Kad nešto bolje promislim, većina nas su zapravo kukavice. U stanju smo sve i svašta brbljati i klevetati, nalaziti dlaku u jaju drugome, prema našima ovdje u Gradu biti strogi i grubi, za svoje propuste optuživati druge...Za postići kakav-takav uspjeh, osim ako nemate veze ili sreće, potreban je golemi rizik. Pa i taj Pašalić, za kojega tvrde da je jedan od najbogatijih Hrvata, upustio se u golem rizik da to postane, ako stvarno jest. Sve ove optužbe i zavisti spram poduzetnika, većih ili manjih, njihov su rizik i oni su znali da će se s time suočavati i bili su spremni na to. Neki su izgubili i glavu doslovno, ali i to je taj rizik. U zatvoru ih je svakako premalo, ostale su sumnje, koje u pravnoj državi Hrvatskoj koja će to tek sutra ili prekosutra postati, možete objesiti mačku o rep. Osvrnite se samo na te zastare, presude, oslobođenja i sl. Sve vam je to dio slobodnog tržišta i demokracije na hrvatski način i sve to oni odlično razumiju i nitko im ništa ne smije, iako može.
U cijelom tom Pašalićevom iskazu, a nije ih malo koji bi imali sličan, najviše zabrinjava što su za njega svi sadašnji hrvatski vrhovi zapravo isti, da praktično nema ni desnice ni ljevice ni centra, da nemaju nacionalnog ponosa, da svatko vodi računa o sebi i svojima i u krajnjem da ovdje uopće ne vrijedi "Obliti privatorum, publica curate" nego "Zaboravite javno dobro, skrbite se za vlastite probitke". Pisao sam ja i više puta da je najveći hrvatski problem što se popu ne može reći pop, a bobu bob, kako je još pokojni Šuvar obećavao...Skoro pa svi, od vrha do dna kao da imaju nekakvu mrlju za koju onaj drugi zna, a kada se ne diše punim plućima posrijedi je neka bolest. Tamo gdje još nije ispečen kolač, a već ga se dijeli, stvari ne stoje dobro. Plaću treba zaraditi, a onda je isplatiti. Kakve su te naše svakodnevne priče? Uglavnom ne kako treba nešto poboljšati ili popraviti, kako se pokrenuti ili priključiti tom globalnom svijetu, kako pomoći potrebnima, jer i takvih nije malo. Biti nešto bogatiji, zapošljavati, pa čak i raditi, nije baš na cijeni. Da ne govorim o strahu od drukčijeg ili drukčijih, osobito boljih od nas...
Evo, recimo Severina. ispostavlja se da je čak i bolja glumica nego pjevačica i da privlači one za koje tu i jest - kazališnu publiku. Htjela je biti i glumica, to je postala, i tu je odlična, kažu i publika, pa i struka. U monodrami "Čekajući svog čovika" spasila je i redatelja i tekstopisca. Doista, ponekad nisu potrebni ni redatelji ni tekstopisci. Sve i da nije baš tako, ovo sa Severinom samo potvrđuje ono što neprekidno pišem i pričam. A to je da odličan glumac može biti netko i bez akademije, dobar poduzetnik bez škole, pomorac s kopna. Damir Kuštrak bio je odličan pomoćnik ministra financija u Račanovoj vladi, u mojoj bi bio i ministar, iako je inženjer građevine i sada uspješni direktor zagrebačke "Medike". A primjera ima bezbroj, ako se malo potrudite. Takvi najbolje razumiju vrijeme i okolnosti u kojemu žive i rade. A i uz sve to, dovoljno su hrabri i puni samopouzdanja...Svako uređeno i zdravo društvo i država mora im omogućiti doći pri ili na sam vrh.
