Viđenja

Dubrovnik

Viđenja

UMIJEĆE /NE/MOGUĆEG

Nema se potrebe, a ni valjanog razloga uvijek i po svaku cijenu biti kritičan ni u političkim stvarima, Načelno, niti je politika kurva niti su političari kurvari, odnosno utoliko je politika kurva a političari kurvari koliko to važi i za druga područja ljudske djelatnosti i za druge, običnu i neobičnu, uglednu i neuglednu čeljad, kako se god okrene ili obrne. Neki tako kažu i "prave se" da nisu političari i da nemaju ništa s politikom, tvrdeći da su samo neovisni, neutralni i "hladni" stručnjaci, nerijetko stvarajući i mit od toga i "mire" oko sebe. A često je to zapravo bijeg od vlastite odgovornosti i opravdanje za osobne neuspjehe. Davno sam čuo, možda čak i dobronamjerne naputke kako je najbolje učiniti distancu ili razmak od susjeda, društva i tzv. narodne čeljadi, jer će vas tek tada uvažavati i davati vam pridjeve kakve inače ni po čemu niste zaslužili. Toga je podosta i u mojemu okruženju. Ali, ako kojim slučajem, ovako ili onako, dotaknete takve "ispod kože" brzo uvidite da su i oni ljudi od krvi i mesa, pa se i razočarate njihovim licemjerjem, slabim znanjem i energijom, da ne idem dalje i dublje. Kako bi se reklo, izgled i gard vara, ali mnogi i dalje tome nasjedaju. A ponovit ću, svaki je posao častan, koristan, potreban, ako se na jednako takav način obavlja, tako i posao političara, čak i ako im je to i jedini posao. Jer, ne treba smetnuti s uma da je čovjek, uz sve ostalo i političko biće i da su političke vještine uvijek dobrodošle. Pa što mislite, da uspješni zavodnici ili zavodnice nemaju političke vještine, pa čak i da bi se običan brak mogao održati bez političke vještine i na kraju bili uopće ovaj svijet postojao bez političkih vještina? Uostalom, zna se da je politika umijeće mogućeg, a nipošto nemogućeg.

Biti uspješan političar znači prikupiti što više glasova izbornika, birača ili naroda kako bi se njima vladalo i nametnula njihova volja, što, kojega li apsurda nerijetko i nema nikakve veze s voljom onih koji su vladare izabrali, makar i u posve besprijekornoj demokratskoj proceduri. Najčešće se programi, riječi i obećanja izabranih zaborave odmah nakon izbora i priprema u iduće četiri godine obrana zbog čega se nisu držali obećanja, što i nije neki osobit problem. Ovdje, kod nas, lako je naći opravdanje za neučinjeno ili nedovoljno učinjeno, okomiti se na političke suparnike, pozvati se na domoljublje i već se sada kladim da će tako biti i do općih izbora u studenome.

A da možda i neće biti baš tako i da ćemo u demokratskom razvitku napredovati, pa i u političkoj kulturi, nade dolaze iz SDP-a. Čini se da se ta stranka ili partija promeće u istinsku socijaldemokratsku opciju, Hrvatskoj nesumnjivo potrebnu, nasuprot konzervativnim i dubokim reformama nesklonim političkim strankama i opcijama. Jer, ono što sad nudi i Željka Antunović i Ljubo Jurčić, dakle više socijale, solidarnosti i ravnoteže jasna je socijaldemokracija i hvala Bogu da se hrvatska politička scena profilira i da se na tržištu biračima nude moderne, konzervativne i socijaldemokratske mogućnosti i pojedinci, lišeni zastarjele nacionalne retorike i ideja izvan konteksta okolnosti vremena i mjesta u kojima živimo. Šteta je što je nestala liberalna opcija, koja se temelji na čovjeku – pojedincu, njegovim slobodama i jednakim mogućnostima za sve. Malo je jakih ljudi za "progurat" liberalnu opciju i učiniti je važnom u političkom procesu, ali krivci su oni koji se zaklinju i koji zastupaju takvu opciju, jer treba tu i hrabrosti i odricanja i znanja. Usput, nije neoliberalizam ono što svaki dan čujemo, a to je da zanemaruje socijalu, da je nepravedan, da je materijalan, da je anaciionalan, pa čak i inovjeran. Suvremeni je neoliberalizam ili demokratski kapitalizam nešto posve drugo, pa i suprotno i jedina mu je "mana" što nastoji samog čovjeka učiniti odgovornim za svoju sudbinu, a ne ni državu, ni vladare, ni ove ni one političare i što ima nedvojbene gospodarske učinke i blagostanje iza sebe. Pomozi sam sebi, poradi na sebi, a onda će ti i sustav i Bog pomoći, otprilike tako. Svi mi jako malo čitamo i puno gledamo i živimo zapravo u crno-bijelom filmu. A ovaj svijet u kojemu smo se /s/našli i ova zbilja prepuni su različitih "boja i nijansi" i sve u svemu treba se /na/učiti na dobrim primjerima i učincima onih koji su uspjeli unatoč svim predrasudama i preprekama. Tako sam nedavno s užitkom pročitao razgovor s uspješnim Tončijem Huljićem koji otvoreno priznaje da sklada i pjeva za one brojne koji to slušaju i gledaju i kad je bez imalo licemjerja rekao da njegove pjevačice trebaju prije svega lijepo izgledati, da ne idem dalje, a tek potom možda i lijepo pjevati. Osobno se nešto razumijem u glazbu, pjev i pjesme i sve mi je to jako loše i nije Huljić taj da mi pomogne ili me razumije, ali jest za golemu većinu ostalih i za to je tu i to odlično radi. Tako je i kad raspredam o nekim političkim i/ili iduhovnim temama i ponekad mi se čini, posljednjih godina doduše sve manje, da tako razmišlja i golema većina. A ta većina, običan ili neobičan svijet ili čeljad, stalno to pokazuju izbori, razmišlja i zaokružuje na listiću posve drugačije. Slažem se s Jornom Pedersenom, uspješnim, ali nažalost i odlazećim direktorom pivovare Carslberg Hrvatska koji tvrdi da je naš, dakle hrvatski, glavni problem skepticizam i nesklonost promjenama, neka vrsta konzervativizma. Za neka druga, davno prošla vremena to se i nije skupo plaćalo, ali u globalizacijskim uvjetima to je vrlo opasno po svekoliki, ne samo ekonomski napredak. Rekao je Pedersen i to da sve dosadašnje hrvatske Vlade nisu imale jasne ciljeve i prioritete, pa i za to držim da je u pravu. Uostalom, sve tranzicijske zemlje daleko brže provode svekolike reforme i brže se razvijaju, a i investicijski kapital i podružnice vodećih svjetskih kompanija iz Hrvatske sele u Srbiju. Dijelom je to i zbog većeg tržišta i povoljnije lokacije s regionalnog stajališta, ali dojma sam da i ih mi našim mjerama i politikama ne privlačimo. Kako bilo, za ponoviti je da činjenicu državne suverenosti i neovisnosti nismo ni približno dovoljno iskoristili i ne mogu povjerovati da ne možemo ići brže i biti konkurentniji, samo da neke stvari bolje posložimo i svedemo u koliko-toliko podnošljive granice onaj poznati hrvatski jal. Ako nije tako, posumnjat ću da je točna priča o višku pameti i manjku prirode i prije će biti da je zapravo obratno.

