Viđenja

Dubrovnik - Viđenja

Gyurscany će tako, u snimci za vrijeme predizborne utrke, čiju vjerodostojnost je i sam priznao: "Nemamo puno izbora. Zaista nemamo, jer smo zasrali. Ne malo, nego puno. Nijedna europska zemlja nije učinila nešto tako praznoglavo kao mi…Evidentno, lagali smo zadnjih godinu i pol do dvije godine. U potpunosti je bilo jasno da ono što smo govorili nije bila istina…Da zemlji moramo podnijeti izvještaj o tomu što smo radili posljednje četiri godine, što bismo imali za reći? Ne mogu navesti niti jednu mjeru koju smo proveli, a da smo na nju ponosni. Na kraju smo se ipak spasili od potpune propasti." Neuvjerljivo se mađarski premijer "oprao" objašnjavajući razloge zašto ipak neće dati ostavku. "Lagali smo, nije se odnosilo na cjelokupno ekonomsko stanje u državi, nego na "općenite laži" koje su političari narodu "servirali" tijekom godina", dodajući da "Mađari žele živjeti kao ljudi na Zapadu, no nevoljko prisvajaju zapadnjačke standarde. Godinama smo narod uvjeravali da oni ne moraju ništa raditi, da ćemo im mi podariti radost kao dar." Sve je to Gyurcsany "začinio" meni nepoznatim mađarskim, ali vjerujem univerzalnim vulgarnostima i psovkama. Nakon svega što je Gyurcsany "istresao" došlo je do novog "mađarskog ustanka" i prigode desnoj oporbi, koju ona nije propustila, vidjet ćemo s kakvim učincima...

Sve to što reče Gyurcsany, bar po meni, slično je našoj političkoj, gospodarskoj i svekolikoj, doduše kratkoj povijesti i nekako dugoj sadašnjosti, pa i mentalitetu. Mateša i Račan na kraju svojih mandata nisu imali ništa vrijednog reći, a nisu se ni potrudili, a nisam uvjeren da će i ona predizborna "kartica za hrvatski bankomat" Iva Sanadera imati neku vrijednost. Jer jednostavno ovakva Hrvatska prespora je u provedbi neizostavnih i bolnih gospodarskih i socijalnih reformi, zaduženi smo do "grla" na svim razinama, domaći bruto proizvod raste temeljem potrošnje i uvoza, a ne proizvodnje, nezaposlenost je golema, mladi i školovani ne vide perspektive ovdje, korupcija i kriminal su očvrsnuli. Unatoč svega ipak nismo Mađarska i nameće mi se ne pitanje, nego odgovor, možemo li uopće doći do učinkovite, odlučne i beskompromisne Vlade s jasnim prioritetima i vizijom, nakon svega. Osobno ne vjerujem, jer jednostavno smo takvi kakvi jesmo i nema nade da se možemo promijeniti bar u idućih nekoliko stoljeća...

Ali, sve te priče, programi, ideje koje se tiču gospodarstva, boljeg života, dobrobiti svih, skrbi o nejakima i sl., sve to se pokazuje kao skoro pa nevažno u predizbornim vremenima i malo tko ih uopće i razumije. Pa i sam se čudim iskusnim, vjerujem i dobroćudnim političarima sadašnje hrvatske oporbe koji su krenuli u predizbornu trku s gospodarskim programima, idejama, reformama, Europom, ljudskim pravima, pravnom državom…Ma nisu to teme omiljene u narodu, ma koliko da su uistinu važne. Ljudi su siti svega i svačega, ponajviše "moranja", pokušaja, obećanja…U predizbornim vremenima, pa i u koječemu drugome, uvijek su prednosti oni koji govore protiv nekoga ili nečega naspram onih koji su za nešto i nečega, ne dotičući drugoga. Ne znam, a nije ni važno tko osmišljava medijske i ine druge istupe i nastupe Iva Sanadera, ali on to čini izvrsno, po svim regulama struke zvane politički marketing. Već sad je sadašnjoj oporbi poručio da se pripremi i za drugi "mandat" u oporbi, tako se to radi. O drugome, suparniku ili protivniku sve najgore i to je to. U predizbornoj trci za izbornika /glasače/ najvažnije su njegove oči i srce, a tek potom na red dolazi mozak i uši, tako je to vijekovima i svugdje i zašto bi u zemlji Hrvatskoj bilo drugačije. Na svoje sam uši čuo Sanadera koji je rekao da su Mljećani nezakonito prodali milijun i dvijestotine tisuća kvadrata navodno državnog zemljišta, a riječ je bila o dvijestotinedvadeset tisuća kvadrata, ako je to tamo uopće i bilo nezakonito. To je to, sve najgore i najveće o protivnicima, izbornim ili kakvim drugim, tvrdnje bez dokaza jače su od dokazanih istina. Nije važna kakva je predstava, nego tko je na njoj bio i najčešće je obrnuto razmjerno. Najviše dobroga čini mi se nastaje slučajno, spontano, bez pripreme i glamura, a u tome se okruženju "koprca" istina i suština.

