Iako je teško naći točnu odrednicu neoliberalizma, ipak se čini da je najbliža istina o tom pojmu ona po kojoj je on povratak na politički, ekonomski i moralni poredak u kojemu se najbolji, prije svega ekonomski, ali i ostali učinci postižu primjenom "mehanizma" privatnog vlasništva, slobodnog tržišta, političkog pluralizma, demokracije i nesputanog poduzetništva, s neznatnim utjecajem države i njezinih mjera na tokove robe, kapitala i rada. Tu je riječ o takozvanoj "nevidljivoj ruci", odnosno laissez faire kapitalizmu, čiji je teoretski, odnosno znanstveni utemeljitelj škotski ekonomist i etičar Adam Smith /1723-1790/, a njegovi kasniji gorljivi zastupnici iz Austrijske škole ekonomije Ludwig von Mises /1881-1973/ i Friedrich Hayek /1890-1992/. Naravno, postoji još i niz drugih, uglavnom zapadnih znanstvenika, nepokolebljivih zagovornika slobodnog tržišta, konkurentnog sustava, individualizma, privatnog vlasništva i političke demokracije, s minimalnim utjecajem države i uopće regulacije društvenog i osobnog života od strane nekih viših autoriteta. Klasični liberalni kapitalizam pokazao se i dokazao, recimo tako sve do globalne ekonomske krize 1933. kao ne samo ekonomski, nego i politički i duhovno produktivan sustav tamo gdje se "primjenjivao". Uglavnom u državama takozvane zapadne hemisfere, iskorijenivši dotadašnji jad i bijedu goleme većine stanovništva na tim područjima i ublaživši dotadašnje nejednakosti i pružanju svakome jednake mogućnosti u traženju vlastite sreće. Međutim, spomenutom krizom, propao je model neoliberalizma, ali nije i kapitalizam, nasljedio ga je takozvani etatistički kapitalizam, sa znatno većim utjecajem države na sve, a ne samo ekonomske procese. Međutim, ukupni učinci su i dalje ostali impresivni, ne zanemarujući nikad ni brojne negativne posljedice i kolateralne žrtve. Ali, pravi protivnik i ne samo liberalnog, nego i svakog kapitalizma ukazao se u komunizmu i socijalizmu iz svijeta Karla Marxa /1818-1883/ i Friedricha Engelsa /1820-1895/ i brojnih njihovih sljedbenika, koji nerijetko ni sami nisu bili svijesni te činjenice. Ne treba ponavljati da su se i komunizam i socijalizam, koji su u biti gotovo identični, doveli do svakojakih diktatura i totalitarizama, uključujući i fašizam i nacizam, ma koliko se to činilo čudnim, odnosno nemogućim. Pokušaji regulacije ukupnog života državnim mjerama, pa i represijom, idejom da smo svi jednaki, gušenjem slobodnog tržišta i svakog traga kapitalizma, nacionalizacijom privatne imovine i "kolektivizacijom" duha, u kojemu je kolektiv, odnosno nacija sve, a pojedinac ništa, s komunističkih, socijalističkih i fašističkih "položaja" doveli su do pogubnih, odnosno razornih posljedica posvuda, a ne treba se zavaravati, toga ima i danas i bit će ga još dok je čovjeka i vijeka. To zbog toga što se, usudio bih se reći, većina stanovništva osjeća "ugodnije" u ovakvim ili onakvim kolektivima, ne voli slobodu i voli političke, ali ne baš i poduzetničke vođe, slabog je samopouzdanja i ukratko ima iznimno visoko mišljenje o sebi samima, koje se ne treba potvrđivati u totalitarnim sustavima ili blaže u onima u kojima svemoćna država i njezini vođe imaju presudnu moć. Ovaj, možda i podulji uvod držim potrebnim za objasniti poantu ove današnje "priče". A ona je da se pod krinkom navodno nepodnošljivog i trulog neoliberalizma krije ništa drugo nego žestoki antikapitalizam i /p/održava socijalistički i komunistički mentalitet, koji je i na ovim prostorima dobio epidemijske razmjere, od običnih ljudi do intelektualaca svih vrsta. Skoro pa svugdje ćete čuti ili pročitati kako je kapitalizam propao ili da mu spasa nema, da su Europa i Amerika najobičnija trulež, da su poduzetnici ništa drugo nego kriminalci, ništavila, ljudi bez ukusa, morala, da ne pišem još o bauku krupnog kapitala, profita, bogaćenja na račun ostalih koji drže svojim prirodnim pravom uzeti ili čak i ukrasti onome tko je svojim trudom ili već kako ostvario više ili puno više od tih "ostalih", makar nije dao nikakav osobni doprinos tome bogatstvu. Temeljno je i duboko