Tome je tako jer je ekonomija stalno, više ili manje, drugorazredna tema od uspostave suverene i neovisne hrvatske države. Ponajviše zbog iracionalnog straha da se takva država ne izgubi ili ponovno "utopi" u šire, pa i nadnacionalne saveze, politika i političari uvijek su u prvom planu, na račun ekonomije, pa i temeljnog cilja kojega i sami zagovaraju – blagostanja naroda. Skoro po onoj "koga zmija ujede i guštera se boji". Ali, ne boje se takvi "guštera" nego gubitka svojih radnih mjesta i svrhe, jer drugo jedva da i znaju. Pa i to je prirodno i ljudski, a i cijena koja je nepodnošljiva s neke ekonomske točke stajališta. Samo je pitanje dokad ćemo sve ovo izdržati. Kad će se već netko udostojiti bez uvijanja i reći da ćemo odsad manje pričati, a više promišljati i raditi. U glavama, usudio bih se kazati većine političara, da je po hrvatsko društvo /po nekakvoj njihovoj mjeri/ i njih samih opasniji njihov neistomišljenik nego korisniji uspješan poduzetnik, ali eto također neistomišljenik. Budimo sigurni, ma što oni govorili, da ćemo u toj Europskoj uniji "više raditi, a manje zarađivati", kako reče Slavko Kulić. Kako ispada, barem prema nekim uglednim europskim časopisima, čak se i ne može govoriti o pregovorima Lijepe naše s tom unijom, nego njezinim diktatima i standardima, po načelu uzmi ili ostavi. I neće nam samo provjeravati jesmo li donijeli, nego još više, provodimo li te zakone. Birokratska svijest, pa i samodopadnost hrvatske političke elite tolika je da nikada i ne spominje da će se tek provedbom zakona doći do nečega. Uvijek tvrde da će se do nečega doći donošenjem zakona i tu završavaju. I to se tako lako ne mijenja.
Kad me ljudi pitaju u što ulagati, što činiti i zašto učiti, uvijek kao da me iznenade. Posljednjih godina govorim neka idu suprotno, drukčije i utvrde jasnu ciljnu skupinu, kako bi se provukli i ostali pred globalizacijskim, ovakvim ili onakvim nasrtajima u suvremenoj ekonomiji. Ali, uz to morate imati i viziju, samopouzdanje i ne malo novca. Ostavimo se priča o onima koji su uspjeli počevši u garažama, temeljnim kapitalom od 20.000 kuna, Peru, Matu, Ivu i sl. To vi niste. A provjerite, sami pred sobom, možete li uopće biti poduzetnik ili obrtnik, imate li sve pobrojano. Takvih nipošto nije više od 10% kako prof. Kalogjera tvrdi, pa i ja iz nekog svojega skromnog iskustva. Puno ih je propalo ne uvidjevši to, ne shvaćajući da se "pametan čovjek na tuđim grješkama uči, a budala na svojim".
Ponekad pomislim da imam pravi odgovor, ali taj ne vrijedi za ovakvo poduzetničko ozračje. Uspješni su oni, barem u uhodanim tržišnim ekonomijama i pravnim državama s vizijom, samopouzdanjem, strpljivošću i novcem. Ima i tamo špekulanata, lopova i sl., ali razmjerno malo. Kod nas, za poslovni uspjeh /o drugim uspjesima neću/ ne morate imati bogzdna kakvu viziju, ni samopouzdanje, ni novac. Viziju ćete preuzeti ili oteti od nekoga koji je već ostvario, samopouzdanje će vam "ubrzigati" politički ili slični mentori, a novac će vam dati banke, opet preko ovakvih ili onakvih veza. Ne trebaju vam nikakvi poslovni i ini savjetnici, samo ako vas baš natjeraju da nešto "zbrčkate". Takva je većina "uspješnih" poduzetnika i nemojmo se ljutiti, ali to su ljudi koji najbolje razumiju ovo vrijeme, tranziciju i tržište. Doduše, nekima to i ne uspije, ali preplivaju brzo na drugu stranu rijeke. Kao recimo Mati Graniću koji je pokušao doći na "sumnjiv" način do 60.000 EUR za pokrenuti posao političkog savjetnika. Ali zašto se o tome dogovarao ispod mirogojskih arkada, Boga pitaj kad i po grobljima ima "skitalica". A bez najmanje 50.000 EUR, pa sve više i više, ne može se pokrenuti nikakav ozbiljniji posao i upravo zbog nedovoljnih ulaganja mnogi poduzetnici preživljavaju ili su pred bankrotom. Što se Granića tiče, taj mi je slučaj i njegov ishod /povoljan za "očenašeka"/ podigao šećer, jer me podsjetio na brojne bivše i tekuće "velike" hrvatske poduzetnike koji su tako i počeli i "uspjeli". Danas je taj Granić "kozmetičar" HSP-a, iako je bio dobar dijabetičar, a ne znam je li to i sada. Piše i priča o "svojoj presudnoj ulozi" u stvaranju hrvatske države i "bježi" na njegovu sreću, od mrtvog dr Tuđmana, jer to je sad i pred europskim vratima "kurentno". Eto, to je Granić "tih,miren in preudaren človek ..." kako rekoše Slovenci. Političar od kojega mogu i sadašnji i budući poduzetnici puno naučiti, ako su već ili žele postati takvi. I stalno se vrtiti po medijima, domjencima, glamuroznim skupovima i "ljutiti" se kad im netko reče što ih "spada", ovako ili onako. Nećete daleko dogurati ni u poduzetništvu, pa ni u drugim područjima ako ste samozatajni i čekati da vas netko prepozna ili pokuca na vaša vrata. Pa i taj mobitel je odlično mjerilo za procjenu tko ste, gdje ste i trebate li kome vi ili vaš proizvod ili usluga.
A kada strani, stručni procjenitelji ekonomskog ili poslovnog zdravlja utvrde da nije dobro i da prijeti letalni završetak, onda su oni krivi. Koji, eto ne poznaju njihove posebnosti i tajne. Samo ne znam zašto nam to trebaju kazati stranci kada svaki osrednji hrvatski ekonomist može doći do istog zaključka. Pa i tko koga tu zavarava? Zar ti, na gore opisani način "skladani" hrvatski poduzetnici stvarno misle da ne samo velike, nego i osrednje europske i svjetske kompanije ne znaju u kakvom im je financijskom, poslovnom i svakom drugom položaju hrvatska konkurencija. I da im se fućka što mi mislimo o sebi? Kad bi bilo što ja mislim o sebi, a i svatko drugi, ne bih ni pisao ovu dubrovačku kroniku, što je zapravo bolji naslov ove kolumne od minijatura, kad sve zbrojim i oduzmem.
Ali ipak, na kraju svega, uvijek dođemo sami pred sebe i naša sudbina ponajviše ovisi o nama samima, možemo biti ovo ili ono, ako hoćemo. Potreban nam je Bog, samopouzdanje, vjera i optimizam, unatoč svega. Sve ovo o čemu pišem, ovako ili onako staro je od kako je čovjeka i netko je već zapisao i rekao. Nije pitanje biti ili ne biti. Ne odustatI, to je jedini izbor svakome od nas. Uz to pozitivno misliti, ne dangubiti, raditi korisne stvari, kako Benjamin Franklin reče.
5. studenoga 2005.
