Minijature

Dubrovnik

Minijature

POSLJEDNJI LINĐO

Niko ga nikad nije pozivao da dođe u Dubrovnik, nego je poput nekadašnjih mudraca koji su znali da su ljudima potrebni i onda kad ih oni ne bi zvali, dolazio sam.

Sa sobom je nosio nevidljivu torbu od neodređenog materijala punu mirisa i oblika oleandera, okopanih vinograda, vode iz čatrnja, maslinovog hlada, vlage i kiše prohujale zime, i boje žuke, onog gustog krajputaškog zelenog žbunja s beskrajno žutim cvjetovima po kojima se na jugu prepoznaje dah maja.

Vlaho Banovac je bio lako prepoznatljiv čovjek. Bio je posljednji linđo. Njegova pojava na Stradunu bila je pouzdan znak da je prispjelo ljeto, kao što u velikim gradovima po čistačima ulica i vozačima tramvaja prepoznajemo jutro.

Zatekao sam ga u četiri sata poslije podne kako sjedi u hladu kamene Onofrijeve česme, na koju su nekad dolazile po vodu bosonoge časne sestre iz obližnjeg samostana Sv. Klare, koga odavno više nema. Starac je bio u bijeloj košulji i tamnim gaćama sa širokim turom, od grubog vunenog sukna. Nosio je crveni prsluk izvezen srmom, crvenu kapicu, bijele vunene čarape i opanke. U krilu je držao ljericu. Miran i uspravan, ličio je na spomenik.

Ali to je bio samo privid, jer su njegove sitne oči šibale naokolo i vidjele su kako se turisti zaustavljaju kraj njega i snimaju ga foto-aparatom i kamerama i kako ga mladi slikari crtaju ugljenom, i znao je da svoju ulogu, makar s beznadežnom upornošću ubogog usamljenika, mora igrati do kraja.

Upitao sam starca zašto ne svira. "Ne smije mužikat jerbo mi ne da milicija" – rekao je starac. On ustade i pomjeri se dublje u sjenku kamene česme, kako bih mogao da sjednem do njega. "Živim u Mrčevu ko zemljoradnik, ma je ta moja zemljoradnja slaba" rekao je opet starac. "Imam nešto loze i vazda sam kopo i sijo šenicu. Počo sam svirat još od svoje dvaneste godine. Kad sam bio nejak, išo sam za kozama, a kad bi se skupilo mladosti na kakvoj festi, nije im imo ko svirat. Onda bi oni poslali kakvog momka u šumu da mene zove da im sviram. Ostavio bi koze same u šumi i došo bi na festu i onda bi im počo svirat "linđa". Ljericu sam kupio na Osojniku, od Ante Đurića, kad je ono svršio rat austrijski. Do sam mu za nju stotinu i pedeset dinara. Ima joj, eto, puno godišta. To je običan bokun drveta, je li!? A čudo jedno kako svira. Dođu stranci pa zaviruju u ljericu i čude se. Kako to: samo jedan bokun drveta, a tako svira! E, svira ako se snađeš. Ma, snađi se! Niko drugi moj nije sviro. Brat mi je bio počo, ma se nije mogo najbolje uputit u tu stvar. A ja sam počo sam sa sobom. Gledo sam linđa kako se kreće, bilo ih je dosta u moje vrijeme. Bili su pokojni Niko Dučić, pa Đivo Đivić, pa još neki...ma su pomrli. Linđo se zvo svirač na ljerici, a po njemu se zove to naše starinsko kolo, te naše bale od starine.

Sviram vazda tamo-vamo, đe je koja festa, đe se skupi mladost. Kad ja stari dođem da poduprem starinu, starinsku igru, onda se mladost zabavlja, onda ne balaju druge igre nego samo "linđa". Kad se ono reče na televiziji: sad će linđo zasvirat!...To vam onda ja sviram. Dohodili su neki dan u moje selo oni s televizije, da će, velu, sa mnom progovorit koju riječ, ma me nijesu našli doma. Rekli su im u selu da će me nać ovđe u Dubrovniku.

