Ako ćemo pravo, ma koliko se trsili da smo se odmakli od mrskog socijalizma, za neke i komunizma, sve ono što se u Lijepoj našoj događa od osamostaljenja do danas i tko zna dokad na djelu je i dalje socijalistički mentalitet, prevladavajuća kolektivna svijest i sve u svemu antitržišni i antipoduzetnički duh. Opet treba ponoviti, prihvatili smo, a i to površno, tek nekoliko i to onih početnih riječi da je, nakon raskida s bivšom federativnom državom, Hrvatska neovisna i samostalna država. Sve drugo, a to je da smo uz to još i demokratska, tržišna, socijalna i kapitalistička država, politička, ekonomska, društvena i svaka druga svakidašnjica, evo već skoro i dva desetljeća uglavnom opovrgava i naprosto se potvrđuje, što se i ne odnosi samo na Hrvatsku, da smo socijalističku i kolektivnu svijest, oslonac na svemoćnu državu i njezine zastupnike, a ne na sebe same i vlastito samopouzdanje, negdje u labirintima podsvjesti, ali i pliće, zadržali i da nismo nimalo spremni na svekolike reforme i prilagodbe, koliko god se tvrdilo da je obični i neobični puk željan promjena, novih lidera, napretka i sl. Ponekad i nije loše osvrnuti se na razmišljanja onih drugih, poglavito susjeda, s kojima su po prirodi stvari i svugdje najteži odnosi i koji nam načešće nisu mili, što oni drže o nama. Iako se u dalje predočenom tekstu s autorom ne slažem u temeljnoj stvari, a to je da je liberalizam, pa i neoliberalizam mrtav, držim da je u nekim stvarima u pravu, osobito u tome da se teško oslobađamo okova socijalizma. Moja je malenkost, nemam razloga biti licemjer, u dosta dugom razdoblju bila uvjereni socijalist, za mnoge i komunist, i nekom evolucijom došla do zaključka da su upravo takvi politički sustavi izvori ne samo ekonomske, nego i moralne dekadancije, koji neumitno završavaju i u nacionalizmu i u konzervativizmu i iracionalnoj vjeri u moć države i njezinih licemjernih zastupnika, s posljedicama kakve imamo i s kojim ćemo se još dugo, dugo suočavati. Jedini relevantan sustav, koji se tome zlu može suprotstaviti jest samo istinski demokratski kapitalizam i dajte kakav god prefiks hoćete, ali ipak liberalizam, koji se temelju na snažnom potencijalu različitosti nasuprost beskrajnom siromaštvu istosti. /Bajro Sarić/
Pogrešno je famoznog hrvatskog tajkuna s BMW-om nazvati kapitalistom. On je delegat centralnog komiteta HDZ-a kojem je zbog nacionalnih zasluga prepušten na upravljanje i raspolaganje izvjestan dio nacionalnog bogatstva. Licemjerno je pretvorbu nazvati pljačkom. To je bila revolucija. Riječima treba vratiti njihovo izvorno značenje. Primjerice, pojam neoliberalizam izazvao je planetarnu zabunu. Vrijeme je da se netko upita što je doista novi liberalizam. Je li starom dobrom liberalizmu potreban prefiks neo? Može li biti ičeg novog u slobodnom kretanju ljudi i ideja, poštivanju Pojedinca i njegovih prava, i utakmici na slobodnom tržištu koje se odvija pod tihim, samozatajnim i jeftinim nadzorom Noćobdije – kako su državu nazivali teoretičari liberalizma još u devetnaestom stoljeću?
No, kako stvari stoje, čini se da je jedina novìna u neoliberalizmu ta da neoliberalizam uopće nije liberalizam. Umjesto prefiksa neo pristaju mu prefiksi pseudo i kvazi.
Porezna politika zemalja koje se – iz nepoznatih razloga – smatraju zemljama (neo)liberalne ekonomije niti je umjerena, niti je stimulativna. Štoviše, toliko je nezajažljiva da je nastupilo vrijeme za uvođenje novog pojma u političku ekonomiju i političku filozofiju, a to je fiskalni totalitarizam. Porezne uprave modernih država su svemoćni aparati spram kojih se Gestapo i NKVD doimaju kao dobrovoljna vatrogasna društva. U redu, danas države, barem one ’neoliberalne’, ne čupaju nokte zbog političkih uvjerenja, iz jednostavnog razloga što su shvatile da je elegantnije od građanina iscijediti novac nego priznanje. Neusporedivo je čišće unijeti nečiji OIB u kompjuterski sustav i poslati mu poreznu inspekciju nego slamati slobodarske umove po odvratnim podrumima.
