Thomas Bernhard /1931.-1989./ veliki je austrijski, ali i svjetski književnik 20. stoljeća. Uz nekoliko pjesničkih knjiga, glavni dio njegova fascinantna opusa čine dramski tekstovi, romani i pripovijetke, a slavu je stjecao koliko kvalitetom svojih djela, toliko i kao protagonist brojnih polemika. Žestoki kritičar Austrije i austrijskog mentaliteta, beskompromisno je zasijecao u bolne teme sredine sklone zaboravu i prešućivanju mnogih, ne tako blistavih segmenata njezine prošlosti i sadašnjosti. Bernhard pripada onoj, vrlo rijetkoj i iznad svega hrabroj klasi pisaca koja nosi nadimak "Nestbestschmuetzer", što bi se moglo prevesti "onaj koji pljuje po vlastitom gnijezdu, odnosno domovini i narodu". Donekle mu je sličan Miroslav Krleža u Hrvata. Bernhard skoro u svakom svojem djelu, dosljedno, beskompromisno, razgovijetno i hrabro, sa snažnim dokazima i ubitačnom, takozvanom repetitivnom prozom žestoko se suprotstavlja u njegovom slučaju austrijskom provincijalizmu, malograđanštini, licemjerstvu, ali i klekiralnom katolicizmu, nacizmu i socijalizmu. Protivnik je svake manipulacije ljudima i narodima, svih vrsta kolektivne svijesti, apsolutizma i totalitarizma. Nema kod Bernharda uvijanja, fikcije niti patetike. Ne može se tvrditi da je anarhist, a za državu je utvrdio da je "struktura koja je trajno osuđena na propast, stanovništvo je struktura nezaustavljivo osuđena na podlost i duhovnu slabost". Bernhard je od djeda naslijedio glazbenu naobrazbu, ljubav prema književnosti i nekovencionalnosti, odvratnost prema malograđanštini svoje zemlje, stav prema životu kao "zahodskoj školjci u kojoj, ako dovoljno dugo gledaš, možeš naći trunke ljepote", te pisaću mašinu. Druga okolnost koja je neizmjerno utjecala na njegov rad je bolest pluća zbog koje je još od djetinjstva često boravio u raznim sanatorijima, te zbog koje, prema vlastitim riječima, nikad nije zasnovao obitelj. Bolest i obiteljske prilike stvorile su samotnjaka s povremenim suicidalnim nakanama i neporecivim senzibilitetom za ružno. Pisci poput Bernharda zapravo su u cijelom svom "radnom vijeku" u sukobu sa svojim okruženjem, bliskim i daljnjim, uključivši i rodbinu. Svaka mu je površnost, ali osobito malograđanština i licemjerje smetala, stalno se prepiskama, komentarima i "uživo" sukobljavao sa svojim kolegama po poslu, ali i prijateljima, a sigurno je bio i težak karakter što bi se reklo za ljude njegova profila. Pa ipak, kakav god bio, Thomas je Bernhard veliki umjetnik, bar za mene i ne krijem da sam njegov svesrdni poklonik, jer prikazuje i objašnjava i ne samo austrijski, nego i čitav svijet i sve ljude onakvi kakvi jesu i to na način koji me nikad nije doveo u sumnju i svakim danom i svugdje samo stižu potvrde o tome da smo onakvi kakvim nas je Bernhard opisao, a to znači da nismo bogzna što. RecepcijaThomasa Bernharda u Hrvatskoj nije naročita, što i ne čudi ako se zna o čemu taj i kako piše. U dosta stvari Hrvati, ali i mnogi drugi narodi, uključujući i one najrazvijenije, slični su Austrijancima i malo tko voli, osobito u ovim grubim vremenima, čitati ili slušati istine o sebi, svojima, malograđanštini, provincijalizmu, licemjerju. Inače, izdavačka kuća "Meandar" iz Zagreba dosad je izdala osam knjiga Thomasa Bernharda /www.meandar.hr/. /Bajro Sarić/