Ne razumijem ni oporbenjake što su navalili s gospodarskim programima, projektima, idejama, boljim životom. Pa opredjelili smo se davnih devedesetih godina prošlog stoljeća za slobodno tržište i ekonomsku demokraciju, odbacili planiranje, socijalizam, po nekima komunizam i sad bi opet htjeli "štapove, palice, kompase…" u ruke i glave. A nisu spremni reći svojim izbornicima, odnosno narodu izborit ćemo se za ovo, ali ćete izgubiti ili nećete dobiti ono. Da bi se nekome nešto dalo drugome se mora oduzeti, manji porezi, manje socijale, primjerice. Ne može "i jare i pare". Naravno, to je tako i svaki, do zadnjeg političara, kad bi tako nastupio, netragom bi nestao. Kad sam Pelješčanima osamdesetih godina prošlog stoljeća u Trpnju, onako mlad i naivan rekao da će se svega 3% planiranih projekata u lokalne ceste u tadašnjoj općini Dubrovnik uložiti na tom poluotoku, jer je to tada bilo po cost-benefit analizi realno /danas se takve analize uopće i ne rade, a od ključne su važnosti za infrastrukturne projekte/, umalo ne doživjeh linč. A ni danas ne bi bilo ništa drugačije, siguran sam, jer se od političara, ljudi koji žive od izbora do izbora, od obećanja do obećanja i još gore, ništa drugo i ne očekuje. Upoznavati ljude sa zbiljom, teškoćama, dugoročnim projektima, realnošću, nije to posao za političara, a sve mi se čini ni za običnog čovjeka kojega razum koliko-toliko drži.

Bilo kako, danas je temeljni problem hrvatskog društva, opet bar po meni, neizgrađen racionalni ekonomski poredak i premoć tzv. znanstvenog znanja nad praktičnim znanjem u oblikovanju i provedbi i makroekonomske i poslovnih politika. Kaže tako Friedrich Hayek, čuveni liberalni ekonomist: "Prijevoznik koji zarađuje za život koristeći inače prazne ili poluprazne linije, ili trgovac nekretninama čije se znanje isključivo svodi na poznavanje trenutačnih prilika, ili arbitražer koji zarađuje na lokalnim razlikama u cijenama roba, svi oni obavljaju vrlo korisne funkcije koje se temelje na specijalnom poznavanju okolnosti prolaznih trenutaka koji nisu poznati drugima. Zanimljiva je činjenica da bi se ta vrsta znanja danas općenito trebala tretirati s određenim prezirom, i da bi svakog koji koristeći takvo znanje stekne materijalnu korist na račun drugog bolje opremljenog teoretskim ili tehničkim znanjem, trebalo tretirati gotovo kao da je učinio nešto ozloglašeno. Steći određenu prednost na osnovi boljeg poznavanja načina komunikacije ili prijenosa informacija često se smatra nepoštenim, premda je itekako važno da društvo u tom smislu koristi najbolje mogućnosti, isto tako kao i prilikom korištenja najnovijih znanstvenih dostignuća." To je to, Hrvatskoj su potrebni ljudi s praktičnim znanjima, koji poznaju "specifične okolnosti trenutka i mjesta" i na takvim temeljima dugoročno održivi ekonomski poredak, koji će na najbolji način podržavati i promicati optimalno korištenje svih potencijala, na dobrobit svih građana. I mi ovdje, i Lijepa naša premala je zemlja za velike podjele, a i ne dao ti Bog Mediterana kakav je nekad bio, pa i "naših i njihovih". A ni ovakve struje dok ovo pišem, koja je pet puta nestajala i ne rijetkog mišljenja da je to "naša" struja, nama najbolja, a onima kojima nije, neka idu tamo gdje je bolja.

