Viđenja

Dubrovnik

Viđenja

GLOBALNI UDAR

Vjerujem da se dosta nas upita zašto se sve te povijesne mijene, od političkih do gospodarskih, događa baš u našem, ionako kratkom životu, koji usput, malo da je kome uopće lak. Makar se materijalno i "vizualno" činilo drugačijim. Pa i to da nismo ili čak ne želimo biti svjesni posljedica nekih naših privatnih i javnih odluka i opet sve zbog izostanka nekog kompromisa između emocija i razuma. Sve je i teže "naletiti" na smirenog i koliko-toliko uravnoteženog čovjeka, onoga koji će makar sugovornika i pristojno saslušati. Ponekad mi učini da postoje zapravo samo dvije skupine ljudi na ovim našim prostorima, dakle dubrovačkim i hrvatskim. Jedna nikako ne može prežaliti bivšu državu i sustav, a druga ne može shvatiti da se činjenicom hrvatske državotvornosti i samobitnosti nije dogodilo to i to, prema željama i očekivanjima takvim. S tim frustracijama, a vidim to dobro i na licima i u intonaciji dosta čeljadi, dakle žalom i tjeskobom za nekim ili nečim, teško se može uspravno, hrabro i optimistično kročiti u sve zahtjevniju egzistenciju i nositi se s "globalnim udarom". Svatko ima svoje razloge razočaranja, vjerojatno je i u pravu, ali što se ima od toga? Kakve li koristi od kuknjave, neizlaženja na izbore ili od komentara ili blaćenja poput onih - "svi su oni isti" ili "sve su to kriminalci" i tako. Podsjećamo me to na onu "sve su žene..., samo moja...". A dragi moji, tek toliko da se zna, svi smo mi griješni i sve mi se češće čini da je to neki ne napadački, nego obrambeni gard i naprosto nam nije drago čistiti ni iza ni ispred vlastitih vrata, takvi smo ili bar većina. Ali ni od toga, kako god okrenuli nikakve koristi, samo gubimo vrijeme, energiju i potencijal, samo na vlastitu, pa i opću štetu, kako se stalno ispostavlja. Jer, ako se s očisti s površine sva ta prašina ili kora, posve je razvidno da su sva temeljna ljudska pitanja i dvojbe, bez obzira na političke i ine sustave, od kako je svijeta i vijeka neriješena, od ljubavi do mržnje, sa svim svojim nijansama, a teško da će se tako skoro i riješiti. A opet, od kako je svijeta i vijeka, mnogi su i nesretno i tragično završili, pokušavajući ta ljudska pitanja i te dvojbe riješiti. Zapravo je samo jedna stalna dvojba: Odustati ili ne. Hamletovski – biti ili ne biti.

Tako je tome i danas, kad smo u srazu sa svim tim globalnim procesima i posljedicama, od kulturnih preko političkih do gospodarskih i drugih. Dakle, izbor nam je, danas i ovdje i sutra i ovdje, uključiti se sa "svim raspoloživim sredstvima" u tu globalnu utakmicu ili odustati. Nažalost, ne možemo je odgoditi za neka bolja vremena, što bi možda bilo i najbolje. Kako bilo, čini mi se da se ni mi ovdje, a ni sve te hrvatske vlade, pa i drugi čimbenici, ne snalazimo baš najbolje i da nismo baš najbolje pripremljeni za tu "globalnu utakmicu" u kojoj smo od samih početaka suverene hrvatske države. A tu su i neki korijeni tolikog duga, tog poraznog odnosa izvoza i uvoza, rasprodaje nacionalnih bogatstava i ukupno nepovoljnog stanja s hrvatskim identitetom, brandovima i posebnostima. Može biti da je to zbog srpsko-crnogorskih razaranja, nemilosti međunarodne zajednice, uobičajenih bolesti tranzicijskih zemalja i nedostatka državne tradicije, ima tu svega pomalo, ali me nitko ne može uvjeriti da sve ovakvo kakvo jest da je tako i moralo biti.

Kukaju tako neki lokalni poduzetnici da su u nemilosti gradskih vlasti, da se poslovi dijele "tuđincima" i da je sve to politika i ništa drugo. A eto tvrdim da to baš i nije tako, barem ne u većini "predmeta", pogotovu ne u građevinskim poslovima. Bio sam u toj gradskoj vlasti do prije par godina, a vjerujem da je i sada tako, da sve ono što mogu odraditi domaći ili "naši" poduzetnici, pa čak i po nepovoljnijim uvjetima, to s Gradom i ugovore i dogovore. Ali, znam i dosta natječaja na koji se domaći ili "naši" uopće nisu ni prijavili, vjerojatno je da nisu ni kadri i ne čini mi nimalo korektnim, da ne kažem nešto teže, optuživati gradske vlasti ili samu gradonačelnicu da eto ne dobivaju poslove. Bit je u tome da se moraju ispunjavati uvjeti postavljeni u natječaju i usuđujem se rijet da ih dosta njih i ne ispunjava i krivca traži na drugoj strani. To vam je ta globalizacija, dakle ta nespremnost za tržišnu, pa i međunarodnu utakmicu i odlično bi bilo za shvatiti i prihvatiti da je vrijeme neke, uvjetno rečeno položajne i "dubrovačke" rente prošlo. Štoviše, mislim da se gradska uprava zasad još i odlično nosi s problemima za koje je nadležna, od kojih su najteži oni infrastrukturni i koji su i domaćim i stranim ulagačima posve nezanimljivi. Tome treba pridodati i užasne prostorne probleme Grada, od reljefa do površine, naš u biti konzervativni mentalitet i nesklonost promjenama i brojne, posve oprečne interese raznih skupina. Za svaku je vlast Dubrovnik zahtjevan i težak grad i ne volim hvaliti vlast i sve su mi političke ambicije utrnule, ali je, kad se već nešto kritizira, potrebno poznavati ne samo lice, nego i naličje nekoga ili nečega.

Nedavno sam, razgovarajući o turizmu s poznanikom, uspješnim crnogorskim poduzetnikom hrvatskih korijena, doznao, prema njegovom mišljenju, da su oni, dakle Crnogorci, zaostajali za nama, Dubrovčanima u najširem značenju, do nedavno barem šest godina, sad su na tri godine, a za par godina će nas i preteći po turističkoj potrošnji po gostu ili noćenju, tom najvažnijem financijskom mjerilu. Moguće da i nije tako u svim potankostima, ali ne sumnjam da smo sporiji i da smo još u nekom snu u usporedbi već i s njima. Čujem ja svakodnevno da oni i slični nikad nas neće dostići, a čitam i svakodnevno po tiskovnim i elektroničkim medijima o nedostižnosti Dubrovnika i vjerojatno tako jest u nekim aspektima, ali u financijskim ili turističkoj potrošnji baš i nisam siguran. Pogotovu ako, sve u svemu, bolje ne razumijemo prirodu globalizacije, kakav je naslov jedne umne knjige Davida Friedmana. A ključno je za razumjeti da je, ekonomski gledano, tržišni položaj Dubrovnika i njegovog gospodarstva posve drugačiji od jučerašnjeg, da se ne ide dublje u povijest i da se na nove i turističke i uopće konkurentne izazove mora naći učinkovit odgovor, vjerojatno i s novim naraštajima i političara i poduzetnika i stručnjaka, iako ni podjela na stare i mlade nije uvijek ni valjana ni pristojna. Svatko je, barem po meni, a i nema nas puno, dobrodošao, ako želi dobro i sebi i Gradu i Lijepoj našoj i koji je spreman upustiti se u nimalo ugodnu, ali neizbježnu globalizacijsku utakmicu.