Slabo se pazu naši stari običaji. A ja oću da starina ostane. Mlađi će zapuštat starinu, a ja ne dam! Nosim premetaču i gaće suknene s gajtanom. Nosim, vidiš, ovaj sindžir od srebra, ima mu više no šezdeset godišta. Kupi mi ga je pokojni brat. Mladi mi govoru da se i ja promijenim u civilnu robu, a ja neću. Kažu da sam antiki. Pa neka sam! Oću u ovoj nošnji da idem svukud. Rođen sam i umrijet ću u njoj. Sviram džaba, ali narod baci neku paru. Ne tražim ni od koga ništa nego sjedim i sviram. Zatrne mi noga, jerbo njome povazdam lupam. Ali kad otrneš, onda iđe.

Čujem da me neko stavio u novine i napiso da sam prvi glumac na svijetu. Ne bi se tomu kladio, ali bi se mogo okladit da neće niko bolje svirat na ljerici nego ja. Jedan stari reče mi neki dan: ja sam u onu pravu mužiku, a volim te više čut no kad prava mužika svira! Pa toliko puta me danju slikavaju. Dobijem onda te slike iz Njemačke i Austrije, iz Amerika, iz Ingleške, onda tamo iz Francuske i Mađarske. Nema, čini mi se, na svijetu niko više slika nego što ih ja imam. Mađarica mi jedna baš neki dan poslala slike da vidim kaki sam. Ali star sam, kog će mi više vraga slike.

Lani sam išo sucu za prekršaje. Javila me milicija, ma nijesu mi mogli učinjet ništa. Vele da sam sviro između trines i sedamnes sati. Ne smiješ, vele, svirat prije pet sati popodne, jerbo mora biti mir. A kako da ne sviram? Naiđu naši ljudi i stranci i činu mi sve rukama da im malo mužikam, a još nijesu bila ni četiri sata. Ja im počmem mužikat, kad eto ti milicije. Uzeli su mi bili ljericu, pa je jednu noć prenoćila u miliciji, ma su mi je opet dali. Evo šta sa ljudi čuju? Ništa! A ja tu mužikom razbudim narod, razveselim ga, jerbo je narodu dosta muke pa oće malo veselosti. Dođi ovđe iza osam uveče pa ćeš viđet mladost kako bala na moju mužiku. Dođu mladi i zabalaju a ja mužikom podržajem bale. U Slanome sam se neki dan izmorio. Bio je veliki dernek, pa sam moro tri dana počinuti da dođem sebi. Ja sam više od godišta, imam ih sedamdeset i četiri. Ja nijesam više za ići tamo i vamo. Moju još ovu godinu, more bit i drugu, pa više ni jednu...Jerbo sam star."

Večer je. U obilju kaotičnih utisaka koji se u nedefiniranom procesu što se odvija u laboratoriji ljetnog galimatijasa međusobno potiru i obnavljaju rijetki su prizori koji zadržavaju svoju stalnost. Takav je onaj trenutak kad starac započinje svoj neobični koncert i kad stranci uključuju svoje magnetofone kako bi njegovu "mužiku" upakovali u kasete koje će u kišnim i zimskim danima preslušavati po dosadnim europskim gradovima, i sjećati se toplog juga. "Jajde, linđo...! Okreni je, obrni je, iz našeg sela nije...!

Svijet je sa svih strana pristizao u dugu ulicu nalik na ogromnu kamenu dvoranu osvijetljenu polutamnom, sanjivom svjetlošću ferala, prolazio njome bez određenog cilja i razloga, mimoilazio se i ponovo susretao vrteći se u krugu kamenih zdanja i trgova. Bešumno su lelujale lagane večernje haljine usmjeravane brzim pokretima vitkih nogu, osjećao se miris bjelosvjetskih parfema pomiješan s dimom jakog američkog duhana, žamor se stapao u jednoličan ali neodređen zvuk obavijen toplinom noći, i sve je ukazivalo na to da je gomili svejedno kuda u tom trenutku ide i gdje će stići.