Uz svemoć i orwellijansku sveprisutnost poreznih vlasti, uz svu pohlepu poreznih sustava i visinu poreznih stopa, većina ’neoliberalnih’ država guši se u proračunskom deficitu. Logično, sve državne tvorevine na našem planetu su grabežljive preko svake mjere, a kako i ne bi bile kada su same kreirale sustav u kojem mogu trošiti više od zarađenog. Na tom ruletu netko prije ili kasnije mora izgubiti, što je bjelodano već nekoliko tjedana u Grčkoj.
Na što države troše te nesagledive proračunske milijarde? Na klasične državne funkcije: vojsku, policiju, pravosuđe i diplomaciju. Ta nužna zla su skupa i nedjelotvorna, umjesto da ponizno služe Građaninu i zaštiti njegovih prava i sloboda. Troši se na djelatnosti koje moraju biti izuzete od surovosti tržišne utakmice, a to su kultura, školstvo, znanost, zdravstvo i komunalne usluge. To je u redu, ali države su u svakoj proračunskoj krizi sklone zakinuti upravo tu supstancu civilizacije. Troši se i na kupovinu socijalnog mira. Možda ni to nije ono najgore, iako funkcija države nije nabava riba, već nabava ribarskih mreža ili, preciznije: na državi nije da pomaže poduzetništvo, nego da mu ne smeta. Najveći izvor proračunskog deficita je težnja svakog državnog tijela, svakog ministarstva, ministra, državnog tajnika, službe, državne agencije ili javnog poduzeća da se domogne što većih financijskih ovlasti i što više sinekura. Tako se stvara entropija u piramidi vlasti kada će oligarhija učiniti sve da se njene financijske privilegije sačuvaju. Klasičan primjer je Hrvatska s pet stotina pedeset i šest jedinica lokalne samouprave i isto toliko načelnika, tajnica, tajnika, službi, vijeća, odbora – čime je ranih devedesetih Tuđman stvorio jednu novu privilegiranu klasu.
Time se priča ne završava, jer u toj nepreglednoj piramidi svaki ministar, doministar, državni tajnik, gradonačelnik, načelnik, pročelnik ili direktor javnog poduzeća dolazi u blaženu priliku da se ugradi u svaki javni natječaj, u svaki trošak i svaki epohalni projekt. Oni koji budu zatečeni s prstima u tom pekmezu ponekad završe u pritvoru, ali nije problem u njima, već u neodoljivoj količini smočnica i pekmeza. Problem je u novcu koji je u rukama države – tog notorno lošeg gospodara – umjesto da zdravo teče kroz krvotok privrede. Država je jako skupa, najskuplja od svih igračaka.
Ako se zadržimo na primjeru Hrvatske i usporedimo njezin privredni sustav s definicijom liberalizma, suočit ćemo se – osim s nesnosnim fiskalnim terorom, proračunskim deficitom koji se otima kontroli i pijanim javnim troškovima – s mnoštvom državnih poduzeća, pretjeranom i destimulativnom zakonskom regulacijom i opasnim odsustvom pravne sigurnosti i vladavine prava. Takozvana privatizacija bila je zapravo velika nacionalizacija i eksproprijacija kojom je država preuzela čitavo nekadašnje društveno vlasništvo, ili ga je podijelila svojim političkim pouzdanicima.
Vratimo riječima njihova izvorna značenja. Hrvatska je socijalistička zemlja. Marx i Lenjin bi sa zadovoljstvom konstatirali da je u Hrvatskoj većina sredstava za proizvodnju u državnim rukama. Neobično je da dobronamjerni lijevi kritičari stanja u Hrvatskoj, kada posežu za otrcanom slikom umirovljenika pred kontejnerom i tajkuna s BMW-om, ne uspijevaju prepoznati hrvatski socijalizam i nazivaju ga neoliberalizmom.
Pogrešno je famoznog hrvatskog tajkuna s BMW-om nazvati kapitalistom. On je delegat centralnog komiteta HDZ-a kojem je zbog nacionalnih zasluga prepušten na upravljanje i raspolaganje izvjestan dio nacionalnog bogatstva. Licemjerno je pretvorbu nazvati pljačkom. To je bila revolucija.