Priču o hrvatskom, pa i dubrovačkom jalu neću ponavljati i onome da vam sve mogu oprostiti, ali uspjeh ne. Primjerice, do dosta ušiju i mozgova teško dopire činjenica da je neki dojučerašnji prodavač, skladištar, "komunjara" ili sitni lupež danas više ili manje uspješan i ugledan poduzetnik. Zaboravlja se pri tome da je čovjek teško opisivo, nepredvidivo i mogućnostima neograničeno biće i da životopis skoro pa svih velikih vođa, poduzetnika, znanstvenika i umjetnika nije "pravocrtan" i da ništa nije iznenađujuće u vezi s čovjekom. A mnogi se na to nisu "navikli" i izvlače tako jednostavne i površne zaključke i ocjene o nekome ili nečemu. Za volju istini, nije se lako ni pomiriti s tom čovjekovom nepredvidivošću i neočekivanošću, pogotovu ako ste ga predodredili za to i to, jer je on taj i taj, a onda od svega toga postade nešto posve drugo. Ali, čemu "pomirba", kad i nije riječ o zaraćenim stranama i smatram svojim većim uspjehom da sam sve to premostio i da me više ništa ne može iznenaditi i skloniji sam poduzetnim, optimističnim, voljnim ljudima od onih suprotnih.

Recept ili algoritam za uspjeti, bar materijalno i na istinski slobodnom tržištu, skoro i ne postoji. Veće obrazovanje, pripadanje kurentnoj političkoj opciji ili većini, novac, nekretnine i sl. nisu nevažne pretpostavke, ali svaki uspješnik, čak i manji, imao je "ono nešto" prije svega, a tek onda sve ili tek nešto od ostalog. Točnije, svi takvi odlično su poznavali okolnosti mjesta i vremena i tome prilagodili svoj proizvod ili uslugu. A to poznavanje "okolnosti mjesta i vremena" uključuje i raspolaganje bitnim informacijama, dosluh s onima koji odlučuju, intuiciju, volju i spremnost na rizik. Manje uspješni ili posve neuspješni poduzetnici vrlo često i površno "objašnjavaju" uspjeh svoga konkurenta lokacijom, vezama ili korupcijom /kao da se potonja ne plaća/, a ni u primisli im nije potvrditi "ono nešto" što uspješnik nesumnjivo posjeduje. Osobno ne poznajem ni jednog bezvoljnog, depresivnog, neodlučnog i kukavičkog uspješnika, pa i to nešto govori. Pa i skoro svaki uspješnik je u nečemu što je uspjehu prethodilo bio zakinut i sve su to zapravo ljudi koji ništa drugo nego opovrgavaju neka opća pravila ili konvencije, koje i danas snažno pritiskaju i kojima se samo jaki karakteri mogu oduprijeti. A ako su ti uspješnici odreda kriminalci, neka im se već jednom sudi. Ali, tanka je granica između kriminala i slobodnog tržišta i najlakše je vlastiti neuspjeh pravdati ili "braniti" tobožnjim nepravdama ili grubostima drugih. Nikada nije bilo, bar ne većini, lako živjeti i nemojte misliti da su i svi sretnici oni koji nešto, manje ili više imaju. Nerijetko je i obratno, u što se svakodnevno uvjeravam i "na terenu", ali sve to neki drugi i umniji ljudi mogu bolje objasniti.

Kako bilo, kao i kod one ako se nećemo baviti politikom, ionako će se politika baviti nama, tako je i s globalizacijom i njezinim posljedicama. Dakle, sve snažnije globalne udare ne možemo spriječiti, ali ih možemo ublažiti i uključiti se u tu zahtjevnu, makar i neželjenu utakmicu. Sve mi se čini da smo još uvijek prespori i tromo reagiramo na promjene u bližem i širem okruženju, ali ipak imamo, iako još ne puno, vremena za "ukrcati se u globalizacijski vlak", očuvajući pri tome naše kulturne, tradicijske i prirodne vrijednosti i tu dubrovačku osebujnost u hrvatskom korpusu. Sigurno je i to da taj "globalizacijski vlak" neće usporiti ili čak stati zbog nas i da su vremena nekog lagodnijeg i mirnijeg života iza nas, ma koliko mnogima, pa i meni sve to teško palo. Na kraju krajeva, kakva to dolaze vremena, s takvom tehnikom i tehnologijom i proizvodnjom da se mora još više raditi, a manje zarađivati i uživati. Tu očito nešto ne štima. Ali to je neka druga priča...

20. rujna 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

/NE/OBIČNA ČELJAD

Dubrovnik - Viđenja

"Obične ljude, poput mog oca i majke, sestre i bratića, susjeda i prijatelja zanima samo jedno – hoće li bolje živjeti u budućnosti, hoće li imati bolja radna mjesta, veće plaće i više slobodnog vremena. Na ta bi pitanja trebao odgovoriti onaj tko će voditi Vladu, odnosno gospodarstvo i financije...". Tako piše pokojni Ivo Pukanić, otac i majka takozvanog "oglašivačkog novinarstva", možda točnije "reketaškog", dakle onoga, koji u ime i za račun nekoga ili nečega brani ono što se često braniti ne može i napada ono što napadati nema smisla. A ti "neki i nečiji" najčešće su uvijek aktualni politički, financijski i sl. moćnici i od kojih niskotiražni tisak ili mediji preživljava, na radost ne malog broja čitatellja, manjih i većih nevoljnika i moćnika. Nije tako mali broj novinara i urednika koji i nisu ništa drugo nego društveno-politički radnici, kako su se onda zvali politički i slični aktivisti, oni koji bi ne samo kreirali, nego i provodili nekakvu i nečiju politiku, mimo legalno i demokratski izabranih, kakvi jesu da jesu.

Čitao sam tako u Pukanićevim, ali i sličnim tiskovinama o moćnim poduzetnicima, odnosno tvrtkama i na dubrovačkom području i nisam drugo ništa ni zaključio negoli da je posrijedi obični, iznadprosječno plaćeni "oglas", što ukupno i nije ništa drugo nego jad i bijeda na hrvatskoj medijskoj pozornici. A ne treba biti niti bogzna kakav ekonomski analitičar pa prepoznati sve takve poduzetnike i tvrtke i svo to ništavilo. Sad Puki, kako ga mnogi zovi, otvara eto i novinarsku akademiju, na čelu s Matom Granićem, kao da je novinarstvo diplomacija, a ne ono što bi doista trebalo biti u svakom uređenom, demokratskom i mislećem društvu. Pa možda i jest diplomacija, ako se pođe i od toga što će se objaviti, a što ne, odnosno gdje "dolijevati ulje na vatru", a gdje ne. Jer, kako ispada, moć novinara i urednika nije toliko u onome što objave, nego što ne objave, opet u ime i za račun nekoga i nečega. Kako bilo, da nije medija i ovakvih kakvi jesu, skoro da ne bi ostalo ništa od mlade hrvatske demokracije i ipak se moćnici ne usuđuju "raspojasati" koliko bi htjeli i to je već nešto. U tom je smislu, i samo u tome, dobrodošao i takvi Pukanić i slični.