Kloneći se onog čemu misle da ne pripadaju, svi ti po danu nekako stidljivi i neprimjećeni mladići i djevojke iz dubrovačkih sela, koji su došli u grad da izuće škole, stižu na mali kameni trg da zaigraju svoje najdržae "bale". "Hajde, linđo živo, živo...Rekla je da će, samo ne zna kad će." Stižu s raznih strana okupljajući se u polutami kamenog trga, kao da dolaze iz vinograda i maslinjaka, i stapaju se s velikom gomilom svijeta, a ipak nekako izdvojeni, i drukčiji od nje. Bilo je to njiho posljednje ljeto u kome su još jednom uspjeli prepoznati sebe i starog linđa.

Vlaho Banovac se idućeg ljeta nije pojavio na Stradunu.

20. studenoga 2009.

Gojko Berić: SMRT U LJETNOM DUBROVNIKU, Dubrovnik 1976.

SMRT JEDNOG POSTOLARA

Dubrovnik - Minijature

Postolari su u mojem životu oduvijek bili iznimno važni ljudi i sve sam ih doživljavao dragim i humanim, ma kakvi doista bili. Sve ih pamtim, više ih je u svijetu mrtvih nego u svijetu živih i naletom neumitnog vremena, navika i produkcije, postali su sve nepotrebniji, uostalom kao i skoro svi obrtnici s istim ili sličnim djelatnostima. Došli smo do toga da je sve, i ne samo cipele, bolje ne popravljati i kupovati nove, sve je postalo kratkotrajno i nepopravljivo, ekonomija i društvo diljem svijeta na takvome "konceptu" opstaje i teško da i može biti drukčije. Ne, ne mogu reći da sam poznavao zadnjeg postolara u dubrovačkoj povijesnoj jezgri, prerano preminulog Martina Mara Žeravicu, ali mi se čini po slici i riječi da je posve nalik na sve ostale, žive, nedavno i odavno umrle zanatlije, i opet ne samo postolare. Meni su cipele, koje su bile drugačije i ispostavlja se najzanimljivije, osobito najmlađim naraštajima, bile od neprocjenjive funkcionalne, najmanje estetske važnosti, U najčešćem svijetu i ne od jučer, zapravo je obratno, što bi se reklo, cipele čine čovjeka. Bile su mi i ostale odvratne i ma tko kakve imao, nikad ih nisam primjećivao niti se čudio, uključujući i čuvene "borosane". Klonio sam se i klonim gledanja izloga s cipelama i istodobno ponekad ih mrzim, a ponekad i volim, ovisno kakve sam volje. Svatko ima svoje prijelomnice u svome životu i okruženju, za mene je to ova smrt Marova, jer s njom mi je nestala slika Grada iz mladosti, sadašnjosti, ali i budućnosti. Nekako su mi se taj Grad, a Gruž također, sa svojom običnom i neobičnom čeljadi činili životnijim, optimističnijim, izravnijim i pitomijim, unatoč uglavnom siromaštvu i egzistencijalnom ugroženošu. A ostale su prijelomnice ukidanje tramvaja /1970./, legendarnog "ćira" /1976./ i lučkih dizalica /1994./. Sa svim tim nestao je jedan Dubrovnik, opet sa svom svojom čeljadi, da se ne zavaravamo, ne baš poželjan svakome i "na scenu stupio" neki novi Dubrovnik, sve mi se čini hladniji, okrutniji, grublji, ravnodušniji i nekako brži u najpogubnijem značenju. Naravno, ne može se nipošto tvrditi da je sve "onda" bilo ljepše, a danas grublje, "tonovi" su se i onda i sada i valjda dok je svijeta miješajli. Ali, tako baš i ne ide s ljudskom dušom, nema tu nekih pomaka...

21. studenoga 2009.