Ne razumijem i držim da je na pogrešnom putu HDZ i Sanader inzistirajući na gradnji pelješkog mosta i još nekih predizbornih obećanja i jamstava. Ako misli da će se tako povezati Hrvatska, materijalno i možda, a duhovno baš i ne. Projekti su čisto politički, nedokazani ekonomskom računicom i najmanji je problem tu Bosna i Hercegovina i njihovi zahtjevi. Lukavi Mesić je, možda i nesvjesno, ali i s pravom, opet bar po meni, rekao da će se pelješki most graditi kad bude novca. Pa i svatko od vas i ja, da imam dovoljno novca, kupio bi i gradio i ovo i ono, i sve na ovome svijetu treba, i zdravlje, i novac, i mostovi, i slava, i uvažavanje, ali kako sve nikad nije moguće, određujemo prioritete po prirodi stvari. Ako nas glava boli, prestanak boli je najveći prioritet i tako redom. A ja ne vidim da je neki veliki problem doći u ove naše krajeve ili krajnji hrvatski jug, odnosno veći je problem zašto uopće ovdje doći, graditi, ulagati i trošiti, pa čak i ostati. Zna se što je i gdje je vrhunsko vino "dingać" i svatko će doći do njega ako to hoće. Čujem da je problem samo u količini, a nipošto u prijevozu i sl. Konavljani su obnovili i izgradili silnu infrastrukturu, pa se malo kome tamo ostaje i svatko sanja i bježi na poslove u zračnu luku, Dubrovnik, Zagreb i sl. unatoč bogatim prirodnim, kulturno-povijesnim i drugim resursima. Inače su Hrvatskoj dane zamjerke i Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda zbog silnih ulaganja u infrastrukturu, a premalo u poduzetničke projekte i uopće konkurentnost gospodarstva. Ispostavit će se, možda i vrlo skoro, da sve to zapravo gradimo i trošimo novce za druge, najmanje hrvatske korisnike. Razočaram se kad se suočavam s mukama naše čeljadi, kakva jest da jest, kako bi ishodila neki mali, da ne kažem jadni kredit za pokrenuti ili oporaviti neki posao, održati svoju obitelj i što je najvažnije, ostati u svom selu, zavičaju...Žalosno je, znam to dobro, kako na takve gledaju banke, državni i lokalni činovnici i koliko im samo problema postavljaju. Takvu torturu može izdržati samo "izvanzemaljac", satkan od nekog neprirodnog materijala. S druge strane, milijunski krediti dijele se "šakom i kapom" podobnima i moćnima i ne pitajući kako će ih vratiti. Koliko li je samo takvih promašenih i koliko se puta nekima daje stalno šansa ili prigoda, a drugima niti jednom? I koliko se samo krivih ljudi stalno "vrti", a koliko pravih zapravo nigdje nema. Završit ću sa Sinišom Vucom, kojega inače optužuju da "mlati" ženu ili suprugu, kakvih pojava vjerojatno i ima, a što ćemo ako netko i laže radi osobnih probitaka? Kad se Vuco natjecao za saborskog zastupnika kao neovisni s nekim prijateljem Lukom, glavni projekt mu je bio asfaltiranje makadamske ceste od Neorića do Sinja. "Daj ti meni poveži Neorić i Sinj, da mali čovik može brzo doći na posao u Sinj i još brže se vratiti u Neorić, to je to, i za to ćemo se mi izboriti!". Vuco naravno nije prošao, ali ostaje gorka istina da su svi ti kandidati, natjecatelji ili kako hoćete daleko od zbilje i elementarnih ljudskih potreba. Ma koga zanima što će biti nakon njega i što će biti ako bude? A i kakva je to većina, pa i demokracija ako od 100 upisanih birača izađe 50 i ako za one koji postanu vladari glasuje recimo 35% ili 17.5 birača, što znači da je za takvu vlast glasovalo svega 17.5% ukupnog biračkog tijela. Sve u svemu, teror manjine nad većinom i okolnosti vremena i mjesta u kojemu jesmo...

13. ožujka 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

KOJEŠTARIJE

Dubrovnik - Viđenja

"Ne mlataraj koješta" znao bi povišenim tonom govoriti meni dragi, pokojni profesor povijesti gospar Pero Depolo obraćajući nam se kad bi "zabrljali". A taj naš Pero učinio je povijest zanimljivim predmetom, po meni, čini mi se i većini inače dosadnim, jer imao je nekog šarma, duha i načina da ne spavamo na satu ili čak i bježimo. Doduše, onda se i nije moglo baš tako lako bježati sa sata i svi bi to odmah zamijetili. Ima dakle ljudi koji "znaju znanje", ali ga ne znaju prenijeti i privući slušatelja, čitatelja ili učenika. Naravno i obratno, ima i takvih koji i ne znaju puno, ali i ono što malo znaju prenose to najbolji način i jednostavno probude kod čovjeka znatiželju i ne daju mu zaspati. Vrlo su rijetki oni koji su i znalci i istodobno imaju, kako se to danas kaže "komunikacijske vještine". Ne kaže se ponekad, ali ne uvijek i s pravom, da je nekome Bog dao ovo, a oduzeo ono. Inače, kad smo kod povijesti, a još više povjesničara, uglavnom im ne vjerujem. Jer, i oni su skloni zaobilaženju činjenica ili dokaza, ovisno o političkom ili čak idejnom "kurentu", pogotovu kad otkriju da su neki "otpisani" ljudi zbog ovoga ili onoga pridonijeli nečemu dobrom. Kako bilo, povijest pišu pobjednici, a u novije vrijeme i pobjednici – političari i malo su kome mile neke povijesne istine ili činjenice, osobito ako se tiče vlastite kože. A rijet ću i to, ma kako bio shvaćen da je od malog, pa i nikakvog značaja što je netko rođen ovdje ili ondje, a najbolje doba proveo i vrhunac postigao negdje posve drugdje. Bitno je gdje je i u kojim uvjetima vrhunac dostigao i svijetu pridonio, a ako se to poklapa i s mjestom rođenja tim bolje, makar je vrlo rijetko. Nikad mi neće biti jasno zbog čega više medijske, pa i svake druge pozornosti, uvažavanja i slave pridajemo ljudima koji jesu rođeni ovdje, ali su uspjeli u posve drugom okruženju ili ozračju, najčešće vrlo daleko od "postojbine". To jest za pohvalu i uvažavanje, ali meni su ipak draži oni koji su ostali ovdje i dosta postigli i uspjeli. Reklo bi se i ne slučajno da je najteže biti prorok u svom selu i sva ta naša ovdašnja čeljad nekako nam je i najdosadnija i vrlo se rijetko propitkivamo o vrijednostima te čeljadi. Slušam tako nedavno neke hrvatske, ali ne dubrovačke pjevače i meni se ovi naši čine puno boljim, a ima toga još i podosta. A ima Dubrovčana koji su cjenjeniji izvan i daleko od Grada i to je kao nekakav usud.