Ali, nije to tema današnje kolumne, nego to toliko često spominjanje "običnih" ljudi, tj. naroda, koji da i to kažem, svugdje na kugli zemaljskoj je sličan po temeljnim obilježjima, mentalitetu i ponašanju, kao što je selo slično selu, grad gradu i sl., kako umni socijalni psiholozi i književnici odavno zaključiše. Ma dajte molim vas, od kada to "obične ljude", dakle daleko najveći broj birača, jer ostala manjina stvarno je "neobična", zanima hoće li bolje živjeti u budućnosti, hoće li imati bolja radna mjesta, veće plaće i više slobodnog vremena i od kada i kada će ti "obični" ljudi dati glasove onima koji će im to jamčiti!? Evo, recimo sad je u "modi" napadati Jurčića zbog njegovih izjava i ideja, ali sam malo čuo konstruktivne kritike na račun onoga što izjavljuje i predlaže, a daleko više da je socijalistički ekonomist, jadni neženja, ustaša i što sve ne, ama baš sve što ne spada u temu o kojoj je riječ. Osobno su mi ideje Jurčića neprihvatljive i neprovodive s nekog mojega stručnog stajališta, ali me visina, težina, bračni status, djedovi i ujaci Jurčića uopće ne zanimaju. Ma koliko će to birača sad s lijeva, glasovati u desno ili s desna glasovati u lijevo, samo zbog nečijeg programa, ideje, face i sl. U "vrh glave" niti pet posto. Karte su, dragi moji, davno /po/složene i nema tu, majčin sine, značajnijih pomaka ni u idućih nekoliko desetljeća. Moguće je čak, recimo, da hrvatska ljevica pobijedi na predstojećim izborima, ali koliko je ta ljevica slična recimo talijanskoj ili španjolskoj ili brazilskoj ili engleskoj i koliko je to uopće socijaldemokracija, koje su tamo na vlasti, prosudite sami.

Siguran sam, kad bi "običnim" ljudima ili narodu bilo stalo do neke bolje budućnosti ili kad bi bar bio svjestan ružnih posljedica svojega glasa, na svojemu listiću bi nešto drugo zaokružio. Jer, svugdje je manjina, ovakva ili onakva, po ovome ili onome, ta koja nudi bolja rješenja i ima više volje za provesti ih, za razliku od većine. Pa možda bi i ja bio dubrovački gradonačelnik ili hrvatski ministar gospodarstva, pa i financija i siguran sam da bi "običnim" ljudima i narodu sa mnom bilo i bolje i lakše, a čini mi se da i od podosta njih "gori" znam i hoću više. Ali eto ni ja, ni meni slični, nemaju one druge, važne pretpostavke, koje nemaju veze ni s boljom budućnošću, ni s više radnih mjesta, ni s gospodarstvom ni financijama i nema nikakve nade da bi i s najboljim programom i voljom i nakanama prošao izborni prag. Dakle, opet smo i u ovim izborima pred mogućnošću izbora – naš ili njihov, ma što to značilo i već tu oko sebe, sve bučnije čujem takve glasove. Ni za "živu glavu" za SDP ili ni za "živu" glavu za HDZ i tako to, ne ulazeći uopće u bit stvari i što je zapravo možebitno dobro ili loše. Ali, opet u biti, i ta "obična" čeljad ili narod zdravo razmišlja. Ne očekuje ona ništa od tih novih ili starih vođa, najmanje da će im osigurati neku bolju budućnost, s time se odavno raščistilo i ta "obična" čeljad zna da joj nitko pomoći ne može osim nje same i dragog Boga. A kad je tome tako, onda je ipak bolje da je na čelu "kolone" naš, a ne njihov. To je ta demokracija i politički pluralizam, danas i sutra i ovdje i šire i ništa bolje od toga nije i neće još zadugo biti smišljeno. I dobro je da je tako, jer u "diktaturi" demokracije uvijek "pali" ono "što ste tražili, to ste i dobili", za razliku od "diktature" diktature kad to baš i nije istina, bez obzira na posljedice. Naime, sa stajališta ekonomskih posljedica i nije baš jasno što je produktivnije, demokracija i politički pluralizam ili totalitarizam i politički monizam. Kako inače objasniti gospodarski procvat jedne komunističke, dakle totalitarističke Kine, pa čak i Rusije, koja je sve prije nego demokratska zemlja? I Kinezi i Rusi posve su zadovoljni svojim, u osnovi diktatorima i fućka im se za demokraciju i opoziciju i pluralizam.

Svakome od nas treba vremena, nekome manje, nekome više kako bi se riješili svojih zabluda, a ima ih koji se i do smrti, uključujući i samu smrt, nisu riješili. Mojoj malenkosti trebalo je i nekoliko desetljeća za shvatiti da svakome i nije stalo do napretka, ne samo materijalnog, nego i duhovnog. Puno je važnije tko stoji iza takvog napretka ili nazatka, sve mi se čini i nipošto nije svejedno, bar ne većini "tko to tamo nešto hoće ili neće". Porazno je i to što mnogi ne uočavaju ili u svojem sljepilu neće uočiti da od nečije osobne koristi može biti još i veće javne koristi, a na takvim je temeljima sav uspješni svijet i postao i održao se. Najčešći ili "prosječni" hrvatski čovjek, priznalo se to ili ne, ipak je prije "homo politicus", a tek onda "homo oeconomicus", u protivnom ne bi bilo ni zbora o neupitnoj promašenosti niza infrastrukturnih, pa i poduzetničkih projekata i posljedicama koje se u krajnjem odražavaju i na uvjete življenja i standard, da se i ne govori o "razmještaju figura na šahovnici" i poziciji koja ne jamči blistave perspektive spram neupitnih mogućnosti. Sve dobro, bar što se materijalnog tiče, stvorili su "neobični" ljudi, manjinci i pomalo "otkačeni". Pa ipak, teško da bi se svijet održao i ovozemaljski život, kakav jest da jest, da nije te goleme većine običnih i "normalnih" i da je sve po razumu. Dobro i kaže Gustave Le Bon: "Ostavimo, dakle, razum filozofima, ali ne tražimo od njega da se previše upliće u vladanje nad ljudima. Ne razumom, već najčešće protiv razuma stvorili su se osjećaji kao čast, samoprijegor, vjera, ljubav prema slavi i domovini, koji su dosad bili veliki pokretači svih civilizacija."

Sva mi se ova predizborna retorika i zaklinjanje kako sve počiva na ekonomiji, bilo s koje strane dolazili, čini mi se bespredmetnom. I ovi će izbori i još mnogi, svejedno jesu li opći ili lokalni, preferirati politički, nacionalni i estetski profil kandidata, a ne nikakvo njegovo znanje, razum, poštenje, moral, pa ne i dotadašnji radni učinci. Pogledajte i pročitajte sve te mede, blogove, izjave, opovrgnuća i sl. i odmah ćete znati "koja je ura". Sve je to skretanje s teme ili biti i ništa drugo. Kako bi se reklo, ako on u "kupe", ti u "špade". Jedan od najtežih problema hrvatske političke i gospodarske pozornice je, sada mi je sve razvidnije, ta slaba ili nikakva koncentracija na stvarne i bitne probleme hrvatske države i društva, taj izostanak strateškog i dugoročnog promišljanja na svim razinama, ta okupiranost dnevnim političkim temama, trivijalnostima i banalnostima. Političke elite upregnu se pred izbore s više ili manje nesuvislim pričama i obećanjima i ako se sav taj "duhovni materijal" razdvoji u svoje sastavnice, ništa se drugo nemože zaključiti negoli da je posve kontradiktoran, barem kad je riječ o ekonomskim programima i projektima. Teme raspodjele, a ne stvaranja novih vrijednosti opet su na dnevnom redu i dalje se s još većim intenzitetom propitkiva nečije domoljublje, prošlost i sl. i sve u svemu, kako bilo, iznova se odgađaju korijenite reforme u pravosuđu, poduzetničkom, obrazovnom i zdravstvenom sustavu. A po meni, zapravo je i najveći problem, kojemu i ne vidim rješenje je da poslije predizborne "bure" dolazi poslijeizborni mir i suočavanje sa surovom zbiljom i nemogućnosti ostvarenja i programa i obećanja. Doista, koja to sila može pokrenuti ili motivirati tek izabrane vlastodršce da i ostvare svoje programe i obećanja. Jednostavno, ponekad mi se učini da im se "akumulatori" isprazne i splasne sav taj natjecateljski predizborni duh. Pa i to je prirodno, politički učinci toliko su rastezljivi i nemjerljivi i mogu se tumačiti i ovako i onako i nalaziti stotine opravdanja što je učinjeno ovako, a ne onako ili što uopće nije učinjeno i stvarno je šteta što politika nije neki šport s jasnim rezultatom na kraju utakmice. Nažalost, politika je valjda jedino ljudska djelatnost u kojoj se od obećanja i izborne pobjede može, čak i dobro živjeti, najmanje četiri, a možda i daleko više godina, pa je i zbog toga mnogima, u nedostatku boljega, toliko privlačna.

