Doista mi se čini točnim kako na više mjesta pročitah, a i osobno sam se dosta puta uvjerio – kad se hoće zadržati zatečeni odnosi političke, financijske, pa i svake druge moći, raznorazni monopoli, "ustajala močvara" odmah gorljivi ili manje gorljivi zagovornici "statusa quo", nazvao bi ih i "neprijateljima otvorenog društva" iz svijeta Karla Poppera, dakle svi takvi i njima slični prizivaju i pozivaju u pomoć takozvanu struku i stručnjake. Struka i stručnjaci, ako to doista jesu, po sebi su apolitični,  neutralni, uzvišeni, nedokučivi i sve tako kako jest i ne može biti drugačije jer su tako rekli i utvrdili struka i stručnjaci, mudro vele "zastupnici" ništa drugo nego svojih manjih ili većih interesa, najčešće na štetu općega ili javnoga, pa ako baš hoćete i goleme većine.

O stručnjacima i "stručnjacima" već poodavno se stvaraju i mitovi i kultovi, pri čemu su neki na samim vrhovima, a neki samo pridržavaju fotelje onima na vrhu skupo naplaćujući svoje usluge. U neke profesije bolje se i ne "uprtiti", primjerice liječničku, inženjersku, kulturnu, ekološku ili svećeničku radi vlastitog mira. Sve što takvi kažu ili učine ne smije biti podvgrnuto sumnji, a i oni sami stvorili su "gard" o svojoj neupitnosti i misiji, zatvarajući se u svoje male ili malo veće oaze i zidine, koje iz dna duše mrzim za razliku od mostova koje iz dna duše volim, makar i mostova ima svakakvih. I u pravu je Isaac Newton kad kaže da su ljudi usamljeni jer grade zidove umjesto mostova.

Možda i nisam u pravu, ali svi oni koji bi ukinuli i politiku i političare i političku klasu i na sva vrata u sve važne ili manje važne djelatnosti uveli struku i stručnjake prema njihovom viđenju struke i stručnjaka i koji po takvima teško mogu biti "njihovi" nego samo "naši", "isti" a nipošto po nečemu važnom drugačiji. A svemu ovome kako jest i kako je kome, vjerovali ili ne kumovala je struka i stručnjaci, uzgred priznavajući taj status samo nominalnim, odnosno visokobrazovanim koji nerijetko "zadavaju strah u kosti" navodno neukima i primitivnima. I što je "stručnjak" sve udaljeniji od "obične svjetine" ili naroda, što drži distancu od takozvanog malog i običnog puka, to je u očima onih kojima nerijetko i vlada i manipulira veći, odnosno bolji "stručnjak" i nikada se ne dovodi u pitanje ta njegova "stručnost", neovisnost i "intelektualna nadmoć". Štoviše, kako točno, barem po meni piše Robert Perišić: "Gledao sam predizborna predstavljanja raznih stranaka i, naravno, čuo sam bezbroj vapaja za stručnjacima koji bi nas trebali spasiti, samo im treba omogućiti da rade, nesputano, bez politike koja im taj rad ometa. Naročito su ljudi iz manjih stranaka i iskreni amateri s neovisnih lista zazivali stručnjake, zazivali su ih sa žarom u očima, jer im je dosta partitokracije i vladavine podobnih, te klijentelizma, korupcije i ostalih nestručnih pojava. Većina tih ljudi, koji zazivaju stručnjake, radi to u najboljoj namjeri, misleći pritom da se radi o neupitnoj ideji – jer tko bi uopće mogao biti protiv stručnjaka? Ta, stručnjak je moralno savršeno biće. On je i znanstveno biće, nešto poput onih robota koji se pojavljuju u SF filmovima: sve kuži, sve zna, a nema ljudske mane i ne može se zaljubiti. Nema, recimo, tog stručnjaka koji bi bio sklon korupciji, pogodovanju starim prijateljima, ljubavnicama ili poslovnim partnerima, jer je stručnjak hladan, ne vode ga emocije i interesi, i upravo po tome je stručnjak. Mislim: stručnjak iz znanstveno-političke fantastike."

Koliko god nam političari bili omrznuti, a omrznuti su uglavnom zbog toga što rade jedan težak, nerijetko i prljav posao, koji netko mora raditi, jer uvijek se nekome mora uzeti da bi se drugom dalo i uvijek se nekome mora reći da je prioritet ovo a ne ono i da je opći ili javni interes ispred pojedinačnog i egoističnog i sve tako. Ali ipak je golema većina političara, među kojima ima i istinskih stručnjaka i to ne baš malo, daleko veći prijatelj demokracije i otvorenog društva od navodnih i nedokučivih stručnjaka. Usuđujem se reći da je većina, barem "stručnjaka" koje znam nedemokratična, prelamala bi "preko koljena" protivnike svojih ideja, razmišljanja i monopola, ne bi dopuštala, pa i ne dopušta pristup njihovom dvorištu, nerijetko mizernom i zatvorenom svijetu. Oni koji drugačije misle, što ne znači da su i takvi uvijek u pravu, ali često bogme i jesu, "stručnjaci" guraju na poslovne i društvene margine, drže ih političarima u najpogrdnijem značenju /makar i sami najčešće rade upravo za takve političare što je besprizorno licemjerje/ i smatraju sebe nedodirljivim misionarima, ponekad i u svemu i svačemu. To je jedan vrlo grub svijet za darovite, mlade, često i siromašne i po nekim obilježjima drugačije i nikad i nigdje, to se mora znati, nema napretka ni boljitka ni općeg ni osobnog u takvim okruženjima. Čudno je koliko mudrujemo o tome kako se izvući iz ovih jada, za koje kažu da će u 2012. biti još i veći. A rješenje je jednostavno – "pravi ljudi na prava mjesta" od struke do politike i to je to i to bez ikakvih uvjeta. Naravno, to je zasad još uvijek utopija, jer "Kartaga" zvana "struka i stručnjaci" gradila se i gradi još uvijek desetljećima, pa i stoljećima i jednako toliko vremena trebat će proći za razoriti je.