Dubrovnik - Viđenja

Dakle ipak, od najgore je kletve ovdje i danas još gora kletva: Dabogda nemao, pa imao ili još kraće: Dabogda imao. Jer, svakodnevno susrećem ljude koji imaju i imat će još više i sve su manje zadovoljni što je tome tako, ali ne odustaju, idu dalje. A i po život može biti opasno imati, pa ma kako je to imanje. Pišem o materijalnom imanju, a ponekad nije lako ni s duhovnim imanjem. Ako više znate, sva vas ta nesavršenost više i nervira i okolina i ljudi i zbilja i perspektive. Pitanje je koliko je uopće dobro i zamišljati nešto i promišljati o nečemu i praviti neke svoje slike, pravila, kriterije i tako se "trošiti", ionako nikad neće to biti baš tako u svim pojedinostima. Sve ovo s nama, oko nas i u nama jedan je kompromis i let onoga galeba Jonathana Livingstona. A onaj koji manje zna i manje ima ili nema ništa, kod takvog je više nekoga unutarnjeg mira. Takvih srećem podosta i uvijek su mi takvi miliji, makar na stotine načina bili i drukčiji. Pogledi onih koji imaju i kojima nikad nije dosta naprosto me zamaraju i ne vidim ništa osmišljenije i osjećajnije u njima.

Mislite li, primjerice da je lako onima kojima je u nasljedstvo ostalo nešto zemljišta gdje se može, ali i možda i ne smije graditi, u naletima pohlepnih poduzetnika, korumpiranih službenika, pa i ucjena. Potonjima je na umu i u djelu kako izbjeći slobodno tržište, javne natječaje, glas javnosti i s takvima se neće moći izaći na kraj još zadugo. Zapravo, svi oni, dok se nakupuju, obogate i riješe probleme sebi, svojima, bližima, pa i daljnjima najradije bi odgodili i demokraciju, i javne natječaje, i tržište i slobodu. Kad bi znali hoće li uopće i kada će doći taj dan, nekako bi se i pomirili s time, ali pohlepa je stara kao i čovjek i nitko joj još nije stao na kraj, pogotovu gdje su znakovi siromaštva materijalnog i duhovnog posvuda. A zadaća i države i religija i silnih civilnih pokreta je upravo stati pohlepi i pohlepnima na žuljeve koje nesumnjivo imaju i u tome se poslu uopće nisu iskazali, a tko zna i kad će. To je moguće samo djelima, a ne riječima, dogmama, pričama i sl. Što je tome tako, uopće nije problem u zakonima ili religiji, sve je to manje-više dobro, ali za ovozemaljske posrednike /političare, svećenike, vođe svake vrste/ to se ne može reći.

Primjerice, kad prvi "krupni" političar u Lijepoj našoj bude pravomoćno osuđen, recimo za korupciju, ucjenu i sl. i kad mu se oduzme sva na takav način "prikupljena" imovina, i uz to taj bude i naš, pa neka je i njihov, upalit će se svijetlo na ovome hrvatskom nebu...Ali, to ćemo još pričekati, kako mi se čini. U međuvremenu ćemo se "zabavljati" s doktorom Šimićem, Stančićem i drugim "sitnim ribama". Štivo je to za moćne medije, a njihova moć nije u onome što će objaviti ili su objavili, nego u onome što neće ili nisu objavili. O tome odlučuju oni koji ih plaćaju, oglasima i sl. a ne mi obični ili neobični čitatelji, jer od nas ne bi ni preživjeli, ako ćemo pravo, u bilo kojem podnošljivijem proračunu. Plaćaju ih oglašivači nominalno, a stvarno i svi oni povezani s njima i njihovim interesima.