12. rujna 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

/DE/CENTRALIZACIJA

Dubrovnik - Viđenja

Uvijek pred hrvatske izbore, opće i lokalne, razbuktaju se priče o tome kako bi se više novca, daha, slobode i odlučivanja trebalo spustiti s državnih vrhova na niže razine, dakle općine, gradove i županije. Takvo što zastupaju ipak više lijevi i liberalniji, manje desni i konzervativniji i sve se to, u ciklusima ponavlja, pa i predstojeće jeseni. Ali i uopće, sva ta predizborna retorika, od kako je suverene i neovisne hrvatske države, više ili manje je slična, s prevladavajućim nacionalnim, domoljubnim i povijesnim temama i dilemama, s malo nade da će nešto drugačije biti i u idućih nekoliko desetljeća. Valjda je to usud mladih država i demokracija i strah od gubitka teško stečene suverenosti i neovisnosti, bez obzira na relativnost državne suverenosti i neovisnosti u globalnom svijetu i koliko smo istinski suvereni i neovisni pored tolike zaduženosti, vanjskih pritisaka i ukupnog okruženja. Ipak, privid o suverenosti i neovisnosti među običnim i neobičnim pukom vrlo je snažan i prirodno je da je tome tako, a prirodno je u tek nastalim državama, sa slabijim demokratskim tradicijama i "totalitističkom i kolektivističkom baštinom", ovakvom ili onakvom, da se mnoga lica "mrgude" i na pomisli o decentralizaciji, ljudskim ili manjinskim pravima, slobodi izričaja. Pa što bi vi, ta tek smo izborili državu, a već bi je htjeli remetiti ili raspačati, "kojekakvim" pričama o svim tim građanskim pravima ili slobodama, lokalnim posebnostima i tome slično. Sve u svemu, prevladavajući je i većinski stav, nakon svih ratova, oluja, potresa, požara i poplava, "izama" svih vrsta da je ipak u zemlji Hrvatskoj sve dobro i da će biti bolje, a kome nije mjesto mu je drugdje. A ako nešto nije dobro, to je zbog njihovih, a ne naših. Nikako da se povuče crta, izvuku pouke i nastavi na najboljim tradicijama ili krene posve iznova.

Moja malenkost već više desetljeća zastupa ideju i potrebu veće financijske i kulturne samostalnosti općina i gradova /a županije su ionako u Hrvatskoj nepotrebne/, ali sad sam načistu da ipak nisam ja taj ni meni slični koji bi takvu ideju mogli i oživotvoriti, a i nemam važne pretpostavke za to uopće i biti. Jednostavno, preteška je dubrovačka povijest i previše kompromitirana ideja o većoj dubrovačkoj samostalnosti u hrvatskom korpusu, počevši od malignih velikosrpskih pretenzija do benigne Republike Sv. Vlaha Zvonimira Kisića. Bez obzira na sve najbolje nakane i bez obzira na neke druge možebitne razloge, svi projekti koji su, ponavljam to opet, išli za većom, ponajviše ekonomskom samostalnošću Dubrovnika unutar nove, suverene i neovisne hrvatske države, počevši od Južnohrvatske stranke do nove Dubrovačke banke, svi su ti projekti propali i nikada nije ni bilo ni političke ni većinske volje za njihovu provedbu. I sada sam uvjerenja da bi naš lijepi Grad kročio brže u taj neizbježni globalni svijet i puno više pridonio razvitku Lijepe naše s više financijske, porezne i prostorno-planske samostalnosti i uvažavanja njegovih povijesnih, prirodnih i tradicijskih posebnosti. Ali, kao i u svemu drugome, u utrci s emocijama i iracionalnošću, razum i dobre nakane nerijetko i gube utakmice, pogotovu u slabije razvijenim demokracijama i u novonastalim državama.

Ponekad mi i nije bilo posve jasno zbog čega, ali svi veći gospodarski projekti, pogotovu njihovu nositelji, ti ništa drugo nego pravi dubrovački vizionari, i u socijalizmu i kapitalizmu zapravo su prekinuti, zaustavljeni na pola puta. I kao i onda, tako i sada, nikada političkim vrhovima, ovim ili onim, nije odgovarao "jaki" Dubrovnik i uvijek im se činio "sumnjivim". A imali su oduvijek i imaju i sada "pomagače" i to je dio višestoljetne "dubrovačke baštine". Pa valjda i zato Dubrovnik nikad nije postao hrvatski Monte Carlo, Calvia, Nica i sl. i zato su ovdje sve te ekonomske brojke uistinu mizerne spram mogućnosti. Još je žalosnije da se to i ne uočava kao problem, sva ta naviknutost na prosjek, na tragove čak i siromaštva u infrastrukturi, standardu i svakodnevici. Čeljad se zadovoljava ničim drugim nego "mrvicama" s državnih vrhova, spektakli se prave od donacija i sponzorstva onih koji nam znatno više "otimaju", koristeći ništa drugo nego "kulturno-povijesnu rentu", odnosno taj ipak svjetski brand zvan Dubrovnik. Naposljetku, zašto ne bismo mi uživali i imali koristi od te rente, zašto ne bismo mi bili rentijeri i zašto ne bi i manje radili, više zarađivali i sadržajnije živjeli, ako se složimo da je Dubrovnik Božji dar i zašto bismo bili "krivi" što je tome tako. Dakle, zašto ne mi, a ne oni, uz svu solidarnost koja je Dubrovnik također stoljećima resila?

Znam, tu po Gradu, podosta i političara i poduzetnika i "kulturnjaka" kojima se privatno ideje samosvojnijeg Dubrovnika, svoje ruke u svojem "špagu" i uvažavanja nekih ovdašnjih posebnosti i sviđaju, ali, pritisnuti strahom, prije svega egzistencijalnim, osobnim interesima koji sve nadjačavaju i svrstavanja u one druge, "obilježene", ne poduzimaju ništa. Vjerujem da im nije lako, iako je to u krajnjem ipak njihov izbor, kada moraju provoditi centralističku stranačku politiku ili poslovnu politiku banaka ili kompanija u kojima su, ništa drugo nego obični zaposlenici ili operativci, ma koliko držali tu među nama da su važni. Dakle, zastupati, braniti i provoditi politiku koja se nerijetko kosi s interesima i potrebama lokalne zajednice, odnosno sredine u kojoj žive i rade. Žalosno je i to, a i to neće tako skoro proći, da se i nečije domoljublje, čak i od većine, propitkiva, ako se neki, u biti centralistički i politički projekti i u najboljim nakanama osporavaju. U krajnjem i ponajviše zbog svega toga, ideje poput nove Dubrovačke banke, regionalne političke stranke hrvatskog predznaka, većeg udjela Grada i građana u vlasništvu društava kapitala i sl. ovdje ne nailaze na plodno tlo. Jest da smo u tržišnoj ekonomiji, ali tako nije, koliko pratim i u najrazvijenim nacionalnim i lokalnim zajednicama Europe i tamo se život "kroji" po mjeri onih koji u njima žive.