A evo, što se izbori, oni opći, približavaju mlatara se koješta i iz vladajućih i oporbenih redova i s lijeva i s desna, iako se, sve mi se čini i nakon svega, ipak ide sve više udesno. U razvijenijim demokracijama posve je jasno što je primjerice konzervativni, što liberalni, što socijaldemokratski svjetonazor ili profil. Kod nas to tako nije. Pa je tako moguće da su istom "kolu" HSS i HSLS, iako je i po Hayeku i svim političkim teoretičarima i praktičarima konzervativizam /HSS/ najljući protivnik liberalizmu /HSLS/. To su dva posve suprotna i nespojiva svijeta i pristupa. Da i ne spominjem neke druge predizborne kombinacije i kalkulacije, ali kad se i najljući ideološki i politički protivnici "slože i olovo plutati može". Interesi su sve, drugo i ne postoji u svijetu i zbilji u kojoj smo zatečeni i opet to i nije neka hrvatska ili dubrovačka posebnost. Smiješno mi je i plitko na koji se način takvi savezi brane. Kako ispada, ne baš rijetki stranački, državni, regionalni ili lokalni čelnici najsretniji bi bili da se i nisu rodili, a još manje završili školu onda i u onoj državi. Ljudi moji, ne prikrivajte ono što ste nekad, možda i davno bili, svojom ili tuđom voljom i opet je ljudski promijeniti čak i svjetonazor i gard i što sve ne, ali nemojte biti "veći katolici od pape", a zna se i to da su "poturice gore od Turaka". "Dosljednost je vrlina tupavih" kako bi rekao možda i najveći Amerikanac svih vremena Ralph Waldo Emerson, ali ipak neki "minimalni standardi postoje ispod kojih se ne može ići". Nisam pristalica ljudi u politici ili političara koji imaju neke traume iz prošlosti, jer ne mogu, kad bi i htjeli, biti objektivni. Tako Andrija Hebrang, čijega su oca vjerojatno, što nikad nije utvrđeno, ubili komunisti kaže da "poštenom čovjeku" Branku Vukeliću, kojemu se potežu "karlovački", "splitski" i "prometni" repovi s teškim posljedicama, dakle takvom Branku Vukeliću neće suditi niti ga optuživati "komunjare", bez da uopće uđe u bit stvari. Ako se nekoga čovjeka, bilo kakav da je, tereti ili optužuje za više /ne/djela, onda je moguće da doista i ima tu nečega i da je politička zaštita vjerojatno posrijedi. A zašto onda Vas, obične ili neobične ljude ne terete?

Ima i pravo Čačić i Bandić kada kažu da Jurčić ne može biti hrvatski premijer. Svi ljudi u državnoj upravi od vrha do dna prije svega su političari i moraju poznavati tehnologiju vladanja i provedbe političke volje. Jurčić je možebitno dobar ekonomist i ima neke dobre ideje koje mi, istini za volju "mirišu" na socijalizam i u području su teorije, a i suviše je koncentriran na probleme raspodjele, a ne stvaranja novih vrijednosti. Inače je to i najveći hrvatski problem, ti ratovi oko raspodjele skromnog i spororastućeg "kolača" i bijeg od stvaralačkih napora i odgovornosti općenito. Sad SDP kaže da će u tri etape do izbora predstaviti svoje ideje i programe, od ciljeva preko mjera do projekata. Ma može li tu uopće i obični i neobični birač, građanin ili izbornik išta razumjeti i koliko ga to zanima? Ne nudi ništa novo i sadržajno ni HDZ, ali se pozivajući na prošlost, s impozantnim i koliko mogu zapaziti sve bezidejnijim Sanaderom i porukama da će oporba ostati tamo gdje je i sada mogu opet dobiti izbori. Inače držim da je ukupna hrvatska politička klasa ili kasta u golemoj krizi, ako je ikada i bila drugačija, dakle krizi ideja, programa i odlučnosti i jednostavno nema model koji bi sve hrvatske potencijale optimalno iskoristio i doveo do narodnog blagostanja u kratkom roku, jer nas ipak nema puno, a i žuri nam se. Malo ljudi ili izbornika zanimaju inače teško razumljivi gospodarski i ini predizborni stranački programi. A i dovoljno su pametni i znaju ako se nekom nešto daje drugome se oduzima. Bitno je da je više onih kojima se nešto, makar i minimalno daje od onih kojima se oduzima. Dobar su primjer za to, uz svo njihovo poštovanje, umirovljenici. Pa ne troši uzalud Vesna Škare Ožbolt novac u poboljšanje vlastitog izgleda, shvatila je da nema ništa od bijesa gubitnice i da je važno biti poželjna. To Sanader i njegovi irski spin doktori odlično znaju i fućka mu se što Konavljani traže povrat svoje zemlje i dalje nastavlja s obećanjima, točnije jamstvima za ovo ili ono. Kod najvećeg dijela biračkog tijela, da to ponovim, oko je, a ne mozak najvažniji organ. Uz to, narod voli predizborna obećanja, koja ionako izabrane poslije i ne obvezuje i lako je dokazivo zašto se nisu ostvarila. Zaključit ću ovo s hrvatskim općim izborima zasad, očekujući i nove koještarije i navijati na skorašnjim francuskim predsjedničkim izborima za najnoviju tamošnju lijevo-desnu zvijezdu koji se odaziva na prezime Bayrou.