Bajro Sarić

BEBO MEĐU NAMA

Dubrovnik - Minijature

Svatko ima svoje mišljenje o redikulima, oriđinalima i boemima i u svakom ih je, čak i manjem mjestu bilo, pa se ne bi baš moglo reći da je Dubrovnik po tome nešto posebno. Znam da će se mnogi na to ljutiti, ali uvidom u brojne hrvatske i svjetske romane, drame, pjesme, slike, glazbu...očito je da je tome tako. Sve te redikule, oriđinale i boeme izdvaja barem jedna, ako ne i više poveznica. Naime, svi su oni bili drukčiji od najčešćeg puka, čak i više po fizičkim, negoli umnim obilježjima. A ako se bolje uđe u njihovu bit, karakter i nastup, sve su to bili, nemojmo se tu zavaravati, opet neki čudni ljudi, kojih smo i onda, pa i sada, bar golema većina, s prijezirom i nekom, bez ikakvog pokrića nadmenošću, promatrali i okrećali glavu da nas, ne daj Bože, netko s njima ne uhiti kako nešto pričamo ili ih razumijevamo. Jedan od takvih, gruških ili točnije kantafiških, ipak ne oriđinala, nego boema Bebo je Burin /1919-1991./ Sjećam ga se kao najčešće zapuštenog, s par mandolina, kako bi se šepurio, zastajkivao i više-manje uredno dolazio na svoj ritual na Pilama, uvijek izazivajući pozornost domaćeg i stranog svijeta. Uopće nije puno pričao, činio mi se, što bi se reklo, vrlo teškim i uglavnom nepristupačnim čovjekom, što moćda baš i nije karakteristično za boeme. Uvijek smo znali da mu je došla ona, kao od brda odvaljena Austrijanka ili Njemica, svejedno, vidjelo se to na njemu, jer ga je, bar vanjski, upristojila i uredila i uvijek smo znali da mu je "ona" otišla, jer bi se Bebo opet zapustio i opustio, i sve tako iz godine u godine, sedamdesetih i nešto osamdesetih prošlog stoljeća. Šteta što Bebo, ako je imao, nije objavio svoju filozofiju, odnosno pogled na svijet, kao što mnogi poput njega, a osobito, teško bi vjerovali, oni iz Gruža, to isto nisu nikad učinili i već su odavno i umrli i zaboravljeni. Valjda taj jad i čemer, ta podozrivost i stigma prema Gružanima od takozvanih građana učinili su ih duhovitijim, izravnijim i otpornijim. Bebo mi je djelovao i uvijek mrzovoljnim, zamišljenim i zatvorenim. Ali ne treba ni to čuditi. Vjerojatno je kao i mnogi slični njemu, mrtvi i živi, shvatio sve, ništa drugo nego podlosti i licemjerje svijeta oko sebe, čega je uvijek bilo i ne samo tu po Gradu, nego i diljem kugle zemaljske i kad se svijetu tako pristupa teško da čovjek može i drugačije izgledati od Beba. Pa ako Beba već i odavno više nema među nama, to ne znači da je njegov duh išćezao ili da smo se eto nešto promijenili. Bilo bi ipak dobro da uskrsne neki novi Bebo, da nas podsjeti na to, dakle da se nismo promijenili i da sve u svemu nismo bogzna što...

15. studenoga 2009.

Bajro Sarić

PO GUMAMA I GORAMA - DUBROVAČKA RATNA PRIČA

Dubrovnik - Minijature

Srbijanska je TV-publika ovih dana prvi put mogla vidjeti arhivske snimke žestokog bombardiranja Grada koje razobličavaju glupavu medijsko-propagandnu tezu Miloševićeve strahovlade da su se u Dubrovniku međusobno tukli "raznorazni bjelosvjetski plaćenici, Kurdi, ustaše, zenge i hosovci" te da "Dubrovčani pale gume" kako bi se "zavarala svjetska javnost i ubrzalo međunarodno priznanje Hrvatske", koja je u izmanipuliranoj javnosti Srbije i Crne Gore godinama nalazila brojne zahvalne konzumente

Beogradska Televizija B92 u svom serijalu "Istina, odgovornost, pomirenje" premijerno je prikazala dokumentarni film "Operacija Dubrovnik", što ga je snimila tamošnja Nezavisna produkcijska tvrtka Arhitel u koprodukciji s TV B92. U filmu autorice Ivane Lalić i redatelja Gorana Kovačića, ljetos snimanog u Dubrovniku i Podgorici, prikazana je opsada Dubrovnika u jesen 1991. godine, stradanja brojnih civila i branitelja, kao i uništavanje povijesnih spomenika upisanih u UNESCO-ov registar svjetske kulturne baštine, o čemu su autori razgovarali s mnogim Dubrovčanima, te s potpredsjednikom nekadašnjega "krnjeg" Predsjedništva SFRJ dr. Brankom Kostićem, koji je jedini od crnogorskih dužnosnika, bivših i sadašnjih, pristao govoriti u filmu.