Imati ili biti – vječno je pitanje i čini se da nije moguće istodobno i jedno i drugo. Kad bi bilo moguće, u krajnjem suvišna bi bila i sva umjetnost i umjetnici iako baš i nisam siguran koliko je od nje nekakve koristi i pridonosi li uopće koliko-toliko podnošljivijem ovozemaljskom životu, ako se već tvrdi da su tu zbog podnošljivijeg života. Ako se netko usudi reći tim umjetnicima, kakvi  jesu, da ne rade dobro svoj posao i na "terenu" nemaju učinaka, svrstat će vas odmah u svijet primitivaca, nekulturnih i što ti ja znam. A možda im to i nije zadaća, pa i dobro je da taj svoj svijet iskazuju u slikama, riječi, glazbi, makar i lošim. Jer to je ipak sve bezopasno, a vjerujem da su i sretni jer valjda rade ono što vole, za razliku od goleme većine nas koja radi ono što mora, a ne voli ili čak mrzi. Puno su opasniji i konkretniji oni koji svoj svijet iscrtavaju krvlju, ratovima, progonima i sl. u uvjerenju da će ga i iscrtati, što još nikome dosad nije uspjelo, unatoč revolucijama, prevratima, ratovima, paktovima...Jer, problemi s čovjekom pojedincem, pa i svim skupinama, od mržnje, pohlepe, zavisti, naših, njihovih stalno se ponavljaju i ne vidi im se kraja. Kako netko reče povijest ljudska zapravo je groblje iluzija i uzaludnih pokušaja, što naravno ne znači da treba odustati.

Još je Spinoza tvrdio da je "mentalno zdravlje manifestacija ispravnog života, a mentalna bolest simptom propusta da se živi u skladu sa zahtjevima ljudske prirode. Ali, ako pohlepna osoba misli samo o novcu i vlasništvu, ambiciozna samo o slavi, ne smatramo ih bolesnima nego samo dosadnima: općenito prema njima osjećamo prezir. Pohlepa, ambicija itd. oblici su nezdravosti, iako nije uobičajeno smatrati ih bolešću."

Zapadna civilizacija kojoj tako žurno hrlimo i čovjek u njoj ne može, prema Frommu, shvatiti "duh društva koje nije usmjereno na vlasništvo i pohlepu", koje u nekim grubim obrisima pripada istočnim civilizacijama budizma, hinduizma ili islama. Otuda po meni i svi ovi ratni sukobi, terorizam i sl. iako se za silu ne može nikada naći riječi opravdanja. Pa i sam padam u tu zamku vrednovanja ljudi po imanju a ne bivanju, jer se skoro pa i nemoguće otrgnuti od tog pritiska i općih mjerila. S druge strane, nemoguće je i pretpostaviti da bi ovaj svijet, bar materijalno otišao toliko daleko da nema u njemu iracionalnosti, pohlepe, zloće. Na neki način u zdravu tijelu nezdrav duh.

A taj sukob između bivanja i imanja dobro je izražen u Goetheovom Faustu u kojemu Faust zastupa bivanje, a Mefisto imanje i gdje Faust pjeva: "Znam da mi ništa ne pripada do misli koja nesmetana iz duše mi ističe, i svakog povoljnog trena, koji me usudom ljubavi pušta dubokom uživanju." A i stara latinska misao kaže: "Kad imaš sve, ne vidiš ništa, progledaš tek kada nemaš ništa."

14. rujna 2006.

Bajro Sarić - "Glas Grada".