A događaj tjedna, možda i godine je za mene izjava Luke Korde, konavoskog načelnika kojega inače jako cijenim jer voli svoj narod konavoski i odlično poznaje tamošnji narodni duh. Dosta je i učinio i potvrdio se kao blistav, makar i lokalni političar i dokazao da je teorija jedno, a praksa drugo. Kako se život u Pridvorju nije vratio ni poslije obnove čuvenog i povijesno važnog Franjevačkog samostana, "prvi" Konavljanin kaže: "Restoran u pridvorskom samostanu otvaramo, jer je to jedini način da se tamo vrati život i od najma održava cjelokupni objekt...Ideja je da samostan, o kojemu inače nema tko skrbiti, služi nekoj namjeni, a restoran će otvoriti naš čovjek, kuhar iz cavtatskog hotela "Croatia". Naravno, konzervatori i neki konzervativci su "skočili na obje noge" čuvši to, upozorivši, između ostaloga da je nezgodno i to što bi restoran bio na istočnom dijelu platoa samostana, odakle pogled "puca" i na mjesno groblje. Korda na sve to zaključuje: "Groblje je poprilično daleko, a bune dižu oni kojima ne odgovara ništa što Općina poduzme". Ne želim se miješati u konavoska posla, ali moraju se pronalaziti načini kako "oživjeti život" makar i tako. Uostalom, otvorit će se restoran i na južnom krilu zagrebačke katedrale, a u velikoj su nevolji i anglikanske crkve zbog sve manje publike. Tako su nedavno ugradili i bankomate u crkvene prostore, kako bi bilo neke koristi. A sve je to zbog toga što slabo rade svoje poslove i duhovnici i svjetovnici. Danas, tu po Gradu i u mojem okruženju puno mladih i starijih, sjedeći po kafićima, boljim ili lošijim mjestima, stalno nešto očekuje od drugoga i da se sve posloži, pa da se pokrenu. Nema toga trenutka ni posloženih "kockica", ni ove ni one političke opcije koja će vas shvatiti, ako se sami ne potrudite i ne poradite na sebi i u sebi. Sve možete postići i dostići, samo ako se dovoljno koncentrirate na ono što želite postići i dostići.

7. ožujka 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

MEĐUNARODNI SUD NEPRAVDE

Dubrovnik - Viđenja

Dogodilo se i odlučilo se to što se dogodilo i odlučilo i nipošto drugačije nije ni moglo se dogoditi i odlučiti. Dakle Srbija i Crna Gora nisu povezani s genocidom Srba nad nesrbima u Bosni i Hercegovini, prije svega nad Bošnjacima ili Muslimanima /kako se već opredjeljuju/. Tako je odlučio Međunarodni sud pravde u Haagu /ICJ – International Court of Justice/ i ne treba ga izjednačavati ili miješati s Međunarodnim sudom za ratne zločine na prostorima bivše Jugoslavije /ICTY – International Criminal Tribunal for the former Yugoslavija/. Jedno je Amerikanka Rosalyn Higgins, predsjednica ICJ, a drugo Švicarka Carla del Ponte, glavna tužiteljica ICTY-ija. Štoviše, ICTY pokušava dokazati genocid Srba na toj nesretnoj zemlji Bosni /manje Hercegovini/, a ICJ negirati. Jedni u špade, drugi u kupe! Kako bilo, i u ovoj, kao i u nizu drugih manje ili više važnih presuda koje se tiču više zavađenih naroda prevagnule su političke posljedice presude koja bi možebitno iritirala zločince i/li optužene, poremetila trulu ravnotežu i kompromis, a ne nedvojbene činjenice o zločinu i zločincima na kojima se svaka pravno, pa ako hoćete i moralno održiva presuda mora temeljiti. To je ono što stalno pišem, nije onako kako je bilo ili kako jest, nego je onako kako oni koji odlučuju i ovome ili onome, pa čak i korumpirani i izmanipulirani mediji kažu i odluče kako je bilo i kako jest.

I opet, i po tko zna koji put neću tvrditi da su svi Srbi isti i genocidni, nije to niti jedan narod, makar da je većina Srba izabrala nedvojbenog oca svih zala na tim i susjednim područjima, Slobodana Milloševića i makar opet većina bira i radikale u Srbiji i Milorada Dodika na zločinima temeljenoj Republici Srpskoj. Taj Dodik i dalje tvrdi i kaže da nikad neće priznati legitimnost optužbe države BiH protiv Srbije i Crne Gore, a i ta Republika Srpska po njemu je tek nužno zlo i kompromis, neka vrsta prijelazne etape ka prikljjučenju Srbiji, stalno ucjenjujući međunarodnu zajednicu i pozivajući se na katastrofu od sporazuma, taj Dayton. Može mu i biti, ta iza njega, to je posve jasno, stoji moćna Rusija, koja i uopće slaže novi geopolitički mozaik na prostorima bivše države, htjeli mi to ili ne. Između ostaloga, a možda i ponajviše zbog Rusije, o srpskom genocidu u BiH Međunarodni sud pravde presudio je kako je presudio, genocida nije bilo ili točnije, genocid je zapravo legaliziran. Uopće, Srbija je miljenica međunarodne zajednice, što Hrvatska nažalost nije, iako je jasno da se srpskim ratnim strojem, genocidom i etničkim čišćenjem vodilo jedino i samo iz Beograda.

Svatko tko nešto poznaje tešku povijest BiH ne može drugo rijet nego da se ona ponovila, u najkrvavijem obliku, ne umanjujući i hrvatske i bošnjačke zločine najčešće neravnopravnim ratovima. Ratovi u kojemu su najbrojnije žrtve nedužni civili nisu ništa drugo nego neravnopravni i genocidni. Takav su rat bosanski i hercegovački Srbi, uz nedvojbenu potporu Srbije i Crne Gore vodili i u BiH, pa i na našem tlu. Pogledajte samo zemljopisnu kartu krajeva u kojima su ubijani, prognani, opljačkani njihovi stanovnici koji su tu stoljećima živjeli, jer su imali samo jednu manu, nisu bili Srbi. A druga je mana što neposredno graniče sa Srbijom i Crnom Gorom. Počevši od Ivanice, Trebinja, Bileće, Gacka, Foče, Goražda, Srebrenice, Bijeljine do Brčkog, Tuzle...Zna se dobro za krvave i pljačkaške pohode s teritorija današnje Srbije i Crne Gore i u nizu puta u protekla bar tri stoljeća, kao i za stalne velikosrpske pretenzije prema tim krajevima, uključujući i dubrovačko područje. Imaju pravo Crnogorci s Cetinja koji traže odštetu od države Crne Gore jer oni vjerojatno i nisu sudjelovali u agresiji na Konavle, Župu dubrovačku, Dubrovnik, Dubrovačko-primorje, nego neki drugi državljani Crne Gore iz njima susjednih gradova, poput Nikšića, Kolašina, Herceg-Novog. Usput, treba znati da pristalice Crne Gore kao dijela države Srbije i srpskog identiteta Crnogoraca imaju i dalje vrlo snažan utjecaj na unutarnju i vanjsku politiku te države i da Hrvatskoj neće biti nimalo lako riješiti granična i odštetna pitanja, što je razvidno i iz novijih izjava njihovih dužnosnika. Mene primjerice doista zanima postoji li čvrsta granica između država Crne Gore i BiH, od Hercegnovoga do Gacka i ne cvijeta li i danas tu posve nelegalni promet ljudi i roba, ali u onom najgorem smislu.