Iako za one koji su preživjeli pravu srednjovjekovnu opsadu Dubrovnika (tri i pol mjeseca bez vode, struje i veza sa svijetom), za novinare koji su te ratne 1991. godine, zahvaljujući brzim gliserima Odreda naoružanih brodova, stizali izvijestiti što se stvarno događa u gradu podno Srđa, kao i za malo obavješteniju javnost, u filmu nema senzacionalnih novosti - velika je vrijednost dokumentarca ponajprije to što ga je beogradska produkcijska tvrtka korektno napravila. Nadalje, srbijanska je TV-publika ovih dana prvi put mogla vidjeti arhivske snimke žestokog bombardiranja Grada, o kojem je, inače, godinama kružila fama, ujedno i blasfemična medijsko-propagandna teza lansirana upravo iz Beograda - da se u Dubrovniku međusobno tuku "raznorazni bjelosvjetski plaćenici, Kurdi, ustaše, zenge i hosovci" te da "Dubrovčani pale gume" kako bi se "zavarala svjetska javnost i ubrzalo međunarodno priznanje Hrvatske". Film je razobličio tu glupavu "tvrdnju" koja je u godinama Miloševićeve strahovlade u medijski strahovito manipuliranoj javnosti Srbije i Crne Gore nalazila brojne zahvalne konzumente. Film je isto tako predstavio cijelu jednu bulumentu tzv. reportera koji su, izvještavajući s prve linije fronte, odnjegovali i unaprijedili rijetko viđene primjere najbjednijih žurnalističkih ispljuvaka suludog ratnog propagandističkog stroja.

"Operacija Dubrovnik" će, sudeći prema reagiranjima onih koji su film vidjeli u Srbiji i Crnoj Gori, iznova otvoriti temu, odnosno u Beogradu i Podgorici potaknuti polemike o tome jesu li autori filma krivnju za ratna zbivanja na jugu Hrvatske usmjerili pretežito na nekadašnji crnogorski državni vrh. No, taj se grijeh ne može pripisati ekipi Arhitela zna li se da u filmu, unatoč višekratnim pokušajima autora, nisu željeli sudjelovati bivši predsjednik Predsjedništva Crne Gore Momir Bulatović, ratni i aktualni podgorički premijer Milo Đukanović, kao ni trenutačni predsjednik Srbije i Crne Gore Svetozar Marović, koji je u vrijeme tzv. Operacije Dubrovnik obnašao visoku dužnost glavnog tajnika vladajućih crnogorskih socijalista.

Bilo bi, naime, zanimljivo vidjeti što bi danas kazali Đukanović i Marović, koji su smogli snage uvidjeti svoje zablude i greške i ispričati se za besmislenu opsadu i razaranje Dubrovnika; bilo bi zanimljivo čuti i Momira Bulatovića, upitati ga što može reći o svom udjelu u pokretanju "antifašističkog fronta protiv pomamljenog ustaštva", kako je to govorio u jesen 1991. godine, tvrdeći da mu je general Veljko Kadijević kazao da "30 tisuća ustaša iz Dubrovnika ide zauzeti Boku kotorsku".

U nedostatku tih svjedoka, osobito Đukanovića i Marovića, koji su mogli meritorno reći kako je i zašto Bulatović uveo Crnu Goru u Miloševićev osvajački rat za promjenu granica nekadašnjih republika SFRJ - crnogorsku je i federalnu (beogradsko-srpsku) stranu "branio" već spomenuti Branko Kostić. Pristajući na filmsko svjedočenje, ponavljao je tijekom dobrog dijela dokumentarca od 57 minuta "da nije bio obaviješten o razmjerima ratnog razaranja Dubrovnika", da je njegovo krnje Predsjedništvo kao i "Vrhovna vojna komanda naređivala da se na Stari grad ne dejstvuje", da je "po svemu sudeći bilo i nediscipline", da on "nema posebnih saznanja o razaranju Dubrovnika osim iz štampe"... Kostić je svojim iznimno neuvjerljivim i amnezičnim svjedočanstvom naprosto pokopao ondašnje beogradske i podgoričke političko-vojne umove koji su isplanirali i naredili vođenje "Operacije Dubrovnik", a sebe je pretvorio u tragikomični lik.