Dubrovnik - Viđenja

Samo je to još jedna potvrda da Dubrovnik uopće nije poslovno zanimljiv ozbiljnim, uglednim i tržišno potvrđenim ulagačima, a i oni koji su već tu, ovako i onako, uz nešto malo, jako malo izuzetaka, i nisu bogzna što učinili, ma koliko se upirali tvrditi suprotno. Veliko je pitanje s kojim su nakanama ovdje i došli ili tek kane doći, a sve mi se čini da su to najmanje poslovne, a najviše špekulativne ili lukrativne ili tek tako da imaju nešto s brandom zvanim Dubrovnik koji se usput posve iscijedio i bez golemih ulaganja u inovacije, rekonstrukcije i tržišne prilagodbe u svim poslovnim dijelovima, taj naš lijepi Grad postat će osrednje izletničko odredište. A problem je s ekonomskog stajališta još i veći zbog niske stope profitabilnosti turističkog hotelijerstva jer ulagače ne zanimaju nedvojbeni tzv. multiplikativni učinci turističke potrošnje nego samo profit, pa čak ne i nove vrijednosti, dugoročne koristi i sl. A nas ovdje ili barem tako ja mislim zanimaju upravo ti multiplikativni učinci turističke potrošnje, odnosno njezin utjecaj na zapošljavanje, prihode, ulaganja i sl. u svim, uključujući i društvene djelatnosti, poput kulture, zdravstva i sl. S ovim u vezi izrađena je u ono "mračno" doba jedna pametna studija Instituta za turizam iz Zagreba o utjecaju turističke potrošnje na lokalnu ekonomiju ondašnje, usput rečeno dobro postavljene Općine Dubrovnik i koja je na valjanom statističkom uzorku utvrdila da je ondašnji, pa i ovdašnji Dubrovnik jedino moguć kao turistički. To je naša sudbina na ovom djeliću hrvatske zemlje, htjeli mi ili ne, a zapravo nikad ili od kako sam čuo za sebe nismo to do kraja shvatili ili prihvatili. Od turizma su mnogi, posredno ili neposredno /pre/živjeli i /pre/žive, ali za turizam baš i ne, sudeći po kakvoći ukupne turističke ponude, u što uključujem i kulturnu, zabavnu, zdravstvenu, športsku i sl. Pa baš i nisam siguran je li naš mentalitet u najširem smislu sukladan karakteru turizma kao masovne pojave i nisu li nama ti turisti ili pak izletnici uopće dobrodošli. U suštini, turist se pokreće radi bijega iz jednog emocionalno nepodnošljivog stanja u vlastitom prebivalištu u emocionalno podnošljivo stanje u drugom, makar privremenom okruženju i spreman je za taj "bijeg" i puno platiti. A ljudi ili turisti bježe od svakidašnjice, makar materijalno i bogatije, žele vidjeti i osjetiti drukčije, podnošljivije, zanimljivije i to bi svi oni koji ih primaju, morali imati na umu. Pa i mi ovdje. Iako s promjenom mentaliteta ne ide lako i tu se "milimetarski" pomaci ostvaruju desetljećima i stoljećima. U poimanju važnosti i moguće koristi od turizma, prema slikama koje mi se vuku još iz djetinjstva, nismo se ni "milimetar" pomakli, a sve donedavno nismo imali ni potrebe jer je brand zvan Dubrovnik to uvijek "odrađivao" za nas i ugrađivao u cijenu, uglavnom usluge. Jer, proizvoda nekih svojih ionako nemamo.

Što se Hotela Maestral d.d. tiče osobno bi za kupnju većinskog paketa dionica Hrvatskom fondu za privatizaciju ponudio 1 kunu s obvezom da sve postojeće hotele u okviru toga društva "potaracam" i na toj lokaciji izgradim posve novi resort sa 600 soba i svim sadržajima što bi koštalo cca 42 milijuna EUR ili 70.000 EUR po sobi s pet zvjezdica. U državi poput Hrvatske to je i znatno više i lošije izvedbe, jer profitabilnost se ostvaruje na ulaganjima, korupciji i sl., a ne poslovanju i tu je pravi cirkus. U takvom resortu, nek se zove "Maestral" ili kako vam drago, sa 65% godišnjeg zauzeća, prosječnim prihodom od 135,30 EUR po sobi dnevno, ostvario bi se godišnji prihod od 19,260 milijuna EUR, zaposlilo 300 radnika od visokostručnih do pomoćnih profila, sve uz prosječnu stopu povrata od 15% što je za turističko hotelijerstvo izvanredno. Inače su postojeći objekti Hotela Maestral d.d. građeni i osmišljeni za prošlo svršeno vrijeme i nema nikakvog smisla krpiti ih niti se na takvom predlošku može obnavljati ili graditi ništa tržišno konkurentno i koliko-toliko profitabilno. Sve će doći na moje, samo je pitanje godina, jer su dubrovačke lokacije minimalno ekonomski iskorištene i Dubrovnik je najpoznatiji svjetski brand s tako malim, da ne kažem jadnim turističkim prihodima. Zato, Dubrovčani svih zemalja ujedinite se i stvarajte svoje za sebe i nove naraštaje na novim spoznajama i najboljim tradicijima. Predlažite novo, bolje i izborite se za to novo, bolje, jer će se inače, kako je krenulo izboriti drugi, što ne znači da će biti i novo i bolje. Sit sam i sam sebe kad nešto ne predložim, jer najlakše je opisivati postojeće stanje ili povijest, bez prijedloga rješenja, makar i najluđeg, ali možda vizionarskog...