Nije to ništa novo, ali je točno što čuveni teolog Michael Novak piše: " U skladu s načelom decentralizacije, ljudski se život odvija najinteligentnije i najkreativnije kad se odluke donose na razini najbližoj konkretnoj stvarnosti, i kad se razine donošenja odluka neposredno iznad ove pozivaju samo u krajnjem slučaju. Eksperimenti kako bi se pronašli bolji oblici organizacije dio su povijesti ekonomskog sustava, koji za njihovo otkrivanje posjeduje stvarni interes. Bilo bi međutim naivno od jednog sustava, čiji je cilj povećati bogatstvo ne samo Sjedinjenih Država već i čitavog svijeta, zahtijevati da stvori unutarnju organizaciju posve neprikladnu za tu svrhu. Svako zadiranje političkog sustava u ekonomski ima svoju cijenu. Posve je izvjesno da su nenamjerne posljedice takvog upravljanja daleko sveobuhvatnije i razornije od unaprijed određenih cijena. No i sloboda ima svoju cijenu...".

Treba to ponoviti, živimo u na svoj način, iznimno teškom vremenu, vremenu strašne politizacije svega i svačega, sve se promatra kroz političke naočale, ali i u vremenu neispunjenih obećanja i propalih nada, posvemašnjeg ravnodušja, besćutnosti, pa i ljudske okrutnosti, posebice prema slabijima i sve to nije ni dubrovačka, ni hrvatska posebnost. A takvo vrijeme i takvi ljudi nisu pogodan oslonac na vlastite snage, uz Božju pomoć, pa eto ni za neku radikalniju decentralizaciju i "spuštanje" povjerenja lokalnim zajednicama i uvažavanjima njihovih posebnosti. Posve je izvjesno da sve visokorazvijene države, gospodarski i demokratski, karakterizira i visok stupanj decentralizacije, što ih je i učinilo takvima, pored ostaloga. Primjerice, udjel zajedničkih poreznih prihoda u regionalnim i lokalnim zajednicama u takvim državama kreće se i do 40%, a u Hrvatskoj je tek 10% i nipošto to nije solidan temelj toliko potrebnog bržeg i ravnomjernog lokalnog i regionalnog razvitka, optimalnog korištenja raspoloživih ljudskih, stvorenih i prirodnih resursa i naposljetku stvaranja države blagostanja, cilja u koji se svi tako rado i tako često zaklinju. Pozivanje ili prizivanje na neke lokalne ili regionalne posebnosti i potrebe, s političke razine i u postojećem demokratskom okruženju i pluralizmu, za mnoge je još uvijek nepoželjno i remećenje ukupnog poretka, ma koliko je on u ekonomskom, pa i kulturnom smislu nefunkcionalan i neučinkovit. Hrvatske regionalne i lokalne posebnosti zapravo bi trebale biti njezina konkurentna i nacionalna prednost, ali daleko smo još od toga. Podobnost i poslušnost, a ona se uvijek diktira i uvjetuje odozgo, pri izboru ili "postavljanju" nekoga ili nečega najvažniji su, a sve ostalo je manje ili potpuno nevažno. Mislim da je uzrok tome ništa drugo nego sirova i surova borba za vlast kao takvu, koja se u nedostatku jačih argumenata stalno poziva na svoje domoljublje i izborne rezultate kad joj ne ide najbolje, uz uobičajeno "drvlje i kamenje" po suparniku ili protivniku, ovakvom ili onakvom.

Na kraju ove male priče o vrijednostima decentralizma, države regija i lokalnih zajednica i sl., bez obzira što sve to ima i stanovitih mana, kao i u svemu drugome, postavlja se pitanje kakve su perspektive zastupanja takvih ideja i političkih koncepcija u suvremenim dubrovačkim i hrvatskim uvjetima. Običan birač i slabo razumije tu nezgrapnu riječ "decentralizacija", a još slabije posljedice svoje izborne odluke, koje se svode na ono što jest i kako jest. I opet se dođe do toga, ma što političari i svi ostali tvrdili, da je ipak najvažnije "koje je boje mačka, a ne lovi li miševe" i tko stoji iza nekoga ili nečega, a ne kakav je zapravo taj netko ili to nešto. Ipak, sve to nije razlog za odustajanje od nekih ideja koje su danas ispred vremena i prostora, dakle ne odustati ni od ideje decentralizacije, vrijednosti koje su provjerene i neupitne. Ako nam je stalo do nekog sadržajnijeg života na ovom dijelu kugle zemaljske. A ima i onih kojima i nije stalo do ičega boljega i njima se i ne obraćam i legitimna je i "kultura života i kultura smrti". Osobno sam za kulturu života i sve one koji je promiču...

4. rujna 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

MILANOVIĆEV GAMBIT

Dubrovnik - Viđenja

Može taj Milanović tvrditi i sto puta da je SDP s njim na čelu ljevica, ali čak i da jest, onda je desna ljevica, ako je tako što uopće i moguće. Potvrdit će to ili neće, još malo i hrvatski birači i ne lezi vraže, možda je takva opcija, "lijevo, desno, nigdje moga stana..." i najpoželjnija. Kako bilo, skoro sve što napisah ili rekoh, obistini se, za par dana, mjeseci ili godina i samo je problem što se glasovi iz "provincije", koja je po meni, uvijek bila i ostala, samo zemljopisni, nipošto i duhovni pojam, pogotovo Dubrovnik, dakle glasovi iz "provincije" slabo se dalje čuju i malo koga "gori" i zanimaju.

"Fulao" sam samo u jednom, doduše golemom, vrlo važnom promišljanju. Vjerovao sam da će Lijepa naša, unatoč srpskim razaranjima, nemilosti međunarodne zajednice i nekim prirodnim nevoljama kao suverena i neovisna država znatno brže "kročiti" u gospodarski, demokratski, pravno i duhovno razvijenu i uređenu zajednicu, s jednakim početnim mogućnostima i prigodama za sve građane, osim onih koji bi se s činjenicom hrvatske samobitnosti silom obračunali. Jer onaj koji drukčije misli ili je, ovako ili onako, drukčiji, odnosno nije "isti" nije neprijatelj Lijepe naše, ma koliko nam se i ne dopadao. A i tu se nije daleko odmaklo. A neće me navući "na tanak ili debeli led" ni moji dragi ili manje dragi sugovornici, tvrdeći da je Lijepa naša "banana" država ili "da nas je malo, ali smo govna". To, dragi moji nipošto, unatoč svega! Drugo je pitanje zašto je sve ovako kako jest, tko je čemu kriv ili prav, makar bi i takve priče i inače vrlo razvijenu "kulturu pričanja" trebalo zamijeniti "kulturom rada, razumijevanja i strpljenja".