Jer, gotovo istodobno dok Kostić priča gluposti (slično kao i kolega mu Borisav Jović ovog tjedna u Haagu), ide televizijski autentični zapis iz Konavala, iz sredine listopada 1991. godine, kojom prigodom u pratnji Momira Bulatovića zaboravni dr. Branko u funkciji vrhovnog zapovjednika ponosno obilazi "osloboditelje" dok iza njih gori obiteljska kuća, zapaljena nakon tzv. čišćenja terena.

Vrijednost filma je i u snažnim iskazima Dubrovčana koji su proživjeli i preživjeli opsadu Grada; u svjedočanstvu bivšeg jugoslavenskog premijera Ante Markovića, koji pred Haaškim sudom izvorno prepričava Miloševićev i Tuđmanov dijalog o (ne)bombardiranju Dubrovnika; prikazu pljačke dubrovačkog kraja kao jednom od važnijih "sporednih" ciljeva famozne "operacije"; razobličavanju pokušaja ustanovljavanja marionetske "Dubrovačke republike" u okupiranom Cavtatu; priznanju krivnje komandanta Vojno-pomorskog sektora Boka admirala Miodraga Jokića u Haagu za opsadu i bombardiranje Grada...

Riječju, radi se o filmu koji će umnogome za sve objektivne istraživače raspada bivše državne zajednice predstavljati dragocjeni izvor podataka, činjenica, iskaza svjedoka i autentičnih televizijskih snimaka koje u konačnici demantiraju i demaskiraju nesuvislu priču o tobožnjem paljenju guma u Dubrovniku ratne 1991. godine.

"Operacija Dubrovnik" u svakom je slučaju relevantno i zanimljivo svjedočanstvo o pokušajima traganja za istinom o zbivanjima u ne tako davnoj prošlosti. Upravo je zbog toga za premijerno prikazivanje filma u Hrvatskoj zainteresirana zagrebačka mreža CCN. Nakon B92, čije je gledateljstvo tražilo repriziranje "dubrovačke priče", film će prikazati novosadska Nezavisna TV Apolo, a uslijedio je i poziv iz najjače makedonske NTV Tera. Film ide i na beogradski i motovunski festival dokumentaraca...

E sad, kakve veze ima Feral s time? Nikakve, osim što je ekipa Arhitela uz pomoć FT-a dobila radne vize za ulazak u Hrvatsku i snimanje u svibnju ove godine, što je Feral preporučio dubrovačke sugovornike u filmu... Kao i obično, kad je riječ o odnosima između Hrvatske, Srbije i Crne Gore i u konkretnom slučaju Feral je pripomogao širenju istine.

U filmu "Operacija Dubrovnik" svjedoče: general Nojko Marinović, zapovjednik obrane Dubrovnika, Mirjana Urban, majka stradalog snimatelja Pava Urbana i ratna ravnateljica Znanstvene knjižnice, Berta Dragičević, izvršna tajnica Interuniverzitetskog centra, Petar Mišo Mihočević, časnik za vezu i prevoditelj HV-a, dr. Zdravko Bazdan, čelnik ratnog Odbora za zaštitu ljudskih prava u Mokošici, Vjekoslav Vierda, ravnatelj Zavoda za obnovu Dubrovnika, maestro Đelo Jusić, te Antun Masle i Luko Brailo, ratni dopisnici dubrovačkog dopisništva Slobodne Dalmacije, sada novinari Jutarnjeg lista i Feral Tribunea.

23. studenoga 2003.