Oslobađajuća presuda za genocid i odbacivanje tužbe države BiH protiv Srbije i Crne Gore od Međunarodnog suda pravde je sramotna, nemoralna i ponižavajuća ne samo za tamošnje žrtve, nego i relativizira pojam genocida kao takvog. Ako ubojstvo preko 100.000 nevinih ljudi, milijun protjeranih i oko 20.000 nestalih, ako nema nade za povratak izbjeglica /jer tko će živjeti u tom paklu Republike Srpske, a ne biti Srbin i to je po meni najgore/ i ako je dokinuto pravo na budućnost nesrba u toj tvorevini, što je onda genocid? Pravilno zaključuje nesretnica iz Srebrenice zapitavši se nije li stvarno u svakom mjestu u BiH trebalo biti tisuće ubijenih kao u Srebrenici kako bi se utvrdilo da je ipak riječ o genocidu. Presuda o nevinosti Srbije i Crne Gore klasična je politička odluka koja neće donijeti ništa dobroga ni BiH, ali ni susjedstvu, pa ni Europi. Štoviše, oživjet će radikalne i krajnje desne ideje, jer na kraju sila, etničko čišćenje i zločin se isplati, što i nije ništa novo, ali je žalosno da se opet ponavlja. Sve u svemu, ispada da nije bilo kako je bilo, nego kako su se moćnici dogovorili da je bilo, sve u nakani da u konačnosti ipak posve ne propadne projekt Velike Srbije i stalne srpske potrebe i frustracije za nekom ravnopravnijom ravnopravnošću u kojoj će oni biti ravnopravniji u odnosu na susjedne narode. A BiH je moguća samo kao ravnopravna zajednica i zemlja jednakih mogućnosti za sve njezine narode, dakle i Bošnjake, Srbe, Hrvate i Židove, inače je nemoguća, kako sada stvari stoje. Ali, nakon svega što se tamo dogodilo /uključujući i najnoviju presudu ICJ/ i kako se daytonski sporazum na terenu "tumači" i provodi, jasno je da će Republika Srpska dobiti krila, a u Federaciji BiH svađat će se i dalje Bošnjaci i Hrvati, što je "genijalan" proizvod zapadnih demokracija i civilizacija. Uostalom, silan kapital ulazi u Republiku Srpsku, Federacija dramatično zaostaje i to je strašna činjenica. Samo u termoelektranu Gacko II Češka ulaže milijardu i pol EUR-a, pa Gornji Horizonti, pa telekomunikacije i sve u svemu Republika Srpska neće imati doista i nikakvog razloga biti sastavnica BiH, a da pravo kažem ne vidim razloga da to budu i Hrvati i Bošnjaci. Ne znam što bi trebalo biti, ali ovako nema nikakve perspektive.

Što se Hrvatske i Hrvata tiče, posve je jasno da će tužba za genocid protiv Srbije i Crne Gore koju je u srpnju 1999. podnijela ICJ-u biti glatko odbijena. Zanimljivo je i to da egzodus i zločini nad Hrvatima od strane Srba u BiH nisu uključeni u ipak kakvu-takvu prosudbu da je počinjen i tu genocid, a to je ostavljeno samo za Srebrenicu. Koliko je ta zamršen "predmet" svjedokom sam potpune bešćutnosti na "trećim" žrtvama. Ima tamo krajeva gdje se Bošnjaci i Srbi skupa skoro pa raduju žrtvama – Hrvatima, onda Srbi i Hrvati žrtvama Bošnjacima i napokon Bošnjaci i Hrvati žrtvama – Srbima. A to zna biti i izvozni "artikal". Nije i teško da će ikada biti moguće do kraja razumijeti tu Bosnu i Hercegovinu, njezine ljude, povijest, razloge.

Ne bih se toliko ni raspisao o presudi ICJ, BiH, tamošnjim narodima, čak ne ni zbog ipak važne činjenice da nam je susjedna država i da nam ne može biti svejedno što se tamo zbiva. Motiv su mi bile žrtve ne samo genocida, nego i svake druge žrtve, svojom ili tuđom voljom. A one, bilo da su pod zemljom, ili su izbjeglice ili prognanici ili bolesni ili potrebni nitko im se ne raduje i skoro pa svakome su teški. Kada je prije kojih osam godina tadašnji engleski nogometni izbornik Glenn Hoddle za invalide "ustvrdio" da su takvi jer su negdje Bogu u prethodnim životima zgriješili, dobio je ekspresan otkaz. Sve mu kasnije isprike nisu pomogle. A nije rijetko ni ovdje kod nas da se tako /mal/tretiraju i mrtvi i odavno preminuli i invalidi i oni drukčiji. Kad se sve zbroji i oduzme, važi to za svakog čovjeka, dok si zdrav, čitav i moćan i drži se do tebe, ne dao Bog dogodili se nešto ružno, otpisan si, bez obzira što god da se prije i koliko zaslužan, vrijedan bio. Živimo u vremenu brzog zaborava, svega i svačega i dobroga i lošega. A i slabi smo karakteri, vidimo li nemoćnoga ili bolesnoga pored sebe, štoviše naizgled inferiornog, okrećemo glavu, mijenjamo gard, ograđujemo se, izmotavamo i sve zbog onoga što će onaj drugi rijet ili smo i doista takvi. Kako se god okrene, proizlazi i najveći apsurd, a taj je i u koječemu drugome, da je žrtva zapravo krivac i jadno ti je i kukavno biti žrtva, ovako ili onako.

26. veljače 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

PRIVIDNOST ZNANJA

Dubrovnik - Viđenja

Nije ni za vjerovati koliko se taj ovozemaljski život, bar onaj ekonomski, nastoji svesti u neka pravila, obrasce i brojčane veze. Unatoč skoro pa svakodnevnim opovrgnućima ili odstupanjima od pravila, uvjerenje da se znanstvenim postupkom mogu sva odstupanja od "normalnog" ili prirodnog ukloniti i da će struka sve to riješiti, ovako ili onako, nimalo ne gubi na snazi. Nažalost, društveni problemi, odnosi među ljudima i nezamislivo brojne varijable i slučajnosti u ekonomskim stvarima toliki su da nema toga znanstvenog postupka ni znanstvenika, naravno ni ričete koja ih otklanja jednom zauvijek. Znam dosta čeljadi koji primjerice ekonomske ili trgovačke vještine, okolnosti vremena i mjesta ili psihologiju mogućeg kupca bolje znaju od onih koji su se za to školovali, pa čak i cijeli život radili u takvim branšama. Puno je bilo i ima odličnih diplomanata koji se nisu snašli u realnom svijetu ili životu, ostajući u području golemih teoretskih, povijesnih i činjeničnih znanja, ne shvaćajući u čemu je zapravo problem i koji su putevi njegovog rješenja. Isključujem ovdje one koji iz objektivnih razloga nisu uspjeli, jer uvijek i posvuda ima i takvih.