A zašto sam, i ne samo ja, nego i mnogi, pomislili da će kao suverena, neovisna, demokratska i tržišna Hrvatska /bar nominalno/ puno brže izići iz vjekovnog siromaštva, s nesretnog Balkana, shvaćati i prihvaćati europske duhovne, kulturne i materijalne standarde? Pa vjerovao sam u snagu i viziju naroda, vođa i države za otklon svih ranijih i stoljećima gomilanih promašaja u kratkom i stvaranje novog, drugačijeg i uvjetima Lijepe našeg prilagođenog duhovnog, materijalnog i uopće vrijednosnog sustava, u kojemu će biti mjesta za svakog dobronamjernika, da ne lupetam ponovo, ovakvog ili onakvog. No, što se dogodilo? Rušenje jednog i stvaranje drugog sustava, uključujući i državu, nije ništa drugo nego revolucija. To, kako se i u nizu drugih revolucija i stoljeća potvrdilo, uopće ne znači da je taj čin, ta revolucija, ujedno i revolucija narodnog duha i mentaliteta i da se, ma koliko krvi ili ustava ili političkih vođa p/r/oteklo, dakle sve to skupa ne znači da "poslije kiše dolazi sunce". Štoviše, zna se dogoditi da "poslije kiše opet pada kiša". Dopada mi se taj mračni Gustave Le Bon, pišući krajem 19. stoljeća o narodnom mentalitetu: "Među obilježjima narodne duše treba spomenuti da je ona kod svih naroda i u svim vremenima zasićena misticizmom. Puk će uvijek biti uvjeren da viša bića: božanstva, vlade ili veliki ljudi, imaju moć mijenjati stvari po svojoj volji. Ta mistična strana izaziva u njega jaku potrebu obožavanja. Njemu treba fetiš: ličnosti ili doktrina. To je uzrok zašto narod, kad mu prijeti anarhija, traži Mesiju spasitelja. Narodi kao i gomile, ali sporije, prelaze od obožavanja k mržnji. Ista osoba, junak u jednoj epohi, može završiti pod kletvama. Te promjene narodnog mišljenja o političkim ličnostima opažaju se u svim zemljama. Kad je Cromwell oborio jednu dinastiju i odbio krunu, bijaše pokopan kao kralj, među kraljevima. Dvije godine kasnije, tijelo mu bijaše izvađeno iz groba i glava, odrubljena od krvnika, pričvršćena nad vratima parlamenta. Nema tome davno, podignut je njegov kip...I tako još jednom dolazimo na osnovni pojam o narodu, koji smo već često susretali, i na onaj drugi pojam koji proizlazi iz prvog: da uredbe i vlade igraju neznatnu ulogu u životu naroda. Narode vodi u prvom redu njihov duh, tj. pradjedovski ostaci od kojih je taj duh sastavljen. Narod i svakidašnje potrebe – tajanstveni su gospodari koji vladaju našom sudbinom." I točno je da je narod gospodar u krajnjoj crti, ajde mu se suprotstavi u bilo čemu važnom i ne idi umu uz ili niz dlaku, pa gdje ćeš završiti ako ti je do vlasti.

Doista, kad se malo dublje uđe u narodni mentalitet, u ovu lokalnu, pa i širu i najširu svakodnevicu, što se zapravo promijenilo na toj "razini" od kako je samostalne hrvatske države. Ništa, sve su mržnje i ljubavi ostale na svome, sitni i krupni lupeži također, i priče su i poslovice i navike manje više iste, a promatrajući i tu mladež ne uočavam ništa drugo u njima nego onaj "pradjedovski duh", ma kako ga shvatili. Za volju istine, "okvir" je teritorijalni, politički, zakonski, gospodarski i sl. drugačiji, i demokracije je više, pa i na materijalnom planu je bolje i to je to. Većina, bar kad se glasuje, kaže da je sve u svemu dobro kad se sve uzme u obzir, a manjini preostaje da uporno dokazuje da baš tako i nije i tako iz dana u dan.

A Zoran je Milanović, skupa s Ljubom Jurčićem, procijenio da "pukovnik" može postati samo ako se, držeći se lijevog, "uštine" što više i od desnog biračkog tijela, dakle istodobno biti "j... . ......" Inače će, kako je procijenio, biti politički, pa možda i još kakav drugi pokojnik. Što se mene tiče, predlažem mu da do izbora ništa ne čini, ni dobro ni loše. Jer samo takav Zoran Milanović ima sve važne pretpostavke za uspjeh i ne samo u hrvatskom političkom okruženju. Dakle novi je, lijep je, visok je, zgodan je, moderan je, ma što to značilo, dolazi s lijeva i ide k desnom, jasan je kad ne treba, nejasan kad treba i što ćeš više. Bez daljnjega, jedina prava konkurencija Ivu Sanaderu, po izgledu, gardu, znanju jezika, taštini...

A taj Sanader, po meni, kakav jest da jest, zasad jedini ima sve pretpostavke za hrvatskog premijera i vođu hrvatskog naroda. Jest da on, dakle Sanader, "dreči" na svu nejač i oporbu, tu doma, dakle po Hrvatskoj, a kad je, tu doma ili vani, s vanjskima i važnima, manji je od "makova zrna". Stoiberu bih ja otvorio i zatvorio vrata kad mu je, dakle Sanaderu, priprijetio ugrozbom njemačko-hrvatskih odnosa nakon odbitka Rohatinskog Bayerische Landensbank /BLB/ za ulazak u Hrvatsku. Stoiber je predsjednik bavarske, a ne njemačke vlade. Ali, što se može, Sanader to neće i sav taj politički, pa i ekonomski pritisak na Lijepu našu ne jenjava i sve mi se čini da smo još na "optuženičkoj klupi". I sad će, molim lijepo, tako su dogovorili Sanader i Janša, Međunarodni sud pravde u Haagu odrediti hrvatsko-slovenske granice. Onaj isti sud koji je utvrdio da Srbija nije agresor na Bosnu i Hercegovinu, da tamo Srbi nisu napravili genocid i onda čemu se Hrvatska, koja je u istom, balkanskom košu i košmaru treba nadati? A hrvatski je premijer, tko god da bio, zapravo samo ministar unutarnjih poslova u zemlji Hrvatskoj, jer u onome najvažnijem, strateškom, "drugi nam raspliću kosu". Ne kazuje li nam od tome najbolje i bankarski, djelomice i infrastrukturni, pa i poduzetnički sustav, sve su nam uzeli ili im je netko dao i uvijek će takvih biti i svi su ti strani prosječni i beskrupolozni ulagači i/ili poduzetnici. Pa ako već treba netko treba biti vlasnik i/ili "diktator" i ako je uz to špekulant ili kriminalac, draže mi je da to bude "naš", a ne "njihov". Eto na što smo spali, između dva zla birati manje i to je ta svakodnevica.

I taj Jurčić, to je za SDP, a kako Slavko Goldstein, po meni s potpunim pravom tvrdi i za Hrvatsku jedna katastrofa. Sa svojim porezom na kapitalni dobitak, partizanima i ustašama, planskom ekonomijom, nerazumijevanjem biti socijaldemokracije i politike i ukupnim gardom, naprosto mi se čini nezamislivim hrvatskim premijerom i vođom hrvatskog naroda. Čak i da bude po onoj da "svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje". I Jurčić, a Milanović još i više, nipošto nisu neznalice, teoretski su dobro potkovani, ali za uspjeti u politici važnije je koješta drugo i imati u sebi neke dodatne, biračima privlačne crte, koje najčešće i nisu povezane s razumom, znanjem i činjenicama. Političko, kao svako drugo tržište je isto, važno je kako vas birač doživljava ili "percipira", vidi li u vama, makar možda i ničim utemeljenu karizmu, odlučnog, prkosnog i snažnog čovjeka, onoga koji ne propitkiva i ne sumnja u posljedice svojega čina. Neki ljudi jednostavno imaju sve pretpostavke za uspjeh u politici, neki ipak ne, ma koliko su nekome mili, pametni, mirni, što bi se reklo pravi gospari.