Evo kako Thomas Bernhard u romanu "Uzrok" opisuje svoja iskustva s Mozartovim gradom Salzburgom pri kraju II. svjetskog rata, a onda i kojih desetak godina kasnije: "Ovaj grad izopćio je sve čiji um više nije mogao razumjeti, i nikad ih, ni pod kojim uvjetima, nije primio natrag, kao što znam iz iskustva, i upravo iz tih razloga, sastavljenih od stotina žalosnih i podmukilih i užasnih iskustava, on mi je postajao sve više nesnosan, kakav je u osnovi ostao do danas, i svaka drukčija tvrdnja bili bi pogrešna i laž i kleveta, a ove bilješke moraju biti zabilježene sad, a ne kasnije, i to upravo u ovom trenutku kad imam mogućnost da se bez ograda vratim u djetinjstvo i mladost, posebice u vrijeme dok sam učio i studirao u Salzburgu, s nepotkupljivošću neophodnom za takav opis kao napomenu i iskrenom krivnjom, taj trenutak u kojem će biti rečeno što mora biti rečeno, napomenuto što mora biti napomenuto, mora biti iskorišten, ne bi li se tadašnjoj istini, stvarnosti i činjeničnom stanju bar u smislu napomene pomoglo da ostvari svoje pravo, jer odveć lako dolazi vrijeme uljepšavanja i nedopustivog ublažavanja, a Salzburg, kao grad mog učenja i studiranja, bio je za mene sve drugo samo ne lijep, samo ne podnošljiv, samo ne grad kojem bih danas mogao oprostiti na način da ga krivotvorim. Taj grad uvijek mi je nanosio samo bol, jednostavno ne dopuštajući da dijete i mladić, što sam tada bio, osjeti sreću i radost i sigurnost, on nikad nije bio ono što se o njemu iz poslovnih razloga ili jednostavno iz neodgovornosti tvrdilo, mjesto na kojem bi mladi čovjek bio zbrinut i dobro se razvijao, gdje bi bio radostan, štoviše sretan. Trenuci radosti i sreće koje sam doživio u tom gradu mogu se izbrojiti na prste jedne ruke, a i za njih sam platio skupu cijenu. Ali nije bilo u pitanju samo to nesretno doba rata i njegovih razaranja na površini i ljudima koji su postojali na toj površini, duhovnog stanja čiji je jedini cilj bio da nanosi štetu prirodi i ljudima, ne samo okolnost propasti i potpunog zamračenja Njemačke i čitave Europe, zbog čega to razdoblje dan-danas klasificiram kao najmračnije i najmukotrpnije u svom životu, i ne samo moja priroda, u uvjetima tog zamračenja vremena i ljudi i prirode općenito u visokoj mjeri i na fatalan način prijemčiva za sve prirodne odnose, koja je u osnovi uvijek i u potpunosti izložena, bio je to /i ostao/ ne samo za mene ubojiti duh ovoga grada, to ne samo mene ubojito tlo smrti. Ljepota ovoga mjesta i njegova krajolika o kojoj neprestano govori čitav svijet, uvijek na najnepromišljeniji način, a zaista i u nedopustivom tonu, upravo je onaj ubojiti element na ovom ubojitom tlu, ovdje ljude, koji su s ovim gradom i njegovim krajolikom povezani i prirodnom silom za njega prikovani rođenjem ili na neki drugi radikalan način koji nisu skrivili sami, ta svjetski poznata ljepota neprestano gnječi. Takva svjetski poznata ljepota u sprezi s takvom neljudskom i neprijateljskom klimom postaje ubojita...Duh ovoga grada tako je tijekom čitave godine katoličko-nacionalsocijalistički neduh, sve ostalo je laž. Ljeti se pod imenom Salcburškog festivala u ovom gradu licemjerno hini univerzalnost, a sredstvo takozvane svjetske umjetnosti samo je sredstvo zamagljivanja i licemjerno hinjenje, zataškavanje glazbom i zataškavanje glumom, takozvanu visoku umjetnost ljeti ovaj grad i njegovi stanovnici ne zlorabe ni za što drugo nego za svoje podmukle poslovne svrhe. Festival se održava samo kako bi se na nekoliko mjeseci prekrila kaljuža ovoga grada..."
03. rujna 2011.
Thomas Bernhard: UZROK, Naklada Meandar, Zagreb 2010.