Ne znam je li to neko povijesno nasljeđe, teško promjenljivi i vjekovima taloženi narodni mentalitet ili pak slaba demokratska, tržišna i konkurentna tradicija, tek i na ekonomska pitanja i razvojne perspektive odgovara se i na najvišim stručnim i znanstvenim razinama u statičkim i posljedičnim izrazima, vrlo rijetko dinamički i konkretno. Tako se kaže da domaći bruto proizvod ili investicijska stopa ili inflacija mora biti tolika i tolika da bi se postigao održiv razvitak, narodno blagostanje, dokidanje nezaposlenosti i sl. Vrlo se rijetko kaže na koji se način i kojim mjerama to kani postići, što ćemo dobiti i čega se moramo lišiti, jer ne može i "jare i pare". Nema ni valjanog odgovora u čemu je ekonomski problem Dubrovnika, kakve su mu uopće razvojne perspektive i kakav je budući smjer uopće poželjan. Ta pitanja i s njima povezani odgovori, budući da su i opća i javna, a rekao bi i od sudbinske važnosti za hrvatski jug malo koga i zanimaju, čak ni one koji su pozvani logikom svoje nadležnosti, položaja, pa i savjesti. Ponekad mi se učini da se ide naprijed bez ikakvog reda i općeg cilja i da se ta budućnost uopće i ne promišlja. U doba sebičnih interesa i skoro pa "uličnih" borbi za njihovo ostvarenje pogled na opće i cjelinu kao da su se izgubili. Napraviti na dugi rok osmišljenu i održivu razvojnu strategiju grada poput Dubrovnika nije tek posao ekonomista, nego i kulturologa, sociologa, urbanista, ekologa, povjesničara umjetnosti, pa čak i psihologa. Primjerice, je li baš turizam, elitni ili masovni ili bilo kakvi naša sudbina i/ili razvojni smjer, ako nemamo jednu od najvažnijih pretpostavki za taj vrlo osjetljiv skup djelatnosti, a to je ljubaznost, optimizam, osmijeh i kod najobičnijeg puka, da ne govorim o onima koji su s turizmom i egzistencijalno povezani. Usuđujem se rijeti da je takav "gard" naše ozbiljno ograničenje od kako znam za sebe, a kojega li apsurda bilo je čak i manje kad smo bili siromašniji.

Pročitah tako nedavno u novinama koje je hrabrost i držati u ruci da su tzv. favele turistički hit. "Sve brojniji avanturisti i uvijek gladni turisti otkrili su čuvene brazilske favele i postali toliko općinjeni njihovim "autentičnim životom" da pomalo mijenjaju sliku tih zapuštenih predgrađa naseljavajući se u njima /kao nekoć naš Gruž, op. a./. Favele su za Brazilce uglavnom prljava, nasilna i opasna mjesta, no stranci, naročito oni koji dolaze iz uređenih zapadnih zemalja, vide ih kao uzbudljiva, zanimljiva, pa i romantična mjesta i shodno tome sve češće u njih sele, ili barem tamo odlaze u turistički posjet. Čak petina stanovnika Rija de Janeira živi u nekoj od favela...No, dekadentnim, ili samo ekscentričnim zapadnjacima, ovo je očigledno privlačnije od prenapučenih plaža i hotelskih kompleksa, pa su se mnogi od njih ne samo doselili, nego su u favelama otvorili klubove, umjetničke galerije i hotele. Neki od njih tvrde i da je, ma koliko apsurdno to zvučalo, život u faveli zapravo sigurniji nego, primjerice, u velikim turističkim odredištima poput Copacabane, jer naoružani razbojnici poštuju svoje susjede, a i ovi njih, a bilo kakvi upadi u cilju stvaranja nereda rješavaju se po kratkom postupku. Sviđa im se domaća atmosfera, ulične diskusije s poznatim licima i to što nije problem ako u restoranu ili kaficu ustanove da su zaboravili ponijeti novčanik." Nisam za to da se Grad pretvori u brazilsku favelu, neka te favele ostanu tamo gdje jesu, ali da su i ovdje potrebni životniji i privlačniji sadržaji i za sve nas, a osobito za turiste, posve je izvjesno. Odavno je iza nas vrijeme kada se ovdje dolazilo, stalo i trošilo, sada se o Dubrovniku priča kao o ljepotici, povijesnom i urbanom čudu, raju na zemlji i slično. Gradu koji na prvi pogled očarava. Ali, mene zanima taj drugi i treći pogled, koliko će se u takvom čudu potrošiti i koliko ćemo mi ovdašnji od svega toga imati koristi, prije svega novca i kako tu stojimo u usporedbi s drugim, sličnim, ma i manje privlačnim turističkim odredištima. A to je malo, jako malo, od prihoda po četvornom metru, stanovniku, sobi do poduzetničkih prihoda. Turistički su poslovi zahtjevni, traže puno rada, strpljenja, osmijeha, mašte i tek na dugi rok, bar većini donose kakav-takav pristojan život i standard i ništa više od toga, ma što mislili. A i same diplome, poglavito one s beživotnih studija, ništa ne znače i na jamče uspjeh u poslu i karijeri.

Pitanje je mogu li se one učiniti "životno važnim" u postojećem hrvatskom obrazovnom sustavu, bez obzira na neke pomake posljednjih godina. Naravno, neki će obrazovni programi i smjerovi po sebi biti izvan i iznad životne svakidašnjice, ali što će nam toliki marketinški i managerski stručnjaci ili diplomanti ako nema proizvoda ili usluga koji će biti konkurentni na sve globalnijem međunarodnom tržištu. Tako sam nedavno čuo, bar po meni glupost, da mi ovdje imamo proizvod, ali nemamo privlačan i agresivan marketing, a Istrani eto nemaju proizvod, ali imaju privlačan i agresivan marketing. Zaboravite dragi moji da ćete Europljanima ili bogatijoj klijenteli prodati "rog za svijeću", ma kakva da je ambalaža. Takvi gosti ili kupci mogu se i pojaviti jednom i nikad više. Možemo preživjeti pa i dobro živjeti samo na izvrsnosti, a prosječnoga ima diljem svijeta i sve više. Takav je put, put izvrsnosti, izabrala, primjerice, i moćna Njemačka kako bi se spasila od najezde roba i prosjeka Indije, Kine, Tajvana, Brazila, Meksika i na najboljem je putu.