Eto recimo, svake, pa i one najnovije, ne baš osobite teške /ima po meni još i puno gorih/ primjedbe na neke djeliće dubrovačke turističke ponude od strane Tomislava Čadeža dočekaju se na nož i kao i obično bez ikakvih dokaza da nije u pravu, da je "kompleksaš", zločest i sl. Na svoje sam uši čuo, a i očima vidio dosta prljavština i svega onoga što nikako ne ide s Dubrovnikom iz svjetskih magazina, interneta i elektroničkih medija uopće. A neke se stvari, poput privatnih iznajmljivača soba, taksista, dijelom čistoće, neljubaznosti, "suvenira" i sl. ponavljaju desetljećima i tu će se zapravo pogoršavati, jer na slobodnom tržištu, kako ga neki shvaćaju i prihvaćaju, može se raditi sve i svašta, a pravnom državom nametati nigdje i ništa. U Titovo doba poradi socijalnog mira prikrivalo se sve i svašta i kako se ispostavilo gradila kula od karata, a sada se prikriva na drugi način, ovisno je li dotični naš ili njihov, s posljedicama kakvim smo svakodnevni svjedoci i koje se svode na pad radne etike, motivacije i posvemašnju ravnodušnost prema svemu i svačemu. Kad je tome tako, imamo turizam kakav imamo i on je samo odraz ili preslik našeg mentaliteta, pa ako hoćete i iluzije da će samim ukazanjem hrvatske države, slobodnog tržišta, političke demokracije i europskih perspektiva stvari po sebi doći na mjesto, pa i mi sami. U duhu i duši ljudskoj, od pamtivijeka ništa se nije promijenilo, a bilo je na milijarde pokušaja, i mržnja i ljubav i dobro i zlo i ljubomora i zavist stalno su u optjecaju, s novim ili starim akterima, svejedno i uvijek je ovisilo o vjeri, znanju, samopouzdanju pojedinca dokle će stići i kako će otići.

Uvjerenja sam da su ljudi poput Čadeža, a i brojnih drugih dobronamjerni u svojim kritikama, pa čak i da nisu, riječ je o činjenicama ili istini, koja nikad i nije bila mila mnogima. Pitanje je zapravo koliko i volimo slobodu, demokraciju, tržište, konkurenciju, jer nas one surovo podsjećaju na naše vrijednosti, o kojima opet i naravno, mislimo sve najbolje. Koliko nešto vrijedi odredit će kupac, izbornik, glasač i sl., sve drugo se priče. Pogrešna procjena može biti razorna i za kupca, izbornika, glasača, ali drukčije ne može biti u sustavu kakvog smo izabrali ili bar većina. O mukama manjine, a ponekad i većine u idućim kolumnama.

Ni sam Ivo Sanader možda nije bio svjestan koliko je na tako jasan način izrazio stanje duha ne samo na našim hrvatskim, nego i širim prostorima. Kad mu je "komunjara" Marin Jurjević postavio pitanje dokle se došlo s istragom o krađi 6 milijuna dolara čelnika Brodogradilišta Split, Sanader mu je u stilu Gustava Le Bona, odnosno uspješnih vladara po njegovim savjetima. odgovorio da je prošlo svršeno vrijeme njegovog dunda, "zloglasnog" Ante Jurjevića Baje, komunista i njemu sličnih. A o onih 6 milijuna dolara, Sanader tek usput. Dakle, nije važno ono o čemu se govori, nego onaj tko govori. Ukazati na "maću" drugoga, skrenuti s teme i ne poći od sebe, ne očistiti prvo ispred i u svome dvorištu, eto to je jedan od većih uzroka naših tegoba. A problemi s dubrovačkim turizmom i s nama u njemu puno su ozbiljniji od Čadežovih prigovora koje je lako uslišiti. Vrlo će brzo doći vrijeme i ovdje kod nas, a kod onih poduzetnika izvan gradskih mira već je došlo, kad se i neće moći ostvariti ništa više od vrijednosti za novac /value for money/, jer sve je, pa i ljepota, makar i dubrovačka, prolazna, bar ekonomski. Uostalom, i Dubrovačka Republika imala je svoje uspone i padove i čeka nas mukotrpni rad, dokazivanje, tolerancija i stvaralaštvo ako hoćemo o/p/stati na ovim prostorima. Inače će nas progutati tržište kapitala, robe i radne snage, a već nam se to i događa, ako dobro uočavam. U globalni svijet se moramo uključiti, a ne odbijati ga kojekakvim pokretima i sumnjičenjima, bez alternativa...A i to je od kako je svijeta i vijeka, uvijek je bilo uzmi ili ostavi, ovako ili onako. Ili kapitalizam ili socijalizam ili feudalizam ili robovlasništvo, ne može skupa i jedno i drugo i treće i četvrto ili nekakva kombinacija od svega. Ne može se, da prostite ...