Kad Đapić kaže da je "krajnji ljevičar Milanović" došao na pozicije HSP-a i kad dosta i ne samo ljevičarskih medija "grmi" da je Milanović skrenuo udesno, vjerojatno je i tome tako. Ali za to je Milanović i dobio "placet", jer je očito da je većini SDP-ovaca na vrh glave tih optužbi s centra na desno da su ništa drugo nego doživotne komunjare, jugoslaveni, ateisti i izdajnici, i da samo s Milanovićem imaju prigodu sve to otkloniti i vratiti se na vlast. SDP još od Račana naprosto ima taj "kompleks" kojega se teško rješava. Ta se računica može pokazati i ispravnom, odnosno zgodni Milanović i nezgodni SDP i mogu se vratiti na vlast, ali od istinske socijaldemokracije neće biti ništa i u takvom slučaju i samo će se potvrditi da joj mjesta u hrvatskom političkom prostoru nema, što je opet legitimno i legalno, ma koliko to nekima teško palo. Uostalom, zašto i mora biti socijaldemokracije na vlasti, dakle one političke opcije koja zastupa interese rada, a ne kapitala, ako to narod neće i ako oni koji je zastupaju, prije svih SDP u tome nisu dosljedni, odlučni i jasni.

Sit sam više i teza da je politika kurva, a političari kurvari, a i teza da su svi oni isti, dakle političari i vođe, manji ili veći lupeži i demagozi. Niti je sva politika kurva, niti su svi političari kurvari, a među svim ostalim, neobičnim i neobičnim pukom, razmjerno je jednako, čak možda i više kurvaluka i kurvi i opet to nije neka dubrovačka ili hrvatska posebnost, da se krivo ne razumijemo. Štoviše, među političarima prepoznajem više čestitih ljudi negoli među ostalima i sve su te optužbe i ti alibiji ništa drugo negoli bijeg od sebe i pravdanje vlastitih promašaja. Uzroke vlastitih jada najlakše je sručiti na drugoga i drugačijeg, bilo je i ostalo, a bit će još zadugo.

I Milanović i Jurčić imaju pravo na svoju računicu koja je u temelju točna, da na lijevom boku ne mogu prikupiti dovoljno glasova u ukupno ipak konzervativnom hrvatskom biračkom tijelu i zbog toga moraju "čeprkati" i po desnom boku. Samo mi se čini da bi kakvu-takvu većinu mogli postići jasnom, nedvojbenom socijaldemokratskom opcijom po svim važnim sastavnicama, koja ima odgovore na sva važna pitanja hrvatske sudbine, čvrstim i optimističnim gardom, a ne podilaženjem onima od kojih, živi bili pa vidjeli, ionako neće dobiti glasove. A SDP može više izgubiti na "ćupriji", negoli što će dobiti na mostu, ukoliko ne promijene gard i Jurčića, za što još imaju vremena i ako im je do vlasti uopće stalo. Jer, imali li išta teže, u ovakvoj i današnjoj Lijepoj našoj negoli biti na vlasti i išta lakše negoli biti u hladovini oporbe i "mlatarati koješta", ako vam je do općega, a ne privatnoga.

31. kolovoza 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

RADITI SE /NE/ISPLATI

Dubrovnik - Viđenja

Čega ćemo se još naslušati od sve te, razmjerno goleme hrvatske političke kaste, i s lijeva i s centra i s desna. Jer, do izbora su cijela dva, velika ili mala mjeseca, kako za koga, puno i malo za sve te gluposti, obećanja, tlapnje. Na kraju, dobitnik će biti onaj koji ostavi uvjerljiviji, odlučniji i snažniji dojam na prosječnog, dakle najčešćeg birača, ako izuzmemo one koji su se već i rođenjem opredijelili za ove ili one, ma što ovi ili oni pričali, činili, obećavali...Nije to tako samo u Hrvata, tako je to i u razvijenim i tradicionalnim demokracijama i ništa se novo ne događa ni uoči ovih naših skorašnjih, a neće bogami ni u nekim dalekim, budućim izborima. S tim, da mi se čini, kako ide, da će Sanader i HDZ-e, čak i apsolutno trijumfirati i otkačiti se svih tih manjinskih skupina, ovakvih i onakvih. Jer, samo je Ivo odlično shvatio što jest politika, a što nije, što je bitno za prikupiti glasove, a što ne i cjelokupan mu je gard tome izvrsno prilagođen. U pravu je uru i svekolikom puku pripustio dionice HT-a, obećao mostove, ceste, blagostanje, upozorio na "crvenu" opasnost, vjernik ionako jest, pristojne je visine i vizure, ne priča o nikakvim timovima, samouvjeren je i sve u svemu to je to, dovoljno za dobiti izbore, u kojima ionako razum ne odlučuje, nego emocije.

Slušam ja što puk priča i sve ovo što vam pišem iz puka je, puka koji u krajnjem i općem ipak vlada i nemojte se uzrujavati zbog toga. Makar mi se sa stajališta posljedica sva ta Sanaderova retorika, a ni od drugih nije ništa bolja, čini zapravo katastrofalnom i na ne tako dugi rok održivom. Pa i učinci HDZ-ove vladavine su mizerni, ali malo je koga i briga što je tome tako. Ali, tako je to u životu općenito, najčešća čeljad uopće i nije svjesna i ne želi biti svjesna posljedica svojih odluka, od braka do politike. Zato i ima to što ima i nema to što nema i ima i u tome neke pravde, doduše ne za svakoga. A i sva ta politička kasta upregne se par mjeseci do izbora i do novih izbora ništa drugo i ne smišlja nego kako dokazati da bijelo ipak nije bijelo, a crno crno i da se obećanja, ako ih netko slučajno priupita i nisu mogla ostvariti zbog ovoga ili onoga, a nipošto ne zbog njihove možebitne krivnje ili lijenosti.

Ali, sve to Sanaderu ipak ne bi bilo dovoljno, da mu, bar nominalno, s protivne strane nije Zoran Milanović i sve prije negoli socijaldemokratski SDP. Pa i Jurčić je, sudeći po izjavama, "mila majka" naspram, ništa drugo nego političkog diletanta Zorana Milanovića. Svaka mu izjava ili poruka promašuje "alku", a čini se da baš toliko i ne "pali" kod žena, i da se sve, od nove face do ljepote kod Zoke topi. A djeluje mi, brate mili, za razliku od Sanadera, usporenije, depresivnije, neodlučnije i kompliciranije, sve što većinskom puku ne "paše" i što Zokiju otežava ionako ne lak položaj, jer dolazi s lijeve strane političke arene. Pod hitno bi trebao i on i Jurčić i svi drugi "skupljači perja i glasova" pročitati Gustava Le Bona i njegovu "Psihologiju gomila, naroda i revolucija" i ništa drugo ne zaključiti nego da su politika i vlast i liderstvo nešto posve drugo od poreza na kapitalni dobitak i ostalih trica i kučina koji se tiču ne više od 10 do 20% biračkog tijela. Ma nisu, bar ne većini puka toliko mrski ni ti mali ili veći lupeži, pogotovu ne ako su "naši" i na tome se ne dobivaju izbori, pogotovo ne za SDP koji im nije stao na kraj u prethodnom mandatu. Pa kakva je i to poruka, iako izvorno jest socijademokratska, da se i ovdje i kod nas rad isplati i da je vrijeme da se klonimo iluzija. Znam tu oko sebe dosta čeljadi koja puno radi, ali im se i ne isplati, a znam i onih koji malo ili nimalo ne rade, ali sve im ide...Kad će već jednom Milanović, a ima ih dosta njemu istih ili sličnih, shvatiti da su praktična znanja i vještine, poznavanje okolnosti mjesta i vremena, ćudi tržišta kakvo jest da jest, ono što se sigurno isplati i da je posve u redu kupiti dionicu danas po 100 kuna, a već sutra je prodati po 200 i nije to nikakva špekulacija. A može se, naravno i izgubiti, a i onih 100 kuna je zarađeno, ovako ili onako, malo je kome poklonjeno i imaju ljudi pravo, pored mizernih plaća, pametnim ulaganjem zaraditi i četverostruko više. Ne bojte se bogatih, siromašniji su uvijek opasniji, znam to iz iskustva. Kako neki bloger piše: "Porezni zakoni su za poštene ljude, a kazneni zakoni su za kriminalce". A posao je Milanovićev, i SDP-ov, pa i svih političara i stranaka stvoriti političke, ekonomske, pravne i infrastrukturne preduvjete da se rad isplati, a nisu ništa o tome, bar dosad, rekli.