Akademska glumica Vitomira Lončar kaže "Neka gospodična Severina radi što god hoće, ali kad zauzima mjesto u nacionalnoj kazališnoj kući, onda neka plati odštetu Sindikatu glumaca, jer u suprotnom je to degradiranje struke. Kaj bi ja to išla gledat?" A i akademska glumica Mila Elegović smatra kako je Severina "mlada dama s poviješću kakvu je imala te da će morati pričekati da je struka prihvati jer moraju postojati kriteriji. Da bi se tim poslom netko ozbiljno bavio treba završiti Akademiju dramskih umjetnosti, ali svatko sa svojim novcem može raditi što god hoće jer najbitniji sud će ionako dati publika. Netko, je talentiran, ali to ne znači da ja mogu pjevati u operi s Ivankom Boljkovac. To prvenstveno ne bih napravila iz poštovanja prema njoj i zdravog razuma." Predrasude, jer drugo ništa nije posrijedi od vjerojatno solidnih glumica, ali ne više od toga, donekle spašavaju glumac Goran Grgić koji kaže kako ne vidi razloga da Severina ne uspije, a redatelj Krešimir Dolenčić tvrdi da Severina bolje glumi od većine naših glumica u sapunicama /ta vrijeme i jest od sapunica op.a./. Severina je stvarno Seve nacionale i užasna je količina njezine medijske prisutnosti, iskače iz svake konzerve, ali sve je to rock and roll.".
Ma ne bih vas gnjavio sa Severinom, da njezin "slučaj" ne potvrđuje stanje duha u Lijepoj našoj i zapravo nespremnost za izazove demokracije, slobodnog tržišta, globalizacije i u krajnjem različitosti. Lakše je nešto objasniti primjerima i praksom, negoli teoretskim ili sličnim rastezanjima i uvjeravanjima. Severini i svim darovitima, bez obzira u kojim su djelatnostima i bez obzira nisu li ograničeni nekim drugim formalnim i sl. preduvjetima, mora se omogućiti potpuna afirmacija upravo u našim, hrvatskim krajevima. Ako tako neće biti, Hrvatska neće napredovati, a i ne napreduje, kako kaže najnoviji izvještaj Europske banke za obnovu i razvitak. A bit će i još veći vanjski dug, korupcija, niži kreditni rating, tmurno poduzetničko ozračje, ma što ovi ili oni vlastodršci mislili o tome. Baš te, o kojima mi ovako ili onako ovisimo, a u globalnom svijetu svatko o svakome ovisi, nije ni briga što mi mislimo o sebi.
Činjenica je da sve blagodati vlastite i suverene države, a demokratskog kapitalizma osobito, nismo ni približno dovoljno iskoristili. Ako je nekome sve ovo dobro, poštivam to kao mišljenje i neka mu bude. S tim se ni ja, a ima ih dosta uz mene i ne slažu. Moguće je to zbog toga što mislimo da smo sami sebi dovoljni, da će jednog lijepog dana sve sjesti na svoje mjesto, samo ne znamo koji je to dan, a možda smo još u socijalizmu. A možda su i svi dosadašnji vlastodršci gle - ljevičari! Kako Michael Novak kaže "ljevica je ta koja želi ojačati politički sustav na račun ekonomskog i moralno-kulturnog sustava". Pa kad samo malo pogledamo svakidašnjicu, skoro svi i sve se promatra kroz političke naočale. Ta i sam socijalizam, između ostaloga nije ništa drugo nego politička fikcija. Ponajviše ekonomski snažna hrvatska država može nama, sebi i Europi biti prihvatljiva, jer uvijek je bilo i bit će da je "sirotinja i Bogu teška". Prošli su ovim krajevima razne vojske, države i sustavi, ali aktualnost one "uzmi sve što ti život pruža, danas si cvijet, sutra uvela ruža" ostaje. Međutim, do trajne "Ruže hrvatske" dolazi se nekim drugim, časnim, otvorenim, pametnim životom, inače i ta ruža može uvenuti, bili mi svijesni ili nesvjesni toga.
23. studenog 2005.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