Pogrešno je nesretnika koji pretražuje kontejner nazvati proleterom. Proleter jako dobro zna da svoj rad treba prodati što povoljnije na tržištu radne snage. Hrvatskog proletera nitko u takvo što nije uputio, nego ga je trovao mržnjom, lažima i vizijama meda, mlijeka i idiličnog života u etnički homogenoj i bogobojaznoj državi. I sada hrvatski proleter bjesni zbog stečaja svojeg poduzeća, nemajući pojma da je za taj stečaj glasovao još 1990. kada su mu prodali ciglu nacionalizma. Danas on – sasvim socijalistički – pomoć i spas traži od države, u čemu ima stanovite pravde (jer država i državotvornost i jesu krivi za sve), ali od toga nema i ne može imati koristi.
Pogrešno je od Vlade očekivati rješenje krize kada je ekonomska filozofija te vlade i vladajuće stranke (a drugačija nije ni oporba) i izazvala krizu. Pogrešno je uostalom nevolje u kojima se zatekla prezadužena, pohlepna i korumpirana država nazvati ekonomskom krizom. To je banalni financijski bankrot koji je neminovno uslijedio nakon moralnog i intelektualnog bankrota devedesetih. Hrvatska ekonomija nije u krizi, ona je fascinantno zdrava jer se još uvijek nije potpuno slomila pod teretom fiskalnog ludila i destimulativnog zakonodavnog i pravosudnog poretka.
Država treba ekonomiju pustiti na miru, smanjiti poreze, smanjiti državni aparat, razjuriti općine i gradove osnovane u svakom selu i pružiti učinkovitu zaštitu građanskim i ljudskim pravima svima i svakome. Treba prodati državna poduzeća (osim nekoliko koja doista trebaju biti državna) pa privatnom vlasniku ne bi palo na pamet da u direktnoj pogodbi plati bojenje nekog tunela po desetostrukoj cijeni.
No što učiniti s proračunskim dugom? Njemačka – koja bolje no itko zna sve o pogubnosti krvi i tla – predložila je Grčkoj da proda neki otok. Ideja je izvrsna. Hrvatska je zemlja tisuću otoka. Ali to je trgovina nacionalnim teritorijem! Svakako da jest. A zašto ne? Zašto bismo ’svi’ snosili ’teret krize’ koju ničim nismo izazvali? Prodajom otoka dug bi bio vraćen bez posezanja za novcem građana, a usrećili bi se i oni koji se zateknu na prodanom otoku. Zašto ne poslušati radišnu i iskusnu Njemačku? Osim ako se netko ne dosjeti da Goli otok proda Rusiji, u znak uspomene na stara dobra vremena dok je komunizam još uvijek bio samo utopija. Danas je istinski liberalizam utopija.
4. srpnja 2010.
Vuk Perišić - www.e-novine.com
Čitajući Program gospodarskog oporavka hrvatske Vlade Jadranke Kosor, ne može se čovjek oteti dojmu da je posve nalik, ili je čak i lošija inačica u ono doba "mraka", socijalizma ili kapitalizma takozvanih stabilizacijskih programa. Od kako je hrvatske samostalnosti i ispostavlja se, sve manje neovisnosti, niti jedna hrvatska Vlada, lijeva ili desna, iako je desna na vlasti od 1991. do 2010., osim Račanove lijeve od 2000. do 2003., nije pronašla lijeka za takozvanu tranziciju, prijelaz iz ekonomije i politike socijalizma u ekonomiju i politiku kapitalizam. Objektivnosti radi, nešto se ipak pokrenulo u Račanovom mandatu, pronađen je kakav-takav prijelazni put, razvidni su i pozitivni demokratski i ekonomski učinci, ali sve je to prekratko trajalo, jer pobijedila je tlapnja o tobožnjoj crvenoj opasnosti i povratku "komunjara" i za većinsko hrvatsko tijelo to je i dandanas, i nakon svega opasnost i opet će ta tema, dopustiti ili ne dopustiti povratak "crvenih" i lijevih, ma što to još uvijek značilo, biti glavna dvojba najčešćeg birača u predstojećim prijevremenim ili redovitim parlamentarnim izborima. Spomenuti Program gospodarskog oporavka vrvi praznim frazama, opet se nešto mora i treba i opet se ne stvaraju preduvjeti da to što se mora i treba doista i ostvari. Sjetila se tako Jadranka Kosor upozoriti svekoliki hrvatski obični i neobični puk kako ćemo ili provesti reforme po njezinom taktu ili ćemo propasti, ali naravno nije ni spomenula, niti zna koje su posljedice provedbe ionako neizbježnih, prije svega gospodarskih reformi, poslije kojih više ništa neće biti isto. Pa bilo i pogubno, neposredno pred izbore, upozoriti vlastite birače i obećati im on što jedino može obećati "krv, znoj i suze" kako bi Churchill Englezima obećao. Evo jednog pogleda na Program gospodarskog oporavka Kosoričine Vlade, s kojim se i slažem. /Bajro Sarić/
"Ovo što pompozno vladajući nazivaju program, je čisto mazanje očiju i kupovina vremena, kako bi mandat koji imaju razvukli do granice pucanja, tu spadaju i igrokazi tipa prosvijedi određenih udruga seljaka, za koje niko živ ne zna što hoće što neće, a ima ih mali milijun, međutim uredno su na državnoj pipi i premijerka ih uredno rješava magičnim dogovorom.