A doista, isplati li se raditi i stvarati danas i ovdje? Pa bogami i ne, ako se i samo malo osvrnemo na muke ono malo proizvođača, pa i kreativaca u skoro svim gospodarskim, pa i društvenim djelatnostima. Čitam tako, primjerice, da vinogradari iz neretvanskog Pojezerja ne znaju ni što će ni kud će s grožđem, kojega ne mogu prodavati ispod tri kune, a iz Makedonije se uvozi po pola kune, a ima sličnoga posvuda. Pogledajte malo police trgovina i bit će vam jasno "kud plovi ovaj brod". Političke, pa i gospodarske "konce" čvrsto drže uvozni i monopolni lobiji, svemu tome prilagođena je makroekonomska i monetarna politika već desetljeće i pol i korijenite reforme skoro u svim sektorima se odgađaju ili sporo provode. Životna svakidašnjica i nije tako loša, a ukazati da sve to počiva na silnim dugovima Sizifov je posao. Tako nekako bilo je i u onoj državi i znamo što se iz takve svakidašnjice izrodilo.

A onda i ovo. U prirodi je ljudskoj što manje raditi, a dobro živjeti. Ne treba stoga ni kuditi čeljad što se upustila u kupnju dionica i što Lijepa naša postaje jedno oveće dioničarsko društvo. Napokon su na dnevnom redu prave teme, na svakom se mjestu priča o dionicama, dividendi, njihovim perspektivama, isplativosti i to mi se čini iznimno vrijednim i na neki način uvod u kulturu rada, odgovornosti, rizika...Ponestajat će vremena, kad je tome tako za manja ili veća potkučavanja noga ili glave drugih, zavisti i "mlaćenja prazne slame", a shvatit će se i važnost praktičnih znanja, vještina i obrazovanja u globalnom okruženju. Valjda nećemo čekati puno vremena kada će se i kod nas pri zapošljavanju pitati što znaš raditi, a ne za što si završio i kad će završiti ta bjesomučna utrka za diplomama, gimnazijom i formalnim statusom. Nisam još "naletio" na roditelja kojemu dijete nije odlikaš, koji ne "vapi" za gimnazijama i fakultetima za svoju djecu i koji je, makar i rekao za svoje dijete kako je najvažnije ono što će raditi, bez obzira što, da je to to. A ja se divim svakom čovjeku, mladom i starom, koji odlično radi svoj posao, ma kakav da jest i žalim što tako razmišlja samo "debela" manjina. I gadim se sve te strke za privilegijama, statusom bez pokrića i glamourom uopće, i sve te površnosti i hinjenosti i tog neraspoznavanja pravih ljudskih vrijednosti.

Pa i ta moja zanovijetanja o Sanaderu i HDZ-u i Milanoviću i SDP-u, sve to, bar za većinu i nije bitno i opet će predrasude, mediji i demagogija prevladati i neće, kao i dosad, dobrota, poštenje i um prevladati, jer to je nespojivo i s politikom i s političarima. Naprosto, ako se nekome Sanader dopada kao takav, glasovat će za njega, a ako se nekome Milanović dopada, glasovat će za njega, bez obzira na sve posljedice svojega izbora, koje mogu, makar i posredno, biti pogubne. Uspeti se na vlast nešto je posve drugo od recimo poslovnog ili stručnog uspona. Kad Milanović kaže da se oslobodimo iluzija i vratimo se radu koji je jedino isplativ, to je možebitno i u redu s nekog socijaldemokratskog stajališta i tako mora govoriti, makar i nisam siguran da baš i zna što jest socijaldemokracija i kako je približiti prosječnom hrvatskom biraču. Što se isplativosti rada tiče, jasno je još i od one države do naših dana, a u posljednjih petnaestak godina ponajviše, da se raditi ne isplati i da se od rada ne može pristojno, pa i dostojno živjeti. Muljati, prilagođavati se vlastima, privijati se uz jačega i većinu i tome slično, isplati se, makar ne i u svakom slučaju. Dosta ih je i nastradalo ponašajući se tako, jer ipak je i to rizik, od smrti do obraza i nije li i to neka vrsta rada.

Inače je začuđujuće, pa i od Milanovića, koji se percipira kao novi i moderni političar, to poimanje rada i bogatstva općenito. Pod radom se predmnijeva jedino "šljakanje", a biti bogat je sramota, u najkraćem i u takvom ozračju ne može biti ni zbora o modernom, konkurentnom i naprednom društvu. Znam podosta ljudi tu oko sebe koji po cijeli dan dangube, traćaju i nabadaju, a imaju i novca i rezultata iza sebe i obratno. Ne mogu ništa drugo ustvrditi nego da takvi imaju "vijuge" i svakim danom su mi sve draži, jer posve razumiju, i stoti put ću to ponoviti, okolnosti mjesta i vremena. A znam ih i još više koji uistinu "šljakaju" i ne mogu "skrpiti kraj s krajem", nerijetko i ne baš svojom krivnjom i prava je zadaća politike i političara da se potreban rad isplati, a da se puste na miru oni koji imaju "vijuge", osim ako nisu kriminalci. Padne mi na pamet Hayek koji piše: "U Njemačkoj i i Austriji, Židov se počeo smatrati predstavnikom kapitalizma zbog toga što je tradicionalna nesklonost širokih klasa stanovništva prema komercijalnim pothvatima, ostavila te poslove lako dostupnima skupini koja je praktično bila isključena iz višeuvažavanih zanimanja. Stara je priča o stranoj rasi kojoj je bilo dopušteno samo da se bavi nižim zanimanjima samo da bi nakon toga postala još omraženijom, upravo zbog bavljenja tim zanimanjem. Činjenica je da je njemački antisemitizam i antikapitalizam nastao iz takvih korijena...Steći određenu prednost i materijalnu korist na račun nekoga drugog bolje opremljenog teoretskim ili tehničkim znanjem, na osnovi boljeg poznavanja načina komunikacije ili prijenosa informacija često se smatra nepoštenim, premda je itekako važno da društvo u tom smislu koristi najbolje mogućnosti, isto tako kao i prilikom korištenja najnovijih znanstvenih dostignuća. Ta je predrasuda u značajnoj mjeri utjecala na opći negativan stav prema trgovini spram proizvodnje."

Isplati li se raditi ili ne, svakome na prosudbu, samo znam da su se Sanader i HDZ prihitili predizbornog posla, a Milanović i SDP očekuju da će im vlast s neba sletjeti u krilo, pa me baš zanima kako će to sve skupa završiti. A znam i to da oni koji su sebi i svojima poželjeli uspjeh i koncentrirali se na njega, u tome su i uspjeli.

29. kolovoza 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"