Vjeran Grković – www.feral.audiolinux.com

"CENTAR"

Dubrovnik - Minijature

Za slučajne prolaznike prizemlje bivšeg Centra za vanarmijski odgoj /prije II. svjetskog rata pomorska akademija, a danas restaurant Nautika/ na Brsaljama nipošto nije ostavljalo dojam stjecišta šahovske aktivnosti u Dubrovniku. A ono je to bilo godinama /od 1960. do 1979./, i sastavni je dio dubrovačke šahovske prošlosti. Tada trošna zgrada imala je svoj lako prepoznatljiv šahovski identitet i izvornost. Na malom prostoru, s još manje šahovske opreme i stolova tu se igralo od jutra do noći, ali u točno omeđenim vremenskim granicama. Bilo je tu i čisto kavanskog šaha, i organiziranih šahovskih priredbi, ozbiljnih i neozbiljnih dvoboja, smiješnih, radosnih i tužnih trenutaka. Svakako su legende Centra dubrovački oriđino Ivo Labaš /koji je malo igrao, a više ispunjavao križaljke/, Luka Milišić, "kralj" kavanskog šaha, a česti gosti bili su i nepravedno zapostavljeni veliki slikar Marijan Guo, prof. njemačkog Nikola Luić, vodeći "krumpiraš" /gubitnik/ Zdravko Siček...Naravno, Centar se nije mogao ni zamisliti bez pok. novinara i šahovskog fanatika Pera Čupića, dubrovačke šahovske legende Miha Karača, Radoslava Čosića, Vicka Marunčića, Branka Bulajića, Voje Dobrkovića, "Uča" Stanića..., malo kasnije i Bajra Sarića, Nikole Bubice, Slavka Parežanina, Jova Pejovića...Dežurni vicmaher i "provokator" bio je Danko Pavičević.

Domar je bila jedna od najjačih dubrovačkih šahistica svih vremena - Rezika Sert. Od Rezike dobiti garnituru i "dozvolu" za odigrati koju partiju na svega četiri raspoloživa stola bilo je pravo umijeće. Trebalo je pogoditi njezinu volju toga dana. A kad je došla deveta ura uvečer, sve nezavršene partije Rezika bi proglasila remisom, s glasovitim "Ajmo remi..."

Taj Centar popunjavao je sadržaj društvenog života mnogih naraštaja Dubrovčana. Tu se nije igrao samo šah i čitao dnevni tisak. Kroz taj propuh strujale su kojekakve dosjetke, važne i manje važne vijesti i obavijesti, ideje skupa sa svojim nositeljima - ljudima. A ne mali broj njih, bez uvrede, uknjiženi su skoro kao inventar Centra. Rekosmo već, prostorija nije bila salonska, ali tu nije bilo ni "salonskih" remija. Što tek reći o starim stolovima i klasičnim drvenim figurama, a ni šahovskom satu tu nije bilo mjesta. Mnogo pravih i krivih šahovskih ideja tu je bilo ostvareno, malo što je ostalo zapisano, a i vrijeme tu nije imalo obzira. Potres 1979. zaustavio je jedan način šahovskog življenja. S Centrom je nestala važnost onovremenske šahovske formule prilagođene poimanju šaha u Dubrovniku. Slično bi se vjerojatno dogodilo i u drugačijim okolnostima, no u svakom slučaju ostaje nam uspomena na jedno vrijeme, koje je onda, reklo bi se, sporije prolazilo.

"Otkačeni" Luka Milišić, koji svoj samotnjački život nije mogao ni zamisliti bez Centra žario je i palio šahovsku nejač zamkom zarobljavanja dame redoslijedom ovih poteza 1. e4 c5 2. Sf3 e6 3. d4 cd4 4. S:d4 Sc6 5. Le2 Sf6 6. Sc3 b6 7. 0-0 Lb7 8. f4 Sd4 9. D:d4?? Lc5 0:1. Neki su gubili i desetke partija dok nisu shvatili u čemu je "štos". Uvijek je ključan trenutak bio hoće li bijeli nasjesti i uzeti 9. D:d4??i tada bi Luka upozorio brojne kibicere prstom da se ušute i kad bi bijeli nasjeo, Luka bi mu "ulovio" damu, okrećući se oko sebe s 9...Lc5. I tako bi ga Luka "nasapunao"...Jeftino, ali takvi su bili Lukini protivnici i to vrijeme...

Evo, predlažemo najboljem dubrovačkom ugostitelju, Matu Đuroviću, da u predvorju ekskluzivne "Nautike" postavi nešto što ima veze sa šahom, kao neku uspomenu na jedno vrijeme i drage ljude iz Centra. Sigurni smo, zainteresirat će to i njegove goste.

10. prosinca 2003.

Bajro Sarić