako se dobro znalo, na stručnom predlošku što je "zeleno", a što "crveno" i nitko nije to dovodio u pitanje. Još malo, počet će i padati glave, jer se ušlo u beskrajna odstupanja i kompromise pri određivanju "zelenog" i "crvenog" tako da je svatko i u svemu i svačemu u pravu, ovisno iz kojega se kantuna gleda.

Skoro cijeli radni vijek bavio sam se i još uvijek bavim planiranjem, dakle budućnošću. Nečega vrijednog, zakonitog i poučnog iz prošlosti i sadašnjosti da se može primijeniti na budućnost i nisam naučio. Osim da je za održanje na kakvom-takvom i dostojnom životu svakog pojedinca od presudne važnosti vjera, samopouzdanje i volja. U zbilji u kojoj jesmo, oskudici, problemima svake vrste, budućnost, koja je i inače nepredvidiva, posve je nezanimljiva, biračima osobito. Ali, sve to uopće ne znači da se uopće i ništa ne treba ni predviđati ni planirati, naprotiv, ali ne u potankostima. Primjerice, moraju se odrediti okviri održivog razvitka lokalne zajednice, neka pravila, pa i zabrane i unatoč slobodnog tržišta, ekonomske demokracije i pojedinačnih interesa. Međutim, kako dobro reče Bertrand Russell, "želja za organiziranjem društvenog života prema jedinstvenom planu rađa se iz želje za moći". Pa ipak ponekad poželim, makar znam da se tu ne može ništa učiniti, ukloniti bar dio kiča u povijesnoj jezgri Grada koji se pravda slobodnim tržištem i pravom na rad, a ne mogu prihvatiti ni da je sva ta naša turistička ponuda i naš najveći doseg, opet pravdajući sve to slobodnim tržištem, poduzetničkom logikom i sl. A ne volim ni to kad nam netko nešto ne toliko vrijedno, ponekad i kičasto, ponudi kao vrhunski proizvod ili uslugu za koji mi ovdje, eto i nismo znali ili čak nemamo pojma. Poštujem i zadnjeg poduzetnika i obrtnika i znam da im nije lako i da im je malo tko sklon, jer razumiju vrijeme i mjesto "radnje", ali onda neka priznaju da je to sve usklađeno s vremenom i mjestom "radnje", što po sebi ne znači da je vrhunac pameti, dosjetljivosti ili mašte. A reći ću i to, da su se za sve te silne novce, bar nominalno, u ovome Gradu mogle izgraditi, obnoviti, urediti i/ili opremiti puno kvalitetniji i konkurentniji sadržaji, osobito u velikim ulaganjima. Što je s novcem bilo i kuda je "plovio" i "otplovio", neka o tome skrbe nadležni, ako i neki među njima nisu bili na tom "brodu". Kažu neki stručni ljudi i poduzetnici u pravom smislu te riječi, da se hotel s ***** zvijezdica može izgraditi ili obnoviti za najviše 70.000 EUR po sobi, a kod nas ima slučajeva gdje su ti iznosi i preko 200.000 EUR i kako se onda može postići poslovna rentabilnost. Pitanje je zapravo što se hoće, poslovna, ulagačka ili špekulativna rentabilnost, a sve mi se čini da je redoslijed obrnut, odnosno prvo špekulativna, pa ulagačka, pa poslovna rentabilnost.

Ako nećemo "vino amaro" i hoćemo u taj globalni svijet, kojega ionako izbjeći nemožemo, onda i mi ovdje i sva Lijepa naša, mora tom i takvom svijetu i slobodnom tržištu ponuditi ono što najbolje ima, a to su proizvodi i usluge iznadprosječne pa i vrhunske kakvoće, u malim serijama, bez tragova patvorine i s tragovima vlastite prepoznatljivosti, koju tek trebamo oblikovati. To su primjerice mali obiteljski hoteli, vrhunska vina, ekskluzivni restorani, ekološki proizvodi, zabavni parkovi, male brodice i sl. U svemu ostalom nemamo nikakvih izgleda, osobito ne u "prosjecima". Hrvatska je mala zemlja za velike serije! Dug i težak put, ali ne vidim drugoga, ako hoćemo ne samo o/p/stati, nego i bogato i sadržajno živjeti.

3. listopada 2006.

Bajro Sarić - "Glas Grada"