Zapanjujuća je ta trka za diplomama kao takvim. S velikim uvažavanjem se gleda i klanja onima koji su diplomanti ovoga ili onoga smjera i prijezirom na one koji to nisu. Danas je sramota biti dobar meštar i uopće raditi odlično posao za koji se ne traži neka viša stručna sprema. Djecu se od najranijih dana usmjerava i odgaja na ovisnost o drugima, diplomi i sl., a ne uči ih se vlastitoj odgovornosti, samopouzdanju, vrijednostima svakoga čestitog i poštenog rada i zanimanja. Zatrpani smo medijskim trivijalnostima, glupostima, kontradiktornostima, ovim ili onim obrascima ponašanja, pa i poslušničkim mentalitetom. Sve nam se određuje, od toga što ćemo i za što ćemo učiti, s kime ćemo ili nećemo ići, što je dobro, a što ne, što je etično, a što ne i na kraju koliko uopće živimo neki svoj život. A za živjeti neki svoj kakav-takav život u vremenu i prostoru u kojemu jesmo, biti samosvojni i slobodni koliko-toliko, potrebna je iznimna hrabrost i ekonomska neovisnost. A dragi moji, osobito oni s diplomama, ne dokazujte u traženju posla da vam je sva vrijednost u toj diplomi, koja jest neka pretpostavka da će možebitno nešto od vas i biti. Puno je važnije ono što znate raditi i prilagoditi se okolnostima vremena i mjesta i tu se mora biti jak. A svaki je početak težak, možda i ružan i nužan. Nisam još susreo osobu, s diplomom ili bez nje, doduše i sporije se krećem, a da je posve jasno, precizno, odlučno i samosvojno rekla da zna raditi to i to, tako i tako i da je spremna na izazove nikad predvidive zbilje i realnog svijeta. Ne znam točno tko je tome kriv što je tome tako, ali neće biti nikako dobro ako se doba forme, pogrešnih predodžbi i predrasuda nastavi i nije mi poznata razvijenija ekonomija nastala na takvim zasadima.

Na primjeru odnosa, točnije zavisti, pa i podmetanja prema "neobrazovanim", ali ipak uspješnim poduzetnicima, pa i političarima u ovoj našoj svakodnevici lako je objasniti koliko je još uvijek žilavo i snažno uvjerenje o tome kakav je profil uspješnika ili dobitnika poželjan. Takav mora imati diplomu prije svega, znanja o svemu i svačemu, pristojnost, distancu od obične čeljadi i sl. Koliko sam puta čuo za neke uspješne ljude da su u prošlosti bili to i to, uglavnom sve loše, da su takvi i takvi i da su uspjeli zbog toga i toga. Nikada nisam čuo ono što je zbilja i jedino, bar po meni učinilo te ljude uspješnim. Jednostavno, ti ljudi su posjedovali ili posjeduju praktična znanja i na najbolji, kako bi ekonomisti rekli optimalan način iskoristili posebne okolnosti vremena i mjesta. Kako neki umni ljudi tvrde "steći određenu prednost na temelju boljeg poznavanja načina komunikacije ili prijenosa informacija često se smatra nepoštenim, premda je itekako važno da društvo u tom smislu koristi najbolje mogućnosti, isto tako kao i prilikom korištenja najnovijih znanstvenih dostignuća".

Daleko od toga da za uspjeh u poslu, životu i društvu uopće nije potrebna diploma, teorija¸ neki nasljeđeni status. Sve su to važne pretpostavke, ali u sređenim ekonomskim i pravnim porecima, kako se neprekidno potvrđuje, potrebno je i dalje, za /preživjeti možda još i više učiti, čitati i znati, kako neki rekoši osobito pučka znanja, lokalne uvjete i posebne okolnosti. Biti potreban nekome i nečemu sa svojim znanjem i vještinom, u sve konkurentnijem i globalnom okruženju, umijeće je koje ne može jamčiti i najbolji obrazovni sustav i najbolje ocjene za vrijeme školovanja. Možda je mudrost i u tome nuditi i prodati nešto što je kupcu doista i potrebno, a ne nuditi i neprodati nešto što je kupcu tek možda potrebno. Uvijek se dođe na isto u tržišnoj ekonomiji, politici, društvu i sl. – nije važno što mislite o sebi, važno je kako vas možebitni kupac, građanin, izbornik doživljava. Možete živjeti u svom ili realnom svijetu, to je svakidašnji izbor.

14. veljače 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

GRAD NA RASKRIŽJU

Dubrovnik - Viđenja

Sjedim tako u subotnje, pomalo sumorno i oblačno poslijepodne ispred "sneka" u Gradu i prisjećam se dana kada je taj isti Grad bio nešto posve drugo za sve nas iz Gruža ili Dubrovnika II, ne znam za druge namjernike ili nenamjernike. Povijesna gradska jezgra, kako se to stručno kaže ili Grad, kakav ga, sad već manjina prepoznaje, za mene je, a vjerujem i dosta sličnih, bio pojam živosti, neke nedokučivosti i poželjnosti, a svaki dolazak i kretnja u tom "čudu ljudskih ruku i glave" bio je nezaboravan doživljaj. Da i ne pričam o čeljadi koji su tamo živjeli i/ili radili, oriđinalima, tom dobu kad se nije puno imalo, ali nije ni puno htjelo i kad je svatko svakoga "zno", makar da i to nije uvijek dobro. "Partili" su mnogi dragi ljudi, koje smo prepoznavali kao "građane", vješti trgovci, obrtnici, umjetnici iz ove ili one ulice, butige, kafane, sad je sve to nešto posve druge, lošije, žalosnije ili mi se sve to činilo u to subotnje poslijepodne. Padne mi i to napamet, u to subotnje poslijepodne, kako smo više držali do naše čeljadi i više se međusobno cijenili, s razlogom. Ne, nema u meni nikakve patetike, a nisam ni romantičar, ali mi se postavlja pitanje je li sve tako baš moralo biti, je li to neizbježna kapitalizma, tržišta, globalizacije, demokracije...A možda i nije sve tako kako se meni čini. Jer, to subotnje jutro na Placi su se pojavili ili ukazali novi mladi, lijepi naraštaji i puni su ih lokalni mediji i sve je to tako krasno u očima prosječnog promatrača i nismo li ipak u vremenu gdje je forma važnija od sadržaja, ambalaža od proizvoda? Ako mene pitate, jesmo, u takvom smo vremenu. Biti viđen, to donosi bodove, puno ih je kojima ne smeta biti i vođen, za neku sitnu i prolaznu korist, a mi smo išli u svoje doba u Grad vidjeti, kupiti i uvijek nešto naučiti ili se čak i diviti. Žalosno je i to da su nam zidine i taj koliko-toliko očuvan sklad i cjelina /o detaljima ne bih/ jedini preostali adut na svjetskom turističkom i kulturnom tržištu, s malo nekih svojih dodataka i novih vrijednosti i sve više mi se čini da nas je to bogato nasljeđe zapravo uspavalo i učinilo ovakvim kakvi jesmo.