MMF, nažalost, nije rješio strukturni problem nijedne zemlje, pa neće ni Hrvatske. To je birokratizirani svjetski kamatar koji na poziv uskače s parama i postavlja uvjete kako da ih uredno s kamatama vrati natrag, primjenjujući pri tome najjednostavnije metode rezanja plaća, mirovina, socijale, bez obzira na posljedice na život ljudi u zemlji korisnici, jasno otvarajući pri tome slobodan put svakojakom špekulativnom belosvjetskom kapitalu. Eventualni standby aranžman da kao nužno zlo ali tek kada su se pokrenule nužne strukturne reforme.
Da bi privredna reforma i oporavak uopće započeo potrebno je prvo utvrditi stanje u kojem se nalazimo, jer bojim se da otvorene dubioze nitko u ovoj zemlji ni ne zna, stoga bi utrđivanje realnog stanja fakat bio vraški posao. Nakon istog nužno je odrediti strateške pravce željenog razvoja i ciljeva, te isplanirati resurse i rokove za realizaciju željenog. Podjednako urediti i prihodnu i rashodnu stranu proračuna, te se istog držati ko svetog pisma.
Paralelno raditi na:
- reorganizaciji države i državne uprave. Ukinuti županije i zemlju podijeliti u 5 ili 6 geografskoprivrednih regija, ukinuti minimum 50% općina uz decentralizaciju i jačanje lokalne samouprave. Racionalizirati državnu upravu smanjivanjem broja ministarstva, ukinuti državne tajnike, ukinuti državne agencije ili ih staviti na tržište (HGK), Sabor svesti na maksimum 80 zastupnika.
- ministarstva policije, obrane i pravosuđa totalno depolitizirati i staviti pod strogi civilni nadzor, poseban program za suzbijanje korupcije na svim nivoima
- pravosuđe reorganizirati i ostaviti isključivo stručne kadrove svim podobnim zahvaliti na suradnji (repovi još iz -90.-ih), osigurati potpunu neovisnost u radu
- provesti kompletnu reviziju svih vidova pretvorbe, kod lopovluka, imovinu procijeniti, pretvoriti u dionice i na burzu
- provesti fiskalnu reformu, uvesti poreze na imovinu, luksuznu imovinu ( npr.jahte), kapitalnu dobit ukoliko se ne reinvestira u zemlji,
- uvesti najstrožu fiskalnu disciplinu-odgovaranje za ispunjenje osobnom imovinom do zatvorske kazne
- odrediti tečaj adekvatno postavljenim ciljevima, a kako god se okrene to je izvozna privreda (brodogradnja) i turizam, stoga je deprecijacija neminovnost, uz mehanizme zaštite korisnika stambenih i proizvodnih kredita s valutnom klauzulom
- tržište demonopolizirati i otvoriti ali uz jasna pravila igre svih igrača
- ojačati i popularizirati burzu, provesti IPO-e nad neprivatiziranim djelatnostima uz zadržavanje državnog kontrolnog paketa u istima
- poljoprivredu tržišno orjentirati ali protektivno zaštiti od strane nelojalne konkurencije, prvenstveno postavljanjem standarda kvalitete proizvoda i ekologije
- stimulirati obrtništvo i malo poduzetništvo i poticati razvoj istog
Ima toga još puno, što je nužno provesti i napraviti, a sve izaziva bolne rezove i promjene ponašanja, što jest najteže, uz vizije nužan je i opći politički konzensus, kao i stvaranje klime da se sve i dosljedno provede, kako bi nam u konačnici svima bilo bolje. S tim da reformator kao nagradu može očekivati vrlo vjerojatan gubitak slijedećih izbora i neće baš biti omiljeno lice godine u zemlji, a nisam baš siguran tko je od političkih elita na to spreman, lakše je biti politički alkemičar pretvaranjem olova u zlato, isplativije je, osobno.
26. lipnja 2010.
