A možda, da oprostite, ovo uopće i nije "neko" pitanje. Jer, nisu rijetki, tu među nama, koji će odgovoriti: Pa tek nam je 15 godina, što bi htjeli, pa i ovo je previše. A ima i takvih koji kažu, a tako i djeluju: Ovo je naša zemlja, tu je naš dom i u njemu je sve dobro. Kome nije, ne mora tu ni biti! A svi ti promašaji, nepravde, zastoji, predrasude, ograde, pa "naši" su i nisu nam teški...To je zapravo naš najveći, možda i posebno hrvatski problem! To da smo dovoljni sami sebi i da smo postavili vrlo niske, obeshrabrujuće niske standarde skoro pa u svemu. Štoviše, sumnjivac je onaj koji traži nešto više!
Moguće je da je ovo što pišem profesionalna deformacija nekog skromnog ekonomista koji ima nekakve veze sa zbiljom i možda je zapravo sve dobro. Jer, ima i gorega, loše zdravlje recimo! Zamislite samo, nakon svega, vraćamo se osobnom zdravlju, ne zdravom društvu. A zdravo društvo bi trebao biti vrhnaravni cilj svake države, politike i tome slično! Doista, za koga je problem nekakva, po nečijim ukusima lijepa privatna kuća na prekrasnom mjestu u kojoj nekakav bogatun "kiša" noge u par ljetnih mjeseci i od koje nitko, a najmanje recimo lokalna zajednica i društvo ima koristi. Na tome bi se mjestu mogao izgraditi nekakav turistički sadržaj, zaposliti ljude, ostvarivati profit, osmisliti okoliš i tko zna što još. Eto, to me kao ekonomista, pa i /ne/običnog čovjeka nervira i s tim se ne mogu pomiriti. Ali, većina ili oni koji je predstavljaju ne misli tako i ako se to nastavi, ova od pametnih ljudi prije više stotina godina i Boga dana bogatstva nećemo za bolji život budućih naraštaja niti moći, i sve kad bi znali, iskoristiti. Moglo bi se, ne tako ni daleko dogoditi, da postanemo "brđani" na padinama Srđa, Nuncijate, Strinčjere, Žarkovice...Imali itko i takav scenarij ili "viziju" u glavi ili da upali svijeću?
U nekoj birokratskoj, političkoj, pa i ekonomskoj svijesti, što naravno ne znači da nije dobronamjerna, postoji čvrsta vjera da se ovaj Dubrovnik ili Hrvatska može oblikovati po nekoj "špranci". Pa i meni se to, s godinama, sve manje čini izglednim. Nekako mi slijed stvari, globalizacija, pohlepa klizi kroz prste...To je zapravo dobro. Bar nisam neurotik, "koji nema sposobnost prilagodbe svojem okruženju. On je asocijalan: nikada se ne prilagođava činjenicama. Međutim, bez obzira sviđa li mu se to ili ne, stvarnost ide svojim putem. Neurotik nema moć da ukloni volju i akcije svoji bližnjih i tako uspije. Stoga on bježi u sanjarenja. Slabić, kojemu manjka snaga da se suoči sa životom i stvarnošću, prepušta se sanjarenjima o diktatorstvu i o moći kojom može podčiniti sve ostale. U tome se raju događa samo ono što on želi da se dogodi. Sve je ispravno i razumno, tj. sve se točno podudara s njegovim idejama i željama i razumno je s njegove točke gledišta", kako kaže von Mises. Ili, kako Bertrand Russell tvrdi, "želja za organiziranjem društvenog života prema jedinstvenom planu rada pretežno je iz želje za moći".
Po meni, zabrinjavajuće je ono što je danas u hrvatskom, pa i lokalnom, dubrovačkom političkom i svakom drugom fokusu. A to su teme naše ne baš lake prošlosti, koje neće postati lakše što su više na dnevnom redu. S druge strane, Sanader tek sada najavljuje da se njegova vlada okreće gospodarstvu, a upravo je na njemu i njegovom pokretanju dobio izbore. Kao da je gospodarstvo, a čini se da i jest, nešto nevažno. Ne znam tko će pokrenuti ovu zemlju ako neće gospodarstvo i poduzetnici. Pravo je pitanje, na koje je bar prije jednoga desetljeća trebalo odgovoriti, kako to učiniti. Tvrdim da i sada nemamo točnu i pouzdanu dijagnozu stanja, a bez nje nema ni terapije. Pogrešan lijek i zdravom čovjeku šteti, da se i ne govori o bolesniku.
Čini mi se da puno izbora i nemamo. Ili slobodno tržište sa svim svojim prednostima i nedostacima koje učinkovitije liječi većinu društvenih bolesti i omogućava brži i objektivni protok roba, ljudi i kapitala ili socijalna tržišna država koja je sad na dnevnom redu starih članica Europske unije /koje su ipak prošle neizbježnu fazu slobodnog tržišta/ ili ovo što sad imamo. Bilo kako bilo, prostora i vremena za kojekakve političke, ekonomske ili socijalne kompromise na svim razinama, što se vuče još iz prošlog sustava, sve je manje. Nema općeg napretka tamo gdje stanuje kompromis, osobito ne u stvarima gdje je arbitar slobodno tržište. Trebalo mi je dosta vremena da to shvatim i prihvatim. Uostalom, zbog "sitih vukova i ovaca na broju" imamo to što imamo, a imamo i previše onih Bachovih galebova Jonathana Livingstonea.
Uz sve to, Hrvatskoj, pa i nama ovdje, zapravo nedostaje velikih kormilara koji će ploviti i s rasparanim jedrima ili "magnus gubernator et scisso navigat velo", rekao bi Seneca.
3. kolovoza 2005.