5. rujna 2006.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

Dubrovnik - Viđenja

Odgovara tako Sanader na kritike Vladinog prijedloga antikorupcijskog programa: "Iz Račana progovara zavist i određena srdžba jer se moja Vlada i ja puno više angažiramo na rješavanju problema u hrvatskom društvu nego što je on to činio...Jedan od razloga je bilo to što su nesposobni a možemo reći i ljenčine i to se prije svega odnosi na Račana, a o svemu ostalom govore rezultati ove Vlade". To da se možebitno ova Vlada "više angažira na rješavanju problema u hrvatskom društvu" ništa ne govori. Angažirati se na rješavanju problema ne znači da se oni time i otklanjaju, a meni se, naprotiv, čini da se gomilaju. Znam dosta ljudi koji se angažiraju ali probleme ne otklanjaju, a znam i onih drugih, pa sad budi pametan. Nekome jednostavno ide, a drugome ne, zbog ovoga ili onoga. A i nije mi baš posve jasno što hoće Sanader rijeti o Račanu kao ljenčini. Uopće, postavlja se i pitanje je li uvijek baš najbolje za političara biti vrijedan, pošten i aktivan ili je bolje pričekati da "rijeka donese svoje". Znam također dosta "produktivnih" ljenčina i "neproduktivnih" radnika i nema tu nekakvog pravila. Pozitivno razmišljanje ne stanuje i nikad nije stanovalo u politici i ne donosi glasove. Sručiti se na protivnika ili neistomišljenika, bez ikakvih dokaza rizik je koji se često isplati.

Le Bon je posve jasan kada kaže: "Čisto i jednostavno tvrđenje bez ikakvog rezoniranja i dokaza jedno je od najsigurnijih sredstava da neka ideja prodre u duh naroda. Što je tvrđenje zbijenije i što je više lišeno svakog privida dokaza i razlaganja, to ima viša autoriteta. Religijske knjige i zakonici svih vjekova uvijek su se služili jednostavnim tvrdnjama. Državnici koji su zvani da brane bilo koju političku stvar, industrijalci koji oglasima reklamiraju svoje produkte poznaju vrijednost tvrđenja. Tvrđenje, međutim, ima pravu vrijednost samo pod uvjetom da se uporno ponavlja, i po mogućnosti istim riječima. Držim da je Napoleon rekao kako ima samo jedan ozbiljni oblik retorike: ponavljanje. Ponavljanjem se tvrdnja tako učvršćuje u duhovima da je napokon prihvaćaju kao dokazanu istinu. Ta moć dolazi otuda što se često ponavljana stvar napokon upije u duboke regije nesvjesnosti u kojoj se obrađuju motivi naših akcija. Nakon nekog vremena mi više ne znamo tko je začetnik ponavljane tvrdnje i napokon joj vjerujemo."

Dosta puta čuo sam od Sanadera i sada vladajućih da su birači smijenili Račanovu Vladu, što opet ništa ne znači, jer je riječ o kako-takvoj skrpljenoj aktualnoj parlamentarnoj većini i ne može se nikako govoriti o nekom uvjerljivom dokazu. Ali i to lijepo zvuči, dvije i pol godine poslije, za prikrivanje vlastitih slabosti i u konačnosti nespremnosti za temeljite gospodarske, socijalne i svake druge reforme Hrvatskoj toliko potrebne. To su ustvari samo "odgođena plaćanja troškova" ili "pasivna vremenska razgraničenja" kako bi rekli računovođe. Ne pada mi ni napamet braniti Račana, ali zabrinjavajuće je da Hrvatska s ovakvim ljudskim potencijalima ne može sastaviti jednu pristojnu, odlučnu, stručnu i razvojno usmjerenu Vladu, Vladu jasnih prioriteta, vizija i pozicije u europskim uvjetima i globalizacijskom okruženju.