Ali, sve bi to netko bolje od mene mogao i trebao opisati, netko s više mašte i pedigrea, opet ali, bez fikcije, za što je potrebno i intelektualne, pa i neke elementarne hrabrosti. Strah, racionalan ili neracionalan, svejedno, to je ono što nas "resi" i opet kažem, ekonomska i svaka druga, s njom povezana ovisnost, sputava nam disanje i govor "punim plućima", bili u pravu ili ne. Strašan je problem što sadašnji dubrovački naraštaji i žitelji, ili većina ili oni kojima je ta većina povjerila vlast, kako bilo, ne uočava na izravan način vrijjednosti Grada u novom, globalnom okruženju i potrebu da se on na posve drukčiji način promišlja i prakticira. Nije dobro ni ono što se sada u Gradu događa, da se i ne govori oko Grada, počevši od estetike, sklada, funkcionalnosti do urbanizma, arhitekture, prometa, uljudbe, bar ne s dugoročnih razvojnih perspektiva. Znam da nije lako ni onima na vlasti, pa ni onima koji nisu, ali moguće su poboljšice i pristupni putevi svakom dobronamjerniku. Ne zaboravimo ni to da nas je sve manje kojima je stalo do javnog, općeg, Grada, u naletu kapitala, pohlepe, medija. Nije li žalosno čitati o našima koji su uspjeli vani, a ne pisati o našima koji su tu, među nama i ne stvoriti pretpostavke da naši uspiju među nama, iako ni objektivno to ne možemo učiniti za baš svakoga na tržištu rada kako ga uvjetuje taj veliki svijet. Pokušajmo se dogovoriti i koliko-toliko uskladiti što je to suvremeni dubrovački identitet, ima pameti i za to, dakle što je to dubrovački suvenir, gastronomija, kuća, da ne nabrajam i po čemu se razlikuje od ostalih suvenira, gastronomije, kuća i sl. i gdje smo konkurentni i s čime ćemo u taj globalni svijet. Moramo li baš rabiti i preslikavati te bjelosvjetske izraze i nazive za restorane, poduzeća, logotipe, vizualne identitete i sl. i zar smo toliko lijeni zaviriti u tu golemu povijesnu baštinu i povezati je sa suvremenošću? Da ne i govorim o tome koliko se to ime i grb Dubrovnika zlorabi i profanira, pa i tome treba stati na kraj. A vrijeme je da se Dubrovnik sagleda i s nekog drugog kantuna i u drugim vizurama...

A što se povijesne jezgre ili Grada tiče, potrebno je, a i moguće i s lokalne, pa i državne razine učiniti ono što je pravno i sadržajno moguće učiniti, pa predlažem da se prireza, komunalne naknade i sl. oslobode svi njezini stanovnici, poduzetnici od poreza na tvtku, naknade za korištenje javnih površina, komunalnog doprinosa ili da se bar isti umanje. Dalje, naknade za novorođenčad trebale bi biti i veće roditeljima s prebivalištem u Gradu, besplatne školske knjige, prijevozne olakšice i sl. Potpore su potrebne i u građevinskom materijalu i njegovom prijevozu pri obnovi stambenog fonda. Gradu je potrebna i posebna javna ustanova za upravljanje njegovim resursima, inovirani prostorni plan, pravila o urbanoj opremi, komunalnom redu, namjeni poslovnih prostora i drugačija politika zakupnina. Pa i udruge, koje imaju takvu djelatnost, trebale bi djelovati u Gradu. Ukratko, ne može se Grad prepustiti tržištu i njegovim zakonitostima, ako je njegova sudbina sudbina krajnjeg hrvatskog juga. Pa i neka se ne uvrijede Konavljani, Župljani, Primorci, Pelješćani, Hercegovci, Gružani, Lapađani, Riječani... svi su oni ovisnici o Gradu, ovako ili onako, bez obzira koliki im je i odakle im dohodak. Problem je u tome, možda i najveći, što se upravo ta ovisnost ili posrednost ne prepoznaje i ne dao Bog i Sv. Vlaho da se Gradu nešto ružno dogodi. Tada bi se to tek vidjelo, a i već smo, povijesno gledano i vidjeli i čitali i neponovilo se! Kao što život čovjeka nije moguć bez srca, teško da je moguć svih nas ovdje danas ili sutra bez Grada.

Promišljajući stanje i perspektive Grada, ponovit ću, povijesne gradske jezgre, da ne bude nesporazuma, neki je moj zaključak kako većina sadašnjeg stanovništva Grada Dubrovnika /od Brsečina preko Elafita do Sv. Jakova/ zapravo i nema nekog osjećaja ili umnije, senzibiliteta prema aktualnnim, pa već i kroničnim problemima i sudbini onoga po čemu je Dubrovnik jedino toliko i prepoznatljiv i privlačan svijetu, ali prije svega nama najdraži. A to, treba ponoviti su gradski miri i sve ono unutar njih, od crkava, muzeja, u manjoj mjeri restorana, butiga i sl. i nažalost sve manje čeljadi, kulture i života. Tema povijesne gradske jezgre, njezine obnove i revitalizacije spram nekih drugih, po meni upitnih projekata, pa čak i ideja, ne ostavlja bogzna kakav dojam na prosječnog birača i jednostavno ne donosi glasove. Vapaji sa Sv. Marije ili Pelina preslabo se čuju i u Gružu i Lapadu, nekmoli i kod "skupljača glasova". Prokletstvo je politike i demokracije, naravno i ne samo hrvatske, da se sva temelji na brojkama, većini i manjini, ma koliko su posljedice štetne u nizu slučajeva i detalja i na kratki i na dugi rok i na opće, pa i pojedinačno. Politički "proizvod" je nekakva cjelina sastavljena od svega i svačega, a nerijetko i najviše od neostvarenih mogućnosti i prigoda. Utoliko je i stanje, perspektive i sudbina Grada ozbiljan, zasad ipak problem. Pa i dobro je dok je problem, znači da ga je i moguće riješiti novim promišljanjem, idejama, djelima i strpljenjem. Obveza je to prema novim naraštajima Dubrovčana, pa ako hoćete i Sv. Vlahu, našemu parcu, liječniku i spasitelju. Kad je mogao on, možemo i mi, jer unatoč svega, nama je ipak lakše u neovisnoj i suverenoj hrvatskoj državi i samo ako se koncentriramo na rješenje problema. Sve se može na ovome svijetu riješiti, uz dopuštenje Boga, ako se koncentriramo i ako hoćemo, znajući naravno točno što hoćemo, kako neki pisci rekoše, a i svjedok sam u nizu slučajeva da je tome upravo tako...

Sve u svemu, ova /s/umorna priča o Gradu, točnije o povijesnoj jezgri i nije nešto drugo nego o učincima tržišne stihije, globalizacije, pa čak u našem slučaju i prvobitne akumulacije kapitala i na najveće, stoljećima stvarane vrijednosti i posebnosti. S time da se u ovu "materiju" ipak može uvesti više reda i uključiti se u globalizacijsku utakmicu na prepoznatljiv dubrovački način s njegovih najboljih tradicija i novih okolnosti vremena i prostora. Za to je potrebno i znatno više političke volje, zajedništva, novca i pameti. Drugi je način odustati od svega i prepustiti se globalnom valu, u kojem slučaju će ostati samo gradski miri kao znak prepoznatljivosti, čemu se i približavamo. A mire ili zidine baš i ne volim kao simbole, čak i doslovno, makar se uvijek divim vremenu i ljudima u kojima su izgrađene.

26. siječnja 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"