ukorijenjeno nerazumijevanje i strah od bogaćenja i bogatih, "profitera", osobito ako nisu "naši", ali sve više uviđam i ako su "naši". Skoro pa nitko se ne može suočiti s činjenicom vlastite precijenjenosti ili da je njegov prijatelj ili rođak uspješniji od njega. "Vidi ti njega" ključna je ta kratka i jalna rečenica iz naše svakidašnjice. Ne treba biti suviše ni uman i zaključiti koliko se iz takvih ili sličnih riječi ili rečenica krije socijalistički ili komunistički mentalitet kojega nerijetko tko ga izgovara možda i nije svjestan i ne treba ga uzimati za zlo, makar bi mu trebalo na to ukazati. Naravno, svakome je obrazovanijem ekonomistu jasno da povratak na klasični liberalni kapitalizam i "nevidljivu ruku" nije moguć. Stvari su se u međuvremenu iskomplicirale, teške su i ekonomske posljedice, od financijske krize do nezaposlenosti, ima i onih ekoloških i državna regulacija u saniranju tih posljedica je neophodna. Ali, temeljne i dokazane vrijednosti kapitalizma, od njegovih blistavih ekonomskih, pa ako se baš hoće i duhovnih posljedica i uopće njegov politički, ekonomski i moralni sustav nije upitan, nije ni uzdrman niti je uopće zamjenjiv nekim boljim sustavom, primjerice socijalizmom ili komunizmom. Zaraženi smo socijalističkim ili komunističkim "virusom". Makar na riječima navodno nismo, jer si umišljamo i čvrstog smo uvjerenja da je važno ono što mi držimo ili mislimo o sebi, a ne što o tome drži ili misli slobodno tržište, kupac našeg "proizvoda" ili konkurencija. Tako se stalno čudimo kako su neki, po nama ne tako vrijedni, uspjeli, a mi vrijedni, pošteni, mirni i sve tako eto nismo. A nerijetko pokušavamo da stvari okrenemo u našu korist, ali ne tržišnim i konkurentnim metodama, znanjem, upornošću i neprekidnom prilagodljivošću, nego navodnim činjenicama o vlastitim zaslugama, podrijetlu ili nasljeđu i neupitnom, opet navodnom predodređenošću da se pripada ovoj ili onoj kasti ili redu u društvenoj hijerarhiji po "prirodnom" zakonu. I ne samo moja beznačajnost vas uvjerava da taj put, što je već i potvrđeno i s čime se svakodnevno suočavamo, vodi u nezdravo društvo, rasizam, nacionalizam i kako bi ekonomisti rekli "suboptimalno korištenje prirodnih i stvorenih resursa". Elemenata nezdravog društva, rasizma i nacionalizma uvijek će biti i ne samo na ovim prostorima, nego i diljem svijeta, ali jamačno neusporedivo manje na zasadima kapitalizma, slobodnog tržišta, demokracije i svakojakog pluralizma nego na zasadima socijalizma ili komunizma. To je naprosto neoboriv zaključak, bez obzira što kapitalizam preživljava možda i najveću krizu od svojih početaka i svaka alternativa njemu vodi izravno u kolektivističke i totalitarne sustave koji su svoje tamno lice i još tamnije naličje odavno "dokazali". Kapitalizam se može i mora popraviti, ali takve nade nema za socijalizam ili komunizam. Neke stvari treba ponavljati, tako i priznati da sam i osobno i do ne tako davno suprotno razmišljao, odnosno da je moguć popravak socijalizma ili komunizma, da se "dekretom" može ukinuti rasizam i nacionalizam, slabo samopouzdanje i sl., ali očito je kako od toga nema ništa. Očito je da je tome krivnja na promašenom sustavu u kojemu smo se odgojili i živjeli i iz kojega se ne možemo tek tako brzo izvući. A treba reći i to da na hrvatskim prostorima, o susjednim neću, nikada nije ne postojao u svojoj punoj "dimenziji" liberalni kapitalizam, pa ne može biti ni riječi o neoliberalizmu, nego samo antikapitalizmu. Ali, tako je to kod nas s riječima, kad se neke "uhitimo" stalno je ponavljamo, ne znajući ili čak i ne htijući znati što ona stvarno znači...Kako bilo ili koliko se god protivili iz bilo kojega razloga, ove hrvatske /ekonomske/ muke ne mogu se riješiti ne potpunom primjenom /neo/liberalističkog sustava ili blaže rečeno, demokratskog kapitalizma. Ponavljam, nije to idealan sustav niti takav postoji, ali bolji još nije izmišljen i ne zna se kad će. A sigurno je i to kako reče Einstein "problemi se ne mogu riješiti načinom razmišljanja i djelovanja koji su i sami doveli do tih problema..."