Sve to što govori Sanader i slični političari /Berlusconi je još žešći/ posve je legitimno u političkim utakmicama, jednako legitimnosti primjerice, poduzetničkog marketinga. Nikad kao u ovim vremenima nije bio važniji omot od sadržaja ili predodžba o nekome ili nečemu nasuprot činjenicama. Tko to tvrdi da je doba romantike iza nas ako je shvatimo kao glas srca ili emocija u najširem smislu. Zato svima koji kane ući u političku arenu i dočepati se vlasti savjetujem da nipošto ne polaze od sebe i svojih možebitnih vrlina koje se na političkom tržištu i ne moraju dobro prodati. A ako je primjerice ta vrlina mozak, to gore po nju. Naime, mozak se ne vidi. U igri su visina, stas, glas, samouvjerenost, odlučnost i smisao za zavođenje, a to većini imponira, manjini ipak ne. A nemojte praviti "sranja" u ovih dvadesetak dana do županijskih izbora ili pravite, ali bar da vas nitko ne vidi. Ne zavarajte se onima koji vas potiču na politički angažman i koji o vama, vjerojatno i s pravom imaju dobro mišljenje. To je, kako se stalno potvrđuje, tek mali, jednoznamenkasti postotak biračkog tijela. Političko tržište nešto je posve drugo, kad je riječ o osobinama izbornika /birača/. A i sama politika je igra brojki. Potvrđuje to i sve ovo s pokojnikom Slobodanom Miloševićem koji nikada neće postati ni pokajnik ni krvnik, ako je to stvar suda. Broj živih daleko je veći u odnosu na broj mrtvih, ovako ili onako njegovih žrtava i taj je neupitni zločinac samo sa stajališta te manjine – žrtava. O većini i manjini u demokratskom okruženju i povezanim temama, drugom zgodom. Zasad samo da to nije tako baš jednostavna materija sa stajališta ustroja optimalnog društvenog poretka i zdravog društva. U nekim slučajevima /primjerice Pinochetova diktatura, komunistička Kina/ pokazalo se da je totalitarizam gospodarski najproduktivniji, a u nekim drugim slučajevima liberalni demokratski kapitalizam.

Inače, kad je riječ o ponovnim županijskim izborima, sve mi se čini da to neće biti utakmica za stjecanje većine. Prije će biti manjine. Kako će opet za /pre/vlast manjkati tri, dva ili čak jedan mandat /glas/, oni koji u tome uspiju imat će "pobjednički" status i mogućnost da neke svoje manje ili nešto veće interese /sinekure, poslovi iz proračunske kase i sl./ tako i ostvare. Jer, u nečemu drugome da će bilo koja nova županijska vlast moći promijeniti temeljni smjer kretanja bez potvrde s državnih vrhova, unatoč ponovnim silnim obećanjima, to se može "objesit mačku o rep" u postojećem hrvatskom sustavu područne samouprave i njegovih financijskih mogućnosti. Evo i sad, povjerenik Vlade za Dubrovačko-neretvansku županiju radi i što treba i što ne treba i nikome ništa. I život teče dalje. Po meni, tako bi trebalo ostati do daljnjega, sve dok se ne shvati i prihvati da je Lijepa naša puno šire i veće od Zagreba i okolice. Čemu sada svemu ovome dodavati još 41 vijećnika, Poglavarstvo, golemu administraciju i sl. u ime nekakve apstraktne kategorije kakva jest politika u ovome slučaju. Za odllučivati o statutima srednjih škola, zdravstvenih ustanova i sl.!? Dajte molim Vas. Kad bi bar Županija usklađivala neke suprotne /upitnog podrijetla/ interese između općina i gradova, kako sada stvari stoje između Grada Dubrovnika i Općine Župa dubrovačka, imala bi kakav-takav smisao. Sve u svemu, i nakon ponovljenih izbora, bit će to opet "veliki promet – mala zarada" kako pokojni Biće Mladinić kaže. Pa i ulaganje čak  i s političkog stajališta neisplativo.

A što se tiče vrlina i mana pobjednika i gubitnika, zapanjujuće je kako naš narod sve to prikrati i skoro do nepotrebnosti učini riječi i djelo ovdje često spominjanog Le Bona i sličnih. Napad je bio i ostao najbolja obrana – kaže narod. Dodajem, pogotovu u političkim utakmicama.  Ponekad mi dođe da za svaki broj Glasa Grada, umjesto ove kolumne, odaberem za vrijeme, prostor i okolnosti aktualnu narodnu poslovicu, ali mi neki vrag ne da mira, vjerujući da ljudi vole i ovo pročati. Pa i neki je povijesni dokument novim naraštajima. Do daljnjega...

15. ožujak 2006.

Bajro Sarić - "Glas Grada"